Mi smo samo mali, obični, nesavršeni ljudi. I ma koliko da smo postigli u životu i u vlastitom okruženju, imamo svoje uspone i padove, imamo svoj dane kada smo zadovoljni, ali i dane kada smo nezadovoljni nečim u vlastitim životima. Naravno da treba uvijek težiti boljem, imati određeni nivo aspiracije, ali istovremeno treba pronaći sreću u malim stvarima koje čine naš život. Međutim, ljudi obično misle da će biti sretni postizanjem nekog velikog cilja: diplomiranjem, zapošljavanjem, udajom ili ženidbom, dobijanjem djece, unučadi, odlaskom u penziju... Nisu ti ciljevi ono što nas čini sretnima. Sretnima nas čine male stvari koje nekada i propustimo primijetiti na putu do ostvarenja svojih ciljeva. A naročito ako imamo na umu čuvenu Lenonovu izjavu da je život ono što nam se dešava dok mi pravimo planove...
Nedavno sam bila bolesna, ništa strašno, ali prva gripa u mom životu koja me je oborila u postelju, sve ostale sam prestajala na nogama, brinući o poslu, kući, djeci... I tačna je ona izreka: zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu...
I eto, nakon tri sedmice provedene u postelji, i to kašljući i zamarajući se kašljanjem do krajnjih granica izdržljivosti i nakon borbe za udisaj kada su pluća bila prepuna šlajma... Meni je u januaru svanulo pravo proljeće, životno proljeće.
Dakle, danas je supruga i majka bila spremna da napravi svojim ukućanima šareni burek, njihovu omiljenu pitu sa mesom i malo krompira... I meni je kao djetetu bio praznik kada bi nana ili mama napravile burek, a tako je i njima...
Osjećala sam se ekstatično. Evo me, koliko-toliko zdrava, i pri snazi, imam krov nad glavom, koliki god da je - moj je, hvala Bogu. Imam divnog muža, koji je čitave tri sedmice svog godišnjeg odmora za koji smo imali sasvim druge planove - brižno vodio računa o kući i djeci dok sam ja bolovala, nemoćna i da razgovaram a imam i dvije kćerke, ono što sam nekada maštala da ću imati... I hvala Bogu, mogla sam da im se u potpunosti posvetim i mogu mirne duše uskoro početi tražiti i posao, jer sam temelje postavila i bila uvijek tu - za njih.
Starija je otišla na rođendansku zabavu kod drugarice iz bivšeg razreda iz one stare škole, a mlađa se igrala u sehari sa igračkama, sjela u nju kao u kadu i vadi li vadi igračke... Ima ih i previše, ali to me više ne nervira, opet ćemo odvojiti dio i pokloniti u humanitarne svrhe, hvala Bogu pa ima čim da se igra... A kuća u kojoj se živi ne može biti uvijek savršeno pospremljena kao izložbeni salon spreman za fotografisanje za neki modni magazin...
Onda je došla do mene i počela, sa svoje nepune tri godine da komentariše šta mama to radi dok mama pravi pitu i gledala je u mene kao u nekog mađioničara koji pravi njeno omiljeno jelo. Gledala sam je očima punim ljubavi svjesna da je to još jedna predivna uspomena koju ću sačuvati za kasnije, kada ona, ako Bog da odraste i prisjećati se kada u njenoj djeci budem prepoznavala nju samu kad je bila mala...
Nije me više briga što nemam trpezariju, jer smo trpezariju pretvorili u dječju sobu. Niti što imam kuhinju u kojoj nemam niti jednu površinu i sve radim u dnevnoj sobi na stolu, osjećam se baš kao i da jesam mađioničar jer opet uspijevam da napravim divna jela i kolače...
I hvala Bogu, sjeli smo svi zajedno da se počastimo domaćim burekom i jogurtom a večeras slijedi tuširanje i čisti, mirisni peškiri, još jedna sitnica u kojoj smo svi mi zaboravili uživati... Ja sam danas sretna, a sutra je novi dan, naći ću nove razloge da budem sretna i zahvalna Bogu.
Nema komentara:
Objavi komentar