Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra, uključujući i rad, ali i odmor

   Koliko puta smo čuli neku mudru narodnu izreku ili poslovicu i zaboravivši je prvom prilikom, misleći da je to tek jedan izlizan kliše? Za one mlađe: kliše ili klišej je izraz, misao ili dio umjetničkog djela koji se previše koristio, pa je izgubio izvorno značenje ili dojam, pa čak i došao do tačke da dosađuje ili živcira. Kliše se često omalovažava, može biti stereotip, ali isto tako i činjenica i zrnce zlatne životne mudrosti. Neko je naučio nešto na vlastitoj koži i preko vlastitih leđa, a mi njegove pouke smatramo tek običnom sezonskom bižuterijom koju odbacujemo prvom prilikom. 

    Jutros sam, po ko zna koji put imala priliku da od jednog događaja izvučem poučnu priču za svoju stariju kćerku, a čija poenta glasi: što možeš danas - ne ostavljaj za sutra, uključujući kako rad i obaveze, tako i odmor.

    Pa, da počnem, bez puno filozofiranja. Elem, kumovi su nam rekli navratiti naveče da se dogovorimo oko proslave trećeg rođendana moje mlađe kćerke, koja je inače rođena 29. februara, pa možemo da biramo kad ćemo proslavljati njene "lažne" rođendane kada nije prestupna godina. Subota pada 28. februara ove godine, a nedjelja 1. marta. Pošto je njena kuma rekla da uvijek računamo na njenu domaću tortu za svaki rođendan njenog kumčeta, onda datum prilagođavamo njoj, a mi se organizujemo taj dan koji njoj odgovara. 

    Moj dragi mi je preporučio da ih sačekam u 19.40 h sa večerom, pošto kuma radi do 19h i da napravim domaću (kao i obično) pizzu, a mi tek što smo svarili gulaš s pire krompirom, pa nema potrebe da pravim nešto teško i komplikovano... U pola sedam sam se zavalila kod njega u krilo dok je on gledao dnevnik na kantonalnoj TV, kad zazvoni interfon, ljudi stigli, kuma završila ranije a ja nisam ništa počela. Da sve bude još ljepše, starija kćerka, kojoj je skoro punih 12 godina je trebala oprati par tanjira nakon ručka, a ona ih je nonšalantno ostavila, tj. strateški rasporedila po sudoperu, a da ih čak nije ni pokiselila za pranje, jer je mislila da ima još malo vremena da se igra sa mlađom sestrom. Imajući na umu da nemam radne površine u svojoj čajnoj kuhinjici, morala sam nabrzaka i oprati, posušiti i poslagati suđe u kredenac, kako bih mogla zamijesiti tijesto za dvije velike tepsije pizze, tačnije za šest do osam porcija. 

     Izljubismo se sa kumovima i ja objasnih situaciju, te uz molbu da mi ne zamjere što ih privremeno napuštam, otišla sam nabrzaka potkuhati tijesto. Brzinski sam to odradila, ostavila tijesto raspoređeno na dva velika dijela da nadođe, skuhala kahvu, pripremila čaše za piće i poslužila svoje drage goste. Zatim smo i večerali, a kćerkica je uživala u društvu, praveći se važna sjedeći između kume i kuma i šarmirajući ih svojim pogledima ispod ogromnih trepavica i dječijim osmijehom.

      Vrijeme nam je začas prošlo, odgledasmo i neku utakmicu usput (Manchester City - Barcelona, morala sam pitati supruga dok sam ovo pisala jer je meni potpuno svejedno, operisana sam od fudbala)... Dogovorismo se za proslavu i oni odoše...

     Onda sam ja kao glavnokomandujuća našeg malog ali veselog domaćinstva rasporedila ko će šta da uradi, da što prije završimo, podijelismo se po poslovima, pa onda pravac kupatilo, pa na spavanac. Dok sam kćerki govorila šta je njen dio posla ona je, kao tipični tinejdžer (mada tek puni 12 godina) rekla: "A zašto ja!" i potpitanje "a zašto TI mama nisi odmah oprala suđe, nego si sjedila sa kumovima, a meni govoriš da sve što mogu danas - ne ostavljam za sutra!" Kćeri moja draga, i nećemo ostaviti za sutra, suđe će se oprati sad, ali isto tako treba nekad i da se čovjek zabavi, odmori, opusti, jer kad se razboli i kad život prođe, onda je prekasno. I tako, svako je obavio svoj dio posla, polijegasmo, oni uđoše u carstvo snova, ja sam još malo čitala i onda i ja odlepršah u to isto carstvo. 

     Ujutru se probudismo nas tri, starija je druga smjena a još nema danas prva dva časa, sve je naučila, lektiru napisala i sad smo, kako ja ono kažem - "standardno besposlene". I krenuh ja da se umijem kad - nema vode! Naravno, imam ja spremnih nekoliko kanisterčića a imam i dva litra hladne pitke vode u frižideru za svaki slučaj. Neke od naših komšija sa nižih spratova renoviraju stan, nalijepili su u haustoru dan prije obavještenje i izvinjenje, a ja nisam izlazila i nisam vidjela, ali nema veze. Bitno je da nije neki kvar u pitanju.

    Kao i obično, iskoristila sam priliku da pokažem kćerki kako je ovo idealan primjer za onih par njenih opaski od sinoć, vezano za pranje suđa i onog da se ne ostavljaju stvari za sutra ako se već mogu uraditi danas. I po ko zna koji put rekla je: ti si mama uvijek u pravu, ali ne ono kako neki to kažu drugima, svađalački ili podrugljivo, nego s poštovanjem. Znam da se uskoro sprema tinejdžerska oluja u kojoj će sve što ja kažem biti glupo, demode (zastarjelo ili out) i kako ja prema njenom mišljenju neću imati pojma o životu, zato nije zgoreg da zapišem ovo, možda će ona pročitati, možda će i nekom drugom valjati...

      "Ne zna se šta nosi dan, a šta noć" govorila je meni moja mama, a sad ja to na drugi način prenosim dalje :)

    I ne zaboravite, u svemu budite umjereni, ne odlažite beskonačno obaveze, ali ni odmor ili bar pauzu od istih.