Danas sam imala jedan od "onih" dana kada ništa ne ide onako kako sam planirala, a ne planiram baš sve do zadnjeg detalja. Najprije se mlađa kćerka probudila u gluho doba noći i više nam nije bilo spavanja. Dragi je prehlađen i pospan otišao na posao a mi smo odspavale još dva sata i onda se spremile za fizioterapiju. Malo je reći da sam bila umorna i pospana, još nisam došla sebi niti sam u potpunosti ozdravila od ovog trosedmičnog cijeđenja natenane... Nema kuće u kojoj nije bar neko gripozan, prehlađen ili čak sa početkom upale pluća... A nas nije ništa zaobišlo... I on, i ja, i djeca... Pa čak i papiga Kiki mijenja perje pa izgleda baš bolestan onako poluočerupan, iako je veseo, cvrkuće i priča povazdan.
Šta malenoj dati da jede, grlo je boli, curi joj iz nosića i kašlje, nema apetita, sve što joj dam pojede samo po par zalogaja, a sirup protiv kašlja obavezno ispljune. Sjetih se nekadašnjih bebi hapica koje sam davala i njoj i njenoj starijoj seki... Izgnječih bananu, dodala sam i malo petit beurre keksa i mlijeka i napravila rjeđu kašicu, ili, kako moj otac zna reći po starinski - hapu koju ne mora žvakati nego samo gutati i sve je pojela. Tada joj se od te hape proširio želudac, pa je uskoro počela sama da traži još nešto, pa još nešto. Eto, jedna briga manje...
Pola dana sam preležala onako umorna i nenaspavana kao nikad dosad, dok se ona igrala uz pozadinske zvuke omiljenog crtića "Mala princeza" a onda sam skuhala paradajz čorbu sa tarhanom za ručak i malo došla sebi.
Imala sam milion planova a ustala sam kao da me je tenk pregazio... I sjetih se onog što sam čitala, što su govorili meni i što ja često govorim drugima. Moji problemi su u poređenju s tuđima minimalni, ali ovdje zaista odlično pali jedan od Marfijevih zakona: "Sve što može poći krivo - poći će" i tada je jednostavno najbolje dići ruke od svega što nije životno važno bar taj dan i duboko disati, opustiti se, neplanirano proživjeti dan mimo rasporeda i planova i pritom se obavezno smijati i uživati, kao đaci kada saznaju da im je nastava odgođena pa se začas razlete po školskom dvorištu.
I kada sam se opustila, uspjela sam se i odmoriti i sve gledati iz ugla ruže, a ne iz ugla trnja, pa sam tako svjesna kako uživam iako sam nezaposlena, bar ne moram rano ustajati niti izlaziti bolesna ili po ružnom vremenu, kako imam krov nad glavom u vlastitom domaćinstvu pa mogu i da se opustim, ne mora sve biti stalno tip-top sređeno, uključujući i mene. Iako sam dragom htjela za rođendan ovaj put napraviti hurmašice, koje on toliko voli, a ja ih nisam ljubitelj, više volim krem kolače i torte, dogovorila sam se s njim da ću mu ih napraviti za vikend, dotad ćemo valjda i ozdraviti i onda ćemo proslaviti kako treba. Koji dan prije ili kasnije ne mijenja stvar :)
Nema komentara:
Objavi komentar