Sjećam se kada sam prvi put čula stihove: "Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba" i išla sam u niži razred osnovne škole. To mi se tada činilo baš onako - bez veze, da ne kažem glupo. E čuj - najljepše je đačko doba, a moraš ići u školu, moraš slušati roditelje moraš ovo, moraš ono, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, a kao tipično dijete, samo sam razmišljala o tome, a pojma nisam imala šta je život i kako smo zapravo bili najbezbrižnija djeca na svijetu...
U prvi razred sam išla u OŠ "Petar Dokić" na Čengić Vili, imali smo učitelja, koji je kod mene već u prvom razredu razvio ljubav prema stranim jezicima i odmah sam se kod njega upisala u Esperanto sekciju...onda je mama od preduzeća dobila stan (nekada je to bilo normalno, a danas je uspjeh dobiti platu) i preselili smo se na Alipašino polje, tako da sam od drugog razreda OŠ išla u školu "Prvi maj". I imali smo super učiteljicu, mladu, lijepu, posvećenu djeci, a mi smo njoj bili prva generacija učenika.
 |
| nisu svi na slici, a nema ni onih VIP-ovaca :) |
Kada se u C fazi izgradila nova škola "Andrija Rašo" nekoliko učenika i učenica se prebacilo u tu školu jer im je bila bliža njihovom mjestu stanovanja, a dobili smo i nekoliko novih učenica i učenika... I začas nam prođe tih nekoliko godina, upisasmo se u različite srednje škole i gimnazije i rijetko smo se sretali i viđali...
Agresija na BiH je mnoge rasula po cijelom svijetu ali smo se uspjeli uganjati preko Fejsbuka, pa redovno kontaktiramo... Osim s onima koji nemaju Fejsbuk. Da, da, ima i takvih :)
A i mi koji smo ostali u Sarajevu smo nekako bili postali inertni, drugi tempo života, druge obaveze, sve se nešto dopisujemo a nikako da se uživo sastanemo...
I onda je moja školska drugarica došla iz Amerike, nažalost zbog smrtnog slučaja, ali nam se javila i nas tri smo se prve vidjele... A moja Snježa mi bila blizu svo to vrijeme, ali eto, treba nam Amela doći iz Amerike da bismo se uvezale...
Pa sam slučajno srela Samira, obradovala se, razmijenismo brojeve mobitela i odmah je palo novo okupljanje, pa smo onda nas troje navratili Zdenki na radno mjesto... I prilazi jedno, ona se smiješi, pa vidi drugo, osmijeh još veći, pa onda treće, to već nije koincidencija, i onda slijedi osmijeh od milion dolara i objašnjavanje kolegici "TO JE MOJ RAZRED!"
Pa smo onda uganjali i Amru, pa kod Snježe (majstorice za kolače) otišli na Božić, ali smo se toliko zapričali i uživali u razgovoru da smo tek na povratku skontali da nismo ništa ni dotakli od jela, ni slano ni slatko, a žena iznijela kao na svadbi, svega...
Međutim, ko to nije doživio, džaba mu je opisivati. Kad vidiš te drage ljude s kojima si se slagao, nije bilo svađa, podvala, bullinga i gluposti koje se danas dešavaju mlađim generacijama. Nije bilo mobitela i kompjutera, nego smo se zaista družili i razgovarali... I onda nakon svih životnih iskušenja među ljudima koji se većinom pretvaraju u vukove vidiš draga lica iz svog djetinjstva, kad ti je jedina briga bila da doneseš petice iz škole da te tvoji ne gnjave... A imali smo o čemu da pričamo, i malo bi nam bilo mjesec dana da pohvatamo konce...
I mic po mic, korak po korak, uvezasmo se preko Fejsbuka, nabavismo kontakt informacije i od onih nefejsbukaša, Zdenka je pozvala i učiteljicu i pripreme su počele... Osjećali smo uzbuđenje danima unaprijed kao recimo ovi mlađi sad kad se spremaju za matursko veče... Ali ne zato što nešto završava, nego što nešto lijepo ponovo počinje.
Imamo i par ljudi koji su postali poznati u BiH ili u svijetu (nećemo im ime spominjati) i oni su porušili sve mostove i nisu htjeli da im roditelji proslijeđuju naše kontakt podatke ili da odgovore na poruke, pa smo lijepo odustali od njih, ne znaju šta propuštaju, nek' im je sa srećom... Jedno - "Imam obaveza, ali hvala na pozivu" bi bilo sasvim dovoljno... Zar ne?
A mi... Mi smo večeras/sinoć uživali. Pišem ovo u gluho doba noći. Još sam pod utiscima... Neke od njih nisam vidjela skoro 30 godina... I svi veseli, svi raspoloženi, svi NORMALNI, i, kako reče učiteljica - svi su ispali fini ljudi :)
I tako... Muzika je bila ona iz osamdesetih, klopa odlična, Snježa donijela domaću tortu, i to odličnu, čini mi se da nikad brže nisam pojela komad torte, kako je pjevao Dino Merlin: "Malo se jelo, malo se pilo" a najviše se razgovaralo...
A pošto je Amri dan prije bio rođendan (naravno otišla je jedna "tegla sreće" friško oslikana za poklon, dijelim tegle, flaše i tacne na sve strane, za svakog ponešto) onda smo otpjevali jednu rođendansku a ona je zasjekla tortu...
Još jedan povod za radost i slavlje, bitno je da je veselo... A zar nije to divan način da se proslavi rođendan, pa makar i što se slučajno potrefilo da je okupljanje i druženje organizovano dan poslije njenog rođendana?
Ta radost je napunila prostoriju i imam utisak da smo bukvalno isijavali srećom, što je u današnje vrijeme teško vidjeti na nekome, a kamoli doživjeti.
I onda učiteljica vadi naše stare fotografije i prisjećamo se dogodovština a ja, naravno, uvijek znam kako se koji učenik ili učenica zove, preziva, kako se koja nastavnica zvala ili prezivala, a vidim i Alisa se sjeća svega... kako se nećemo sjećati nečeg lijepog, to su bile baš divne uspomene...
I u trenutku mi prođe kroz glavu, mi u četrdesetim, učiteljica friška penzionerka, da nam je neko pričao da ćemo sjediti za trideset godina sa učiteljicom, piti sokove, vino, zapaliti po koju cigaretu kao odrasli ljudi, a kao da smo se juče namještali da nas fotograf slika za uspomenu sa našom učiteljicom...
Pa se kroz priču ispostavi da smo Slaviša i ja godinama radili u istoj zgradi, nekoliko spratova između nas ali eto, tek sad se sretosmo poslije toliko godina, pa onda čuješ ovo, pa ono, pa slušaš druge, pa pričaš o sebi onima koji te nisu vidjeli, pa se neko našali, pa se svi zajedno smijemo jer imamo isti smisao za humor i maltene ista sjećanja na te događaje...
Začas je bilo vrijeme za fajront, a sutra radni dan, onako sretni, stajali smo na snijegu na parkingu pored restorana i nikako da se rastanemo. Pa smo onda nastavili na Fejsbuku, grupni chat - raja iz osnovne... Ali valja sutra poraniti...
Neki ljudi izbjegavaju ovakva okupljanja bojeći se poređenja, šta je ko postigao ili nije, kako ko izgleda, ovo - ono, nekima to više nije bitno, oni su samo za "ozbiljnije" stvari u životu, ali eto, nama je, ovako neozbiljnima, u društvu sa našom dragom učiteljicom bilo predivno i nezaboravno, sigurno sam produžila život godinu dana, napunila sam baterije za slijedećih mjesec dana da mi osmijeh ne silazi s lica...
A ove godine je i 25 godina mature, proslavili smo 20. i opet ćemo organizovati nešto, a neki smo išli u isti razred i u gimnaziji, pa eto još prilika za slavlje i stvaranja lijepih uspomena...
Ja znam da će nam biti lijepo, i zaista jedva čekam!
Nema komentara:
Objavi komentar