Jutros sam planirala duže odspavati... Umalo da uspijem... Nema veze što je nedjelja... Jedna od komšinica, koja non-stop renovira stan i to podugo, jutros nas je opet počastvovala već od osam sati bukom majstora koji, pretpostavljam, još uvijek renoviraju to famoooozno kupatilo... I opet sam uspjela zaspati... Prvi put nakon nekoliko godina, otkako sam se zadnji put porodila, zaspala sam snom djeteta, ne registrujući ništa oko sebe, znajući da je suprug tu ako se malecka probudi, jer je u subotu naveče nekoliko sati prije nas otišao na spavanac, pošto je u petak dežurao na poslu... I onda mi je zazvonio mobitel, pa sam morala ustati da se javim i začula sam veseli glas kćerkicine kume koja mi je htjela čestitati osmi mart i na osnovu mog kreštavog polu-glasa, polu-šapata shvatila je da me je tek probudila i uslijedilo je ono čuveno "Jesam li te to probudila?" A šta da kažem, nego - "Jesi" i nakon što se počela izvinjavati, rekla sam joj da nema veze, samo što ne mogu pričati ujutru pošto mi je grlo takvo - kakvo je :) I nije bilo rano... Ispričasmo se ukratko i uskoro ćemo kod njih u posjetu :)
Poslije je stigla SMS čestitka, pa na Fejsbuku tagovana na nekoliko slika, divne geste, moram priznati... Ali na stranu čestitke, nije mi jasno zašto ljudi ovdje slave Prvi maj i Osmi mart. Slaviti, odnosno teferičiti u skladu sa vlastitom finansijskom situacijom za Praznik rada gdje je teško pošteno se zaposliti, dobiti platu a o položaju žena na Balkanu, onom nezvaničnom i između redova da i ne govorim. Trebale bismo biti mažene i pažene svaki dan jer to svaka (pa dobro, SKORO svaka) od nas zaslužuje: razvlačiti ono malo pošteno zarađene crkavice koja preostane nakon plaćanja računa na mjesec dana doručka, ručka, večere, na kupovinu školskog pribora, odjeće, obuće, poklone za druge, izvanredne neplanirane troškove, juriti na posao (naročito gradskim prevozom), pošteno ga odraditi uz pokojeg čudaka, bilo na poslu među kolegama ili među strankama, pa juriti nazad, nahraniti familiju, počistiti, posvetiti svima bar malo pažnje, nadgledati đake da li su se spremili za sutra i napisali zadaću, čekati da te dragi primijeti između šaltanja kanala po daljinskom upravljaču, a pritom nastojati biti raspoložena za svakoga i biti koliko toliko dotjerana i biti sretna jer te ne tuče, ne vara te (ili ti bar to ne znaš), nije ovisnik o supstancama ili kladionicama, pa kupiće ti jedan cvjetić za osmi mart, a ti ćeš opet morati skuhati, oprati i svašta nešto ako imate jednu platu, a ako imate dvije, možda ćete otići i u restoran na neku večericu...
Već sam postavila na Fejsbuk, pa ću i ovdje... Ne volim ono u šta su se praznici pretvorili, priliku za kupovanje jeftinih poklona jer trebaš kupiti poklone za više osoba, kič po ulicama i prodavnicama i čestitka... Nakon što sam nekoliko puta na početku braka dobila od svog dragog (Valentinovo, Dan žena pa godišnjicu braka, sve u četrdesetak dana) za naše uslove neodgovarajuće sobne biljke u saksijama, marame i šalove neodgovarajućih dezena, te toaletne vode koje sama nikad ne bih izabrala... onako neromantična ali praktična, dogovorila sam se s njim da ću izabrati knjige, kupiti ih i potpisaćemo kojim povodom... I laknulo i meni i njemu, nakupilo se knjiga...
Pitao me je dan prije da li da mi kupi nešto, i opet sam mu rekla, nemoj, ti uspavaj dijete, ili uradi neku sitnicu po kući umjesto mene, samoinicijativno, meni će to biti kao znak pažnje divan poklon i to ne mora biti (samo) za osmi mart... I opet mi je kupio ružu, ali bar nisam danas morala praviti ručak, poštedili su me svi i napravila sam nešto jednostavno za par minuta... Čak ni suđe danas nisam morala prati... Niko sretniji od mene... Posvetila sam se malo samoj sebi, na pošteno-kokuzni način: nisam otišla frizeru, nego sam sama ofarbala izrastak i svima lijepo... a poslije me je dragi iznenadio kupivši mi bruskete i omiljenu čokoladu... E to ja zovem ugođajem...
Ako krenemo unazad i zaustavimo se dalekog 28. februara 1909. godine, stići ćemo na prvo obilježavanje Dana Žena u Sjedinjenim Američkim Državama donošenjem dekleracije od strane Socijalističke partije Amerike, ali trebamo skoknuti u vremeplov i vratiti se još puno ranije, tačnije na datum osmog marta 1857. godine kada su u Njujorku javno demonstrirale žene tekstilne radnice, zaposlene u industriji odjeće i tekstila zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstrante je, naravno, rastjerala policija, ali su te iste žene dva mjeseca kasnije osnovale sindikat... Protesti su se događali i slijedećih godina, a najpoznatiji je bio onaj iz 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz Njujork, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa... Ovo je možda nama, ljudima u četrdesetim godinama bilo dosadno kada smo o tome učili u svojim socijalistički uređenim školama, ali starijima od nas i ovim mlađima bi trebale da se upale lampice jer se ponovo nalazimo u istim takvim uslovima a ne radimo ništa povodom toga... Neću više o Klari Cetkin, prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu i ustanovljavanju Međunarodnog Dana žena... Neću ni o proslavljanju istog u raznim socijalističkim zemljama...
Ali hoću o tome kako je u mnogim tim zemljama (uključujući i ovu našu) taj praznik, isto kao i Prvi maj uostalom, izgubio svoju ideološku osnovu i postao kao neka prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema ženama u njihovom životu: majci, punici, ženi, svastikama, kćerkama, kolegicama, ili djevojkama (ako su single)... Ali su istovremeno utrpali i Valentinovo i sve se pretvorilo u to da što jeftinije prođeš, da se neke žene pohvale poklonima ili ljubavlju koja se eto tako pokazuje, da se pokaže kupovna moć koja je kod nekih bar za praznike iznad standarda, a neke su ogorčene, dok ih je većina neutralna po tom pitanju.
Svaki je praznik prilika da nešto proslavimo, budemo malo svečaniji, ako već ne možemo platiti frizuru, večeru, poklon, bar da budemo bolje raspoloženi taj dan jedni prema drugima...
Ali danas su me oduševile aktivistice fondacije CURE i nekih nevladinih organizacija koje su zajednički organizovale u Sarajevu ulični marš povodom obilježavanja osmog marta, a slična stvar se desila i u Banjaluci. Žene su tim maršem podsjetile građan(k)e na istinske vrijednosti Osmog marta, ali su i skrenule pažnju na STVARNI položaj žena, kako u našem društvu, tako i u svijetu. Bosna i Hercegovina JESTE potpisnica brojnih konvencija o pravima žena, ali one, nažalost, nisu primijenjene u praksi.
U Banjaluci je više udruženja organizovalo isti marš pod sloganom "Sloboda rađanju" sa željom da ukažu na specifičnosti savremenog položaja žena, sa naglaskom na porodilje, majke i žene sa invaliditetom. Transparentima čiji su me naslovi oduševili - skrenuli su pažnju i na to u kakvoj državi se djeca rađaju, kakvu vrstu posla će moći da dobiju, o uslovima u porodilištima i odnosu medicinskog osoblja prema porodiljama, o zdravstvenoj zaštiti, porodiljskim odsustvima, nadoknadama, mogućnostima vantjelesne oplodnje, o nezaposlenosti...
Uglavnom, da skratim priču, spominjalo se i silovanje i sve teške situacije sa kojima se žene susreće i problemi ostvarivanja osnovnih životnih prava...
Nažalost, mi sve to zaboravljamo, do slijedećeg osmog marta... Prva ja ću zaboraviti da su mi dijete napravili invalidom zbog lijenosti da se naprave dva koraka i pregleda me se jer tvrdim da se porađam a oni mi ne vjeruju jer eto ne vrištim... A kakve sam sreće, kad budem očekivala unučad, ako budem to i doživjela, uslovi u našim porodilištima neće biti ništa bolji, da o ostalim stvarima i ne govorim...
Obično pišem neke pozitivne crtice na ovom blogu, ali želim da i ovo bude pozitivna crtica, da nas podstakne na nešto konkretno što možemo učiniti na bilo kojem polju... Jedan mrav je možda sitan, ali može puno povući, a tek kada se udruži sa čitavim mravinjakom...
Zato drage moje, pokažimo još jednom da smo jake, sposobne i da možemo - ako već ne promijeniti, a onda bar uljepšati svijet bar onima oko nas, svojim najmilijima, ali ne (samo) tako što ćemo zategnuti bore, poskidati kilograme, srediti frizuru ili skuhati dobar ručak, napraviti tortu... Naučimo djecu da imaju pravo živjeti bolji život i kako da se bore za njega a da ipak ostanu ljudi, a ne da postanu vukovi... Naučimo ih i našim iskustvom, našim pogreškama, kako usponima, tako i padovima... Naučimo naše muškarce da mi treba uvijek da budemo voljene, poštovane, uvijek dame, a ne samo popis na spisku kupovine osmomartovskih poklona...
Jer mi to možemo...
Jer mi to moramo...
A mi to možemo...
Volim vas sve
Nema komentara:
Objavi komentar