Kad se najmanje nadaš...

      Uvijek sam bila za to da se problemi moraju priznati, pa onda i rješavati. Nikad nisam bila za to da se stvari "guraju pod tepih" jer znam da će se nagomilati i isplivati na površinu kad se najmanje nadaš... Ali isto tako sam naučila da se ne moraš brinuti za nešto ako već ne možeš naći rješenje, jer brigom ne rješavaš ništa... a nekad će se i sve samo razriješiti onako kako je najbolje i za tebe i za sve vas...

      A na ove duboke misli me ponukao komentar ispod objavljene slike s receptom za jednu rođendansku tortu, na Fejsbuku. Jeste da nema baš puno veze s ovim, ali svejedno, svaka sitnica u životu može poslužiti kao mali ili veliki primjer za neku od životnih mudrosti.

          Uglavnom, imati kćerku u predtinejdžerskim godinama kada si u četrdesetim i očekuješ za koju godinu predklimakterične tegobe, kuća puna hormona, PMS-a i svega ostalog, ali eto, opet uspješno funkcionišete... Nije lako... To zna svako (evo me, postaću i stihoklepac)...

            I tako, to moje prvo dijete, dijete na čiji sam rođendan postala majka, muž postao otac, djever postao amidža, sestra - tetka, starci - nana i dedo (njegovima je ona bila već treća unuka, pa su imali tu titulu već ranije) ušlo je u fazu u kojoj misli da mi pojma nemamo u životu, da to nije više cool, da trebaju pokušati izvrdati sva moguća pravila i zabrane, džaba priča, džaba primjeri, džaba iskustva, hoće dijete sve preko svojih leđa da samo prevali, a ne da nastavi tamo gdje smo mi stali... pa eto, neka je, sve dok su u pitanju sitnice, neka nauči sama... Valjaće joj to iskustvo za izbore u njenom budućem životu, kada se bude radilo o krupnijim stvarima i životnim odlukama. 

Naša prva zajednička slika, dan poslije poroda, po izlasku iz porodilišta

             I tako, ti joj jedno govoriš a ona pokušava da uradi drugo, jer eto, svi ostali ostaju poslije škole umjesto da idu kući i onako sa ruksacima šeću u polumraku po ulicama i trgovinama, dok u blizini ljudima glavu razbijaju da bi ih opljačkali, dok otimaju djecu majkama iz ruku i hvataju ih na granici... Ti znaš da dijete mora živjeti, ali i ona zna da treba doći kući, ostaviti ruksak, tuspasiti se pa onda može i izaći a dobro zna na koja mjesta ne treba da zalazi... I ona opet... pa opet... pa opet, i još potroši pare od užine (za ovaj mjesec) časteći drugaricu kojoj je taj dan bio rođendan, usput počastivši i sve ostale koje su bile s njima... i nikako da joj uđe u glavu da nije riječ o količini novca ni o samim parama...

             I opet dva sata priče, i onda muž kao iz topa: neće biti proslave rođendana, ni torte ni čašćenja raje u "Sahat kuli" ni ničega a dobro znaš da pred djecom morate biti jedinstveni, prava ujedinjena fronta, iako si pomalo ljuta jer je SAM automatski odredio kaznu... šutiš... daš joj vremena da se uhaviza do rođendana pa možda nešto i organizujemo... Prošle je godine slavila u kuglani sa rajom i familijom, a ove godine... vidjećemo...

             A onda dođe ponuda iz škole da potpišemo da djeca idu baš na taj dan u kino da gledaju premijeru dječjeg filma... KAO NARUČENO... Potpisala sam... Onda se i muž smilovao pa kupio čokoladne banane da počasti raju na odjeljenskoj zajednici... Onda smo joj djelimično progledali kroz prste pa smo organizovali mini proslavu, pozvali tetku (nana je nažalost bila bolesna pa nije mogla doći) i rodicu, a ja sam napravila fast-food tortu.

                Dakle, pored kina koje je ispalo savršeno, svi su išli zajedno a mene došlo samo 5 KM za kartu i prevoz, i ovo što ću napisati je još bolje ispalo u svakom pogledu, kad sam se najmanje nadala.

                Brzinski sam smutila tortu, ja, poguzija koja je znala po čitav dan praviti komplikovano jelo ili tortu od koje boli glava, ne možeš prestati jesti, svi to nahvale, ali eto, sad si u frci i praviš brzinski bilo šta, ali sa puno ljubavi... Nađoh recept na internetu, pa ću ga postaviti i ovdje: 

Brzinska torta s puslicama:

Kora: pomiješati 300 g mljevenog keksa (plazma ili petit) sa malo mlakog mlijeka i rastopljenog putera, bolje da bude tvrđe i suho, nego gnjecavo, pa postepeno dodajte mlijeko, meni je otprilike otišla šolja mlijeka...
Istapkate i oblikujete koru od plazme po dnu kalupa
preko kore poredati puslice (100-200 g ovisno o dimenzijama torte)
preko puslica preliti kremu (u kalup)...
Krema: umutiti 4 bjelanca s malo soli u čvrst snijeg
U drugoj posudi umutiti kremasto 4 žumanca i 200-250 g šećera u prahu)
dodati žumanca u bjelanca, te na pari otopljenu čokoladu za kuhanje (100 g)
na kraju u sve umiješati margarin ili puter (najbolje ga narendajte da se prije istopi i sjedini s masom)
preko kreme premažete umućena dva šlaga prema uputstvu s pakovanja
Jednostavna, a vrlo ukusna

   I tako ja napravih fast-food tortu, nisam se čak trudila da je ukrašavam sa tuljcem za šlag i crtanjem, pisanjem kao što se to nekad ukrašavalo, najbolje su torte one koje su ukusne, sa ili bez fondana, dječica pamte slike i oblike, a mi stariji volimo da je ukusno, a ostalo je manje bitno... Pošto čuvam svjećice od rođendanskih torti mlađe kćerke, imala sam ove koje su mi trebale, i voila - evo njenog veličanstva - brzinske torte!

    Tetka je došla sa punom kesom poklona, kćerka je dobila toliko poklona kao da je imala veliku zabavu pa od svakog dobila po jedan poklon, a nešto je i mene zapalo (hvala tetka!) i fino smo se družili, ispričali, a ono, što me je najviše iznenadilo je to da im se torta pravo dopala...

      Inače, moja sestra isto pravi dobre torte i očekivala sam jedno OK, čak sam dodala više šećera za naš ukus, jer djeca vole slađe, ali pravo im se dopala... Suprug je morao otići po kofere (spremamo se za put, a stari se pohabali) pa je on kasnije dobio svoj komad torte i oduševio se... Kasnije su tražili još po komad (kad su gosti otišli) i ode torta istom brzinom kojom je i napravljena - dok kažeš KEKS!

      I onda kada čuješ sutradan: "Mama, sve su ti torte odlične, ali meni je baš ova bila najbolja od svih rođendanskih torti dosad" i ostaneš otvorenih usta... Kad si se najmanje potrudila, ali s isto toliko ljubavi, svejedno, ispalo je odlično, i više nego odlično...

   Prisjetih se i nedavnog rođendana mlađe kćerke... Pošto imamo mali stan, ako ne organizujemo u igraonicama, onda organizujemo nekoliko dana proslave zaredom, a još ona rođena 29. februara pa slijedeće tri godine taj datum i ne postoji, možeš slaviti kad hoćeš... Planirali smo jedan dan, ali neki gosti nisu mogli taj dan pa su došli sutradan... Prvi dan sam bila pripremila i slano i slatko, još sestra donijela kiflice, kuma tortu a drugi dan sam bila umorna i napravila sam samo platu, poslagala kako bosanci kažu: mezu, piće, kahvu i poslije iznijela tortu, a ispalo je još bolje nego prvi dan, bilo je društvo odlično, smijali smo se i zapričali do kasno u noć, dok su se djeca u drugoj sobi igrala i čudila se kako i odrasli mogu dobro da se zabave...

   Ako pravite zabavu radi poklona ili da biste zadivili nekog svojim sposobnostima, čak i da vam sve prođe savršeno, vi ćete se slomiti od umora i napetosti, pribojavajući se svih mogućih komplikacija koje bi vam se ispriječile na putu da sve bude SAVRRRRRRŠEENNNNNNNNO! (imitiram jednu takvu personu) i nećete uživati u rođendanu svog najomiljenijeg bića na svijetu... 

    Sve sam odradila maksimalno opušteno i bez nekih pretenzija a ispalo je svima odlično :)

    Treba organizovati i planirati, ali isto tako treba shvatiti šta je suština i naučiti biti opušten da bi se u istim stvarima moglo i uživati...

   Još jednom čestitam kćerkama njihove rođendane, rodila njih njihova majka, da su mi žive i zdrave još bar 100 godina, da ih provedu u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju sa svojim najmilijima, da imaju dobru nafaku, lijep život, da ih okruže pravi prijatelji i da im ljubav bude uzvraćena... sve što želim i samoj sebi pa i puno više... Ljubi vas vaša mama :*