Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra, uključujući i rad, ali i odmor

   Koliko puta smo čuli neku mudru narodnu izreku ili poslovicu i zaboravivši je prvom prilikom, misleći da je to tek jedan izlizan kliše? Za one mlađe: kliše ili klišej je izraz, misao ili dio umjetničkog djela koji se previše koristio, pa je izgubio izvorno značenje ili dojam, pa čak i došao do tačke da dosađuje ili živcira. Kliše se često omalovažava, može biti stereotip, ali isto tako i činjenica i zrnce zlatne životne mudrosti. Neko je naučio nešto na vlastitoj koži i preko vlastitih leđa, a mi njegove pouke smatramo tek običnom sezonskom bižuterijom koju odbacujemo prvom prilikom. 

    Jutros sam, po ko zna koji put imala priliku da od jednog događaja izvučem poučnu priču za svoju stariju kćerku, a čija poenta glasi: što možeš danas - ne ostavljaj za sutra, uključujući kako rad i obaveze, tako i odmor.

    Pa, da počnem, bez puno filozofiranja. Elem, kumovi su nam rekli navratiti naveče da se dogovorimo oko proslave trećeg rođendana moje mlađe kćerke, koja je inače rođena 29. februara, pa možemo da biramo kad ćemo proslavljati njene "lažne" rođendane kada nije prestupna godina. Subota pada 28. februara ove godine, a nedjelja 1. marta. Pošto je njena kuma rekla da uvijek računamo na njenu domaću tortu za svaki rođendan njenog kumčeta, onda datum prilagođavamo njoj, a mi se organizujemo taj dan koji njoj odgovara. 

    Moj dragi mi je preporučio da ih sačekam u 19.40 h sa večerom, pošto kuma radi do 19h i da napravim domaću (kao i obično) pizzu, a mi tek što smo svarili gulaš s pire krompirom, pa nema potrebe da pravim nešto teško i komplikovano... U pola sedam sam se zavalila kod njega u krilo dok je on gledao dnevnik na kantonalnoj TV, kad zazvoni interfon, ljudi stigli, kuma završila ranije a ja nisam ništa počela. Da sve bude još ljepše, starija kćerka, kojoj je skoro punih 12 godina je trebala oprati par tanjira nakon ručka, a ona ih je nonšalantno ostavila, tj. strateški rasporedila po sudoperu, a da ih čak nije ni pokiselila za pranje, jer je mislila da ima još malo vremena da se igra sa mlađom sestrom. Imajući na umu da nemam radne površine u svojoj čajnoj kuhinjici, morala sam nabrzaka i oprati, posušiti i poslagati suđe u kredenac, kako bih mogla zamijesiti tijesto za dvije velike tepsije pizze, tačnije za šest do osam porcija. 

     Izljubismo se sa kumovima i ja objasnih situaciju, te uz molbu da mi ne zamjere što ih privremeno napuštam, otišla sam nabrzaka potkuhati tijesto. Brzinski sam to odradila, ostavila tijesto raspoređeno na dva velika dijela da nadođe, skuhala kahvu, pripremila čaše za piće i poslužila svoje drage goste. Zatim smo i večerali, a kćerkica je uživala u društvu, praveći se važna sjedeći između kume i kuma i šarmirajući ih svojim pogledima ispod ogromnih trepavica i dječijim osmijehom.

      Vrijeme nam je začas prošlo, odgledasmo i neku utakmicu usput (Manchester City - Barcelona, morala sam pitati supruga dok sam ovo pisala jer je meni potpuno svejedno, operisana sam od fudbala)... Dogovorismo se za proslavu i oni odoše...

     Onda sam ja kao glavnokomandujuća našeg malog ali veselog domaćinstva rasporedila ko će šta da uradi, da što prije završimo, podijelismo se po poslovima, pa onda pravac kupatilo, pa na spavanac. Dok sam kćerki govorila šta je njen dio posla ona je, kao tipični tinejdžer (mada tek puni 12 godina) rekla: "A zašto ja!" i potpitanje "a zašto TI mama nisi odmah oprala suđe, nego si sjedila sa kumovima, a meni govoriš da sve što mogu danas - ne ostavljam za sutra!" Kćeri moja draga, i nećemo ostaviti za sutra, suđe će se oprati sad, ali isto tako treba nekad i da se čovjek zabavi, odmori, opusti, jer kad se razboli i kad život prođe, onda je prekasno. I tako, svako je obavio svoj dio posla, polijegasmo, oni uđoše u carstvo snova, ja sam još malo čitala i onda i ja odlepršah u to isto carstvo. 

     Ujutru se probudismo nas tri, starija je druga smjena a još nema danas prva dva časa, sve je naučila, lektiru napisala i sad smo, kako ja ono kažem - "standardno besposlene". I krenuh ja da se umijem kad - nema vode! Naravno, imam ja spremnih nekoliko kanisterčića a imam i dva litra hladne pitke vode u frižideru za svaki slučaj. Neke od naših komšija sa nižih spratova renoviraju stan, nalijepili su u haustoru dan prije obavještenje i izvinjenje, a ja nisam izlazila i nisam vidjela, ali nema veze. Bitno je da nije neki kvar u pitanju.

    Kao i obično, iskoristila sam priliku da pokažem kćerki kako je ovo idealan primjer za onih par njenih opaski od sinoć, vezano za pranje suđa i onog da se ne ostavljaju stvari za sutra ako se već mogu uraditi danas. I po ko zna koji put rekla je: ti si mama uvijek u pravu, ali ne ono kako neki to kažu drugima, svađalački ili podrugljivo, nego s poštovanjem. Znam da se uskoro sprema tinejdžerska oluja u kojoj će sve što ja kažem biti glupo, demode (zastarjelo ili out) i kako ja prema njenom mišljenju neću imati pojma o životu, zato nije zgoreg da zapišem ovo, možda će ona pročitati, možda će i nekom drugom valjati...

      "Ne zna se šta nosi dan, a šta noć" govorila je meni moja mama, a sad ja to na drugi način prenosim dalje :)

    I ne zaboravite, u svemu budite umjereni, ne odlažite beskonačno obaveze, ali ni odmor ili bar pauzu od istih.

Malo o međuljudskim odnosima, virtuelnim i stvarnim

              Čovjek je društveno biće, ili, da preformulišem - ljudi su društvena bića i međuljudski odnosi im mogu donijeti radost, podršku, utjehu, ali i razočarenje, bol, pa čak i patnju. Pretpostavljate da su upravo problemi u međuljudskim odnosima oni koji ljude najčešće upućuju na razgovore sa psiholozima i psihoterapiju jer, pored ovog bezglavog i mahnitog tempa života i svakodnevnih obaveza, problemi u međuljudskim odnosima i konflikti su među glavnim uzrocima stresa kod čovjeka.

               Zašto su nam ti međuljudski odnosi toliko važni? Iz mnogo razloga, glavni stoji u prvoj rečenici - jer smo društvena bića. Ali, šta konkretno to znači? Pa eto, npr. u društvu prevladavamo osjećaj usamljenosti i nalazimo neku vlastitu uravnoteženost između samoće i kontakata s drugima. U takvim odnosima možemo dobiti osjećaj pripadnosti, podrške, utjehu u svojim lošim danima, jer je tuga upola manja kad se dijeli, ali i podijeliti radost koja je tada duplo veća.

                 Mi kroz naša druženja i međuljudske odnose saznajemo više i o samima sebi, kroz poređenje sa drugima, ali i učimo iz njihovih životnih priča. Osim toga, iako nam je druženje bitno, ono ipak ne podrazumijeva samo druženje i zabavljanje sa prijateljima i dragim osobama. Treba znati i kako i kada biti sam i oslanjati se samo na vlastite snage. Isto tako, treba znati kad treba stati - to mi je jedna od omiljenih izreka. Neka prijateljstva jednostavno prerastemo i ne treba nasilu ostajati u odnosima iz kojih niko ne profitira ni savjetima, ni lijepo provedenim slobodnim vremenom ni bilo čim...

             
          Sjećam se jednog dana kada me je takva spoznaja bubnula posred lica: bio mi je rođendan... Nazvala me je jedna prijateljica... Obradovala sam se, jer sam pomislila da se konačno i ona sjetila mog rođendana. Inače sam pamtila sve rođendane i uvijek bih obradovala drage osobe, ali mene i mog rođendana bi se rijetko ko od njih sjetio. Većina njih jesu sangvinici po temperamentu, i tim sam ih pravdala pred samom sobom. Iako sam bila u velikom poslu, pravila sam prvi put slatko od dunja i pripremala sam se da sa suprugom izađem na večeru, kćerkicu smo ostavili kod mojih i trebali smo da obilježimo nekako taj moj rođendan. Međutim, ona nije nazvala zbog toga. Nazvala je jer je bila neutješna kad je shvatila da će među svojom rajom na Čolin koncert jedina ići kao nepar, dok će sve njene prijateljice s kojima se dogovorila da zajedno idu na koncert -  doći sa mladićima, a ona je u tom momentu bila - single i to joj je zvučalo kao smak svijeta! Pošto je tada stanovala blizu, pozvala me je na kafu i na razgovor. Sanela je bila ta koja je uvijek imala i vremena i lijepu riječ i savjet po potrebi kad god bi ko to zatrebao.

                 Objasnila sam mužu kako će povremeno da promiješa slatko i kako će znati kad treba isključiti ringlu na šporetu i rekla sam da ću brzo doći... Kroz par minuta sam stigla i zatekla je komplet obučenu, već hladnu kafu na stolu i objašnjenje da se predomislila i da ipak ide na koncert. I da, rekla je da se opet izvinjava jer je zaboravila da mi je rođendan. Imala je još više od pola sata da krene na koncert, jer će je raja čekati, a bila je, kao što rekoh već potpuno spremna za izlazak... Svejedno, ostavila me je samu, u sobi, telefonirala je i izlazila iz sobe. Mislila sam da je sačekam da me isprati jer i ja imam posla, ali sam petnaestak minuta čekala da se ona udostoji ući u sobu u kojoj smo trebale zajedno popiti kafu. Nisam imala namjeru da je zadržavam jer imam i ja obaveza i svoj život. I na kraju sam u momentu shvatila: svi ti ljudi koju su me dotad razočarali nemaju ništa zajedničko: ni pol, ni godine, ni urbanu ili ruralnu sredinu, ni temperament, ni kućni odgoj, ni nacionalnost, ni vjeroispovijest. Jedina konstanta svima njima sam bila ja, koja sam im uvijek na raspolaganju a nikad ništa ne tražim za sebe. Shvatila sam da je vrijeme da odem i krenula sam. Ona je dotrčala do vrata sva sretna i izgledala je kao da želi da me se što prije riješi. "Jel' se to ljutiš?" pitala me je. "Ne, ja se ne znam ljutiti, ali sam odlučila da se 'naljutim', krajnje je vrijeme", rekoh joj uz smiješak na licu i poželjeh joj lijep provod.

                 Suprug me je pitao što sam se tako brzo vratila, ispričah mu sve do zadnjeg detalja. Kaže mi on da sam sama kriva i da ću valjda sad drugačije (a i on je isti po tom pitanju, ali svi lakše vidimo ono tuđe šta bi trebali ispraviti) :) Odlučila sam da ga poslušam :) Sutradan me je ona najnormalnije pozvala na capuccino i da mi ispriča kako joj je bilo na koncertu... Shvatam da misli da nemam svoj život, da je njoj bitno da ona ispriča šta ima da ispriča, da su svi ljudi manje-više takvi, ali da je do mene koliko ću dopustiti da prijateljstvo bude istinsko i pravo ili tek jednosmjerno i pod navodnicima... Rekla sam joj da ne mogu i da je vrijeme da malo zahladnimo odnose, te da će kasnije u životu shvatiti i sama neke stvari. 

                  Koju godinu kasnije, bile smo kod njene mame, ona u međuvremenu udata i sa bebom na krilu, kahvenisale smo i gledale u cvijeće posađeno po balkonskim žardinjerama. Pričale smo o tome kako život dobije potpuno drugu dimenziju kada se udaš, a treću kad postaneš majka. I shvatila je zašto većina prijateljstava puca kada se jedna od prijateljica uda... prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način... ako ne pucaju, onda ih život udalji i razdvoji svakako, uglavnom... Ne uvijek...

(ovaj primjer sam navela jer mi je otvorio oči za sve međuljudske odnose u vlastitom životu, drugi primjeri su gori i želim zaštititi njihovu privatnost. Iako sasvim dobroćudan, bez izdaje, prevare, nekog strašnog razočarenja, u principu pokriva sve ono što sam htjela da kažem, bez imalo loših misli upućenih toj osobi o kojoj je riječ i koja mi je i dalje jako draga)

                Mnogi ljudi su me razočarali, iznenadili biste se koliko ljudi mogu biti bezobrazni, podmukli, egocentrični i sebični ako im se pruži prilika. Ali tu smo mi da im ne pružimo priliku. 

             Prekucaću status sa svog FB profila koji me je potaknuo da napišem ovu crticu i koji je zapravo poenta svega ovoga:

" Treba znati naći zlatnu sredinu. Kad tvoje dijete neko razočara, ne treba mu negirati emocije i govoriti mu da ne treba tako da se osjeća. Treba oprostiti radi svog mira, ali ne mora i zaboraviti i preći preko toga kao da ništa nije bilo. Svi smo mi ljudi i imamo pravo na grešku, ali ako je neko lažovčina, ili uporno đon-obraz, nismo mazohisti da se uporno družimo sa tim ljudima :) . 

Svi smo spremni reći svojoj djeci da se ne druže sa onima koji su neodgojeni, nasilni, skloni eksperimentisanju sa duhanom, alkoholom, narkoticima u ranim godinama, te bježanju sa nastave i promiskuitetnim odnosima, onima koji će loše uticati na njega, ali nam naš vlastiti socijalistički kućni odgoj govori da za ostale stvari treba biti prijatelj (tačnije drug) i preći preko izdaje, množenja tebe i tvojih osjećanja i potreba s nulom, krađe, ljubomornih i zavidnih spletki...

E, pa - ne mora se! Meni je trebalo četrdesetak godina da shvatim da u realnom životu možeš isto kao i na Fejsbuku: ignore, unfriend ili čak block :) . Hastal ti - hastal mi! Želim ti sve najbolje i Allahimanet (Zbogom) :) "

      Ove mlađe generacije koje su odrasle u ratnim vremenima su prije shvatile takve stvari, jeste da su mnogi i prešli granicu pristojnosti, postali bahati i neodgojeni, ali su istovremeno riješeni balasta nekih stvari koje smo mi stariji nosili na leđima i bivali uvijek iznova razočarani jer smo bili zlatni, a na kraju pojeli go*no. Ne, nismo imali nisko samopoštovanje, jednostavno smo tako odgojeni. I ne zamjeram što smo odgajani da budemo pošteni i iskreni i ovakvi i onakvi, iako sada svi oni koji to nisu ne znaju šta će od para i bogatstva, ali bih ipak tu jednu stvar promijenila. Zapravo, nemam vremensku mašinu i ne mogu mijenjati prošlost, ali bar djecu mogu naučiti nekim stvarima koje sam morala na vlastitoj koži osjetiti. U svemu treba imati mjeru.  Ako ne cijeniš sebe i ne znaš samom sebi ugoditi, neće te ni drugi cijeniti. Ali samo umjereno... I bez grižnje savjesti... Niste učinili ništa loše, a naučićete i tu osobu da bude uviđavnija jer takvo njeno ponašanje ne prolazi. Ako bi naišla na takvu reakciju kod nekoliko osoba, prije ili kasnije će se morati zapitati u čemu griješi... A onda će svijet biti puno ljepši :)

Kako zračiš - tako i privlačiš

    Tu rečenicu i obrazloženje iste sam čula bezbroj puta i bila je dovoljna da objasni zašto se baš meni događaju neke stvari ni krivoj ni dužnoj. Ali kada sam promijenila frekvenciju vlastitog zračenja, odnosno kada sam odlučila da isijavam drugom vrstom energije, počele su se dešavati značajne promjene u mom životu, i to nabolje. 

    U životu su mi se dešavale nevjerovatne stvari, recimo da razrednica u gimnaziji greškom prilikom upisivanja u đačku knjižicu meni prepiše tuđe neopravdane i kao disciplinsku mjeru na nekoj sjednici u toku zimskog raspusta prebace me u drugo odjeljenje i onda nehajno kasnije pri slučajnom susretu u školskom hodniku pita hoću li se vratiti nazad a ja joj odgovorim da ne bih jer imam odličnu razrednicu. ... Ili da u tramvaju u koji sam tek ušla i pokušavam da se kroz gužvu probijem do poništača, pored punog tramvaja onih koji su revizorima odgovorili da nemaju kartu meni navale na kosti jer ja nisam stigla da poništim kartu...

   Kada sam išla da odbranim diplomski, nisam koristila lift da se ne zaglavim, nisam koristila grafoskop jer bi moglo nestati struje i svašta nešto, navikla sam da sve ostalo uvijek pođe naopako... I bilo je, od toga da ne mogu da sastavim da su svi članovi komisije isti dan u istom gradu, do nedostatka prostorije u kojoj bi se branio diplomski, mentorica me šalje po ključeve, oni na recepciji ne daju, kažu da ona mora doći, ona neće, dobijem ključ od ljudi sa drugog odsjeka, ovi opet kažu da može samo naše prostorije našeg odsjeka i naletah se gore-dole sat vremena po stepenicama kao nikad u životu...

   Kada sam konačno shvatila da uvijek očekujem da će nešto poći loše i da će mi se neko navaliti na kosti i istresti svoje frustracije na meni jer sam se slučajno našla tu, onda i zračim tom energijom uplašene životinjice koja očekuje napad, i privlačim sve same čudake i negativce, kao da mi na čelu piše da sam magnet za iste. 

   Danas sam u redu za šalterom u svojoj Općini došla pola sata prije isteka radnog vremena, bila sam zadnja na redu i gospođa me pita da li radim... Kažem da trenutno nisam zaposlena a u međuvremenu dođoše još dvoje iza mene i nose po par papira... Gospođa nonšalantno preko reda uzima njihove papire da ovjeri, iako je već bila počela ovjeravati moje i ne zna da li su i oni nezaposleni, te mi lijepo održi govor kako bih ja trebala biti uviđavna i obzirnija i doći prije 16h. Mislim, ako sam došla pola sata prije isteka radnog vremena (17.30h), zadnja sam na redu, a i ovih dvoje što su naknadno došli mogu stići, dakle nikog ne ometam niti ko ispašta zbog mene, kako ona meni može držati govor o obzirnosti a uzeti tuđe i raditi preko reda... i šta ona zna o mom životu i zašto ja mogu baš sad da dođem... Suprug je počeo ženi da objašnjava zašto nisam mogla a ja sam shvatila da sam se u to par minuta bila pretvorila u onu nekadašnju - ja, uvijek ljubaznu, ma kako da se neko postavi prema njoj... Samo nisam imala potrebu da se pravdam za nešto što nisam učinila... bar sam toliko odmakla od svog nekadašnjeg ponašanja...

  I onda izanalizirah svoje ponašanje i svoje misli u proteklih tri godine, otkako sam rodila svoju mlađu kćerku, koju su zbog velikih propusta na porodu zbog babice koja nije vjerovala da se porađam jer ne vrištim napravili invalidom, izazvavši joj paralizu kompletne lijeve ruke i čitavog pleksusa živaca. Bila sam pozitivna, jako pozitivna, znala sam da ću dati sve od sebe da pomognem svom djetetu, što sam i učinila. I radila sam fizioterapiju i razne vježbe sa njom po čitav dan, pa onda kad suprug dođe - zajedno s njim je radnim danom vodila po privatnim klinikama i državnim zdravstvenim ustanovama na bioptron zračenje, elektrostimulaciju, hidroterapiju i fizioterapijsku masažu. I svo vrijeme sam bila jako pozitivna i tako sam zračila i takve privlačila.

   Upoznala sam divne žene koje su volontirale u raznoraznim humanitarnim udruženjama u čijim sam aukcijama učestvovala kao kupac, upoznala sam i Elvira kada je pokretao svoje udruženje Pomozi.ba koje sada radi punom parom, i one iz Hedije, i one iz "Trag dobra" i stekla jedan veliki krug pozitivaca oko sebe što me je držalo svih tih godina da ni na trenutak ne počnem razmišljati "šta ako ne uspijem?".

    I onda spletom okolnosti naši prijatelji naiđu u inostranstvu na čovjeka iz naših krajeva koji je tamo operisao svoje dijete, te je dijete u potpunosti povratilo funkciju oštećenog nerva ruke, pa smo i mi odlučili da idemo, ali smo morali odmah otići, dok se on nije vratio, jer će nas on odmah uputiti šta, kako, gdje...

   A upravo tada mi je svekrva preselila na Ahiret, tj. umrla i istrošili smo se za troškove njene dženaze, a trebalo je što prije skupiti novac za operacije i putne troškove. Prijatelji ponudiše besplatan smještaj i hranu, a ostali se javiše da stavim broj računa pa će svako da pomogne, kao što sam ja drugima dotad pomagala i za kratko vrijeme smo skupili dovoljan iznos za operaciju, mada će se kasnije ispostaviti da trebamo doći za godinu dana na dvije operacije, ali i to smo uspjeli, hvala Bogu i hvala dobrim ljudima. Sve kockice su se nekako same posložile... A sada se i taj datum se primakao. Moram napomenuti da sav taj novac ne bi bio ni približno dovoljan da nam B. i I. nisu ponudili besplatan smještaj i hranu kod njih svo vrijeme tamo, u inostranstvu, a to bi nas koštalo puno više nego obje operacije.

   Puna sam pozitivnih misli uz malo majčinskog straha, ali nadam se najboljem mogućem ishodu, kako u vezi njenog zdravlja, tako i moje karijere koju ću moći nastaviti kada sve ovo jednom bude bilo juče...

  Zato sam pozitivna i nastojim da to i ostanem, kako bih samo ono dobro i one dobre (ljude) privukla u svoj život. 

   I zato, umjesto da gledate svaku noć sve dnevnike i informativne emisije u kojima ćete se po ko zna koji put uvjeriti da sve ovo ide u propast, ponekad ugasite televizor, fokusirajte se na nešto pozitivno, imajte nade u pojedince, ako već ne u sistem, pozitivno zračite i pozitivno privlačite, ali mora biti istinski, od srca... I neka vam je uvijek na umu baš ona naslovna krilatica: "Kako zračiš - tako i privlačiš"

... Naljepše je đačko doba

    Sjećam se kada sam prvi put čula stihove: "Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba" i išla sam u niži razred osnovne škole. To mi se tada činilo baš onako - bez veze, da ne kažem glupo. E čuj - najljepše je đačko doba, a moraš ići u školu, moraš slušati roditelje moraš ovo, moraš ono, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, a kao tipično dijete, samo sam razmišljala o tome, a pojma nisam imala šta je život i kako smo zapravo bili najbezbrižnija djeca na svijetu...

    U prvi razred sam išla u OŠ "Petar Dokić" na Čengić Vili, imali smo učitelja, koji je kod mene već u prvom razredu razvio ljubav prema stranim jezicima i odmah sam se kod njega upisala u Esperanto sekciju...onda je mama od preduzeća dobila stan (nekada je to bilo normalno, a danas je uspjeh dobiti platu) i preselili smo se na Alipašino polje, tako da sam od drugog razreda OŠ išla u školu "Prvi maj". I imali smo super učiteljicu, mladu, lijepu, posvećenu djeci, a mi smo njoj bili prva generacija učenika.

nisu svi na slici, a nema ni onih VIP-ovaca :)

    Kada se u C fazi izgradila nova škola "Andrija Rašo" nekoliko učenika i učenica se prebacilo u tu školu jer im je bila bliža njihovom mjestu stanovanja, a dobili smo i nekoliko novih učenica i učenika... I začas nam prođe tih nekoliko godina, upisasmo se u različite srednje škole i gimnazije i rijetko smo se sretali i viđali...

   Agresija na BiH je mnoge rasula po cijelom svijetu ali smo se uspjeli uganjati preko Fejsbuka, pa redovno kontaktiramo... Osim s onima koji nemaju Fejsbuk. Da, da, ima i takvih :) 

   A i mi koji smo ostali u Sarajevu smo nekako bili postali inertni, drugi tempo života, druge obaveze, sve se nešto dopisujemo a nikako da se uživo sastanemo... 

   I onda je moja školska drugarica došla iz Amerike, nažalost zbog smrtnog slučaja, ali nam se javila i nas tri smo se prve vidjele... A moja Snježa mi bila blizu svo to vrijeme, ali eto, treba nam Amela doći iz Amerike da bismo se uvezale...

   Pa sam slučajno srela Samira, obradovala se, razmijenismo brojeve mobitela i odmah je palo novo okupljanje, pa smo onda nas troje navratili Zdenki na radno mjesto... I prilazi jedno, ona se smiješi, pa vidi drugo, osmijeh još veći, pa onda treće, to već nije koincidencija, i onda slijedi osmijeh od milion dolara i objašnjavanje kolegici "TO JE MOJ RAZRED!"

   Pa smo onda uganjali i Amru, pa kod Snježe (majstorice za kolače) otišli na Božić, ali smo se toliko zapričali i uživali u razgovoru da smo tek na povratku skontali da nismo ništa ni dotakli od jela, ni slano ni slatko, a žena iznijela kao na svadbi, svega...

    Međutim, ko to nije doživio, džaba mu je opisivati. Kad vidiš te drage ljude s kojima si se slagao, nije bilo svađa, podvala, bullinga i gluposti koje se danas dešavaju mlađim generacijama. Nije bilo mobitela i kompjutera, nego smo se zaista družili i razgovarali... I onda nakon svih životnih iskušenja među ljudima koji se većinom pretvaraju u vukove vidiš draga lica iz svog djetinjstva, kad ti je jedina briga bila da doneseš petice iz škole da te tvoji ne gnjave... A imali smo o čemu da pričamo, i malo bi nam bilo mjesec dana da pohvatamo konce... 

    I mic po mic, korak po korak, uvezasmo se preko Fejsbuka, nabavismo kontakt informacije i od onih nefejsbukaša, Zdenka je pozvala i učiteljicu i pripreme su počele... Osjećali smo uzbuđenje danima unaprijed kao recimo ovi mlađi sad kad se spremaju za matursko veče... Ali ne zato što nešto završava, nego što nešto lijepo ponovo počinje.

     Imamo i par ljudi koji su postali poznati u BiH ili u svijetu (nećemo im ime spominjati) i oni su porušili sve mostove i nisu htjeli da im roditelji proslijeđuju naše kontakt podatke ili da odgovore na poruke, pa smo lijepo odustali od njih, ne znaju šta propuštaju, nek' im je sa srećom... Jedno - "Imam obaveza, ali hvala na pozivu" bi bilo sasvim dovoljno... Zar ne?

   A mi... Mi smo večeras/sinoć uživali. Pišem ovo u gluho doba noći. Još sam pod utiscima... Neke od njih nisam vidjela skoro 30 godina... I svi veseli, svi raspoloženi, svi NORMALNI, i, kako reče učiteljica - svi su ispali fini ljudi :)

   I tako... Muzika je bila ona iz osamdesetih, klopa odlična, Snježa donijela domaću tortu, i to odličnu, čini mi se da nikad brže nisam pojela komad torte, kako je pjevao Dino Merlin: "Malo se jelo, malo se pilo" a najviše se razgovaralo... 

A pošto je Amri dan prije bio rođendan (naravno otišla je jedna "tegla sreće" friško oslikana za poklon, dijelim tegle, flaše i tacne na sve strane, za svakog ponešto) onda smo otpjevali jednu rođendansku a ona je zasjekla tortu...

 Još jedan povod za radost i slavlje, bitno je da je veselo... A zar nije to divan način da se proslavi rođendan, pa makar i što se slučajno potrefilo da je okupljanje i druženje organizovano dan poslije njenog rođendana? 

   Ta radost je napunila prostoriju i imam utisak da smo bukvalno isijavali srećom, što je u današnje vrijeme teško vidjeti na nekome, a kamoli doživjeti.

    I onda učiteljica vadi naše stare fotografije i prisjećamo se dogodovština a ja, naravno, uvijek znam kako se koji učenik ili učenica zove, preziva, kako se koja nastavnica zvala ili prezivala, a vidim i Alisa se sjeća svega... kako se nećemo sjećati nečeg lijepog, to su bile baš divne uspomene...

   I u trenutku mi prođe kroz glavu, mi u četrdesetim, učiteljica friška penzionerka, da nam je neko pričao da ćemo sjediti za trideset godina sa učiteljicom, piti sokove, vino, zapaliti po koju cigaretu kao odrasli ljudi, a kao da smo se juče namještali da nas fotograf slika za uspomenu sa našom učiteljicom...

   Pa se kroz priču ispostavi da smo Slaviša i ja godinama radili u istoj zgradi, nekoliko spratova između nas ali eto, tek sad se sretosmo poslije toliko godina, pa onda čuješ ovo, pa ono, pa slušaš druge, pa pričaš o sebi onima koji te nisu vidjeli, pa se neko našali, pa se svi zajedno smijemo jer imamo isti smisao za humor i maltene ista sjećanja na te događaje... 

    Začas je bilo vrijeme za fajront, a sutra radni dan, onako sretni, stajali smo na snijegu na parkingu pored restorana i nikako da se rastanemo. Pa smo onda nastavili na Fejsbuku, grupni chat - raja iz osnovne... Ali valja sutra poraniti... 

    Neki ljudi izbjegavaju ovakva okupljanja bojeći se poređenja, šta je ko postigao ili nije, kako ko izgleda, ovo - ono, nekima to više nije bitno, oni su samo za "ozbiljnije" stvari u životu, ali eto, nama je, ovako neozbiljnima, u društvu sa našom dragom učiteljicom bilo predivno i nezaboravno, sigurno sam produžila život godinu dana, napunila sam baterije za slijedećih mjesec dana da mi osmijeh ne silazi s lica...

   A ove godine je i 25 godina mature, proslavili smo 20. i opet ćemo organizovati nešto, a neki smo išli u isti razred i u gimnaziji, pa eto još prilika za slavlje i stvaranja lijepih uspomena...

  Ja znam da će nam biti lijepo, i zaista jedva čekam!

Moja tegla sreće

  Sinoć sam, po običaju, opet malo surfala internetom. Uspavala sam djecu, dragi na dežuri, a ja da malo šta pročitam mimo knjiga... I naiđoh na predivnu ideju koju je osmislila Elizabeth Gilbert. Ako vam to ime zvuči poznato, onda ste se prisjetili da je ona autorica onog famoznog bestselera "Jedi, moli, voli" po kojem je snimljen i film sa Julijom Roberts u glavnoj ulozi.

   Kada sam pročitala samu ideju, toliko sam se oduševila i kao psiholog i kao neko čiji je hobi dekupaž, tako da nisam dalje imala potrebu čitati reakcije ljudi, a koliko sam mogla primijetiti, ljudi su oduševljeni. 

  Uglavnom uzmete neku posudu, u ovom slučaju teglu, pripremite se da naveče pred spavanje odvojite minutu da na komadić papira napišete trenutak koji vam je bio najsretniji tog dana od momenta kada ste ustali iz kreveta, napišete i datum naravno, te presavijete nekoliko puta papirić i ubacite u svoju "teglu sreće". To ne mora biti događaj, može biti i doživljaj, lijep san koji ste sanjali i zapamtili ga, zamišljena situacija koja vam se na trenutak učinila stvarnom i nadohvat ruke, neko sjećanje...

   Nekima se ovo čini čudno, ali već na samom startu taj projekat ima mnogo dobrih momenata. Najprije u vlastitoj kreativnosti, u čemu ćete čuvati papiriće. Evo sad ću postaviti jednu fotku jedne takve tegle sa interneta, a čim završim oslikavanje svoje velike tegle, postaviću sliku naknadno na kraju ove crtice. Učinite je individualnom, svojom, ukrasite je ili kupite neku koja vam baš zapne za oko... 

    Druga pozitivna stvar na samom početku je stvaranje navika da dan završimo lijepim mislima, da steknemo naviku obraćati pažnju na to da je dan imao sretne momente i da čak morate odabrati jedan.

     Ono što je začudilo i samu autoricu projekta je to da na te papiriće nije pisala velike stvari, nego prije kratke misli i osjećanja koja je doživljavala kada se najmanje nadala, a koja mi inače zanemarujemo i zamaramo se stvarima koje nam se ne dopadaju.

napravila sam i Amri jednu za rođendan

    I onda odredite kada ćete to čitati... Nema pravila... Možete početi prvog januara i otvarati teglu krajem godine, za neki praznik, Valentinovo, Dan žena, Dan majki, Dan očeva, na vlastiti rođendan ili jednostavno kad poželite da doživite nešto lijepo i obnovite vlastita sjećanja pa nasumično izvlačite papiriće poput izvlačenja na lutriji... A možete i sve odjednom da ih pročitate...

    Eto tako sama autorica navodi primjer kako ju je iznenadilo da je na kraju dotad najljepšeg dana u svom životu, kada je čak gostovala kod Opre u njenoj emisiji, na kraju na papirić onaj trenutak u kojem je, onako nervozna pred odlazak u Oprin studio pogledala svoju staru majku kako joj je donijela svečanu košulju koju joj je malo popeglala i kako je osjetila ganuće i sigurnost, vrativši se u djetinjstvo kada je prvi dan krenula u školu.

Naknadno postavljena fotka - moja tegla sreće

    A kasnije je pisala o svom oduševljenju kada su joj se počeli javljati ljudi iz cijelog svijeta sa svojim pričama o tome kako im je valjala njihova tegla sreće, a poslali su joj i fotografije divnih tegli u koje su stavljali vlastite papiriće. I neki su pravili i familijarne tegle sreće, ili recimo majka i kćerka su zajedno ispunjavale teglu sreće, ili recimo žena poslije razvoda koji joj je teško pao napravila je svoju postrazvodnu teglu sreće, ili djevojka koja se liječila od karcinoma koja je napravila svoju teglu sreće i koja joj je pomogla da se fokusira na pozitivno tokom bitke za vlastiti život, a što je jako važno za preživljavanje i oporavak.

     Već sam imala veliku teglu zapremine od 2,5 kg u kojoj je nekada stajala kupljena kisela salata za zimnicu ili kiseli krastavci, više se i ne sjećam, očistila je, prebrisala alkoholom da odstranim masnoću, te dva puta prešla grunt smjesom od bijele akrilne boje i drvofiks ljepila. Sutra slijedi farbanje, ljepljenje motiva, pa ukrašavanje i docrtavanje i dopisivanje, te na kraju lakiranje... Jedva čekam!

Tegla urađena za Sandru :)

       Ali papirić ću napisati već danas. Imala sam mnogo momenata, jedan od najljepših je kad mi je starija kćerka došla i rekla (dok smo čekale da se ispeče burek za ručak) rekla kako, iako voli i tetkinu pitu i još od nekih žena, ipak da najviše voli moj burek i da mu nema ravnog, pa smo se dogovorile da će ona na ljetnjem raspustu sama da napravi jedan, od kupovnih jufki za početak, već je naučila teoretski sve trikove i gledala je mamu, a imaće 12 godina i to će zaista biti vrijedan pothvat... I onda kada mama ostari, moći će ona i dalje da jede isti takav burek, pa i da mami napravi i počasti je. 

   Drugi momenat mi je kada je mlađa kćerka koja ima nepune tri godine insistirala da "pomogne mami" pa sam joj dala da napravi par poteza, i najviše joj se dopalo raspoređivanje gutica mesa po jufki. Izgledalo je kao da sam ja neka čarobnica a ona moj šegrt i uči neku veliku tajnu. Imala je predivan sjaj u očima, bila je oduševljena i veoma ponosna kako ona svojoj dragoj mami pomaže a ja se prisjetih kako sam sa starijom kćerkom, dok je bila u njenom uzrastu, zajedno pravile medenjake... 

     Treći momenat je kada je jedna divna žena, staviću joj inicijale - D.D. odlučila da postavi fotografiju mojih oslikanih tegli za čuvanje kafe kao naslovnicu dekupaž grupe na Fejsbuku, čiji sam član, i to za čitavu sedmicu. Ali ne samo to... Iako je imala tehničkih poteškoća, potrošila je više od sat vremena da postavi moju fotografiju, a mogla je jednostavno to prolongirati za slijedeći put i postaviti sliku nečijeg drugog rada. Ali ona je insistirala da postavi sad moju fotografiju i da me nagradi za pozitivnu atmosferu koju unosim u grupu...

    Eto tako... možda nekima izgleda neozbiljno ali dosta psihoterapijskih metoda takođe na prvi pogled izgledaju neozbiljno a postigne se puno toga... Probajte, evo ja upravo počinjem :)