Čovjek je društveno biće, ili, da preformulišem - ljudi su društvena bića i međuljudski odnosi im mogu donijeti radost, podršku, utjehu, ali i razočarenje, bol, pa čak i patnju. Pretpostavljate da su upravo problemi u međuljudskim odnosima oni koji ljude najčešće upućuju na razgovore sa psiholozima i psihoterapiju jer, pored ovog bezglavog i mahnitog tempa života i svakodnevnih obaveza, problemi u međuljudskim odnosima i konflikti su među glavnim uzrocima stresa kod čovjeka.
Zašto su nam ti međuljudski odnosi toliko važni? Iz mnogo razloga, glavni stoji u prvoj rečenici - jer smo društvena bića. Ali, šta konkretno to znači? Pa eto, npr. u društvu prevladavamo osjećaj usamljenosti i nalazimo neku vlastitu uravnoteženost između samoće i kontakata s drugima. U takvim odnosima možemo dobiti osjećaj pripadnosti, podrške, utjehu u svojim lošim danima, jer je tuga upola manja kad se dijeli, ali i podijeliti radost koja je tada duplo veća.
Mi kroz naša druženja i međuljudske odnose saznajemo više i o samima sebi, kroz poređenje sa drugima, ali i učimo iz njihovih životnih priča. Osim toga, iako nam je druženje bitno, ono ipak ne podrazumijeva samo druženje i zabavljanje sa prijateljima i dragim osobama. Treba znati i kako i kada biti sam i oslanjati se samo na vlastite snage. Isto tako, treba znati kad treba stati - to mi je jedna od omiljenih izreka. Neka prijateljstva jednostavno prerastemo i ne treba nasilu ostajati u odnosima iz kojih niko ne profitira ni savjetima, ni lijepo provedenim slobodnim vremenom ni bilo čim...
Sjećam se jednog dana kada me je takva spoznaja bubnula posred lica: bio mi je rođendan... Nazvala me je jedna prijateljica... Obradovala sam se, jer sam pomislila da se konačno i ona sjetila mog rođendana. Inače sam pamtila sve rođendane i uvijek bih obradovala drage osobe, ali mene i mog rođendana bi se rijetko ko od njih sjetio. Većina njih jesu sangvinici po temperamentu, i tim sam ih pravdala pred samom sobom. Iako sam bila u velikom poslu, pravila sam prvi put slatko od dunja i pripremala sam se da sa suprugom izađem na večeru, kćerkicu smo ostavili kod mojih i trebali smo da obilježimo nekako taj moj rođendan. Međutim, ona nije nazvala zbog toga. Nazvala je jer je bila neutješna kad je shvatila da će među svojom rajom na Čolin koncert jedina ići kao nepar, dok će sve njene prijateljice s kojima se dogovorila da zajedno idu na koncert - doći sa mladićima, a ona je u tom momentu bila - single i to joj je zvučalo kao smak svijeta! Pošto je tada stanovala blizu, pozvala me je na kafu i na razgovor. Sanela je bila ta koja je uvijek imala i vremena i lijepu riječ i savjet po potrebi kad god bi ko to zatrebao.
Sjećam se jednog dana kada me je takva spoznaja bubnula posred lica: bio mi je rođendan... Nazvala me je jedna prijateljica... Obradovala sam se, jer sam pomislila da se konačno i ona sjetila mog rođendana. Inače sam pamtila sve rođendane i uvijek bih obradovala drage osobe, ali mene i mog rođendana bi se rijetko ko od njih sjetio. Većina njih jesu sangvinici po temperamentu, i tim sam ih pravdala pred samom sobom. Iako sam bila u velikom poslu, pravila sam prvi put slatko od dunja i pripremala sam se da sa suprugom izađem na večeru, kćerkicu smo ostavili kod mojih i trebali smo da obilježimo nekako taj moj rođendan. Međutim, ona nije nazvala zbog toga. Nazvala je jer je bila neutješna kad je shvatila da će među svojom rajom na Čolin koncert jedina ići kao nepar, dok će sve njene prijateljice s kojima se dogovorila da zajedno idu na koncert - doći sa mladićima, a ona je u tom momentu bila - single i to joj je zvučalo kao smak svijeta! Pošto je tada stanovala blizu, pozvala me je na kafu i na razgovor. Sanela je bila ta koja je uvijek imala i vremena i lijepu riječ i savjet po potrebi kad god bi ko to zatrebao.
Objasnila sam mužu kako će povremeno da promiješa slatko i kako će znati kad treba isključiti ringlu na šporetu i rekla sam da ću brzo doći... Kroz par minuta sam stigla i zatekla je komplet obučenu, već hladnu kafu na stolu i objašnjenje da se predomislila i da ipak ide na koncert. I da, rekla je da se opet izvinjava jer je zaboravila da mi je rođendan. Imala je još više od pola sata da krene na koncert, jer će je raja čekati, a bila je, kao što rekoh već potpuno spremna za izlazak... Svejedno, ostavila me je samu, u sobi, telefonirala je i izlazila iz sobe. Mislila sam da je sačekam da me isprati jer i ja imam posla, ali sam petnaestak minuta čekala da se ona udostoji ući u sobu u kojoj smo trebale zajedno popiti kafu. Nisam imala namjeru da je zadržavam jer imam i ja obaveza i svoj život. I na kraju sam u momentu shvatila: svi ti ljudi koju su me dotad razočarali nemaju ništa zajedničko: ni pol, ni godine, ni urbanu ili ruralnu sredinu, ni temperament, ni kućni odgoj, ni nacionalnost, ni vjeroispovijest. Jedina konstanta svima njima sam bila ja, koja sam im uvijek na raspolaganju a nikad ništa ne tražim za sebe. Shvatila sam da je vrijeme da odem i krenula sam. Ona je dotrčala do vrata sva sretna i izgledala je kao da želi da me se što prije riješi. "Jel' se to ljutiš?" pitala me je. "Ne, ja se ne znam ljutiti, ali sam odlučila da se 'naljutim', krajnje je vrijeme", rekoh joj uz smiješak na licu i poželjeh joj lijep provod.
Suprug me je pitao što sam se tako brzo vratila, ispričah mu sve do zadnjeg detalja. Kaže mi on da sam sama kriva i da ću valjda sad drugačije (a i on je isti po tom pitanju, ali svi lakše vidimo ono tuđe šta bi trebali ispraviti) :) Odlučila sam da ga poslušam :) Sutradan me je ona najnormalnije pozvala na capuccino i da mi ispriča kako joj je bilo na koncertu... Shvatam da misli da nemam svoj život, da je njoj bitno da ona ispriča šta ima da ispriča, da su svi ljudi manje-više takvi, ali da je do mene koliko ću dopustiti da prijateljstvo bude istinsko i pravo ili tek jednosmjerno i pod navodnicima... Rekla sam joj da ne mogu i da je vrijeme da malo zahladnimo odnose, te da će kasnije u životu shvatiti i sama neke stvari.
Koju godinu kasnije, bile smo kod njene mame, ona u međuvremenu udata i sa bebom na krilu, kahvenisale smo i gledale u cvijeće posađeno po balkonskim žardinjerama. Pričale smo o tome kako život dobije potpuno drugu dimenziju kada se udaš, a treću kad postaneš majka. I shvatila je zašto većina prijateljstava puca kada se jedna od prijateljica uda... prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način... ako ne pucaju, onda ih život udalji i razdvoji svakako, uglavnom... Ne uvijek...
(ovaj primjer sam navela jer mi je otvorio oči za sve međuljudske odnose u vlastitom životu, drugi primjeri su gori i želim zaštititi njihovu privatnost. Iako sasvim dobroćudan, bez izdaje, prevare, nekog strašnog razočarenja, u principu pokriva sve ono što sam htjela da kažem, bez imalo loših misli upućenih toj osobi o kojoj je riječ i koja mi je i dalje jako draga)
(ovaj primjer sam navela jer mi je otvorio oči za sve međuljudske odnose u vlastitom životu, drugi primjeri su gori i želim zaštititi njihovu privatnost. Iako sasvim dobroćudan, bez izdaje, prevare, nekog strašnog razočarenja, u principu pokriva sve ono što sam htjela da kažem, bez imalo loših misli upućenih toj osobi o kojoj je riječ i koja mi je i dalje jako draga)
Mnogi ljudi su me razočarali, iznenadili biste se koliko ljudi mogu biti bezobrazni, podmukli, egocentrični i sebični ako im se pruži prilika. Ali tu smo mi da im ne pružimo priliku.
Prekucaću status sa svog FB profila koji me je potaknuo da napišem ovu crticu i koji je zapravo poenta svega ovoga:
" Treba znati naći zlatnu sredinu. Kad tvoje dijete neko razočara, ne treba mu negirati emocije i govoriti mu da ne treba tako da se osjeća. Treba oprostiti radi svog mira, ali ne mora i zaboraviti i preći preko toga kao da ništa nije bilo. Svi smo mi ljudi i imamo pravo na grešku, ali ako je neko lažovčina, ili uporno đon-obraz, nismo mazohisti da se uporno družimo sa tim ljudima :) .
Svi smo spremni reći svojoj djeci da se ne druže sa onima koji su neodgojeni, nasilni, skloni eksperimentisanju sa duhanom, alkoholom, narkoticima u ranim godinama, te bježanju sa nastave i promiskuitetnim odnosima, onima koji će loše uticati na njega, ali nam naš vlastiti socijalistički kućni odgoj govori da za ostale stvari treba biti prijatelj (tačnije drug) i preći preko izdaje, množenja tebe i tvojih osjećanja i potreba s nulom, krađe, ljubomornih i zavidnih spletki...
E, pa - ne mora se! Meni je trebalo četrdesetak godina da shvatim da u realnom životu možeš isto kao i na Fejsbuku: ignore, unfriend ili čak block :) . Hastal ti - hastal mi! Želim ti sve najbolje i Allahimanet (Zbogom) :) "
Ove mlađe generacije koje su odrasle u ratnim vremenima su prije shvatile takve stvari, jeste da su mnogi i prešli granicu pristojnosti, postali bahati i neodgojeni, ali su istovremeno riješeni balasta nekih stvari koje smo mi stariji nosili na leđima i bivali uvijek iznova razočarani jer smo bili zlatni, a na kraju pojeli go*no. Ne, nismo imali nisko samopoštovanje, jednostavno smo tako odgojeni. I ne zamjeram što smo odgajani da budemo pošteni i iskreni i ovakvi i onakvi, iako sada svi oni koji to nisu ne znaju šta će od para i bogatstva, ali bih ipak tu jednu stvar promijenila. Zapravo, nemam vremensku mašinu i ne mogu mijenjati prošlost, ali bar djecu mogu naučiti nekim stvarima koje sam morala na vlastitoj koži osjetiti. U svemu treba imati mjeru. Ako ne cijeniš sebe i ne znaš samom sebi ugoditi, neće te ni drugi cijeniti. Ali samo umjereno... I bez grižnje savjesti... Niste učinili ništa loše, a naučićete i tu osobu da bude uviđavnija jer takvo njeno ponašanje ne prolazi. Ako bi naišla na takvu reakciju kod nekoliko osoba, prije ili kasnije će se morati zapitati u čemu griješi... A onda će svijet biti puno ljepši :)
Nema komentara:
Objavi komentar