Moja tegla sreće

  Sinoć sam, po običaju, opet malo surfala internetom. Uspavala sam djecu, dragi na dežuri, a ja da malo šta pročitam mimo knjiga... I naiđoh na predivnu ideju koju je osmislila Elizabeth Gilbert. Ako vam to ime zvuči poznato, onda ste se prisjetili da je ona autorica onog famoznog bestselera "Jedi, moli, voli" po kojem je snimljen i film sa Julijom Roberts u glavnoj ulozi.

   Kada sam pročitala samu ideju, toliko sam se oduševila i kao psiholog i kao neko čiji je hobi dekupaž, tako da nisam dalje imala potrebu čitati reakcije ljudi, a koliko sam mogla primijetiti, ljudi su oduševljeni. 

  Uglavnom uzmete neku posudu, u ovom slučaju teglu, pripremite se da naveče pred spavanje odvojite minutu da na komadić papira napišete trenutak koji vam je bio najsretniji tog dana od momenta kada ste ustali iz kreveta, napišete i datum naravno, te presavijete nekoliko puta papirić i ubacite u svoju "teglu sreće". To ne mora biti događaj, može biti i doživljaj, lijep san koji ste sanjali i zapamtili ga, zamišljena situacija koja vam se na trenutak učinila stvarnom i nadohvat ruke, neko sjećanje...

   Nekima se ovo čini čudno, ali već na samom startu taj projekat ima mnogo dobrih momenata. Najprije u vlastitoj kreativnosti, u čemu ćete čuvati papiriće. Evo sad ću postaviti jednu fotku jedne takve tegle sa interneta, a čim završim oslikavanje svoje velike tegle, postaviću sliku naknadno na kraju ove crtice. Učinite je individualnom, svojom, ukrasite je ili kupite neku koja vam baš zapne za oko... 

    Druga pozitivna stvar na samom početku je stvaranje navika da dan završimo lijepim mislima, da steknemo naviku obraćati pažnju na to da je dan imao sretne momente i da čak morate odabrati jedan.

     Ono što je začudilo i samu autoricu projekta je to da na te papiriće nije pisala velike stvari, nego prije kratke misli i osjećanja koja je doživljavala kada se najmanje nadala, a koja mi inače zanemarujemo i zamaramo se stvarima koje nam se ne dopadaju.

napravila sam i Amri jednu za rođendan

    I onda odredite kada ćete to čitati... Nema pravila... Možete početi prvog januara i otvarati teglu krajem godine, za neki praznik, Valentinovo, Dan žena, Dan majki, Dan očeva, na vlastiti rođendan ili jednostavno kad poželite da doživite nešto lijepo i obnovite vlastita sjećanja pa nasumično izvlačite papiriće poput izvlačenja na lutriji... A možete i sve odjednom da ih pročitate...

    Eto tako sama autorica navodi primjer kako ju je iznenadilo da je na kraju dotad najljepšeg dana u svom životu, kada je čak gostovala kod Opre u njenoj emisiji, na kraju na papirić onaj trenutak u kojem je, onako nervozna pred odlazak u Oprin studio pogledala svoju staru majku kako joj je donijela svečanu košulju koju joj je malo popeglala i kako je osjetila ganuće i sigurnost, vrativši se u djetinjstvo kada je prvi dan krenula u školu.

Naknadno postavljena fotka - moja tegla sreće

    A kasnije je pisala o svom oduševljenju kada su joj se počeli javljati ljudi iz cijelog svijeta sa svojim pričama o tome kako im je valjala njihova tegla sreće, a poslali su joj i fotografije divnih tegli u koje su stavljali vlastite papiriće. I neki su pravili i familijarne tegle sreće, ili recimo majka i kćerka su zajedno ispunjavale teglu sreće, ili recimo žena poslije razvoda koji joj je teško pao napravila je svoju postrazvodnu teglu sreće, ili djevojka koja se liječila od karcinoma koja je napravila svoju teglu sreće i koja joj je pomogla da se fokusira na pozitivno tokom bitke za vlastiti život, a što je jako važno za preživljavanje i oporavak.

     Već sam imala veliku teglu zapremine od 2,5 kg u kojoj je nekada stajala kupljena kisela salata za zimnicu ili kiseli krastavci, više se i ne sjećam, očistila je, prebrisala alkoholom da odstranim masnoću, te dva puta prešla grunt smjesom od bijele akrilne boje i drvofiks ljepila. Sutra slijedi farbanje, ljepljenje motiva, pa ukrašavanje i docrtavanje i dopisivanje, te na kraju lakiranje... Jedva čekam!

Tegla urađena za Sandru :)

       Ali papirić ću napisati već danas. Imala sam mnogo momenata, jedan od najljepših je kad mi je starija kćerka došla i rekla (dok smo čekale da se ispeče burek za ručak) rekla kako, iako voli i tetkinu pitu i još od nekih žena, ipak da najviše voli moj burek i da mu nema ravnog, pa smo se dogovorile da će ona na ljetnjem raspustu sama da napravi jedan, od kupovnih jufki za početak, već je naučila teoretski sve trikove i gledala je mamu, a imaće 12 godina i to će zaista biti vrijedan pothvat... I onda kada mama ostari, moći će ona i dalje da jede isti takav burek, pa i da mami napravi i počasti je. 

   Drugi momenat mi je kada je mlađa kćerka koja ima nepune tri godine insistirala da "pomogne mami" pa sam joj dala da napravi par poteza, i najviše joj se dopalo raspoređivanje gutica mesa po jufki. Izgledalo je kao da sam ja neka čarobnica a ona moj šegrt i uči neku veliku tajnu. Imala je predivan sjaj u očima, bila je oduševljena i veoma ponosna kako ona svojoj dragoj mami pomaže a ja se prisjetih kako sam sa starijom kćerkom, dok je bila u njenom uzrastu, zajedno pravile medenjake... 

     Treći momenat je kada je jedna divna žena, staviću joj inicijale - D.D. odlučila da postavi fotografiju mojih oslikanih tegli za čuvanje kafe kao naslovnicu dekupaž grupe na Fejsbuku, čiji sam član, i to za čitavu sedmicu. Ali ne samo to... Iako je imala tehničkih poteškoća, potrošila je više od sat vremena da postavi moju fotografiju, a mogla je jednostavno to prolongirati za slijedeći put i postaviti sliku nečijeg drugog rada. Ali ona je insistirala da postavi sad moju fotografiju i da me nagradi za pozitivnu atmosferu koju unosim u grupu...

    Eto tako... možda nekima izgleda neozbiljno ali dosta psihoterapijskih metoda takođe na prvi pogled izgledaju neozbiljno a postigne se puno toga... Probajte, evo ja upravo počinjem :)