Tu rečenicu i obrazloženje iste sam čula bezbroj puta i bila je dovoljna da objasni zašto se baš meni događaju neke stvari ni krivoj ni dužnoj. Ali kada sam promijenila frekvenciju vlastitog zračenja, odnosno kada sam odlučila da isijavam drugom vrstom energije, počele su se dešavati značajne promjene u mom životu, i to nabolje.
U životu su mi se dešavale nevjerovatne stvari, recimo da razrednica u gimnaziji greškom prilikom upisivanja u đačku knjižicu meni prepiše tuđe neopravdane i kao disciplinsku mjeru na nekoj sjednici u toku zimskog raspusta prebace me u drugo odjeljenje i onda nehajno kasnije pri slučajnom susretu u školskom hodniku pita hoću li se vratiti nazad a ja joj odgovorim da ne bih jer imam odličnu razrednicu. ... Ili da u tramvaju u koji sam tek ušla i pokušavam da se kroz gužvu probijem do poništača, pored punog tramvaja onih koji su revizorima odgovorili da nemaju kartu meni navale na kosti jer ja nisam stigla da poništim kartu...
Kada sam išla da odbranim diplomski, nisam koristila lift da se ne zaglavim, nisam koristila grafoskop jer bi moglo nestati struje i svašta nešto, navikla sam da sve ostalo uvijek pođe naopako... I bilo je, od toga da ne mogu da sastavim da su svi članovi komisije isti dan u istom gradu, do nedostatka prostorije u kojoj bi se branio diplomski, mentorica me šalje po ključeve, oni na recepciji ne daju, kažu da ona mora doći, ona neće, dobijem ključ od ljudi sa drugog odsjeka, ovi opet kažu da može samo naše prostorije našeg odsjeka i naletah se gore-dole sat vremena po stepenicama kao nikad u životu...
Kada sam konačno shvatila da uvijek očekujem da će nešto poći loše i da će mi se neko navaliti na kosti i istresti svoje frustracije na meni jer sam se slučajno našla tu, onda i zračim tom energijom uplašene životinjice koja očekuje napad, i privlačim sve same čudake i negativce, kao da mi na čelu piše da sam magnet za iste.
Danas sam u redu za šalterom u svojoj Općini došla pola sata prije isteka radnog vremena, bila sam zadnja na redu i gospođa me pita da li radim... Kažem da trenutno nisam zaposlena a u međuvremenu dođoše još dvoje iza mene i nose po par papira... Gospođa nonšalantno preko reda uzima njihove papire da ovjeri, iako je već bila počela ovjeravati moje i ne zna da li su i oni nezaposleni, te mi lijepo održi govor kako bih ja trebala biti uviđavna i obzirnija i doći prije 16h. Mislim, ako sam došla pola sata prije isteka radnog vremena (17.30h), zadnja sam na redu, a i ovih dvoje što su naknadno došli mogu stići, dakle nikog ne ometam niti ko ispašta zbog mene, kako ona meni može držati govor o obzirnosti a uzeti tuđe i raditi preko reda... i šta ona zna o mom životu i zašto ja mogu baš sad da dođem... Suprug je počeo ženi da objašnjava zašto nisam mogla a ja sam shvatila da sam se u to par minuta bila pretvorila u onu nekadašnju - ja, uvijek ljubaznu, ma kako da se neko postavi prema njoj... Samo nisam imala potrebu da se pravdam za nešto što nisam učinila... bar sam toliko odmakla od svog nekadašnjeg ponašanja...
I onda izanalizirah svoje ponašanje i svoje misli u proteklih tri godine, otkako sam rodila svoju mlađu kćerku, koju su zbog velikih propusta na porodu zbog babice koja nije vjerovala da se porađam jer ne vrištim napravili invalidom, izazvavši joj paralizu kompletne lijeve ruke i čitavog pleksusa živaca. Bila sam pozitivna, jako pozitivna, znala sam da ću dati sve od sebe da pomognem svom djetetu, što sam i učinila. I radila sam fizioterapiju i razne vježbe sa njom po čitav dan, pa onda kad suprug dođe - zajedno s njim je radnim danom vodila po privatnim klinikama i državnim zdravstvenim ustanovama na bioptron zračenje, elektrostimulaciju, hidroterapiju i fizioterapijsku masažu. I svo vrijeme sam bila jako pozitivna i tako sam zračila i takve privlačila.
Upoznala sam divne žene koje su volontirale u raznoraznim humanitarnim udruženjama u čijim sam aukcijama učestvovala kao kupac, upoznala sam i Elvira kada je pokretao svoje udruženje Pomozi.ba koje sada radi punom parom, i one iz Hedije, i one iz "Trag dobra" i stekla jedan veliki krug pozitivaca oko sebe što me je držalo svih tih godina da ni na trenutak ne počnem razmišljati "šta ako ne uspijem?".
I onda spletom okolnosti naši prijatelji naiđu u inostranstvu na čovjeka iz naših krajeva koji je tamo operisao svoje dijete, te je dijete u potpunosti povratilo funkciju oštećenog nerva ruke, pa smo i mi odlučili da idemo, ali smo morali odmah otići, dok se on nije vratio, jer će nas on odmah uputiti šta, kako, gdje...
A upravo tada mi je svekrva preselila na Ahiret, tj. umrla i istrošili smo se za troškove njene dženaze, a trebalo je što prije skupiti novac za operacije i putne troškove. Prijatelji ponudiše besplatan smještaj i hranu, a ostali se javiše da stavim broj računa pa će svako da pomogne, kao što sam ja drugima dotad pomagala i za kratko vrijeme smo skupili dovoljan iznos za operaciju, mada će se kasnije ispostaviti da trebamo doći za godinu dana na dvije operacije, ali i to smo uspjeli, hvala Bogu i hvala dobrim ljudima. Sve kockice su se nekako same posložile... A sada se i taj datum se primakao. Moram napomenuti da sav taj novac ne bi bio ni približno dovoljan da nam B. i I. nisu ponudili besplatan smještaj i hranu kod njih svo vrijeme tamo, u inostranstvu, a to bi nas koštalo puno više nego obje operacije.
Puna sam pozitivnih misli uz malo majčinskog straha, ali nadam se najboljem mogućem ishodu, kako u vezi njenog zdravlja, tako i moje karijere koju ću moći nastaviti kada sve ovo jednom bude bilo juče...
Zato sam pozitivna i nastojim da to i ostanem, kako bih samo ono dobro i one dobre (ljude) privukla u svoj život.
I zato, umjesto da gledate svaku noć sve dnevnike i informativne emisije u kojima ćete se po ko zna koji put uvjeriti da sve ovo ide u propast, ponekad ugasite televizor, fokusirajte se na nešto pozitivno, imajte nade u pojedince, ako već ne u sistem, pozitivno zračite i pozitivno privlačite, ali mora biti istinski, od srca... I neka vam je uvijek na umu baš ona naslovna krilatica: "Kako zračiš - tako i privlačiš"
Nema komentara:
Objavi komentar