CRTICE IZ PROŠLOSTI
Sjećanje na Mirindu
Čudno je kako nam se neke stvari urežu u sjećanje. Psihologija to objašnjava povezanošću sa emocijama, onim što nam je u tom trenutku bilo bitno... ma koliko se kasnije nebitnim činilo. Eto, sjećam se jedne staklene flaše gaziranog soka od mandarine i narandže koji se zvao „Mirinda“ kojeg sam ponosno ispijala u sali restorana hotela „Opatija“ u Makarskoj, davne sedamdeset i neke. A valjalo je dočekati taj dan...
Iz sadašnje perspektive četrdesettrogodišnje majke dvoje djece uviđam koliko je moja mati bila pametna žena i umjela je uštedjeti, a da nam istovremeno sve pruži...
... i vidim kako je potrošila silne novce vodajući me po cijeloj tadašnjoj Jugi da bi mi ispravili iščašene kukove da ne ostanem invalid...
... i vidim kako je moja mati, kada smo od njenog preduzeća dobili nov dvoiposoban stan pokupovala nov najbolji namještaj što su ga pravili „Lesnina“, „Šipad“ i „Krivaja“ i odjednom opremila čitav stan – bez ikakvih pozajmica i kredita, a tek nedavno smo kupili i Fiću, naše prvo auto, koje ćemo kasnije zamijeniti sa Jugom 55, za koji je otac odnio kesu naših dinara, jer je bila inflacija...
... i vidim kako smo svake, ama baš svake godine, bili po mjesec dana na moru, najčešće je to bila Makarska, zatim ponekad Tučepi, Hvar, Slano, Trpanj, a jedne godine i Molunat.
Taj Molunat, to je jedno mjesto u kojem smo ljetovali davne 1989. godine, mjesto kojeg nije bilo ni na mapi, ali doslovno. To je bio kamp za pripadnike vatrogasnih društava širom bivše nam države. I pozvao nas jedan penzionisani vatrogasac, porijeklom Mađar, koji je mog oca upoznao kada su zajedno svirali u orkestru, za vrijeme godišnjeg odmora i to prijateljstvo je ostalo do kraja čika Antalovog života.
Mjesto je bilo toliko malo da nije imalo ni poštu, što je meni kao Sarajki bilo nezmislivo. Poštu je predstavljao mali kontejner sa telefonom i stolom na kojem su bile neke dnevne novine i to je bilo to. U svojoj osamnaestoj godini sam se dosađivala jer više nisam imala šta ni da čitam, ali eto, zbog mojih kukova smo se snalazili da što više budem na moru i suncu, a kako je mati otišla u penziju, nije se više imalo za privatni smještaj, pa smo te godine kampovali... Samo dvije godine kasnije to isto mjesto se našlo i na mapi i na svim dnevnicima kada je napalo na Hrvatsku.
Desetak godina ranije, ljetovali smo, po ko zna koji put, u Makarskoj. Bili smo kod gospođe Anite u privatnom smještaju, i tek smo par puta otišli na gradsku plažu jer je otac uvijek mrzio gužve, pa smo se kupali na skrovitoj plaži iza hotela „Opatija“ do koje smo se penjali po stijenama, zatim prolazili kroz plitku vodu kod neke pećine, jer se drugačije nije moglo doći s te strane, ali zato nikada nije bilo gužve.
Tadašnja djeca nisu pila gazirane sokove, pila se isključivo voda, voćni sokovi, ili eventualno Lero kvalitetni sokovi na razmućivanje, a meni, tada šestogodišnjoj djevojčici, velika želja je bila popiti Mirindu, gazirani sok domaće proizvodnje... ali ne onaj iz dvolitarske flaše iz kojih smo sipali sebi sok u plastične čaše na plaži, nego na terasi ispred ili u sali za ručavanje obližnjeg hotela „Opatija“. Jer, eto, nije to isto.
Mati mi je već nekoliko puta objasnila da za isti novac umjesto jedne čaše mogu popiti bar litar soka, jer u cijenu ulazi i novac za održavanje te ljetne bašte i za konobara. Džaba, ja bih ipak željela popiti baš taj sok i baš tamo. Onda mi je mati obećala da ćemo, ako budem dobra, zadnji dan prije polaska kući sjesti nas dvije u ljetnu baštu ili u salu i naručiti sebi po jednu Mirindu.
O sreće moje! Džaba more i sunce i igranje i kupanje, ko će iščekati mjesec dana! Kad god bismo na putu do „naše“ osamljene plaže prolazili pored ljetne bašte, zamišljala sam nas dvije kako naručujemo Mirindu za jednim od mnogobrojnih stolova.
A nije bilo puno svijeta za stolovima kao sada po kafićima i restoranima, kada svi kukaju kako se nema, a sve puno svijeta... a tada se imalo, ali je uvijek bar pola stolova bilo prazno.
I zamišljala sam kako mora da su bogata ona dvojica čika što u bijelim košuljama kratkih rukava sjede za stolom i naručuju sebi piće, jer smo mi ostali pili iz flaša koje smo kupili u obližnjoj prodavnici... ali svejedno... Nisam mislila ni da smo siromašni... tada nije bilo siromaštva... osim u bajkama i nekim tužnim pričama iz drugih podneblja...
Kasnije mi je bilo smiješno kako se mati dovijala da uštedi svaki dinar, a da opet imamo svega, jer se voće npr. nije kupovalo ni na komad, ni na kilogram, nego po gajbu svaki put. Naš špajz je bio poput male zelenare, pun gajbi raznog voća jer djeci treba vitamina.
Kasnije će mi mati, kad malo porastem, davati novac da svoju mlađu sestru odvedem u obližnju ćevabdžinicu da se počastimo, jer smo obje bile veliki ljubitelji ćevapa, ali sok nismo smjele naručivati, iz istih razloga kao onih sa pričom o Mirindi... nego bismo poslije ispred granapa popile kupljenih po flašicu kole čija se staklena ambalaža vraćala nazad.
Jednom nam je jedan od dvojice braće blizanaca koji su konobarisali u toj ćevabdžinici dozvolio, zapravo nam je sam ponudio, da donesemo kupljene koka-kole iz prodavnice i popijemo uz naručene ćevape, ali da pazimo da nas gazda ne vidi, ako bi se slučajno pojavio u radnji... i to, eto, pamtim i dan danas, a imena mu se ne sjećam...
Tako je bilo i na povratku s mora kada bismo svratili s ceste u Jablanici na janjeće pečenje. Sok je stajao u autu i morali smo čiki konobaru reći „Vode“ kada bi nas pitao hoćemo li nešto da popijemo.
I tako, dočekah ja konačno svoju luksuznu Mirindu. Sjele smo mati i ja za sto, prišao nam je konobar, naručila sam svoju Mirindu i sa užitkom je pila, polako razgledajući okolo, da što više upijem i upamtim.
Začudo, nisam se osjećala posebno, nekako bogatijom, kako sam zamišljala da su bogati oni koji sjede za stolom i naruče piće... a ni Mirinda nije imala bolji ukus od one koju smo kupovali u prodavnici i nosili sa sobom na plažu.
Ali osjećaj važnosti i sreće kada sam to konačno dočekala nikada neću zaboraviti.
Nema komentara:
Objavi komentar