Postoji ona dobra stara izreka: čovjek se uči dok je živ. I to je zaista tako. Možemo se mi čuditi nekom kako već nije naučio nešto što mi odavno znamo, ali i obratno, drugi se mogu čuditi nama iz istih razloga. Ali nema veze. Za sve postoji prvi put, i za učenje i za podučavanje.
Većinu stvari obavljamo automatski, ni ne razmišljajući više o tim aktivnostima, potezima, pokretima, a rijetko kad se sjetimo onoga od koga smo to recimo naučili. Moj otac je puno razgovarao sa mnom i odgovarao mi na sva moja bezbrojna pitanja. I sad je kao živa enciklopedija i sigurna sam da bi osvojio veliku sumu kada bi se našao u nekom kvizu znanja koje emituju na raznim TV kanalima.
I često se sjetim svoje rahmetli nane, očeve majke, koja me je uvodila u svoju minijaturnu kuhinju iz koje su izlazila jela čarobnog ukusa za toliko nas, koliko nas je tada bilo u jednom stanu, dok se nismo počeli seliti svako u svoj novi stan. Ona bi mi često i riječima i djelom pokazivala kako se nešto pravi, čisti, mijesi, pere jer će mi to u životu trebati i valjati. I tako je i bilo.
Često se sjetim i jedne tetke, očeve sestre, koja mi je nekada davno pokazala kako da nacrtam čizme sa visokom petom, kad god crtam ili neko dijete podučavam crtanju, sjetim se tih momenata.
Kada pravim neko omiljeno jelo po nekom odličnom konkretno objašnjenom receptu, uvijek se sjetim osobe od koje sam dobila taj recept, a kada god oslikavam neki od predmeta, sjetim se svoje drage učiteljice Lejle, koja nas je na svojim radionicama naučila dosta toga.
Znanje treba sticati, ali i prenositi ga, šireći ga dalje. To je kao kamen mudrosti, kao dijamant kojeg smo dobili od drugih, pa ga malo dotjerali. Bolje ga je predati i drugom, da se osjeti sreća kada nekog naučimo nešto što nije prije znao, nego da čuvamo dijamant samo za sebe, jer negdje u mraku, to je obični komad uglja od kojeg nikakve koristi nema.
Ovih dana se radujem zbog uspješnog širenja informacija. Preko vlastitih leđa sam osjetila teret koji nosi majka invalidnog djeteta ali sam bila spremna javno objaviti sve što sam postigla i saznala, od mogućnosti refundiranja nekih troškova, do mogućnosti trajnog izlječenja pacijenata sa tom dijagnozom kroz kratkotrajnu i rutinsku operaciju u inostranstvu. Drugi su saznali od mene, a treći od njih i tako, ako svako od nas pomogne bar jednoj majci i jednom djetetu, to je kao da smo pomogli cijelom svijetu, jer je ljudski život svetinja.
Obradovale su me i neke, naizgled sitnije stvari. Slučajno mi je u obavijestima na Fejsbuku izašao post jedne poznanice, koja se žalila kako sa 40 godina još uvijek nije u stanju da skuha rižu da joj se razabire svako zrno. Dosta žena se javilo sa detaljnim uputstvima njihovog načina kuhanja riže, pa i ja... I odlučila se za moj način, te je bila oduševljena, postavila je čak i sliku, a uskoro se javila još jedna poznanica kojoj je takođe uspjelo odlično skuhati rižu onako kako sam napisala. A to su divne žene, velikog humanog srca, žene koje zaista cijenim što su baš takve kakve jesu i baš mi je bilo drago da sam im mogla pomoći. A najsmješnije od svega je što ja ne volim rižu nikako, čak ni u sutliji. Jedino je mogu jesti sa lećom. Ali sam i ja nekada saznala recept preko interneta i vrlo rado sam ga podijelila.
Postoje žene koje od svog kuhanja prave neku misterioznu priču. Kuhanje jeste jedna vrsta umjetnosti, pogotovo sa mjesečnim primanjima kakva ima većina nas na ovim prostorima. Kada sam počinjala, meni ono: brašna i vode po potrebi nije baš puno značilo... pa da bar napišu oko pola kg, litra itd. Zato sam počela detaljno da pišem recepte baš kao za početnike. A saznala sam dosta stvari od drugih dragih žena, počevši od moje drage Nihade, Mire, pa da ih dalje ne nabrajam. Žene koje su spremne podijeliti "male tajne velikih majstora kuhinje" (kako se govorilo u jednoj reklami) bez imalo ljubomore i čuvanja informacija kako bi ispalo da niko drugi to ne zna napraviti kao one. Drugo je kada neko od toga živi, recimo bavi se prodajom kolača i torti pa ne daje detaljan recept neke svoje torte. Ali zašto ne bismo dijelili svoje stečeno znanje ako nas to ništa ne košta?
Možda za neke krupnije stvari ljudi nisu spremni ni pitati ni prihvatiti savjet, možda čak ni neku informaciju, ali svejedno o čemu se radi, divno je znati da možete pomoći nekom kao što je neko nekada pomogao vama, te da ćete na taj način nekom uljepšati dan.
Zar ne biste voljeli da vas se neko sjeti i po lijepom zapamti? Bez lažne skromnosti, meni to imponuje, pogotovo kad dođe od ljudi koje i sama izuzetno cijenim i poštujem.
Eto još jedna životna mudrost - još jedan način kako se osjećati lijepo, sretno i od koristi :)
Nema komentara:
Objavi komentar