Prije nekoliko godina gledala sam jednu brazilsku seriju, originalnog naziva "O clone" a preveli su je kao "Zabranjena ljubav", dok su je domaćice koje su je pratile nazivale "Žad" po istoimenoj glavnoj junakinji serijala Jade. U njoj su praćene paralelno dvije kulture, kršćanska na jednom kontinentu i muslimanska na drugom kontinentu. Ono što me je oduševilo je činjenica koliko se kod muslimana poštuju ukućani, kako se žena dotjeruje najviše za ukućane, iako tu svoju ljepotu sakriva pod velom od svih ostalih, te kako se poštuju i gotive i žena i muž i otac i majka... Kod nas u Bosni kod većine muslimana, odnosno Bošnjaka, a i ostalih konstitutivnih naroda sve je više zapadnjački - u kući smo nikakvi, a sređujemo se za izlazak iz kuće, i sa strancima smo ljubazniji nego sa vlastitim ukućanima jer, ne samo da se oni podrazumijevaju nego, nažalost, predstavljaju naš izduvni ventil jer se većina nas istresa na najpogodnijem članu porodice koji sa nama živi u istom domaćinstvu. Majke i očevi su nasekirani situacijom u državi, razmišljaju kako će isfinansirati sa ono malo pošteno zarađenih para sve ono što je najneophodnije a što je nezamislivo izvesti sa ono malo crkavice koliko im ostane od plate, neko ih je na poslu nasekirao, ili na putu do kuće, ili se sekiraju jer se priča da će otpuštati radnike, da firma propada ili ih je neko vani jednostavno iznervirao i onda kada dođu kući na jedno najobičnije pitanje, bilo dječije bilo odrasle osobe izviču se na tu osobu i protutnja orkan preko onog jadnička koji je samo nešto nedužno pitao...
 |
| Budimo zahvalniji na onom što imamo |
Djeci je puno teže, djeca nisu birala ni da se rode, ni kad ni gdje da se rode ni ko će im biti roditelj, oni ne mogu shvatiti šta znači nemati para, biti nervozan, umoran, bolestan, jer oni sve to nisu, a kada, kako u jednom vicu reče snaha svekrvi - stalno moraju voditi računa o tome za koje uho ste zatakli cjvetić, ili - na koju ste nogu ustali danas uvijek očekuju oluju iako pojma nemaju ili čak znaju da nisu ništa uradili, naviknu se pratiti sitne znakove da će neko eksplodirati u njihovoj blizini, ali svejedno, uvijek ih uspijete negativno iznenaditi i zaboraviti na to, dok djeca ili ne zaboravljaju i sve im se akumulira, pa kad se nakupi to ih pokosi, ili zaborave u svojoj svijesti, ali kroz podsvijest sve ispliva na površinu, samo zamaskirano, bilo kao nemirno ili previše mirno ponašanje, problematično ponašanje, psihosomatski simptomi, pretjerana neurednost ili pedantnost, ma svašta nešto. Zato, koliko god da smo nervozni i umorni, sjednimo, zagrlimo to dijete, pogledajmo ga u oči i posvetimo mu minutu, makar minutu da ga saslušamo, ono će nas smiriti, biće to dodatni dobitak za oboje.
Ali nije ni ženama lako, kako onim zaposlenim, tako i onim nezaposlenim. Ustaneš raspoložena, a suprug se izviče na tebe pošto je nasekiran jer mu je otac bolestan, a kćerka tinejdžerka, kad je zamoliš da opere zdjelu od mladog sira, jer ti nešto praviš a ona je svakako tu kaže - a šta ćeš ti raditi? To boli, boli kad znaš da se ti na njima ne istresaš, i znaš da se slomiš bez radnog vremena i bolovanja i da kuća nije čista sama od sebe, ni veš opran ni ručak skuhan, ali eto - šta ćeš ti raditi? I ona to dobro zna da te boli, očekujući da ćeš se iznervirati i na kraju sama to uraditi a nju pustiti na miru, e to tek nervira...
Nezgodno je jer obično su majke u klimaksu ili pred klimaksom baš kad im kćeri ulaze u pubertet i to je pravi sukob hormona i pored silne majčinske ljubavi :) Ali nikoga ne bi ubilo da zatvore ladice ili vrata od ormara, ako već ne žele složiti svoju odjeću koju obično ostavljaju napolju po stanu jer će im zatrebati ili, ne daj Bože saprati čašu ili zdjelu za sobom nakon popijenog soka, pive i pojedenog čipsa... Zna se čiji je to posao... A što bi majka/žena/domaćica mogla za to vrijeme uraditi neki drugi posao, recimo oprati prozore, ili se čak i odmoriti i biti raspoložena te izaći u šetnju, živjeti, a ne samo čistiti, spremati za druge, iako s ljubavlju, ipak to konstantno na duge staze premori ženu i ubija je u pojam da je ne smatraju ljudskim bićem sebi ravnim koje ima svoje potrebe nego samo kućnim robom koji im je na raspolaganju...
Krajnje je vrijeme da se mijenja taj mentalitet i da se za nezaposlenu ženu ne kaže da je SAMO majka i SAMO domaćica... A kroz kakav stres tek prolaze zaposlene žene, to je posebna priča...
 |
| Tipičan "neradni" multitasking dan jedne SAMO domaćice i SAMO majke (a tek kad imaš više djece...) |
 |
| A još ako nešto radiš... |
A ima i žena koje su podjednako bezosjećajne i sebične, pa čak i više, ali njih je puno manje... uglavnom se lomi preko žena i dječice... a svi problemi svijeta, politički, fudbalsko-reprezentacijski, financijski - lome se preko njegovih leđa ali kad dođe kući - vi ste mu krivi za sve...
A svi smo puno ljubazniji i sa strancem kad greškom pozvoni na naša vrata, ili čak sa onim dosadnim prodavačicama što vas nazovu telefonom pa nikako da ih se kutarišete...
To su naši muževi, naša djeca, naše žene, naše majke, mi smo jedni drugima najpreči. I mi se ne podrazumijevamo, sve je samo pitanje dobre volje i kućnog odgoja... Sutra da ih izgubimo patili bismo, a život promiče pored nas i naši međuljudski odnosi nisu ni deseti dio onog što bi mogli i trebali biti.
Mene recimo oduševljava kad moja trogodišnja kćerkica dođe i kaže kako me puno voli, kada svakom od nas kaže: Izvoli" "Hvala" i "Nema na čemu", mada me isto tako nervira kada ja svojima lijepo kažem "Hvala", a oni ne kažu "Molim" ili "Nema na čemu" pa ja sam samo ukućanin, tj. član domaćinstva. Forma je jedno ali ona suština iza nje je nešto sasvim drugo...
Većina današnjih žena kaže: samo da je zdravlja, za muža je dovoljno da se ne švalera, da te ne tuče i da ne loče, te da ti donosi platu kući, a za djecu da su solidna u školi... a i jedni i drugi mogu puno, puno više... Sve to utiče i na zdravlje, ako se ljudi ignorišu i tek zajedno žive pod istim krovom, siromašniji su za sve ono što porodica može da im pruži: zadovoljenje raznih psihosocijalnih potreba, osjećaj pripadanja i podršku, ma svašta nešto... A tek što zdravlje može biti narušeno življenjem sa osobama koje su namrgođene i šta god da im uradiš - ništa im nije po volji, otresaju se za tebe ne za svaku sitnicu nego isprovocirani nečim u njihovom životu izvan kuće, kako fizičko zdravlje (šećer, srce, pritisak) tako i psihičko zdravlje malo po malo postaje sve tanje i tanje dok se ne ukažu konačne posljedice... O problematičnim odnosima, zlostavljanjima i psihopatologiji da i ne govorim, to je tek posebna priča.
Sjećate li se kad smo živjeli pod kišom granata, išli pod snajperskom vatrom da dovlačimo koji kanister vode ili naberemo koju travku i pokupimo koju grančicu da bismo imali šta pojesti ili naložiti... Kako smo se opraštali i pozdravljali jer nikad nismo znali hoćemo li se ikada više ponovo vidjeti, bilo da ono jedno pogine vani ili ovo drugo u granatiranoj kući ili stanu. Cijenili smo i silno voljeli jedni druge, nismo htjeli da među nama ostane nešto dvosmisleno i nedorečeno, a ne daj Bože o svađi da bude riječ. I stalno smo jedni drugima govorili da se volimo...
A gdje smo sad, pritisnuti svim živodnim nedaćama, najvoljeniji žive pored nas, mi pored njih, gledamo svoje televizijske emisije na različitim televizijama, surfamo po internetu sa kompjutera, smartphone-a, igramo se igrica po tabletima... a život prolazi... Ili se, u još gorem slučaju zbog vlastitog neraspoloženja ili sekiracije zbog nečeg drugog ili trećeg - ružno obraćamo osobama koje s tim nemaju veze a koje su nam najpreče u životu... Zaboravili smo na osmijehe, gdje su nam zagrljaji i sitni znaci pažnje, bilo nekim osmijehom, lijepom rječju ili konkretnim postupkom... Kome treba cvijeće i parfem za Valentinovo, osmi mart, godišnjicu braka ili rođendan... Zašto ne biste taj dan vi počistili kuću, skuhali ručak, oprali suđe ili jednostavno oprali djetetu zubiće i uspavali ga... ali s osmijehom, a ne s prebacivanjem jer ste eto propustili dva gola, dok ste djetetu oprali zubiće bilo je 1:0 pa 1:1, uh, jaka šteta! :)
Shvatimo da se ništa ne podrazumijeva, volimo se, poštujmo se i razgovarajmo o tome šta nas stvarno muči, biće nam lakše i ljepše. Uživajmo jedni u drugima i jedni sa drugima :) A gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Definitivno.
Nema komentara:
Objavi komentar