Limunada

            I eto tako... počela je još jedna godina... Novogodišnje odluke, kao i obično, ili padaju u vodu ili se moraju prolongirati zbog neplaniranih okolnosti... Kako sam ovih dana bolovala pokošena i gripom i prehladom, ležeći u svojoj bolesničkoj postelji, po prvi put nemoćna da vodim računa o kući i djeci, imala sam vremena da razmišljam... Zašto i ja ne bih otvorila vlastiti blog? Sa četrdesetak godina i toliko uloga u životu: unuke, kćerke, sestre, supruge, snahe, majke, psihologinje, prijateljice, komšinice i sa toliko dosadašnjeg iskustva, imam šta reći, zanimljivo i korisno, opuštajuće ali i upozoravajuće, ma svašta nešto...

         Eto, za početak, svi znamo za onu izreku: kad ti život da limun, a ti napravi limunadu! Taj limun može biti ogroman, nedozreo, gorak i kiseo u isto vrijeme, a može biti i sitan, sočan i skoro pa sladak... Takav jedan limunčić je bila ova gripa i prehlada u isto vrijeme...

         Neko bi rekao - zašto baš sad kada je suprug pošao na godišnji i kada smo planirali ići na planine, obići neke prijatelje, prečistiti ormare, police, podrum, balkon... ali ja kažem: hvala Bogu, pa je baš sada... jer, za razliku od dosadašnjih prehlada, gripa i svega ostalog, kad sam se vukla sedmicama ali ostajala na nogama brinući o ukućanima i domaćinstvu, samo sporijim tempom, ovo me je baš oborilo, iscrpilo a ON je bio na godišnjem :) Kako bih to bez njega? On je hranio i presvlačio kćerkicu i vodio je napolje (njoj će uskoro tri pune godine), on je obavljao kupovinu, vodio kćerkicu na fizioterapiju, ja sam u deset dana samo jednom napravila uštipke, jednom pobrisala prašinu i jednom usisala... I kopiraću vam status sa svog FB profila:  Primijetila sam začuđujuću stvar: bila sam bolesna desetak dana u kojima sam samo jednom obrisala prašinu i samo jednom usisala.... Inače to činim bar jednom dnevno, a nekad i više puta i začas se opet slegne prašina u sobi u kojoj non-stop boravimo... Ko ima malu djecu, shvatiće... I evo danas, nakon toliko dana prašine nema ništa više nego kad je brišem svakih nekoliko sati: naravoučenije: mani se ženo prašine i čarobne krpe... živi život 

           Moja limunada je bila to da otkrijem da ovaj divni čovjek, koji je sa mnom 13 godina u braku i koji me je nervirao zbog mnogo sitnica a i ja njega, u mojim očima narastao u ogromnog diva... Takvi smo mi ljudi, tek kada nam Bog da neku nevolju, shvatimo vrijednost onih koji nam se nađu u toj nevolji. Pokazao se on u nevolji i ranije, kada sam rodila mlađu kćerkicu a babica i doktor je pri porodu, zbog nestručnosti, umalo učiniše invalidom za čitav život. U početku joj je čitava ruka bila paralizovana, pa sam bila obučena za razne fizioterapijske vježbe, vježbale smo po cijeli dan a onda bi nas on po povratku s posla vodio na privatnu kliniku na hidroterapiju, elektrostimulaciju i bioptron zračenje, a spremamo se da je vodimo u inostranstvo na dvije operacije koje će joj aBd vratiti funkciju šake i čitave ruke skoro pa u potpunosti... I neko bi se povukao, napustio suprugu, svalio bar pola na njena leđa, a on je i sa posla izlazio da nas ujutru vodi na raznorazne pretrage na suprotnom kraju grada jer nam je svaka minuta bila dragocjena zbog rasporeda vježbi. Ali eto, ovih dana je pokazao da je zaista, ne samo divan otac, nego i odličan partner, prijatelj i suprug koji je bez problema sve preuzeo na sebe bez ijedne riječi...

          Nakon 13 godina braka, gledam ga ljepšim očima nego kad smo se uzeli (ta riječ bolje opisuje sve što smo prošli nego - stupili u brak, vjenčali se i sl.), jer sam 13 godina gledala kako je svakom spreman da pomogne i to na vlastitu inicijativu, i zbog toga je malo bio sa nama jer je uvijek nekom trebao, a sada je baš trebao meni i bio je tu, sve ostalo nije bilo bitno i shvatila sam da smo mu djeca i ja ZAISTA na prvom mjestu...

       
      Od sada će svaka kahvica, svaki ručak i kolač biti začinjeni sa još više ljubavi nego ranije, a osmijeh neće silaziti s mojih usta, dok god je on u prostoriji, i dosad sam ga poštovala ali sad mu zaista skidam kapu :)