Refren je glasio ovako:
„Opet si noćas najplesačica
nekrunisana žurska kraljica
al' su glupo sve pokvarile
nove lakovane cipelice.“
Možete je kasnije poslušati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=-MhU-splgos
E pa i meni su tako jedne lakovane cipelice nešto pokvarile... nekada davno... ili ipak nisu? Hajde da vidimo...
Prije trideset i kusur godina upisivali su me u obdanište... tada se nije govorilo – vrtić, jer nismo bili u vrtu, nego – obdanište, jer smo bili „ na obdan“, tj. preko dana tamo, dok su nam roditelji bili na poslu...
I primiše me na dva mjesta: u obdanište u blizu nekadašnje robne kuće „Sarajka“, sadašnjeg BBI centra, jer je mati radila tu blizu, ali i na Čengić Vili, jer smo tu stanovali... i odlučiše da je bolje da me povedu u obdanište koje je bliže kući... I nakon testiranja je teta pedagogica odlučila da sam zrelija od svojih vršnjaka, već sam znala i čitati i svašta nešto, pa su se dogovorili da me odmah smjeste u najstariju grupu, pa da ranije i u školu pođem...
Mati je bila ponosna na svoju kćerku jedinicu... i odlučila je da mi ispuni jednu davnu želju: da mi kupi bijele lakovane cipelice iz izloga jedne prodavnice u gradu, jer su mi se mnogo dopale, a ona nije imala običaj kupovati bijelu i lakovanu obuću za djecu jer je očekivala da će se brzo uništiti u dječjoj igri...
Otišle smo u prodavnicu, držala me je za ruku i pitala je prodavačicu da li imaju bijele lakovane cipelice iz izloga za mene... Trenutak između dva udisaja... Imali su i moj broj, isprobala sam ih, nestrpljivo čekajući da se mati odluči na kupovinu, dok je ona provjeravala da me slučajno ne žuljaju pozadi iznad pete ili naprijed gdje su prsti...
Tu noć dugo nisam mogla da zaspim, jer sam sutra trebala poći u obdanište da upoznam nove drugarice, a još sam trebala ići u novim BIJELIM LAKOVANIM cipelicama... Mojoj sreći nigdje kraja!
I došla sam prvi dan, po preporuci vaspitačica mama mi je spakovala najdražu igračku za svaki slučaj... To je bio jedan veliki plišani zec sa sivim nogama i plavom majicom, na čijim su očima bile nacrtane suze... dobila sam ga na poklon kada sam bila bolesna... Rekli su mi da je i zeko bolestan i da zato plače, ali da ćemo zajedno brže ozdraviti... Vaspitačica se zvala Bosa, imala je predivnu crnu kosu i veselo je razgovarala sa djecom u grupi... predstavila me je kao njihovu novu drugaricu i onda smo svi postavili stolice u polukrug da nam pročita jednu priču... Stopala smo morali postaviti ispod stolice i da sjedimo mirno i pristojno, što meni, inače mirnom djetetu nije predstavljalo nikakav problem... Ne sjećam se priče, ali se sjećam koliko sam se čudila kada sam vidjela kako sjedi jedna djevojčica, došla je poslije mene i predstavili su je kao Spomenku... Ona nije povila noge unazad ispod stolice, nego ih je izvana oko prednjih nogu stolice nekako zaokrenula prema unutra... Da sam tada znala to opisati na moderan način, rekla bih da mi je to bilo pravo cool.
Došlo je vrijeme doručka... sjećam se da smo dobili plastične crvene široke šolje sa bijelim prugama... I glavni fazon je bio ko će od četvero djece koje je vaspitačica rasporedila da sjednu za jedan sto prvi ugrabiti glavno mjesto, a glavno mjesto je bilo ono na onoj strani stola gdje je bila ispod zakovana metalna pločica sa imenom proizvođača i serijskim brojem stola... Zapamtila sam to za ubuduće...
Nakon doručka smo se malo igrali, zagrlila sam svog zeku i bilo mi je žao što plače. Prišla mi je vaspitačica i pitala što sam tužna, jesam li poželjela da idem kući. Odgovorila sam joj da nije to u pitanju, nego mi je žao zeke. Onda je ona rekla da ćemo zeku odnijeti među ostale igračke dok ne pođem kući, da ne bude sam i neće više plakati. To smo i učinili.
Nakon nekih par sati bilo je vrijeme za podnevni spavanac. Vapitačica i još neke tete su nam rasklopile i prostrle krevetiće, te smo poskidali hlače i suknje i onako u potkošuljama i štramplicama polijegali gdje je ko stigao. Kreveti su bili poredani tako da je tek svaki drugi bio okrenut na istu stranu, nasuprot prethodnom krevetu, kako ne bismo pričali umjesto da spavamo. Gdje su jednom djetetu bile noge, drugom je bila glava. Ali džaba im sve, čim su vaspitačice otišle u kuhinju da preuzmu svoj ručak, mala Nataša se podigla i počela pričati i svi su se podigli u sjedeći položaj a strmoglavili se nazad u postelju iste sekunde kada se šteka vrata pomjerila, tako da vaspitačica nije vidjela da smo budni... ili smo bar mi mislili da smo je prevarili.
Vrijeme ručka... šnicle od faširanog mesa i neko varivo... Nije mi se jelo „to nešto zeleno“ ali je učiteljica Bosa autoritativnim glasom rekla da sve moramo pojesti, pa sam pojela ono što kod kuće nikad ne bih probala. Što bi rekao Eustahije Brzić, poznata zmija iz crtanih filmova mog djetinjstva: „Joj dečki, da me mama vidi!“
Nakon toga uslijedilo je pranje zubića, a onda je bilo vrijeme da izađemo u ograđeno dvorište. Rečeno nam je da odemo u hodnik do svojih ormarića i uzmemo cipele i jakne i da po dvoje u redu čekamo učiteljicu. Moj ormarić je bio treći s lijeva nadesno, međutim, kada sam ga otvorila, unutra su bile bijele cipelice, lakovane, onakve kakve moja mati nikada meni ne bi kupila...
Svi su se već obukli a ja sam uporno otvarala sve ormariće redom, tražeći svoje stare cipele za koje sam mislila da sam u njima došla. Vratila se vaspitačica Bosa i pitala me zašto nisam spremna kao i ostali. Tiho sam stidljivo promrmljala da nema mojih cipela i da ne mogu bosa izaći sa njima van, uprljaću čarape. Pitala me je koji je moj ormarić, pokazala sam joj. Otvorila je vrata i ugledala nove bijele lakovane cipelice. Pitala me je da li su to moje cipele, odgovorila sam da nisu i da meni mama nikada nije htjela kupiti ni lakovane ni bijele cipele. Rekla mi je da ih ipak obučem i to je bilo to.
Kada se mati vratila s posla po mene, došla sam u hodnik da se spremim za odlazak kući. Dok sam skidala papuče i oblačila bijele lakovane cipelice, vaspitačica ju je pozvala u stranu i nešto su razgovarale a meni su rekle da pričekam malo mamu. Putem do kuće mama mi je rekla da sam se „obrukala“ jer nisam mogla prepoznati svoje cipele i da su odlučili da me ipak premjeste u srednju grupu, sa mojim vršnjacima. Nisam znala šta znači to – obrukati, a ni mama to nije mislila baš tako ozbiljno.
A da li su mi nove lakovane cipelice sve pokvarile – kao u Čolinoj pjesmi? Pa, ne bih rekla... Umjesto godinu dana ranije, krenula sam u osnovnu školu sa skoro punih sedam godina, kada i ostali vršnjaci, djetinjstvo je duže trajalo... ono pravo, bezbrižno... mada sam jedva čekala da mi mama kupi kecelju i školsku torbu kada je došlo vrijeme za upis u školu.
Nema komentara:
Objavi komentar