Naši mali rituali

       Razmišljala sam kako da dam naslov ovoj današnjoj crtici... Jedna od tajni sretnog života, uspješne veze? Ili bolje ovako - naši mali rituali. S tim da neću pisati o tome koliko su važni porodični rituali za psihičku stabilnost djece, ovaj put se osvrćemo na dvoje ljudi u vezi, ali onoj višegodišnjoj...

     Zašto sam naglasila - višegodišnjoj? Pa zato što smo svi na početku veze divni i krasni i pokazujemo se u svom najboljem svjetlu, partner nam je centar našeg malog svijeta i svakodnevnog života, a uglavnom i mi njemu... Ali kasnije?

     Dovoljno je da pođem od vlastitog trinaestogodišnjeg braka, u početku smo sve radili zajedno, odlučili da prvu godinu braka pričekamo sa proširivanjem porodice i posvetili se sebi, oboje zaposleni, stančić otplaćen, novo auto kupljeno, ma milina jedna! Igrao se remi, jamb, išlo se na predstave, u kino, kod prijatelja, večeralo se po restoranima, ispijalo se kahve na terasi ili sobi za stolom... 

     I onda, nakon određenog vremena prestaje ono "Hvala" i "Molim" kao da se jedno drugom podrazumijevamo, prestajemo zajedno gledati emisije jer jedno od nas dvoje nije zainteresovano za gledanje toga što ono drugo gleda i ima pametnijeg posla, on internet i novine, ja knjige i internet, a još kada su djeca došla...

        U početku se zna ko je glavni i oko koga se sve vrti - oko bebe i njenih potreba, a onda, kada se sve koliko-toliko smiri, onako umorni jedva dočekamo da se posvetimo samima sebi, ali sve rjeđe zajedno. A trebali bismo.

      Pametni su oni parovi koji imaju kome ostaviti djecu pa jednom mjesečno izaći u provod, pod tim naravno mislim na ugodnu veče, a ne opijanje i sjedenje po kafanama uz živu muziku do ranih jutarnjih sati.

    Kod nas se to pretvorilo u tihu borbu za daljinski upravljač ili, kako bi ga ja često u šali nazvala - moć upravljanja. TV programi su podešeni tako da su nakon radnog vremena, kada se pater familias vrati s posla, na svima njima vrti ono što NJEGA interesuje, jer zna se ko je glavni i ko plaća račune. Uvijek se na nekom od kanala šuta ili baca lopta, uvijek ima dva-tri dnevnika koja se moraju pogledati, ili neka politička emisija sa gostima koji komentarišu neku aktuelnu temu. A preko dana opet puštaju srceparajuće sapunice u nekoliko stotina nastavaka, valjda misle da žene koje ne rade mahom imaju poluprazan mozak i kroz sapunice nadoknađuju ono što ne dobijaju u braku. A još kada djeca žele nešto da pogledaju...

      Međutim, prije nekoliko mjeseci smo spontano opet stvorili jedan od vlastitih rituala. Na jednom kanalu puštaju domaće serije snimljene po starim Mirjaminim romanima. Iako smo ih gledali više puta, ponovo se okupimo u 20.15h i sjednemo jedno pored drugog, naslonjeni jedni na drugo, djecu pošaljemo da odgledaju crtani pred spavanje i uživamo sat vremena onako - ne radeći ništa, ali ne radeći ništa ZAJEDNO!

    Navike se teško mijenjaju i on je par puta vrtio po tabletu da ode na Klix i vidi šta ima novo, ali sam ga zamolila da imamo vrijeme posvećeno nama, seriju smo ionako već gledali, ali eto, da se opustimo, bez stresa i svega o čemu bruje mediji, a obično pišu samo o ružnim stvarima.

    I eto, opet gledamo seriju "Ranjeni orao", prije nje smo ponovo gledali "Nepobjedivo srce" i nema veze što je čak i glumačka ekipa gotovo identična, mi smo poput dvoje zaljubljenih tinejdžera koji idu u kino ali im je svejedno koji će film gledati, bitno je da su zajedno.

     To je jedna od sitnica, ali sitnica koja je jako bitna. U početku može biti neobično jer su parovi u dugogodišnjoj vezi već prošli tu fazu, ali kada postane ritual, biće to jedna dobra navika. Vi sami možete birati mjesto i način, može to biti jutarnja kafa nedjeljom, odlazak u šetnju subotom, pizza & palačinke veče - petkom, čak i ples, recimo četvrtkom. Ne morate imati znanja potrebna za završavanje plesne škole, zašto se ne biste jednostavno zagrlili i plesali sentiš?. Probajte, džaba vam je pričati, probajte otvorenog srca i vidjećete šta će se s vremenom desiti. Korak po korak - mic po mic i shvatićete da je sad vaša veza mnogo bliže vašem odobravanju nego nezadovoljnom gunđanju. A gdje su roditelji sretni kada su zajedno, tu su i djeca sretna i psihički stabilna.

       Zato izaberite šta ćete, odredite kad ćete i 3... 2... 1...  krenite!

Pustite ih da se malo uprljaju

        Svi mi preko trideset godina starosti se prisjećamo nekih dogodovština iz djetinjstva i rane mladosti, tvrdeći kako su to bila neka sretnija vremena, iako se nije imalo mnogo - u onom materijalnom smislu. Neke stvari ne možemo promijeniti, neke možemo, makar malo, dok neke dosta zavise i od nas. Eto, npr. naša djeca, nova generacija koja dolazi nakon nas samih. Oni nemaju čist zrak, čistu vodu, sigurnu i zdravu hranu kao što smo ih mi imali, niti dovoljno prostora za igru, ali se i ne znaju igrati, a to nije baš njihova krivica, nego naša vlastita, jer ih posjednemo pred TV ekran ili kompjuterski monitor, ili im tutnemo u ruke tablet i mislimo da im činimo uslugu, pa taman i da se igraju nekih korisnih igrica i razvijaju neku vrstu sposobnosti i vlastitu kreativnost. A još im time natovarimo i krivu kičmu, ravne tabane, slabe mišiće, lošu koordinaciju pokreta... No - o tom po tom, to možemo ostaviti za neku drugu crticu.

         Drugi dio naše krivice je ta što ne damo vlastitoj djeci da se zaprljaju i da budu jednostano - djeca. Ne kažem da ih treba pustiti da išaraju sav namještaj i zidove, da lijepe plastelin po LED i plazma televizorima, da se uvale u prvu blatnjavu lokvu do vrha glave, ali...

        Mnogi roditelji su zauzeti po cijeli dan, ne zbog toga što su u nekoj utrci za bogatstvom, mada ima i takvih, nego što jednostavno pokušavaju sastaviti kraj s krajem da pruže djetetu i samima sebi bar ono najosnovnije. Zato se nema vremena ni izvesti dijete često u park, a i kada ga izvedu, onda im ne daju ništa da rade jer će se eto zaprljati, zgužvati i sl.

       Bar odjeća danas nije skupa a možete uvijek dobiti i polovnu odjeću od prijatelja čija su je djeca prerasla, ili kupiti polovnu odjeću ne samo po second-hand shopovima nego i po humanitarnim aukcijama, tako da vaš novac ide u humanitarne svrhe, pa pustite dijete da se uprlja do mile volje, taman da se niti jedna fleka ne uspije oprati.

        Pustite dijete da nekada ugazi u lokvu, da osjeti posljedice, da pipne nešto toplo, kako bi znalo šta je vruće, izmislite neku jednostavnu igru u kojoj će ono koristiti ruke na drugačiji način umjesto slaganja kockica i prelistavanja slikovnica.

       Ako ne možete pregrmiti ono famozno pravljenje kolača od blata (nama se nije ništa loše dešavalo kada smo mi to radili u svom djetinjstvu), možete organizovati nešto kod kuće, napraviti plastelin domaće proizvodnje od običnog brašna, malo ulja, soli i limuntoza. Ili mu prosuti na tacnu malo nekog praha, brašna, kafe i slično i dati djetetu da crta povlačenjem crte kažiprstom. 

      Ili bar pustite ponekad da i ono sa vama pravi tijesto, kolače, da opere nešto, tako se uči, druži sa vama i raduje postignutom uspjehu.

     Mene lično je na ovu večerašnju crticu nagnala mlađa kćerka od nepune 3 godine koja je bila jako uporna da i ona malo drži kutljaču da zamijesi tijesto sa mamom. Mama joj je dala, ona je vidjela da je to teško ali se obradovala. A još kada joj je mama dala da malo prstićem dirne tijesto, kao da ju je sunce ozarilo.

     Hljeb je već pečen, a ja završavam još jednu crticu...

     Djeca trebaju učiti i slušanjem odraslih, ali i gledanjem, dodirom, otkrivanjem svijeta iz prve ruke i ne trebaju se osjećati loše ako ponekad ne budu baš savršena djeca za savršene mame. To ne samo da utiče na razvoj njihove kreativnosti i inteligencije, nego se to kasnije može odraziti i na karakter, na pretjeranu neurednost ili urednost, na stav o sebi i o drugima... Pa zašto onda ponekad ne ostaviti sve i malo se radovati sa djetetom. Možda će tih pet minuta zapamtiti, iako će zaboraviti kakva je bila kuća - pospremljena ili ne, baš kao što će možda zapamtiti i ako mu svašta ružno nagovorite jer je, kao što je to "posao" svakog djeteta - nekada nešto uflekalo, zaprljalo i sl.

     Jednom sam čitala tekst u kojem je autor spominjao svoje roditelje, kako su se on i braća zaigrali igrajući fudbal sa ocem iza kuće na uređenom travnjaku, a mati im je dobacila da prestanu jer će uništiti travnjak. Onda je otac na to rekao da su oni roditelji, da odgajaju djecu a ne uzgajaju travu i travnjak, i sve je bilo rečeno u tako kratkom objašnjenju. Tako i mi trebamo razmišljati jer, nabaviće se nove stvari, izrast će nova trava, a ono što smo propustili učiniti u odgajanju vlastite djece ne možemo tek tako čak i djelimično nadoknaditi kasnije.

    Kao bonus - odličan recept za izradu domaćeg plastelina, nama je trebao u terapeutske svrhe, ali i za razbibrigu. Može potrajati čak i tri mjeseca, ako ga čuvate u plastičnoj foliji, najlon kesi u plastičnoj kutiji u frižideru, kada se dijete njim ne igra. A pravi se ovako:

        Najprije dobro promiješate suhe sastojke (2 šolje brašna, 1 šolju sitno mljevene soli, 2 čajne kašike limuntoza).

          U šerpu stavite 2 šolje hladne vode i 1 supenu kašiku ulja, dodate onu suhu smjesu i neprestano miješate na tihoj vatri. Pojaviće se grudvice nakon par minuta i biće teško miješati, ali tako i treba biti. Već nakon nekoliko minuta tijesto će se samo formirati i odlijepiti od kutljače i zidova posude.

          Kada se tijesto tako fino odvaja i nije ljepljivo, izvaditi ga na ravnu površinu na koju ste prethodno stavili papir za pečenje i sačekajte da se malo prohladi, zatim, dok je još mlako trebate ga dobro umijesiti i razdvojiti na onoliko dijelova koliko različitih boja želite imati.

           U svaku lopticu prstom na sredini napraviti udubinu i u nju staviti boju. (Ovdje smo koristili prehrambene boje u prahu). Najbolje vam je mijesiti rukama u onim tankim najlonskim zaštitnim rukavicama koje dođu u pakovanju farbi za bojenje kose, jer se plava boja teško skida, a sve ostale se lako skinu pastom za zube.

            Dobro umijesiti tijesto da se sva boja fino rasporedi. Zapakovati u najlon i u plastičnu kutiju i čuvati u frižideru. Divno izgleda, divno miriše ali je jako slano, tako da ste sigurni da ako ga djeca i liznu, da će odustati od namjere da ga trpaju u usta ili čak pojedu. :)

         Toliko od mene za ovaj put, a vi razmislite kako možete usrećiti svoju ili tuđu djecu (tetke su zakon). Organizujte neku takvu aktivnost sa djecom i vidjećete koliko će uživati, a i vi sa njima, posmatrajući njihova sretna lica.

Njegovo kraljevsko veličanstvo (o)smijeh

        Znate onu poslovicu: "Po jutru se dan poznaje"? Moje jutro je počelo umorno, nenaspavano, nikakvo... Prvi susret sa vlastitim odrazom u ogledalu iznad umivaonika u kupatilu učinio je da uputim prvi osmijeh tog dana. Prije par dana sam sama obojila izrastak na kosi a ne cijelu kosu i dočekao me je odraz jedne žene sa besprijekornim izgledom kose, iako se nije još ni počešljala. I onda, kao da srećem nekog na ulici, pa ga prepoznam, uputih samoj sebi osmijeh za dobro jutro i pomislih - neka mi se dan po jutru poznaje, neka bude čitav nasmijan. 

      Neću sad pričati, odnosno pisati, o onom kako trebamo sve vidjeti pozitivno, biti zahvalni i slično, to ću ostaviti za neki drugi put. Danas ću pisati o smijehu i osmijehu i njihovom ljekovitom i pozitivnom djelovanju - kako na nas same - tako i na one oko nas.

        Evo čega se prvo sjetim kada pomislim na osmijeh, bio je to tekst koji sam prvi put čula u jednoj TV reklami za neku pastu za zube... Više se i ne sjećam tačno koja je pasta bila u pitanju, ali riječi su mi se urezale u sjećanje, i glase otprilike ovako:

      " Jedan osmijeh ne košta ništa a daje mnogo. Obogaćuje onoga koji ga prima, a ne osiromašuje onoga koji ga daruje. Ne traje duže od jednog trena, a sjećanje na njega ponekad je vječno" 

    A tu su i drugi citati, tipa:

      "Niko nije tako bogat da bi mu osmijeh bio nepotreban i niko nije tako siromašan da ga ne bi mogao dati."

    "... stvara radost u kući, potpora je u poslovanju, osjetljivi je znak dubokog prijateljstva"

  "Jedan osmijeh pruža odmor u umoru, obnavlja hrabrost u malodušnosti, pruža utjehu u žalosti, prirodni je lijek u svakoj patnji. Ali je dobro koje se ne može nabaviti, niti pozajmiti, niti ukrasti, jer osmijeh vrijedi samo u času kada se daruje. "

     Sami smo svjedoci kako su nam draže one prodavačice koje nam ljubazno prilaze sa smiješkom od onih vječito namrgođenih. Zašto i sami ne bismo poklanjali osmijeh, najprije sebi, pa svojim ukućanima i svojim najdražima, pa, na kraju krajeva i svima sa kojima se sretnemo?

      Već svi znaju da smijeh ublažava stres, jača imunološki sistem i snižava krvni pritisak. Istraživanje američkih naučnika univerziteta Loma Linda u Kaliforniji potvrdili su ove navode i pokazala su da je 20 minuta gledanja neke komedije dramatično smanjuje nivo hormona stresa, krvnog pritiska i onog lošeg holesterola.

     Smijeh takođe povećava nivo tvari poznate pod nazivom Komplement 3, koja pomaže antitijelima prolazak kroz oštećene i inficirane ćelije, kako bi ih uništili.

     Smijeh ublažava bronhitis i astmu, poboljšava kapacite pluća i nivo kisika u krvi.

     Da ne nabrajam dalje, mislim da je dovoljno i samo to što se nakon smijeha osjećamo predivno!

          E sad, neki će se prije ili poslije zapitati - a šta je sa osmijehom? Svi obično mislimo da za osmijeh ili smijeh moramo imati dobar razlog, a kao odrasli ljudi koji žive u nekim ne baš sretnim vremenima ne nalazimo puno razloga ni za osmijeh, a kamoli da se grohotom smijemo nečemu, kao što smo se smijali svemu u djetinjstvu, kada smo zapravo i bili najsretniji. 

         Zato bih htjela da vam ispričam ovo što mi je zapelo ne za oko, nego za uho na drugoj godini studija psihologije. Profesor je u toku jednog predavanja spomenuo Vilijama Džejmsa (William James) koji je tvrdio da nije samo da se smijemo zato što smo sretni, nego da i sam smijeh čini da se osjećamo sretnim, to jest da smo i sretni samim tim jer se smijemo. Pri tome se ne misli na neki lažni forsirani smijeh ili osmijeh. I to sam isprobala nekoliko puta baš onako da se uvjerim i uvjerila sam se... I sjetila sam se toga jutros kada sam se pogledala u ogledalo u kupatilu.

          Zato, priuštite sebi malo hormona sreće, malo anti-stres terapije i besplatnog popravljanja zdravstvenog stanja na tako jednostavan način - nasmiješite se sebi, uputite osmijeh drugima i gledajte povremeno neku komediju... Vidjećete da će vam se isplatiti :)

Naučite, ali i podučite

            Postoji ona dobra stara izreka: čovjek se uči dok je živ. I to je zaista tako. Možemo se mi čuditi nekom kako već nije naučio nešto što mi odavno znamo, ali i obratno, drugi se mogu čuditi nama iz istih razloga. Ali nema veze. Za sve postoji prvi put, i za učenje i za podučavanje.

            Većinu stvari obavljamo automatski, ni ne razmišljajući više o tim aktivnostima, potezima, pokretima, a rijetko kad se sjetimo onoga od koga smo to recimo naučili. Moj otac je puno razgovarao sa mnom i odgovarao mi na sva moja bezbrojna pitanja. I sad je kao živa enciklopedija i sigurna sam da bi osvojio veliku sumu kada bi se našao u nekom kvizu znanja koje emituju na raznim TV kanalima.

           I često se sjetim svoje rahmetli nane, očeve majke, koja me je uvodila u svoju minijaturnu kuhinju iz koje su izlazila jela čarobnog ukusa za toliko nas, koliko nas je tada bilo u jednom stanu, dok se nismo počeli seliti svako u svoj novi stan. Ona bi mi često i riječima i djelom pokazivala kako se nešto pravi, čisti, mijesi, pere jer će mi to u životu trebati i valjati. I tako je i bilo.

           Često se sjetim i jedne tetke, očeve sestre, koja mi je nekada davno pokazala kako da nacrtam čizme sa visokom petom, kad god crtam ili neko dijete podučavam crtanju, sjetim se tih momenata.

           Kada pravim neko omiljeno jelo po nekom odličnom konkretno objašnjenom receptu, uvijek se sjetim osobe od koje sam dobila taj recept, a kada god oslikavam neki od predmeta, sjetim se svoje drage učiteljice Lejle, koja nas je na svojim radionicama naučila dosta toga.

            Znanje treba sticati, ali i prenositi ga, šireći ga dalje. To je kao kamen mudrosti, kao dijamant kojeg smo dobili od drugih, pa ga malo dotjerali. Bolje ga je predati i drugom, da se osjeti sreća kada nekog naučimo nešto što nije prije znao, nego da čuvamo dijamant samo za sebe, jer negdje u mraku, to je obični komad uglja od kojeg nikakve koristi nema.

           Ovih dana se radujem zbog uspješnog širenja informacija. Preko vlastitih leđa sam osjetila teret koji nosi majka invalidnog djeteta ali sam bila spremna javno objaviti sve što sam postigla i saznala, od mogućnosti refundiranja nekih troškova, do mogućnosti trajnog izlječenja pacijenata sa tom dijagnozom kroz kratkotrajnu i rutinsku operaciju u inostranstvu. Drugi su saznali od mene, a treći od njih i tako, ako svako od nas pomogne bar jednoj majci i jednom djetetu, to je kao da smo pomogli cijelom svijetu, jer je ljudski život svetinja.

           Obradovale su me i neke, naizgled sitnije stvari. Slučajno mi je u obavijestima na Fejsbuku izašao post jedne poznanice, koja se žalila kako sa 40 godina još uvijek nije u stanju da skuha rižu da joj se razabire svako zrno. Dosta žena se javilo sa detaljnim uputstvima njihovog načina kuhanja riže, pa i ja... I odlučila se za moj način, te je bila oduševljena, postavila je čak i sliku, a uskoro se javila još jedna poznanica kojoj je takođe uspjelo odlično skuhati rižu onako kako sam napisala. A to su divne žene, velikog humanog srca, žene koje zaista cijenim što su baš takve kakve jesu i baš mi je bilo drago da sam im mogla pomoći. A najsmješnije od svega je što ja ne volim rižu nikako, čak ni u sutliji. Jedino je mogu jesti sa lećom. Ali sam i ja nekada saznala recept preko interneta i vrlo rado sam ga podijelila.

        Postoje žene koje od svog kuhanja prave neku misterioznu priču. Kuhanje jeste jedna vrsta umjetnosti, pogotovo sa mjesečnim primanjima kakva ima većina nas na ovim prostorima. Kada sam počinjala, meni ono: brašna i vode po potrebi nije baš puno značilo... pa da bar napišu oko pola kg, litra itd. Zato sam počela detaljno da pišem recepte baš kao za početnike. A saznala sam dosta stvari od drugih dragih žena, počevši od moje drage Nihade, Mire, pa da ih dalje ne nabrajam. Žene koje su spremne podijeliti "male tajne velikih majstora kuhinje" (kako se govorilo u jednoj reklami) bez imalo ljubomore i čuvanja informacija kako bi ispalo da niko drugi to ne zna napraviti kao one. Drugo je kada neko od toga živi, recimo bavi se prodajom kolača i torti pa ne daje detaljan recept neke svoje torte. Ali zašto ne bismo dijelili svoje stečeno znanje ako nas to ništa ne košta?

       Možda za neke krupnije stvari ljudi nisu spremni ni pitati ni prihvatiti savjet, možda čak ni neku informaciju, ali svejedno o čemu se radi, divno je znati da možete pomoći nekom kao što je neko nekada pomogao vama, te da ćete na taj način nekom uljepšati dan. 

     Zar ne biste voljeli da vas se neko sjeti i po lijepom zapamti? Bez lažne skromnosti, meni to imponuje, pogotovo kad dođe od ljudi koje i sama izuzetno cijenim i poštujem.

     Eto još jedna životna mudrost - još jedan način kako se osjećati lijepo, sretno i od koristi :)   

Korak po korak, dinar po dinar

       Koliko vas je bilo na dijeti i odustalo nakon izvjesnog vremena? Ne zbog apetita i gladovanja, nego zbog toga što se krajnji cilj doimao jako daleko i izgledao vam maltene nemoguć za dostići. Zato treba sve rasporediti u niz malih koraka ili nekih vrsta podciljeva ili koraka jer i putovanje od hiljade milja počinje običnim korakom. 

        E tako i ja danas u svrhu rješavanja nepotrebnih stvari i krčenja po policama i ormarima polako i bez stresa raskrčih jednu policu u kuhinji... Da, jednu, nisam se iznervirala, umorila, bilo mi je usput i kao da sam mogla da se opustim i meditiram jer sam, bez ikakvog posebnog napora, još jedan korak bliže svom cilju.

      Ali nisam vam htjela baš o tome govoriti. Htjela sam govoriti o stihovima dječje pjesme iz mog djetinjstva, a čiji refren glasi: "zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača". E da, sad smo se dohvatili teme.

       Mi nekako svi odmahujemo rukom na narodne poslovice, mudre izreke i slogane, a da i ne znamo koliko smo vrijednih životnih smjernica pustili u vjetar. Jedna od njih je i - štednja je mudrost trošenja. NE, NEMOJTE NAPUŠTATI TEMU :) Neću vam pametovati gdje i kako možete da štedite jer smo ovih dana svi ubijeđeni da više od ovog ne možemo... a možemo... Neću vam trubiti o tome, daću par današnjih primjera, a zapravo želim da vam kažem koliko je divno kada imate neki konkretan sitan cilj i kada ga ostvarite.

       Mnogo puta sam u običnu limenku ili teglu ostavljala kovanice, ali one krupnije, od 5 KM i odlučila da ih ne potrošim na nešto bez čega mogu ili što mogu sama uraditi i napraviti i začas bi se skupila koja stotka. Ako još imate na umu da imamo samo jednu platu u domaćinstvu, a dvoje djece, sve sam vam rekla.

       Zašto ne biste pokušali, zacrtajte cilj recimo - kad skupim 30 KM, odoh na masažu... Ili - da odemo preko vikenda mimo ljetne sezone malo na more... Ili da kupite novu haljinu, neki kućanski aparat ili da jednostavno imate novca za ono poznato "Ne daj Bože" kod iznenadnih kvarova i slično, da ne posežete automatski za karticom i ne ulazite u crveno.

      Eto, danas sam uštedjela dvadesetak konvertibilnih maraka jer sam sama sebi ofarbala izrastak na kosi, boja je ista, ispalo je odlično. I uopšte nije komplikovano. Ako imate nekog da vam to uradi (mama, sestra, komšinica) još bolje, možete i kafu popiti i ispričati se u ugodnom društvu, ali možete i sami ako vam nije velika razlika između prethodne boje i ove kojom sad farbate kosu, biće savršeno. 

     I završila sam oslikavanje prve tegle sa poklopcem. Da malo promijenim aktivnosti svog omiljenog hobija, ovaj put sam oslikavala staklene tegle, nakupila sam ih 12 i dvije staklene boce, pa ih pretvaram u kutije za držanje mljevene kahve/kafe/kave, svaka će biti drugačija, sve sami unikati i ručni rad. Napraviću ih i za drugu namjenu. Nažalost, nemam mjesta da ih zadržim, ali staviću ih na prodaju a neke ću ponijeti u goste na poklon domaćicama, mislim da će ih više obradovati unikatan poklon (naravno da će biti u celofanu, sa mašnicom i karticom sa mojom oznakom) nego neka napolitanka ili neki sok iz tetrapaka u kojima ima svega više nego samog voća. A da o pozitivnoj energiji i ljubavi uloženoj u izradu jednog dekupaž predmeta da i ne govorim!

       Prvi divan osjećaj vezan za štednju i vlastita postignuća osjetila sam kada sam prvi put samostalno napravila pizzu kao novopečena mlada. Uštedjela sam novac, napravila nešto sa puno ljubavi i sa puno boljim dodacima od one koju smo imali običaj povremeno naručiti za kućnu dostavu.

       Koliko možete uštedjeti ne konzumirajući cigarete, izbjegavajući igrati igre na sreću (nagradne igre u kojima kupite proizvod pa poslije bude izvlačenje su nešto drugo, to i sama često igram i skoro me uvijek izvuku), pripremanjem hrane, prirodnih ledenih čajeva i sokova, pravljenjem vlastitih sredstava za čišćenje od sirćeta, limuna, sode bikarbone, eteričnog ulja čajevca i redovnim čišćenjem pa vam nikad neće zatrebati ona kupovna hemijska sredstva osim ako planirate krečenje ili neko generalno čišćenje.

        Fata je u jednom vicu rekla Muji: "Markica po markica - sto i jedna markica" Zašto ne biste za tu sto i jednu markicu sebi priuštili nešto kao nagradu, pa ćete se još ljepše osjećati. Procijenite čega se možete odreći i zamijenite neku lošu naviku nekom dobrom, korak po korak, dinar po dinar, odnosno markica po markica i vidjećete razliku. Sretno!

Otkud sad odjednom rogač?

        Nedavno sam se uvjerila da treba poslušati vlastito tijelo. Naime, kada mu nešto iznenada naumpadne (ne čokolada, grickalice i slično) znači da organizam vapi za nekim sastojkom koji sadrži ta namirnica. Tada mi je, onako bolesnoj, u najgoroj fazi gripe, kašlja i iscrpljenosti naumpao raso od kiselog kupusa kao trudnoj ženi kiseli krastavci. I onda sam malo progoogle-ala i vidjela kako je pun C vitamina i odličan za jačanje imuniteta i za pomoć pri ozdravljenju kod gripe. I ponudiše se prijatelji i komšiluk i nabaviše mi dvije vrste rasola: obični i rozi, od crvenog kiselog kupusa... Jednoj sam se komšinici uspjela odužiti poslavši joj jednu veliku rukom oslikanu tacnu, sve sam sama kistom slikala, i to lišće, nisam ljepila gotove motive, a drugoj tek trebam da dovršim poklon i da joj ga odnesem... (Slike ću postaviti u daljnjem tekstu) 

     I tako, sinoć nisam mogla da zaspim jer me počeo mučiti želudac, nakon više godina, ponovo se javio... Valjda ga iscrpilo gutanje farmaceutskih pripravaka, silnog hrena i đumbira i ko zna šta... Kiselina, mučnina, težina, dijareja... I meni opet, kao trudnoj ženi - kiseli krastavci - naumpade rogač.

Njegovo veličanstvo - rogač

 I tako, poučena prethodnim iskustvom sa rasolom od kiselog kupusa (kojeg ću ponovo početi kiseliti kao nekad) odmah sam sebi nasula par supenih kašika mljevenog rogača u kašicu koju sam pravila za kćerku (banana, mlijeko, petit beurre keks) kojeg sam napravila malo više i taman, pojela sam to, bilo je odličnog ukusa, zaista volim rogač ali sam ga dosad samo jela onako sirovog ili stavljala u lažne čokoladne kolače... A kako mi se želudac smirio nakon samo par minuta, to je nevjerovatno!

       

     Zato odoh na Google da vidim za šta je sve dobar rogač. I tako u lifepress magazinu piše slijedeće:

Osim za pripremanje jela, rogač je korišten i kao lijek protiv kašlja i bolnog grla. (gdje me nađe!) Korišten je kao važan izvor šećera, prije masovnog uzgoja šećerne repice, a danas ga najviše koriste kao zdraviju zamjenu za čokoladu i kakao.

Rogač ima analgetička, antialergijska, antibakterijska i antiseptička dejstva i sadrži značajne antioksidante. Poboljšava probavu (i opet - gdje me nađe!) i snizuje nivo holesterola u krvi. Upotrebljavan je i kao lijek  u slučaju dijareje. 

Kako ne sadrži kofein, dobar je za ljude sa visokim krvnim pritiskom, koji ga mogu koristiti u raznim napicima.

Bogat je vitaminom E, fosforom i kalcijumom, a prema nekim istraživanjima potpomaže sprječavanje raka pluća. Zanimljivo je da neki pjevači znaju žvakati ljuspice rogača da bi pročistili grlo.

Rogač se koristi u pripremanju kolača i peciva, ali i sladoleda, sosova, preliva. Koriste ga i za pripremu mesa, ribe, senfa i, naravno, kao zamjenu za kakao i čokoladu u pecivima i kolačima. Njim zamjenjuju i kafu u kada pripremaju tople napitke.


      I tako se još jednom uvjerih u onu mudrost navedenu na početku ove crtice. I prisjetih se kako sam se iznenadila na Mljetu, kada sam bila kod svoje tetke u posjeti. Oni žive na tom otoku, u samom nacionalnom parku, gdje je zrak čist, gdje je milina živjeti, a rogača na sve strane... Prekriva ljeti puteve i stazice i niko ga ne kupi. Ja sam putem do plaže ponijela nekoliko, malo ih saprala vodom iz flašice za svaki slučaj i ostavila opet malo na suncu da se prosuše i onda ih sažvakala kao što bi neko sa užitkom sažvakao neku čokoladicu. Pitala sam tetku zašto niko ne kupi opali rogač sa zemlje, pa to je pravo prirodno blago, raste u čistom okolišu i još besplatan. Kaže tetka da oni tim samo hrane tovare. Tovari su magarci kojih skoro svaka kuća tamo ima. A ja samo kažem - blago magarcima :)

Hobi je zakon!

     Još na početku svog studija psihologije imala sam mogućnost obilaska odjeljenja za okupacionu terapiju. Tamo sam vidjela kako ljudi uživaju u novootkrivenim hobi aktivnostima... Baš kao i mala djeca kada se dočepaju flomastera i bojanki ili nekih interesantnih igračaka. A djeca, moramo priznati, zaista znaju da se raduju i da maksimalno uživaju u stvarima koje nama odraslima mogu izgledati sasvim nebitne i beznačajne. 

         Radeći u okviru pripravničkog staža na odjeljenjima za alkoholizam i narkomaniju imala sam priliku iz prve ruke da se uvjerim kako dokolica i nezaokupljen um mogu gurnuti čovjeka nizbrdo, ali isto tako, sticanje novih vještina i usavršavanje starih, te zaokupljenost nečim pozitivnim mogu pomoći čovjeku u postizanju, očuvanju i unapređenju fizičkog i mentalnog zdravlja.

         Boreći se dvije godine sa invaliditetom vlastitog djeteta od trećeg dana nakon poroda progutala sam i preskočila mnogo toga jer mi nije preostajalo nimalo slobodnog vremena za normalan život. Fizioterapije po cijeli dan, onda elektrostimulacije i hidroterapije na privatnim klinikama ostavile su traga i na tijelo i na duh.

         Hvala Bogu, saznali smo da za naše dijete ima lijeka i to kroz rutinske u operacije u inostranstvu koje na sreću imaju zaista simboličnu cijenu tako da sam mogla da se posvetim i nečem drugom, u očekivanju odlaska na te operacije. Nije dobro kada se ima previše vremena za razmišljanje, a čovjek je sam po sebi sklon razmišljanju, ako ne onom crnom i pesimističnom, a onda onom nestrpljivom po principu - šta ako?

        I onda sam slučajno na Fejsbuku otkrila radionicu za dekupaž oslikavanje koja je trajala debela četiri sata i nije bila ni skupa. Otišla sam i četiri i po sata u društvu divnih žena, istovremeno okupirana fizičkim poslom oslikavanja uz kombinaciju malo vlastite kreativnosti i zaboravila na sve drugo. Kao psiholog i kao majka pod znatnim stresom u prethodne dvije godine mogu vam iz prve ruke reći - hobi je zakon!

       Uslijedile su nove radionice, usvajanje novih tehnika rada na drvetu, staklu, slikanje na aluminijskoj foliji i predivno druženje sa kreativnim ženama. Moji ukućani su vidjeli kako mi nestaje ono sivilo iz lica i kako mi pogled ima drugačiji sjaj, a o sve češćem osmijehu  na licu da i ne govorim. Radovala sam se svakoj novoj radionici i svakom novom oslikanom predmetu koji sam nakon radionice donosila kući.

         Uskoro sam nabavila materijal potreban za samostalan rad i pomalo počela oslikavati tacne, kutije, flaše i tegle. Par predmeta sam uspjela i prodati, što me je dodatno obradovalo, jer sam mogla pokriti troškove i nabaviti još materijala za bavljenje mojim omiljenim hobijem. 

         A tek što sam obradovala ljude odnijevši im raznim prigodama unikatne ručno rađene poklone napravljene samo za njih. Sreća je veća kada se podijeli, zar ne?

        Svugdje već možete pročitati ako odete na Google da je bavljenje hobijem kojeg volite odlična anti-stres terapija, da razvijate i vještine i samopouzdanje i kreativnost, ali tek kada pronađete nešto što zaista volite osjetićete tu opijenost zbog koje vam više nije svaki dan isti i zbog kojeg sa smiješkom idete na spavanje, zamišljajući šta ćete slijedeće učiniti, te sa smiješkom ustajete jer vas čeka novi dan i još malo užitka u hobiju kojeg volite.

        Hobi može biti sport, može biti kuhanje ili recimo izrada torti, može biti bavljenje vrtlarstvom koje je izrazito zdrav hobi, može biti učenje stranog jezika, čitanje, pjevanje, ples, šivanje izrada nakita, vez, pletenje, heklanje, ili recimo dekupaž... Isprobala sam sve osim šivenja, jer nisam naučila da radim sa šivaćom mašinom. Svaki od ovih gore navedenih hobija donosio mi je samo pozitivne stvari, ali kada sam otkrila dekupaž, tada sam uistinu živnula.

       Trenutno imam dosta pripremljenog drvenog materijala za oslikavanje, ali to će malo pričekati dok oslikam nekoliko tegli i staklenih flaša. Evo jedne tegle koju sam (zajedno sa odgovarajućom flašom) odnijela školskoj prijateljici na Božić za poklon, radila sam je baš za nju i mnogo joj se dopala:

    Od obične staklene tegle, nakon nekoliko dana rada ispala je vrlo vesela dekupaž tegla koja može poslužiti kao okvir za svijeću ili lampu ili kao mini vaza za neki cvjetni aranžman (u ovom slučaju možda za aranžman sa borovim grančicama). Trebalo je premazati svaki sloj i osušiti prirodnim putem: najprije grunt masu (drvofiks ljepilo, bijela akrilna boja i malo vode) dva puta, pa dva sloja akrilne boje, pa sloj ljepila i motiv sa salvete, pa opet sloj ljepila, pa crtanje jelke i postavljanje trodimenzionalne smjese kao snijeg, te dva sloja laka, ali zaista je vrijedilo.

      Ovih dana sam bila bolesna, i još uvijek nisam potpuno ozdravila, ne mogu da čitam, ne mogu da se skoncentrišem ni na gledanje TV-a, ali mi je užitak predstavljala priprema 6 tegli za pravljenje unikatnih posuda za držanje mljevene kahve/kafe/kave. Dva sloja grunt smjese su stavljena, zatim dva sloja boje, a kada dovršim tegle, naknadno ću dodati slike ili ovdje ili u novu temu... O tom po tom...

         Da ne zaboravim spomenuti, upoznaćete divne pozitivne i vrijedne ljude na radionicama, kao i u grupama ljudi koji se bave istim hobijem i započet ćete divna prijateljstva u kojima zaista imate uvijek o čemu razgovarati i to pozitivno, a ne samo jadikovati zbog nečeg što ne možete promijeniti :)

     Zato, kako reče jedna žena: mala je cijena nabavka materijala koliko biste plaćali doktore ili psihijatre, bavite se nečim što će vam donijeti radost i zadovoljstvo, pa makar sat vremena sedmično, osjetićete ogromnu razliku kako vi, tako i oni oko vas. I spomenućete me, sigurno i to po dobru! 

Samo opušteno i nasmijano

   Danas sam imala jedan od "onih" dana kada ništa ne ide onako kako sam planirala, a ne planiram baš sve do zadnjeg detalja. Najprije se mlađa kćerka probudila u gluho doba noći i više nam nije bilo spavanja. Dragi je prehlađen i pospan otišao na posao a mi smo odspavale još dva sata i onda se spremile za fizioterapiju. Malo je reći da sam bila umorna i pospana, još nisam došla sebi niti sam u potpunosti ozdravila od ovog trosedmičnog cijeđenja natenane... Nema kuće u kojoj nije bar neko gripozan, prehlađen ili čak sa početkom upale pluća... A nas nije ništa zaobišlo... I on, i ja, i djeca... Pa čak i papiga Kiki mijenja perje pa izgleda baš bolestan onako poluočerupan, iako je veseo, cvrkuće i priča povazdan.

    Šta malenoj dati da jede, grlo je boli, curi joj iz nosića i kašlje, nema apetita, sve što joj dam pojede samo po par zalogaja, a sirup protiv kašlja obavezno ispljune. Sjetih se nekadašnjih bebi hapica koje sam davala i njoj i njenoj starijoj seki... Izgnječih bananu, dodala sam i malo petit beurre keksa i mlijeka i napravila rjeđu kašicu, ili, kako moj otac zna reći po starinski - hapu koju ne mora žvakati nego samo gutati i sve je pojela. Tada joj se od te hape proširio želudac, pa je uskoro počela sama da traži još nešto, pa još nešto. Eto, jedna briga manje...

    Pola dana sam preležala onako umorna i nenaspavana kao nikad dosad, dok se ona igrala uz pozadinske zvuke omiljenog crtića "Mala princeza" a onda sam skuhala paradajz čorbu sa tarhanom za ručak i malo došla sebi.

    Imala sam milion planova a ustala sam kao da me je tenk pregazio... I sjetih se onog što sam čitala, što su govorili meni i što ja često govorim drugima. Moji problemi su u poređenju s tuđima minimalni, ali ovdje zaista odlično pali jedan od Marfijevih zakona: "Sve što može poći krivo - poći će" i tada je jednostavno najbolje dići ruke od svega što nije životno važno bar taj dan i duboko disati, opustiti se, neplanirano proživjeti dan mimo rasporeda i planova i pritom se obavezno smijati i uživati, kao đaci kada saznaju da im je nastava odgođena pa se začas razlete po školskom dvorištu.

     I kada sam se opustila, uspjela sam se i odmoriti i sve gledati iz ugla ruže, a  ne iz ugla trnja, pa sam tako svjesna kako uživam iako sam nezaposlena, bar ne moram rano ustajati niti izlaziti bolesna ili po ružnom vremenu, kako imam krov nad glavom u vlastitom domaćinstvu pa mogu i da se opustim, ne mora sve biti stalno tip-top sređeno, uključujući i mene. Iako sam dragom htjela za rođendan ovaj put napraviti hurmašice, koje on toliko voli, a ja ih nisam ljubitelj, više volim krem kolače i torte, dogovorila sam se s njim da ću mu ih napraviti za vikend, dotad ćemo valjda i ozdraviti i onda ćemo proslaviti kako treba. Koji dan prije ili kasnije ne mijenja stvar :)

   

Ko rano rani...

      Oduvijek sam bila noćna ptica, učila sam noću, živnula bih noću, to je bilo vrijeme koje sam krala i otkidala od vlastitog sna da bih ga najbolje moguće iskoristila onako kako ja želim, u tišini, miru, razmišljanju... Naravno, trebalo je ustati ujutru rano da se ide u školu, na fakultet, na posao, da nahraniš i presvučeš bebu, jednu, pa drugu...

       Ali s godinama mi taj sat-dva ukradenog sna sve više nedostaje. Iako se to toliko spolja ne primijeti, ja bih do podne funkcionisala, ako sam na poslu odradila bih i testiranja i grupnu psihoterapiju, ali to kao da je bio neki zombi, bar ja sam se tako osjećala, a ne pijem kafu, pa onda tek oko podne osjetim da sam se konačno istinski razbudila i dostigla maksimum...

      I uvijek sam izvrtala onu poslovicu "ko rano rani - dvije sreće grabi" u moju verziju: "ko rano rani - ustaje nenaspavan", a onda sam odlučila da probam, ne samo da rano ustanem, nego i da rano legnem, a da taj svoj sat-dva potražim prije nego što se ostali ukućani probude. Samim tim što ću biti naspavana i neću odmah ubaciti u petu brzinu, sabraću fino svoje misli, možda se malo posvetiti i svom tijelu, eventualno istegnuti mišiće i malo se razgibati, te započeti dan s mnogo manje stresa.

      I tako prije par noći pokušah, bila sam iscrpljena nakon višednevnog ležanja i cjelonoćnog kašljanja i legla sam ranije, te odmah zaspala... Sinoć baš i nisam rano legla, naprotiv, kašljala sam dosta dugo ali sam se uspjela naspavati i ustati sat ranije... Koliko sam mogla - pospremila sam, razvrstala čisti veš po pretincima, ušila neke stvarčice, istuširala se brzinski, oprala kosu, stavila piling na lice (otkad nisam) i isprala se sapunom za dubinsko čišćenje lica... Onda je slijedilo presvlačenje djeteta, doručak itd. Obuzela me je nemoć u popodnevnim satima jer još nisam u potpunosti ozdravila i lako se zamaram, ali dan je bio iskorišten na drugačiji način, nego inače, čak sam uspjela malo i čitati... Nisam gledala TV niti sam išla na Fejsbuk... No o tome ću drugi put...

     Vidim da se može reći i  "Ko rano rani - prije posao završi" a s obzirom da je originalna verzija da ću dvije sreće ugrabiti, pa valjda ću i te dvije sreće ugrabiti. ;) :)

Odakle početi

         Evo januar je na izmaku, a većina nas je bila donijela neke novogodišnje odluke u kojima ćemo nešto konkretno poduzeti na planu kojim inače nismo zadovoljni u vlastitom životu... i eto... ništa ili malo toga je uopšte i započeto...

       Imate li utisak da nekako vrijeme prolazi mimo nas a mi većinu svog vremena provodimo, ili bolje rečeno - trošimo, na neke stvari kojima se i ne želimo baviti, a moramo, ili mislimo da moramo?

       E pa danas je vrijeme da počnemo raditi na tome... Trebamo pojednostaviti svoj život i posvetiti se onom što je zaista važno, a na ostalo provesti minimalno potrebno vrijeme ali istovremeno maksimalno efikasno odraditi ono što se mora i što ne volimo...

      Odakle da krenemo? Pa krenimo od vlastitog doma. Morate priznati da smo i sami dobrano poprimili potrošački mentalitet i da kupujemo i stvari koje nam neće trebati i samo će prikupljati prašinu, zauzimajući mjesto na našim policama, u ladicama i slično. Istovremeno, ne možemo se tek tako riješiti tih stvari jer se opravdavamo da ne trebamo biti rastrošni i bacati nešto što bi nam nekada moglo zatrebati. I onda svoje slobodno vrijeme trošimo na pranje, prostiranje, peglanje, slaganje i premještanje odjeće koju maltene uopšte i ne koristimo, a o drugim stvarima da i ne govorimo.

        Ne ostavljajte nepotrebne stvari u podrum, ne nosite ih ni na tavan, Ne poklanjajte ih ni osobama kojima to ne treba.  Ukoliko nemate mogućnost da ih pošto-poto prodate, jer, kako reče Fata u jednom vicu "markica po markica - 101 markica" - poklonite ih nekoj humanitarnoj ustanovi, udruženju ili organizaciji,  naravno, ako nisu flekave, poderane, previše izblijedile od silnog pranja, zapravo samo zamislite da li bi ste vi tako nešto kupili polovno i znaćete razliku između onog što je za donaciju, a šta je za baciti. Eto u Sarajevu imate i mogućnost poklanjanja odjeće i igračaka humanitarnim organizacijama koje organizuju bazare na kojima prodaju tu robu po simboličnoj cijeni i dobijenim novcem pomažu onima kojima je pomoć prijeko potrebna... Lako ćete ih naći i na Fejsbuku, to su "Pomozi.ba" "GuGu", Trag Dobra", "Hedija", sve su dobre i provjerene, i sama sam im donirala i upućena sam u njihov volonterski rad. 

       Još nekada davno, jako davno, orijentalni mudraci su uvidjeli vezu između našeg prostora u kojem živimo i nas samih. Prostor možemo shvatiti kao materijalno proširenje našeg unutrašnjeg stanja. Vjerujem da svi poznajete nekoga ko je rastrojen u svom životu, obično mu i stan izgleda haotično, zar ne? To je vrlo očit primjer povezanosti između unutrašnjeg i vanjskog. 

       Uređivanje vlastitog prostora uključuje i čišćenje, a to je proces koji traje cijeli život. Uvijek ćete nalaziti stvari koje će trebati doraditi, popraviti, preurediti, izbaciti. Bitno je da shvatite da je to dinamičan proces koji uvijek traje, i da naučite u njemu nalaziti UŽITAK. S vremenom ćete osjetiti kako je vaš prostor ŽIV jer ste ga vi oživjeli vašim svjesnim uplivom. Nećete ga smatrati samo hrpom zidova i namještaja, nego nečim sasvim ličnim, osobitim i živim. Znaćete tada da je vaš stan doista ekstenzija vas samih.

        Slijedi opis takozvanih "clutter" stvari ("darmar", doslovni prevod s engleskog) koje odvlače energiju iz vašeg prostora u neželjenim smjerovima i koje bi bilo dobro ukloniti iz stana. Ja lično ih zamišljam kao začepljenja koja ometaju slobodan protok životne energije. U redu je ako odlučite neki predmet ostaviti iako odgovara opisu “cluttera” - bitno je da ste SVJESNI te odluke. Možda niste sada spremni na to, ali doći će pravo vrijeme i tada ćete to ukloniti. Zato je važno da takva pospremanja radite s vremena na vrijeme (bar jednom godišnje). I budite svjesni procesa koji se pritom zbiva.

       Dakle, šta su “clutteri”?

1. STVARI KOJE NISMO KORISTILI DUŽE OD GODINU DANA
(garderoba pogotovo, ali se odnosi i na sve ostalo: knjige, muzika, posteljina, suđe...)
Na psihološkom nivou posjedovanje takvih stvari kreira osjećaj beskorisnosti i besmisla, upravo zbog nekorištenja tih stvari!

2. STVARI KOJE NE VOLIMO (ali ih zadržavamo iz razno-raznih razloga)
One izazivaju i u nama osjećaj nevoljenosti. Želite li se osjećati nevoljeno?

3. PRLJAVE, NEUREDNE I NEORGANIZOVANE STVARI Takva situacija podržava osjećaj haosa i težine u vlastitom životu.

4. PRETRPANOST (previše stvari na malo mjesta, pretrpani ormari, ladice…)

Takva situacija u nama podržava osjećaj težine i neimanja dovoljno životnog prostora. Ovisno u kojem dijelu stana imamo takvu situaciju taj osjećaj će utjecati na neko od područja života (karijera, odnosi, partnerstvo, novac...).

5. SVE NEZAVRŠENO Nezavršeni poslovi izazivaju osjećaj nemira, i stalno nam šalju nesvjesnu poruku "daj me završi!". Ili završite to, ili odlučite da se više ne želite s tim gnjaviti i uklonite to.

6. STVARI KOJE NAS NA OVAJ ILI ONAJ NAČIN PODSJEĆAJU NA NEUGODNE SITUACIJE U ŽIVOTU I NA BILO KOJI NAČIN IZAZIVAJU NEUGODNE EMOCIJE U NAMA.

Želimo li to i dalje imati u svom stanu (i u sebi)? Bit života je da živimo u sadašnjem trenutku, ali su mnogi od nas često vezani za prošlost. Micanjem takvih stvari pomoći ćemo si da lakše dišemo i budemo usredotočeni na sadašnjost! Pritom se ovdje ne misli na drage uspomene koje u nama bude pozitivne emocije i snagu - takve stvari su naravno poželjne!!!

7. STVARI VEZANE UZ BIVŠE LJUBAVNE ODNOSE

Vežu nas na energetskoj razini uz te osobe i mogu ometati naš sadašnji odnos! Naravno, ovdje je potrebno upotrijebiti razum i odlučiti da li nas neka stvar doista veže na negativan način uz bivši odnos, ili predstavlja dragu i podržavajuću uspomenu na jedan period života.

8. STVARI KOJE NAM VIŠE NE PRISTAJU (niti će nam pristajati!)

Misli se na garderobu (ali se može primijeniti i na ostalo). Žene imaju pogotovo problema s tim - "jao udebljala sam se i ne stanem više u ovu suknju, ali neću je baciti jer idem na dijetu pa ću smršati". Postoje žene koje su stalno na dijeti, a niko u stvari ne primjećuje da su išta smršale, a što mi je još apsurdnije, u stvari niti ne vidite da im je dijeta potrebna. Očito je riječ o niskom samopoštovanju i nevoljenju sebe. Ako ne smršate nakon godinu dana BACITE taj odjevni predmet jer takve stvari u vama podražavaju osjećaj da s vama nešto nije u redu (nije u redu da sam malo deblja, nije u redu ovo, nije u redu ono...). Ako volite imati takve osjećaje o sebi onda slobodno zadržite stvari koje vam ne pristaju. Izbor je uvijek vaš!

9. STVARI "ZA SVAKI SLUČAJ" (moje omiljene)

Ako smo skloni čuvati stvari koje nam zbilja ne trebaju ali se bojimo da će nam zatrebati jednom u budućnosti, one na psihološkoj razini podržavaju osjećaj da nikad ne možemo dočekati svoj trenutak, i osjećaj nesigurnosti u obilje Svemira i njegovu podršku! Ustvari, čuvanjem takvih nepotrebnih stvari sebi nikad nećemo dozvoliti otvaranje kanala obilja i vjerojatno ćemo život provesti u egzistencijalnom grču. Na ovim našim prostorima takvo stanje je kolektivno prisutno i vrlo snažno izraženo, i nije jednostavno oduprijeti mu se.

10. STATUSNI SIMBOLI

To su stvari koje u nama podržavaju iluziju da smo veliki i bolji od drugih. Mi smo svi međusobno jednaki, i svaki osjećaj nadmoćnosti je čista iluzija, maska koju nosimo da bi se ustvari zaštitili. Iza nje obično stoji uplašenost i nesvjesni osjećaj bezvrijednosti. Ovo je najteže područje za čišćenje jer je uplitanje ega ogromno. Međutim, ne predstavlja problem sam predmet već način na koji ga mi doživljavamo. Npr. neko može imati svoje diplome na zidu kao potvrdu samome sebi za uloženi trud i vrijeme u ono što voli, ali ga one ne čine da se osjeća vrjednijim od drugih koji nemaju te diplome - u tom slučaju te diplome ne predstavljaju statusni simbol. Ali ako osoba ističe svoje diplome kako bi se predstavila boljom od ostalih tada one jesu statusni simboli i osoba bi ih trebala skloniti ako doista želi skinuti maske i pokazati se onakvom kakva doista jest. Ali ego je ovdje jak...

11. BESMISLENI POKLONI - pokloni koji nam se ne sviđaju ili nemaju svrhe

Važno je maknuti takve poklone jer oni u nama podržavaju osjećaj da smo neviđeni, da drugi ne vide kakvi mi zaista jesmo i što nam treba (jer da vide ne bi nam poklanjali takve gluposti). U redu je maknuti neželjene poklone. Možete imati kutiju u kojoj ćete ih držati dok se ne pojavi neko kome će doista trebati! Bitno je da imate namjeru da su pokloni u toj kutiji "u tranziciji", da više nisu vaši te čekaju pravu osobu, kako bi tim eliminisali njihov neželjeni učinak dok se fizički još nalaze u vašem stanu.

12. RAZNE USPOMENE KOJE NAS DRŽE U PROŠLOSTI

To se pogotovo odnosi na svakojake zbirke (salveta, čačkalica i sl.) koje nas više ne privlače ali iz sentimentalnih razloga su još tu. Takve stvari mogu u nama podržavati osjećaj da ne možemo otvoriti novi krug ljudi! Ovdje je škakljivo za odlučiti što ukloniti a što ne. Stvari koje nas podržavaju su poželjne, no čuvanje medvjedića kojeg smo dobili kad smo imali tri godine već može biti upitno.

13. STARE NOVINE I »ČASOPISI, KNJIGE, MUZIKA, FOTOGRAFIJE i sve ostalo što nosi simbolički zapis onoga što ne želimo imati u svom životu. 

Opet škakljivo područje! Ukoliko npr. imamo videokasete ili DVD-e s tugaljivim, srceparajućim i tragičnim filmovima, ili isto takve knjige, muziku, slike i fotografije, trebamo se upitati želimo li i mi imati život kakav se tamo prikazuje. Gorka istina je da često puta ŽELIMO! I mnogima će biti teško odlučiti maknuti stvari koje izazivaju takve teške emocije. Krajnja odluka je na nama. Ako se odlučimo zadržati nešto od toga budimo barem iskreni i recimo sebi "OK, u ovom trenutku mi to još treba i zato ne želim to ukloniti" - bitno je da budemo svjesni naše odluke.

14. TZV. MISTERIOZNI PREDMETI

To su predmeti kojima ne znamo namjenu, kojima čak ne znamo kako su došli u naš stan. Bacite ih odmah. Prodajte ih (zašto ne bi zaradili na tome!??), poklonite ih nekome tko ih doista želi, ili ih jednostavno bacite.

         Ako ne živite sami stvari drugih osoba nemojte micati na silu. Pokušajte svoje ukućane privoljeti da vam se pridruže u zajedničkom čišćenju, ali ako oni ne žele nešto ukloniti pustite ih da to zadrže. Stan tek nakon fizičkog čišćenja i uklanjanja nepotrebnih predmeta ima smisla čistiti. 

           Eto to bi bilo onako ukratko i znam da ćete odmah pomisliti kako nemate vremena za to, ali uradite to ovako kako sam i sama uradila: postavite sebi neki cilj, vremenski ograničen, ali realan i onda korak po korak se primičite tom cilju... Npr. zbog nedostatka slobodnog vremena i drugih brojnih obaveza obećajte sebi da ćete srediti jednu sobu u roku mjesec dana, policu po policu, ladicu po ladicu, a ako još brže sve završite, bićete još sretniji i zadovoljniji.

         Kada budete imali manje skula (kako ih moja mama naziva) po kući, imaćete manje stvari za preslagati, čistiti, slobodnije ćete disati i imaćete više slobodnog vremena da se posvetite nekim drugim stvarima...

Sretno vam bilo u ostvarivanju prvog ali najznačajnijeg koraka u ostvarivanju vlastite slobode!

Prevodilačko srce

          Prevodeći najnoviji Almin nalaz od njene neurofizijatrice, zapela sam kod riječi paraskapularno - u slijedećoj rečenici: lijeva ruka paretična, trofika muskulature podlaktice i nadlaktice relativno zadovoljava, dok je hipotrofična muskulatura lijevog ramena i paravertebralne muskulature paraskapularno lijevo. 

        Željela sam zakazati termin kod doktora u Belgiji za pregled i operacije i obratih se grupi prevodilaca onako off topic (prevodilački biseri) i ljudi su mi pomogli u roku dvije minute, potvrdili si ono kako sam mislila napisati, ali nisam bila sigurna, saznala sam i da ima grupa na fejsbuku - prevodilačko srce u kojoj ljudi besplatno prevode medicinsku dokumentaciju, pa da i vi znate, ako kome zatreba

https://www.facebook.com/groups/prevodilacko.srce/

          PREVODILAČKO SRCE je grupa volontera, profesionalnih prevodilaca koja radi besplatne prevode medicinske dokumentacije pacijentima kojima je potrebno liječenje u inostranstvu ili dokumentacije iz inostranstva radi daljeg liječenja u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Makedoniji. Sve rade na dobrovoljnoj bazi, Iza njih ne stoji nikakav finansijer. Nisu NVO niti su angažovani od strane neke institucije. Insistiraju na direktnoj komunikaciji sa pacijentima, kako bi spriječili zloupotrebe od strane trećih lica.

        ZA PREVODIOCE: Ako želite da date svoj doprinos i priključite se njihovom projektu ostavite kontakt podatke, prije svega e-mail na slijedećoj kontakt formi: https://docs.google.com/…/1-Z6SP8U5sptylEVBSmTwJBt…/viewform Ukoliko bude upita za jezik za koji ste stručni, proslijedićemo vam isti na e-mail.

         ZA PACIJENTE: Upite za prevod možete postaviti ovdje u grupi, a dokumente šaljite samo i isključivo na e-mail: prevodilacko.srce@gmail.com.

        Eto tako, treba širiti informacije... U svojoj nevolji oko kćerkice koju je nestručno osoblje na porodu učinili invalidom, zamalo i doživotno, Širila sam sve informacije do kojih sam došla... na Fejsbuku, na raznim forumima, usmeno... i kada sam saznala da je to u inostranstvu rutinska operacija koja ne košta mnogo i zauvijek rješava problem a naši doktori to ne govore nego non-stop radite fizioterapiju  i elektrostimulaciju sa ograničenim ishodom... nekoliko žena je saznalo za ovo, neke su već i odvele djecu, druge tek planiraju... nekom će valjati i ova informacija o besplatnom prevođenju medicinske dokumentacije jer bi to inače bilo papreno skupo... Hvala Bogu, uspjela sam sama sve prevesti, ali nadam se da će i ova informacija nekom biti od koristi.

   Postavivši tu informaciju na svoj Fejsbuk zid, javila mi se dugogodišnja poznanica iz druge države, inače prevodilac i zahvalila na informaciji, pošto ona i njenih nekoliko kolegica ne naplaćuju prevode medicinske dokumentacije, nisu znale za ovu grupu i ona se odmah javila i ponudila svoje usluge besplatno u toj grupi... Zakotrlja se to zrno dobrote poput grudvice snijega, pa pomalo kotrljajući se pokupi još koju mrvicu dobrote i pretvara se u sve veću gromadu...

    Ovaj dan se lijepo završio i još jednom pokazao da i kad te nevolja zadesi ili ti nešto treba, uvijek će te iznenaditi nečija dobrota i spremnost da se pomogne drugima i uljepša im se dan.

Istinska sreća je u malim stvarima (ili - Zaboravili smo se radovati)

      Mi smo samo mali, obični, nesavršeni ljudi. I ma koliko da smo postigli u životu i u vlastitom okruženju, imamo svoje uspone i padove, imamo svoj dane kada smo zadovoljni, ali i dane kada smo nezadovoljni nečim u vlastitim životima. Naravno da treba uvijek težiti boljem, imati određeni nivo aspiracije, ali istovremeno treba pronaći sreću u malim stvarima koje čine naš život. Međutim, ljudi obično misle da će biti sretni postizanjem nekog velikog cilja: diplomiranjem, zapošljavanjem, udajom ili ženidbom, dobijanjem djece, unučadi, odlaskom u penziju... Nisu ti ciljevi ono što nas čini sretnima. Sretnima nas čine male stvari koje nekada i propustimo primijetiti na putu do ostvarenja svojih ciljeva. A naročito ako imamo na umu čuvenu Lenonovu izjavu da je život ono što nam se dešava dok mi pravimo planove...

      Nedavno sam bila bolesna, ništa strašno, ali prva gripa u mom životu koja me je oborila u postelju, sve ostale sam prestajala na nogama, brinući o poslu, kući, djeci... I tačna je ona izreka: zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu...

    I eto, nakon tri sedmice provedene u postelji, i to kašljući i zamarajući se kašljanjem do krajnjih granica izdržljivosti i nakon borbe za udisaj kada su pluća bila prepuna šlajma... Meni je u januaru svanulo pravo proljeće, životno proljeće.

    Dakle, danas je supruga i majka bila spremna da napravi svojim ukućanima šareni burek, njihovu omiljenu pitu sa mesom i malo krompira... I meni je kao djetetu bio praznik kada bi nana ili mama napravile burek, a tako je i njima...

      Osjećala sam se ekstatično. Evo me, koliko-toliko zdrava, i pri snazi, imam krov nad glavom, koliki god da je - moj je, hvala Bogu. Imam divnog muža, koji je čitave tri sedmice svog godišnjeg odmora za koji smo imali sasvim druge planove - brižno vodio računa o kući i djeci dok sam ja bolovala, nemoćna i da razgovaram a imam i dvije kćerke, ono što sam nekada maštala da ću imati... I hvala Bogu, mogla sam da im se u potpunosti posvetim i mogu mirne duše uskoro početi tražiti i posao, jer sam temelje postavila i bila uvijek tu - za njih.

      Starija je otišla na rođendansku zabavu kod drugarice iz bivšeg razreda iz one stare škole, a mlađa se igrala u sehari sa igračkama, sjela u nju kao u kadu i vadi li vadi igračke... Ima ih i previše, ali to me više ne nervira, opet ćemo odvojiti dio i pokloniti u humanitarne svrhe, hvala Bogu pa ima čim da se igra... A kuća u kojoj se živi ne može biti uvijek savršeno pospremljena kao izložbeni salon spreman za fotografisanje za neki modni magazin...

        Onda je došla do mene i počela, sa svoje nepune tri godine da komentariše šta mama to radi dok mama pravi pitu i gledala je u mene kao u nekog mađioničara koji pravi njeno omiljeno jelo. Gledala sam je očima punim ljubavi svjesna da je to još jedna predivna uspomena koju ću sačuvati za kasnije, kada ona, ako Bog da odraste i prisjećati se kada u njenoj djeci budem prepoznavala nju samu kad je bila mala...

       Nije me više briga što nemam trpezariju, jer smo trpezariju pretvorili u dječju sobu. Niti što imam kuhinju u kojoj nemam niti jednu površinu i sve radim u dnevnoj sobi na stolu, osjećam se baš kao i da jesam mađioničar jer opet uspijevam da napravim divna jela i kolače...

   I hvala Bogu, sjeli smo svi zajedno da se počastimo domaćim burekom i jogurtom a večeras slijedi tuširanje i čisti, mirisni peškiri, još jedna sitnica u kojoj smo svi mi zaboravili uživati... Ja sam danas sretna, a sutra je novi dan, naći ću nove razloge da budem sretna i zahvalna Bogu.

Sreća je u...

       Čuli smo svi onu uzrečicu da je sreća u davanju. Slažem se. Kada nešto poklonite s ljubavlju, bilo da je riječ o nekom materijalnom poklonu, nečemu što ste sami napravili ili čak skuhali, čak i kada je riječ samo o nekom lijepom gestu, komplimentu, riječima podrške, a da ne govorimo kad pomognete onima koji nemaju dovoljno... To je takav pozitivan adrenalin da se riječima ne da opisati... ali samo ako svoje vrijeme, poklone i sam trud zaista od srca halalite bez očekivanja bilo kakve zahvalnosti... Naravno sreća je i u primanju, da znamo da je nekome stalo do nas, da nas neko voli i poštuje, a sreća je i u ugađanju samom sebi. Naravno, ni u tome ne valja pretjerivati... Ovo se odnosi na one koje su roditelji odgajali tako da je sramota hvaliti sebe i da je egoistično ugađati sebi... A treba i sebe voljeti... Čak i ona sreća koju doživite pružajući drugima nešto, i to je povezano sa vama samima, nije to čista nesebičnost, mi to činimo jer to i nas čini sretnim, jer bismo i sami voljeli tako nešto doživjeti, da nas neko obraduje, da nam neko želi pomoći i slično, a zaista je riječ o predivnim osjećanjima.

        Prije godinu dana pronašla sam divan hobi, najdraži poslije čitanja knjiga, a to je oslikavanje ranoraznih predmeta, popularni dekupaž (decoupage). Najprije sam uživala u sticanju početnih znanja i vještina na samim radionicama, kao i u predivnom društvu žena sa sličnim interesovanjima, a onda sam počela samostalno da radim kod kuće... Par stvari sam neplanirano i prodala, pa sam odmah od zarađenog novca nabavila još materijala da pokrijem troškove ovog ipak ne baš tako jeftinog hobija...

              Danas smo išli kod jednog prijatelja koji je nedavno otišao u penziju i kupio sebi vikendicu te tamo provodi većinu slobodnog vremena, a s njim na vikendici je često i njegova supruga, koja je trenutno na godišnjem odmoru i jedva čeka da za dvije godine i sama ode u penziju pa da i ona može ostati duže na vikendici umjesto samo vikendom i na godišnjem odmoru...

               Razmišljala sam čime da ga obradujem... Pošto inače navija za FK "Sarajevo" poklonila sam mu jednu oslikanu tacnu u shabby stilu, naizgled staru i malo pohabanu, sa motivima Sarajeva i natpisom Sarajevo, te specijalno oslikanu flašu sa etno motivima, natpisom sa strana: "Žaretova maksuzija", konopcem i dukatima oko grlića i specijalno ukrašenim čepom (uz pomoć čačkalice)... Dugo sam je radila ali je ispala odlično... I još celofan, ukrasna mašna i kartica sa mojim podacima koju stavljam na sve moje proizvode...

   Šta reći, dekupaž je divan hobi koji raspiruje vašu kreativnost a istovremeno uživate kada vidite da ste poklonom nekoga i obradovali... A ovih dana sam obradovala nekoliko ljudi, a moja sreća je samim tim još veća :)

       Zašto i vi ne biste nekog obradovali? Može to i biti neka stara i usamljena osoba iz vašeg komšiluka pa joj otiđite na kahvu i provedite malo vremena s njom, a ako pečete dobre kolače, još bolje, nećete otići praznih ruku, a domaće je domaće. Ili jednostavno danas zahvalite svom partneru ili partnerici za ono što on ili ona rade za vas, pa makar to bila i sitnica... Lijepo je obradovati druge... Probajte i vidjećete da ne košta mnogo ni u kojem mogućem smislu a pružiće i vama i toj osobi mnogo... Uživajte!

Nove lakovane cipelice

Znate onu staru Čolinu pjesmu „Nove lakovane cipelice?“ 

Refren je glasio ovako:
„Opet si noćas najplesačica
nekrunisana žurska kraljica
al' su glupo sve pokvarile
nove lakovane cipelice.“

Možete je kasnije poslušati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=-MhU-splgos 

       E pa i meni su tako jedne lakovane cipelice nešto pokvarile... nekada davno... ili ipak nisu? Hajde da vidimo...

          Prije trideset i kusur godina upisivali su me u obdanište... tada se nije govorilo – vrtić, jer nismo bili u vrtu, nego – obdanište, jer smo bili „ na obdan“, tj. preko dana tamo, dok su nam roditelji bili na poslu... 

           I primiše me na dva mjesta: u obdanište u blizu nekadašnje robne kuće „Sarajka“, sadašnjeg BBI centra, jer je mati radila tu blizu, ali i na Čengić Vili, jer smo tu stanovali... i odlučiše da je bolje da me povedu u obdanište koje je bliže kući... I nakon testiranja je teta pedagogica odlučila da sam zrelija od svojih vršnjaka, već sam znala i čitati i svašta nešto, pa su se dogovorili da me odmah smjeste u najstariju grupu, pa da ranije i u školu pođem... 

         Mati je bila ponosna na svoju kćerku jedinicu... i odlučila je da mi ispuni jednu davnu želju: da mi kupi bijele lakovane cipelice iz izloga jedne prodavnice u gradu, jer su mi se mnogo dopale, a ona nije imala običaj kupovati bijelu i lakovanu obuću za djecu jer je očekivala da će se brzo uništiti u dječjoj igri... 

          Otišle smo u prodavnicu, držala me je za ruku i pitala je prodavačicu da li imaju bijele lakovane cipelice iz izloga za mene... Trenutak između dva udisaja... Imali su i moj broj, isprobala sam ih, nestrpljivo čekajući da se mati odluči na kupovinu, dok je ona provjeravala da me slučajno ne žuljaju pozadi iznad pete ili naprijed gdje su prsti...

          Tu noć dugo nisam mogla da zaspim, jer sam sutra trebala poći u obdanište da upoznam nove drugarice, a još sam trebala ići u novim BIJELIM LAKOVANIM cipelicama... Mojoj sreći nigdje kraja!

           I došla sam prvi dan, po preporuci vaspitačica mama mi je spakovala najdražu igračku za svaki slučaj... To je bio jedan veliki plišani zec sa sivim nogama i plavom majicom, na čijim su očima bile nacrtane suze... dobila sam ga na poklon kada sam bila bolesna... Rekli su mi da je i zeko bolestan i da zato plače, ali da ćemo zajedno brže ozdraviti... Vaspitačica se zvala Bosa, imala je predivnu crnu kosu i veselo je razgovarala sa djecom u grupi... predstavila me je kao njihovu novu drugaricu i onda smo svi postavili stolice u polukrug da nam pročita jednu priču... Stopala smo morali postaviti ispod stolice i da sjedimo mirno i pristojno, što meni, inače mirnom djetetu nije predstavljalo nikakav problem... Ne sjećam se priče, ali se sjećam koliko sam se čudila kada sam vidjela kako sjedi jedna djevojčica, došla je poslije mene i predstavili su je kao Spomenku... Ona nije povila noge unazad ispod stolice, nego ih je izvana oko prednjih nogu stolice nekako zaokrenula prema unutra... Da sam tada znala to opisati na moderan način, rekla bih da mi je to bilo pravo cool. 

          Došlo je vrijeme doručka... sjećam se da smo dobili plastične crvene široke šolje sa bijelim prugama... I glavni fazon je bio ko će od četvero djece koje je vaspitačica rasporedila da sjednu za jedan sto prvi ugrabiti glavno mjesto, a glavno mjesto je bilo ono na onoj strani stola gdje je bila ispod zakovana metalna pločica sa imenom proizvođača i serijskim brojem stola... Zapamtila sam to za ubuduće...

        Nakon doručka smo se malo igrali, zagrlila sam svog zeku i bilo mi je žao što plače. Prišla mi je vaspitačica i pitala što sam tužna, jesam li poželjela da idem kući. Odgovorila sam joj da nije to u pitanju, nego mi je žao zeke. Onda je ona rekla da ćemo zeku odnijeti među ostale igračke dok ne pođem kući, da ne bude sam i neće više plakati. To smo i učinili. 

           Nakon nekih par sati bilo je vrijeme za podnevni spavanac. Vapitačica i još neke tete su nam rasklopile i prostrle krevetiće, te smo poskidali hlače i suknje i onako u potkošuljama i štramplicama polijegali gdje je ko stigao. Kreveti su bili poredani tako da je tek svaki drugi bio okrenut na istu stranu, nasuprot prethodnom krevetu, kako ne bismo pričali umjesto da spavamo. Gdje su jednom djetetu bile noge, drugom je bila glava. Ali džaba im sve, čim su vaspitačice otišle u kuhinju da preuzmu svoj ručak, mala Nataša se podigla i počela pričati i svi su se podigli u sjedeći položaj a strmoglavili se nazad u postelju iste sekunde kada se šteka vrata pomjerila, tako da vaspitačica nije vidjela da smo budni... ili smo bar mi mislili da smo je prevarili.

           Vrijeme ručka... šnicle od faširanog mesa i neko varivo... Nije mi se jelo „to nešto zeleno“ ali je učiteljica Bosa autoritativnim glasom rekla da sve moramo pojesti, pa sam pojela ono što kod kuće nikad ne bih probala. Što bi rekao Eustahije Brzić, poznata zmija iz crtanih filmova mog djetinjstva: „Joj dečki, da me mama vidi!“

           Nakon toga uslijedilo je pranje zubića, a onda je bilo vrijeme da izađemo u ograđeno dvorište. Rečeno nam je da odemo u hodnik do svojih ormarića i uzmemo cipele i jakne i da po dvoje u redu čekamo učiteljicu. Moj ormarić je bio treći s lijeva nadesno, međutim, kada sam ga otvorila, unutra su bile bijele cipelice, lakovane, onakve kakve moja mati nikada meni ne bi kupila... 

           Svi su se već obukli a ja sam uporno otvarala sve ormariće redom, tražeći svoje stare cipele za koje sam mislila da sam u njima došla. Vratila se vaspitačica Bosa i pitala me zašto nisam spremna kao i ostali. Tiho sam stidljivo promrmljala da nema mojih cipela i da ne mogu bosa izaći sa njima van, uprljaću čarape. Pitala me je koji je moj ormarić, pokazala sam joj. Otvorila je vrata i ugledala nove bijele lakovane cipelice. Pitala me je da li su to moje cipele, odgovorila sam da nisu i da meni mama nikada nije htjela kupiti ni lakovane ni bijele cipele. Rekla mi je da ih ipak obučem i to je bilo to.

         Kada se mati vratila s posla po mene, došla sam u hodnik da se spremim za odlazak kući. Dok sam skidala papuče i oblačila bijele lakovane cipelice, vaspitačica ju je pozvala u stranu i nešto su razgovarale a meni su rekle da pričekam malo mamu. Putem do kuće mama mi je rekla da sam se „obrukala“ jer nisam mogla prepoznati svoje cipele i da su odlučili da me ipak premjeste u srednju grupu, sa mojim vršnjacima. Nisam znala šta znači to – obrukati, a ni mama to nije mislila baš tako ozbiljno.

          A da li su mi nove lakovane cipelice sve pokvarile – kao u Čolinoj pjesmi? Pa, ne bih rekla... Umjesto godinu dana ranije, krenula sam u osnovnu školu sa skoro punih sedam godina, kada i ostali vršnjaci, djetinjstvo je duže trajalo... ono pravo, bezbrižno... mada sam jedva čekala da mi mama kupi kecelju i školsku torbu kada je došlo vrijeme za upis u školu.