Kada imaš dvije majke

Sve na svijetu rodila je majka. Jedna od mojih omiljenih pjesmica iz djetinjstva... i jedna od pjesmica koja bi me rasplakala kad god bih učila svoje kćerke da je pjevaju. Majka... Majka je neko od Boga poslan da te čuva ispod svoga srca čitav život, da ti bude zaštitnik, prijatelj, utjeha, snaga... I svi imamo jednu majku... Neki imaju više sreće, neki manje, neki nisu imali sreću da upoznaju svoju vlastitu majku iz ovih ili onih razloga... A neki imaju sreću da, pored biološke majke, dobiju još jednu majku... E pa ja sam jedna od tih sretnica, a niko me nije morao usvojiti.

Moja druga majka je moja rahmetli svekrva. Kad smo se upoznale, a tada smo suprug i ja bili prijatelji, nismo bili u vezi, nas dvije smo odmah kliknule na prvu. I godinama kasnije smo se zadesili u istim svatovima, njihov rahmetli prijatelj i kum njihove prve unuke je postao svekar mojoj kolegici sa fakulteta... Ni slutile nismo da ćemo kroz par mjeseci postati snaha i svekrva... A postale smo... Kada smo se moj dragi i ja počeli zabavljati, shvatili smo da, pošto smo dobri prijatelji već godinama i sve jedno o drugom znamo, upoznali smo se sa familijom i prijateljima, zašto da čekamo i da se dugo zabavljamo... I pala je prošnja u jednom restoranu, pa je onda svekar po starinski došao kod mojih da isprosi moju ruku za svog starijeg sina... Pa smo organizovali svadbu, dvostruku: sestra i ja smo se udale isti dan...

I počele su međusobne posjete: snaha dolazi prvi put u svojoj novoj ulozi kod njih, pa oni kod snahe. I odmah na početku mi je rekla koliko me cijeni i koliko vidi da joj je sin sa mnom sretan i da ćemo izaći na pravi put, te da me podržava u onim sitnicama koje život znače a koje smo imali na početku, kada je on radio nešto sa čim se ja nisam slagala. I nije bila od onih svekrvi koje traže mane svojoj snahi nego me je prihvatila kao rođenu kćerku. I kada bismo došli kod nje u goste, birala mi je najbolje komade mesa i pite i plaho me je pazila. Uvijek bi napravila posebnu malu tepsiju domaćeg hljeba da ga ponesem kući jer je znala koliko volim njen domaći hljeb.

I nije me, poput drugih zapitkivala kad će prinova (mi smo odlučili da prvo budemo godinu u braku da vidimo kako ćemo funkcionisati), a nakon prinove napravili smo devet godina pauze prije nego što smo se odlučili da imamo drugo dijete. Nije pitala kada ćemo više s tim drugim djetetom... Pitali su drugi, pogotovo jer se od dva sina dotad dobilo četiri unuke, djevojčice, a nijedno muško. Ona nije nikad, i isticala je kako je to moja privatna stvar i da ja najbolje znam ako ću i kada ću biti spremna na to drugo dijete. Zato sam prvo njoj saopštila kada smo se odlučili da je vrijeme za prvo, pa za drugo dijete, prva je istog momenta saznala kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice, prvi put je čak bila kod nas u gostima. Sreća pa nam je Bog dragi dao da odmah slijedeći mjesec test pokaže dvije crtice, pa nismo puno iščekivali.

Uvijek je gledala da odvoji koji dinar da može da nas posjeti i da nas lijepo dočeka kada dođemo i da nam uvali kesu sa poklonima koji su bili baš od srca. I nikada me nije pitala zašto češće ne nazovem, jer smo joj obično telefonirali popodne, kad suprug dođe pa da joj se svi javimo... znala je da ne volim telefonirati i da mi starija kćerka nije dala mira - čim bih ja počela pričati preko telefona, ona je, praveći zijane ili urlajući "Mamaaaaa!" nastojala da privuče svu moju pažnju na sebe.

Jednom sam otišla na biro sa starijom kćerkom a ona me je zvala da mi čestita rođendan... Ostavila mi je divnu poruku na telefonskoj sekretarici koju sam dugo čuvala, naravno da sam je odmah nazvala, ali i sad žalim što je kćerka jednom prilikom pritisla jedno dugme i izbrisala sve ostavljene poruke.

Imala je problema sa plućima i srcem, ali sve je stizala da uradi i da lijepo dočeka goste. Zadnji put kad smo se vidjele tek je bila izašla iz bolnice i kada nas je ispraćala na svom pragu, kao da je znala, dala mi je lančić koji je kupila za svoju najmlađu unuku, a moju mlađu kćerku, jer je svima ostalima već nešto dala u amanet. I onda je uskoro uslijedio telefonski poziv... Njeno srce se predalo... Bila sam nijema... Kada je muž došao s posla, nisam smogla snage da mu kažem makar jednu utješnu riječ... Samo sam ga zagrlila...

Kada sam došla u njihovu kuću da pomognem oko organizacije dočeka ljudi koji su došli na žalost, stalno sam pogledala na mjesto na kojem je uvijek sjedila. Svjesna sam da je više nema, ali svejedno, navika je čudna stvar. Suprugove rodice i snahe su mi jako puno pomogle, preuzele veliki dio posla, tako da smo dočekali sve ljude kako treba i ispratile ih na dženazu, te dočekale one koji će biti na tevhidu... Bilo je nekoliko stotina ljudi... Moj otac je pokušao da ih izbroji i nije uspio... kaže da ih je bilo najmanje petsto, ali možda i sedamsto... Velika je žena ona bila, takva joj je bila i dženaza.

I onda ide sve prvo bez nje - prva Nova godina, prvi Ramazan, prvi Ramazanski, pa onda i prvi Kurban Bajram, naši prvi rođendani bez nje, prvi rođendani njenih unuka bez nje, sve ide dalje... a nje nema... a meni se čini kao da je još uvijek tu. I često mi naumpadne... I pomislim - šta bi sad Ibrišima rekla na ovo?

I kada sam se zaposlila i pozvala svoju familiju da im javim radosnu vijest, znam da bi se ona najviše obradovala, ali eto, nije to dočekala...

I eto, prođoše dvije godine... a kao dva dana da su prošla. Kao da je još juče bila tu na onoj sećiji, postavljajući u moj tanjir najbolji komad onog što je sama pripremila... kao da je još juče bila na svom pragu ispraćajući nas u suzama, osjećajući da nas vidi zadnji put, a ja joj, grleći je, šapćem - "Nemoj se sekirati, neće on brzo voziti i nazvaćemo vas čim stignemo kući"

Pitam se koliko je žena imalo tu sreću da dobiju svekrvu kakvu sam ja imala, svekrvu koju u po dana i u po noći možeš pozvati u svoju kuću jer znaš da neće zagledati kakva si domaćica, da neće ništa loše ni pomisliti, a kamoli reći i uraditi, da te gleda kao svoje dijete i da te poštuje jednako kao i ti nju, da te razumije u svemu i da se sjeća sebe iz te faze, te da ti daje apsolutnu podršku u tvojim odlukama koje se nekima baš i neće svidjeti, ali obje znate da je tako najbolje.

Jeste da kad voliš, onda te i zaboli kada ostaneš bez nekog takvog, ali se ipak nadaš da ćeš u Božijim očima zavrijediti da te Svojom milošću obaspe i da te na drugom, ljepšem svijetu ponovo sastavi sa dragim i dobrim ljudima tamo gdje neće biti ni bolesti, ni starosti ni smrti... pa da nastavimo tamo gdje smo ovdje bili zaustavljeni.

Moja starija kćerka je zapamtila svoju nanu sa tatine strane, a mlađa će je upamtiti iz mamine i tatine priče... I odrast će u uvjerenju da nisu sve svekrve iste, da u svekrvi možeš dobiti još jednu majku, i prijateljicu i sve što valja...

Druženje sa zvjezdicama

Komotno mogu reći - davne 2012 smo započeli tradiciju... Preko Fejsbuka smo slučajno u zadnji momenat saznali da je na Ringerajinoj stranici u toku bilo takmičenje za zvjezdice Johnson's baby kalendara za narednu, 2013. godinu, Poslala sam jedinu sliku koju sam imala a koja je zadovoljavala uslove navedene u pravilniku takmičenja u posljednji tren. A onda sam sjela da pregledam ostale slike. Oni koji me znaju, oni takođe i znaju kako se rastopim u blizini malih beba. I uživala sam pregledajući slike konkurencije i glasala za one koji su bili ne samo slatki i fotogenični, nego čija je slika zadovoljavala uslove pravilnika takmičenja a i sama fotografija je bila kvalitetna po pitanju jasnoće, uhvaćenog momenta, osvjetljenja i drugih faktora. Te godine nismo upali u kalendar, ali smo pozvani da se pridružimo druženju sa novoizabranim zvjezdicama kao oni koji su unijeli dosta pozitivne energije u toku glasanja od strane publike, koje je bilo u prvoj fazi, dok je u drugoj fazi odlučivao stručni žiri, među onim fotografijama koje su, po broju prikupljenih glasova ušle u top 100. A moram priznati, ispostavilo se da sam najviše i komentarisala.

 Sjećam se da sam taj dan imala zahvat kod stomatologa i došla isrcpljena, još uvijek pod anestezijom, ali sam sve to odmah zaboravila kada sam upoznala svu tu dječicu i njihove mame, sa kojima sam i danas u kontaktu, uglavnom preko Fejsbuka, ali se povremeno tu i tamo i vidimo.

Zatim je počeo novi konkurs za zvjezdice za 2014. godinu i ovaj put sam saznala na vrijeme, ispucala šezdesetak slika da bih dobila jednu pravu. Almica je bila zamotana u peškirić a starija kćerka je izvodila razne kerefeke da bi je zasmijala, ali ona se uozbiljila i onim odraslim pogledom govorila bez riječi kao da se čudi - šta joj je, šta ovo ona izvodi?!

Odlučila sam se baš za tu fotografiju, dobile smo puno glasova i od publike i od stručnog žirija i odabrana je da krasi Johnson's baby kalendar za našu državu za mjesec Mart 2014. Taj je kalendar krasio zidove svih porodilišta u našoj državi. Inače, ona je rođena 29. februara i obično slavimo njene rođendane 01. marta i još uvijek čekamo prvi pravi rođendan, a koji će biti u 2016. godini koja će biti prestupna. A njena drugarica Nedžla (prelijepo dijete) je bila odabrana za mjesec Septembar. 

I pozvani smo na dodjelu kalendara, nagrada i druženje sa zvjezdicama ali dan ranije je Almica ostala bez svoje nane Ibrišime, odnosno moje svekrve i bili smo jako tužni, otkazali smo dolazak te godine. Alma je previše mala da bi se jednog dana sjećala svoje rahmetli nane, ali tu su fotografije i video snimci koji će je podsjećati na njenu dragu nanu.

Slijedeće godine smo poslali sliku na takmičenje, ali, nažalost, ona nije nikako htjela mirno da se slika i najljepšta slika je ipak u kadru imala i moju mokru ruku koja je drži i u drugoj fazi takmičenja nismo prošli jer, objektivno gledajući, bilo je puno ljepših slika. Iznenadila sam se koliko znači kvalitetna pozadina na fotografiji i kvalitetno odabran kadar jer su neka, inače jako lijepa djeca zastala nakon prve faze jer su jednostavno neke fotografije druge djece ispale na kraju bolje.

Ove godine smo poslali prošlogodišnju sliku jer jednostavno nije bilo šanse da ona bude mirna makar jednu sekundu... Ili bi isplazila jezik ili bi me isprskala... zato sam poslala staru fotografiju...

Prošli smo u drugu fazu, ali nismo prošli u top 12 (6 djevojčica i 6 dječaka) tako da nismo ušle u kalendar. Bilo mi je žao, ali svejedno, jednom smo bile, tako da je to više nego dovoljno. Ove godine sam se zaposlila i bila sam često na službenom putu, tako da nisam stigla pregledati sve slike malenih takmičarki i takmičara i za neke mi je bilo žao jer nisam stigla glasati za njih na vrijeme. 

U međuvremenu, smog u našem gradu nas pokriva poput prljavog ćebeta i sva djeca su ugrožena, kašljucaju... Čim izađemo iz grada, prestanemo kašljati, čim se vratimo, ista priča. U omiljenoj igraoni Almica je od Djeda Mraza dobila paketić i isplesala se, a onda je dobila blago povišenu temperaturu, pa je produžila kod čika doktora koji je ustanovio blagi početni stadij brohnitisa i prepisao sirupe. Ona nije htjela popiti sirup pa je dio iz kašičice zavržio u njenoj kosi. Uspjeli smo malo vlažnim maramicama da umanjimo štetu i pošto je ubrzo zaspala, odgodili smo kupanje za nedjelju.

Naveče stiže poziv za druženje sa Zvjezdicama kalendara za 2016. kao počasni gosti, prihvatila sam, nadajući se da će mi dijete sutra biti dovoljno dobro da odemo na to druženje. I bila je, dobro raspoložena, vesela, temperatura je spala, imala je odličan apetit. Samo je kosica bila u ne baš najboljem stanju, pa smo nabrzaka napravili repić i postavili nekoliko njenih omiljenih blještavih šnalica.

Kada smo tek stigli na dogovoreno mjesto, ugledali smo čiku koji je juče u našoj igraoni bio Djeda Mraz i svirao gitaru maloj raji, koja je s njim igrala i pjevala.

A onda smo sreli drage ljude: tetu Višnju i njenu malenu-veliku ljepoticu, tetu Gabi i njenu malenu ljepoticu, tetu Sanelu i njena dva manekena, oba su u razmaku od nekoliko godina i to baš u julu se našla na kalendaru. Upoznali smo i ostale zvjezdice i njihove roditelje. Većina ih je došla. Veća su djeca otišla u igraonu a manja su bila u naručju svojih roditelja i mirni, a preslatki, poput živih lutki. Ne zna čovjek u koga prije da pogleda :) Slikale smo se sa malom Ivom i bilo mi je žao što je mojoj Almici pokupljena kosa jer bi se sa istom frizurom vidjelo koliko su njih dvije slične, samo što imaju drugu boju očiju.

Ipak, najviše su me oduševili blizanci obučeni u Djed Mraz outfit i to braco i seka :) Pa mali Tarik sa svojim plavim okicama, pa Iva sa svojim velikim okama i trepavicama, ma svi. Sve bih ih izgrlila i odvela kući. Toliko su svi slatki.

Malo smo se i počastili, piće, pizza, torta... Almica je navalila na svoje omiljeno jelo i opet otrčala u igraonu.

I tako, druženje je bilo uspješno, djeca su bila dobra, roditelji su se družili, razmijenili iskustva, sklopila su se nova poznanstva, a vjerovatno i prijateljstva, dobili smo kesu sa poklonima od sponzora (koju ja još uvijek nisam stigla pogledati i raspakovati, ali ću to učiniti kasnije i zahvaljujem se još jednom). Napravili smo jedan selfie dok smo bili u garaži tržnog centra u kojem se održavalo druženje.

Putem kući u jednom trenutku smo vidjeli da se kroz silni smog i maglu nazire sunce, mada je izgledalo poput mjeseca i, dok sam ja pripremila foto-aparat da ga uslikam, već je ponovo utonulo u smog i sakrilo se iza nepreglednog zida magle.

Pokupili smo stariju kćerku na dogovorenom mjestu i vratili se raspoloženi sa još jednog druženja sa malim zvjezdicama, na kojima leži budućnost. Još jednom veliki pozdrav svima: sponzoru, organizatorima, bebama i roditeljima.

Istambul

Eh eto... nikad čovjek ne zna gdje će ga život odvesti neplanirano... Pa tako ni mi nismo znali da će nas potraga za ljekarima da pomognemo svom najmlađem djetetu natjerati da obilazimo velike klinike po Evropi i šire... Tako smo otišli i u Istambul u Turskoj, tačnije u kliniku Ačibadem, koja ima svoje predstavništvo u našem gradu. I svi su prezadovoljni njihovom organizacijom i rezultatima tretmana. I, s obzirom da sam se i ja nedavno zaposlila, mogli smo sebi priuštiti avio-karte, plaćanje pregleda, te smještaj i hranu u Istambulu.

Neću pričati o svojoj sekiraciji, naročito kada ti invalidom dijete učini nesavjesno i lijeno medicinsko osoblje (čast izuzecima) i to i dalje čine drugima. Neću pisati o svojim suzama tuge i radosnicama kada bih ugledala i najmanji pomak nakon silnog uloženog truda, vremena, novca, znoja... Neću pričati o odustajanju od planova da ikada imam pravu kuhinju i spavaću sobu, te da nastavljamo nas četvero živjeti u jednosobnom stančiću ali hvala Bogu pa ću moći od tog novca koliko bi koštala zamjena za veći, odgovarajući stan platiti operaciju i ostale troškove za svoje dijete... kad si majka, zna se šta je najpreče... Neću pisati ni o nakupljenom stresu koji nikako da prestane, obaveze se stalno gomilaju i sve si više umoran i osjećaš kako ti se nakuplja onaj famozni hronični stres, kao kap po kap u haman punoj čaši...

Pisaću o ljepšim stvarima naše posjete ovom divnom gradu i ovim divnim ljudima... Pisaću poput nekog turističkog putokaza ili nekog novinara koji želi da vam dočara kako je lijepo posjetiti Istambul...

Letjeli smo avionom kompanije Turkish Airlines... let je kasnio sat vremena, ali smo zaista uživali... Kćerkica je dobila bojanku i neseser pun igračaka: ručni sat u obliku zeca, avion Turkish airlines-a na napuhavanje, te minijaturni plastični avion sa dvogledom sakrivenim u turbinama na njegovim krilima. Lanč paket divan, čovjek se putem malo opusti i lijepo prezalogaji. Almica je uživala u letu, zadivila je svojim veselim komentarima putnike oko nas, ona se ne boji leta avionom, ona uživa u putovanjima i novim doživljajima, a svaki novi let avionom je na drugo mjesto i pretstavlja novo iskustvo. 

Po dolasku na aerodrom javili smo se na info pult Ačibadem klinike, gdje su nam ljubazne djevojke obavile telefonski poziv u naše predstavništvo i isprintale nam nalaz čiji smo prevod čekali, te pozvali vozača da nas odvede u hotel na drugom kraju grada, koji je bio predivan a nije bio skup zbog ugovora sa klinikom. Nalazio se blizu obale, sa dosta divnih restorančića i zalogajnica, te prodavnica i zelenara oko nas. Imala sam osjećaj kao da sam kod kuće... Tek u Turskoj shvatiš koliko naš jezik zapravo ima turcizama....

Ukoliko tražite smještaj, za ovaj hotel u kojem smo mi odsjeli, posjetite stranicu: http://www.akinsuites.com/

Nakon boravka u svojih prenatrpanih 39 kvadrata sa našom četveročlanom porodicom, papigom i gomilom mojih nedovršnenih i dovršenih dekupaž tacni i kutija, ulazak u ovaj apartman je bio poput bajke... i shvatiš koliko ti stresa donosi život u malom prostoru u kojem se ne možeš ni ispružiti kako treba, a o buci i nedostatku privatnosti da i ne govorim... Odlučili smo da prošetamo po obližnjim uličicama i bilo je zaista divno... radnjica do radnjice, njihovi slatkiši, njihovi suveniri, njihove zalogajnice i restorančići... umjesto asfalta nekakve kvalitetne pločice po cesti kojom voze automobili... i imam osjećaj da niko ne poštuje saobraćajne propise, ni vozači, ni pješaci, a policije da naplaćuje kazne i tako popunjava budžet nigdje ni za lijeka, ili ih bar nije bilo tada kada smo mi tu šetali...  

Već iza prvog ćoška naišli smo na ulaz u drugi hotel ali je tu istovremeno bio i restoran koji ugošćuje i mušterije koje nisu iz njihovog hotela... I gazda izašao ispred i zove nas da uđemo "Bujrum! Bujrum!"... Nije bilo nešto posebno dotjerano, sve bijelo, namještaj obični i nema ljudi u tom prednjem dijelu gdje je izlog, ali me je instikt vodio da uđem unutra i predložih da uđemo... Suprug se složio, pa smo nas troje sjeli... A gazda pokazuje toliko radosti i toliku dobrodošlicu da se osjećaš kao pripadnik neke kraljevske ili bar gastarbajterske porodice. Čak ni cijene nismo gledali... odveo nas je da nam pokaže šta imaju od gotovih jela... Bila je neka čorba (a Alma je taman rekla da joj se jede čorba) od čini mi se leblebije, te pileća i jogurt čorba (za koju mi je žao što nisam stigla da je isprobam)... naručili smo za Almicu pileću čorbicu sa puno sitno nasjeckanog mesa, a sebi grilovanu piletinu i patlidžan. Nisam morala reći eggplant na engleskom nego fino patlidžan na našem jer ga i oni tako zovu. Flaširana voda gratis i Almicin čokoladni puding gratis. A kad je jelo stiglo, ljudi moji, ja koja sam izgubila apetit sam se ponovo prisjetila kako je to biti poguzija i uživati u hrani. Nikad ništa ljepše nisam pojela, a jela sam brate svašta i svagdje. Koji su to začini - ne znam... Suprug i ja imamo različite ukuse po pitanju pripremanja piletine, ali smo se oboje složili da je to bila najbolja piletina koju smo u životu probali, pa patlidžan, pa salata od mrkve sa limunom, paradajz i feferoni sa roštilja... prste da poližeš!

Uživali smo u gostoprimstvu i vrhunskoj hrani... a tek kada smo trebali platiti večeru i ustanovili da smo prošli jeftinije nego da smo jeli iste stvari u nekoj našoj kasabi Bogu iza leđa, a ne u centru grada. Morali smo im ostaviti i bakšiš, ljudi su nas oduševili! Za one koji žele posjetiti ovaj restoran, evo link: http://www.ayyildizlarotel.com/en_index.html i ovo: slika

Svratili smo u jedan granapčić, kupili deset dekagrama mljevene kahve, litar mlijeka, malo slatkiša i ogromno pakovanje pistacija i ekstra slanih sjemenki suncokreta koji su koštali nekoliko puta manje nego kod nas. Vratili smo se u svoj apartman, Almica je ubrzo zaspala, ja sam malo prelistala novi broj "Azre" i malo čitala Vedraninu "Seksan i grad" zbirku tekstova koje je objavljivala kao kolumne u magazinu "Gracija"  

Kažu treba zapamtiti šta sanjaš kada negdje prvi put zanoćiš... kao biće nešto vezano za tvoju budućnost, a ja se više ne sjećam, iako sam se sjetila kada sam ustala... nema veze... biće kako će biti... Spremanje, doručak u hotelu (odlična ponuda), dolazak vozača iz Ačibadem klinike i vožnja do same klinike... Upoznavanje sa ženom koja će biti naš prevodilac... čekanje u čekaonici i divljenje jednom dobro razrađenom sistemu za kojim toliko kaskamo da ih ne treba ni pokušati upoređivati... Dolazimo na red kod doktora koji je divan čovjek i ljubazno pristupa uplakanom djetetu, pustivši je da se opusti, dajući joj dva lizala da pokaže kako ih može držati onom svojom bolesnom rukicom najdražom na svijetu. Buđenje nade - ništa nije izgubljeno... ona će napredovati polako, trebaće još tri godine, možda par operacija a on pretpostavlja da joj one neće ni trebati, osim ako mi kasnije ne odlučimo da nadoknadimo neku funkciju... pozvao je i svog profesora na konsultacije... poslao nas na rendgensko snimanje ramena (koje je Alma odvrištala a nas dvoje smo je čuvali da bude mirna tih par sekundi) i zakazao nam sutra pregled kod svog profesora radi davanja stručnog mišljenja, prije svih ostalih i rekao je da će to biti besplatna konsultacija. 

Ja sam nekako mahinalno počela s doktorom pričati na engleskom jer sam vidjela da žena nije još brza u prevođenju medicinskih dijagnoza pa mi je doktor fino pričao direktno na engleskom, da ne zahmetimo ni nju, a i mi da ne čekamo prevod... I još dobiješ kompliment i od njega i od nje za svoje poznavanje engleskog jezika i medicinske terminologije... Predračun te dvije operacije koje se možda i neće morati raditi je oko 11 000 eura... dobro... ostaje još u subotu da vidimo šta će njegov profesor preporučiti. Srdačno se pozdravljamo i ostavlja nam svoju e-mail adresu da ga direktno kontaktiramo u slučaju potrebe...

Povratak u hotel, onako sa entuzijazmom, dragi predlaže da prošetamo malo do Kapali čaršije i obiđemo plavu džamiju i Aju Sofiju. Pristajem... Najprije smo prošetali do pristaništa i krenuli trajektom čija karta košta otprilike kao kod nas tramvajska karta uz pomoć ljubaznog Turčina koji nam je kupio karte na nekom automatu. Sunce kao u septembru (a decembar je), more, galebovi... I još kad je prošao čovjek koji prodaje taj famozni vrući salep, napitak koji nikada još (sa svoje 44 godine života) nisam probala... četiri lire, nekih dvije i po marke, ako sam dobro proračunala... Poput rijetkog vrućeg pudinga sa cimetom... odličan je bio...

Putem svom dragom izmamim da Almi kupi đevrek a meni pečene kestene... a onda, prelazeći preko ulice, oni su ispred mene naglo zastali i ja, nastojeći da izbjegnem da ih nagazim, stanem sa strane i dobro iskrenem lijevu nogu na kaldrmi... Sve sam zvijezde prebrojala... trebalo mi je vremena da dođem sebi i nastavim šepati u pravcu u kojem smo se zaputili... Nailazimo na prvu suvenirnicu i ja kao kobac ulijećem tamo, uz objašnjenje dragom da je bolje da mi ne išareti da ne kupujem sve odmah u prvoj prodavnici, jer je moje iskustvo iz Brisela u Belgiji i Kopenhagena u Danskoj pokazalo da su iste stvari puno jeftinije u tim prvim prodavnicama a skuplje kako ideš prema velikom trgu ili čaršiji u turističkom centru. I nakupovah ja magneta za frižider za nekoliko dragih ljudi, te jedan otvarač i dva bookmark-a za knjige... naspram Kopenhagena, u kojem je jedan najjeftiniji magnet za frižider u najudaljenijoj prodavnici pet eura, ovo je - što bi rekao Sir Oliver iz stripa "Alan Ford" "Cijena? Sitnica!"

 A onda smo se pretvorili u prave bezbrižne turiste... Iako sa bolovima u lijevoj nozi, bila sam fascinirana prizorima i morala sam napraviti nekoliko desetina raznoraznih fotografija...

Onda smo krenuli uličicama uz jedno brdo prema toj famoznoj Kapali čaršiji, ali Alma nije htjela više da hoda, pa smo na kraju odlučili da se vratimo... Usput smo svratili u jedan restorančić, pod nazivom Lemon cafe... čiji je kuhar stajao na ulici i reklamirao svoje proizvode... pravi onaj gurmanski kuhar iz filmova, debeljuškast, sa brčićima... Ušli smo unutra i oduševili se enterijerom... sve nešto sa narodnim vezenim motivima, a odmah iza izloga, nakon ulaza u prostoriju žena obučena po starinski razvija jufke pred mušterijama. Sjeli smo, naručili, on piletinu, ja nekakve njihove palačinke sa blitvom i sirom, Cijene su bile pristojne. Došao je gazda i donio nekoliko tanjira sa mezom (tako je i nazivaju, baš kao i mi - meza) i neko tijesto, malo deblje od jufke za pitu, pa ga kao ti namotaš i umačeš u te namaze: nekakav bijeli sa malo bijelog luka, pa nekakav žućkasti sa nekom mješavinom začina, pa nekakav crveni, poput ajvara, ali ljut, pravo mi se dopao, pa grilovani patlidžan na maslinovom ulju, pomfrit za Almu... sjedili smo i polako uživali... nije bilo onog klasičnog hljeba, pa se nismo prejeli... ali se ispostavilo da je gazda zapravo sve to naplatio, svaki umak i sve što nam je iznio iako nismo naručili, a mi mislili da je to gratis... hahahaha, pa nas je došlo tri puta skuplje nego u onom restoranu koji sam ranije spomenula... ali svejedno, iako je takva popularna lokacija, opet nije skupo kao recimo u Kopenhagenu ili u Briselu.

Povratak trajektom i šetnja do našeg hotela... Tražili smo jednu kremu za jednu kolegicu, nije je bilo ni u prodavnicama ni u apoteci... a jedan prodavač je bio ubijeđen da sam ja čistokrvna Turkinja i obraćao mi se na turskom... kada sam ga pitala nešto na engleskom, čovjek nije mogao da vjeruje da nisam jedna od lokalnih žena i pitao me odakle sam... i objasnio mom mužu i meni da bi se mogao zakleti da sam Turkinja jer baš imam tipično njihovo lice. Kad smo se vratili u hotel, neko nam je pokucao na vrata apartmana... Dragi je pitao "ko je?" i začuo poznate glasove "Otvori, pa ćeš vidjeti ko je!" Svratili su nam kolege i prijatelji koji su tu na školovanju, pala je bosanska kahva i bosanska priča... Kao da nismo negdje daleko nego u svojoj čaršiji.

Valjalo je rano ustati, doručkovali smo sa našim vozačem i onda nas je on dobacio do Ačibadem klinike... Naš doktor se zadržao na operaciji i prošao nam je termin, pa smo čekali dva sata da upadnemo u novi raspored. Novi doktor, opet priča nastavljena na engleskom... i on je zadovoljan i predviđa napredak... Preporučio nam je minimum šest mjeseci plivanja i terapije jačanja mišića, dolazak na kontrolu i nekakvo mjerenje jačine mišićne snage, da bi se taj mišić mogao presaditi u oštećeni dio na ramenu (što nam je predlagao i doktor u Briselu), prsti neće biti problem, to se može isto riješiti operacijom... dakle... kontrola, pa onda plan operacije i ne moramo uopšte žuriti... Ko kaže da hirurzi samo vole odmah sjeckati i to je to!...

Trebaće para, nema ljetovanja, nema zamjene za veći stan, ali hvala Bogu, moći će se skupiti, pa i kredit podići ako treba, sad su ipak dvije plate u kući... Malo me je pogodilo ono šest mjeseci terapije jer sve ove godine samo sam čeznula da dijete i ja počnemo više normalno živjeti u ovim najslađim godinama njenog djetinjstva, ali Bože, daj zdravlja, pa onda sve ostalo ide samo po sebi... Završismo sve na klinici i žena koja nam je prevodila na turski nas je uslikala ispred ulaza u kliniku...

Povratak u hotel, malo odmora, on gleda neku utakmicu, ona se igra, ja čitam i tamanim sjemenke suncokreta... a onda pakovanje... Prijatelji poslali nešto nekim prijateljima i sad valja skontati kako to sve potrpati u kofer, ali uspjeli smo... Odjava iz hotela uz molbu da ostavimo torbu da skoknemo iza ćoška i ručamo nabrzaka... I odosmo opet na ono prvo mjesto... ne govore engleski, pozvaše gazdu... gazda se obradovao kad nas je ponovo vidio... naručismo opet piletinu. Rekoh mu da prenese kuharu naše komplimente jer smo neki dan pojeli najukusniju piletinu u svom životu, oboje smo se složili iako volimo različite načine pripreme i začine, a i jeli smo je na raznim mjestima, da smo ostali oduševljeni... Trebali ste vidjeti njegovu reakciju! Sav sretan je odmah otišao u kuhinju da mu javi i čuli smo ih kako se raduju. Almica je htjela čokoladni puding koji danas nije bio na meniju... Gazda je lično donio Almi sutliju ali ona zapela za čokoladu... Čovjek odlazi, pravi se posebna mješavina sutlije sa mnogo preljeva od rastoljene čokolade samo za nju i onda konačno pristaje da to pojede.

Piletina je opet bila odlična... a morali smo požuriti da se stignemo vratiti prije nego što kombi iz klinike stigne po nas i pojeli smo sve za malo više od pet minuta! Kad je nešto ukusno i kad jedeš okružen pozitivnom atmoferom, ništa ne smeta što imaš samo nekoliko minuta na raspolaganju. Dobili smo i podsjetnicu od gazde sa preporukom da mu se javimo kad budemo opet htjeli doći, on bi nam dao i popust na hotelski smještaj... Opraštamo se nabrzaka i vraćamo se u svoj hotel gdje su nam ljubazni domaćini ponudili čaj, koji smo prihvatili, ali taman kada su ga donosili, naš kombi je stigao, pa smo se oprostili i otišli... Almica je cijelim putem govorila onim svojim umiljatim slatkim glasićem: "Ačibadem! Ačibadem"... Vožnja je potrajala... trajekt, pa sat vremena do aerodroma... Procedure oko ulaska na aerodrom, čekiranje, prtljag... i čekanje više od sat vremena da prozovu naš let... Usput smo i Aidi kupili poklon - narukvicu u njihovom stilu, poput narukvice prijateljstva, ljubičastu sa metalik dodacima i onim njihovim plavim okom... Almi je bilo pravo dosadilo, ali eto, dočekali smo i to! Kapija 303, let od sat i dvadeset minuta... opet smo dobili isti paket igračaka, lanč paket i piće, a imali smo i mini ekrane ispred sebe... Alma je sa tatom igrala memory igricu (najprije smo igrale nas dvije), pa je htjela gledati crtani film, ali nije bilo njenog omiljenog Tom & Jerry crtanog, a Alladin joj se baš i nije gledao... Ja sam sebi pustila album Frenka Sinatre, a onda sam odgledala film "Minioni", da bi ga i Alma kasnije počela gledati na svom ekranu...

Naravno, kao i na onom letu, kao i u restoranima i na klinici, i ovaj put je tražila da ide u WC pa smo i to odradile... Stižemo kući umorni i iscrpljeni... Sjela sam za kompjuter da postavim slike i napravim ovaj izvještaj, da nam ostane za uspomenu... Noga me boli, imam neke masti pa ću je sutra namazati... Raspakivanje smo ostavili za sutra ujutru, a već smo i sa najdražim komšijama dogovorili popodnevnu kahvu kod njih... Važno je napuniti baterije, a neki poslovi mogu i pričekati!

Dođi, zaboravi, nudim ti noći čarobne...

Tako počinje jedna od njihovih pjesama... I mi smo došle na njihov koncert u našem gradu, i zaboravile na sve ono ružno što se dešava i nama i oko nas i imale smo zaista čarobnu noć. Moje prijateljice iz VIII 2 razreda osnovne škole, škole koju smo završile prije dvadeset devet i po godinica...  A to su bile najljepše godine, i muzika koju smo tada slušali je za naše uši i našu dušu i dalje najbolja muzika na svijetu... Još kada sam u masi primijetila mladića na čijoj je majici, na leđima pisalo VIII 2... :)

A dešavalo se svašta... i Pariz, i Rajlovac i svakoj od nas nešto u privatnom životu, pa stres, pa ovo pa ono... bilo je i lijepih stvari... Ja eto završih obuku za prepoznavanje i tretman traume i bilo je pet dana od jutra do mraka... i taman mi je odlično došao koncert grupe "Parni valjak" da mi popravi vikend i da napunim baterije za skori odlazak u jednu daleku zemlju u kojoj će doktor pregledati mojoj kćerki ruku i vidjeti da li se operacijom može popraviti ono što su joj učinili na porodu...

I nas tri smo otišle... koncert je počeo čitavih 45 minuta kasnije, a mi smo lijepo stigle među prvima i site se ispričale... A onda pjevale, plesale, uživale... Njihovih prvih 40 godina, i dalje su najbolji, svaka pjesma pogađa i u mozak i u srce... Godinama već nisam otišla na koncert, zadnji koncert na kojem sam ja bila je u martu prije nekih osam-devet godina, Oliver Dragojević... sa Aidom, koja je bila mala kao Alma sada... i uživala sam... I onaj psiholog u meni je proradio kada sam opažala šta mi čini muzika koju volim (kao i svakoj osobi u četrdesetim, stare stvari i bendovi zvuče puno bolje od onog što mase sada slušaju), kakve sve hormone sreće pokreće pjevanje i ples... divota jedna...

Prvi put su se povukli a nisu otpjevali "Jesen u meni", i čekala sam da se još nekoliko puta vrate... I onda "Nedjelja"... pa onaj stih "I jesi li primijetila da se klinci mijenjaju kad se iz vojske kući vraćaju"

I postoji jedna pjesma, kad god je čujem, pa i tad na koncertu u momentu se sjetim događaja od prije dvadeset i kusur godina... ratni vihor... konačno čujem pjesmu na radiju prikopčanom za akumulator iz automobila i bila je pjesma grupe "Parni valjak" - "Vrijeme ljubavi" i zapjevah je, a metak mi proleti iznad glave i porazbija prozor i staklariju... i nije mi bilo traumatično, ali me je iznenadilo... pa se, kao psiholog zapitah... šta je sve narod predeverao i koliko dugo će se prisjećati nekih slika za koje su mislili da su ih potpuno zaboravili...

U svakom slučaju, hvala Akiju i ekipi, pokazali su da su kao vino, vrijeme im ne može ništa, jeste da sada i oni, kao i mi, drugačije izgledaju, ali sve ostalo je isto... atmosfera je bila divna... I neka nam češće svrate u naše Sarajevo, pa makar bila i manja dvorana, mi imamo namjeru opet doći i pjevati sa njima :)  

Nas nisu zavadile napolitanke

Za one neupućene, ovo je odgovor na odličan tekst Amne Šiljić Jesenković pod naslovom "Zavadile nas napolitanke". U tom tekstu se ona osvrnula na to kako se sve manje družimo jedni s drugima, sve smo se više o sebi zabavili, previše važni da bismo nekom posvetili ono malo svog slobodnog vremena, te kako su nas "zavadile napolitanke", odnosno keks koji se, između ostalog, nosi u kesi ili cekeru kada idemo nekom u goste... Prije se imalo manje i nosilo se manje, voćku, bombonu, kocku šećera, onda se prešlo na napolitanke, pa na bombonjere, kahvu, skupe sokove u tetrapaku, a domaćice bi se sve više bihuzurile da dočekaju goste, pa, umjesto da skuhaju ili ispeku u rerni krompir i posluže sa recimo mileramom ili ajvarom, ili da ispeku kesten, skuhaju kukuruz ili jednostavno naprave sutliju, prešlo se na pite, pizze, te sve složenija i sve modernija jela... I onda se to uzvraćanje posjeta pretvorilo u uzvraćanje usluge, tipa ona je meni u goste donijela to i to, sad moram sad i ja ponijeti slijedeći put više... Ili - ona nas je prošli put dočekala iznijevši nam to i to, sad moram i ja to da nadmašim... i zavadiše nas napolitanke... Radi obaveza donošenja i gošćenja ili, tačnije revanširanja u istom i nadmašivanju prethodnog, prestasmo se družiti i zatvorismo se sami u svoja četiri zida, sa svojim tankim televizorima, te još tanjim tabletima i smartfonima... I niko ni s kim...

Već sam u ranijim crticama pisala koliko je druženje sa pozitivcima, odnosno sa ljudima s kojima se osjećamo dobro bitno za naše tjelesno i mentalno zdravlje. Pisala sam i o našim mjesečnim sastancima raje iz bivšeg VIII 2 kada raja dolazi s kraja svijeta, a ponekad i sa drugog kontinenta, uključujući i bivšeg razrednika, a i učiteljica nam se jednom prilikom pridružila.

Ipak, otkako sam počela raditi puno radno vrijeme, slobodnog vremena je sve manje. Svejedno, za ta mjesečna okupljanja moram pronaći vremena. I telefonira se sve manje jer si vazdan nešto u nekom poslu... ali se ipak stigne, kao i prelistati malo događaje i poruke na Fejsbuku.

Ipak, u jednoj nedavnoj posjeti mojoj dragoj rodici, s kojom sam pravo bliska, povela sam i njenu sestru, s kojom sam takođe bliska, a pridružili su nam se njihovi dragi prijatelji, jedan bračni par koji ima odraslu djecu i sad imaju vremena za druženje... Njih dvije, te moje rodice ga vole kao brata kojeg nemaju ni one, a ni ja. 

I bilo nam je super, vrijeme je začas prošlo i dogovorili smo se da se što prije opet okupimo. Ovaj put kod druge rodice, vrtićemo se ukrug da ne zahmetimo uvijek istu domaćicu... I dogovor je pao za vikend... Svaka od nas će nešto ponijeti, pa se sastavilo svega: za piće: domaćeg soka od ruže, đulbešećerke, boze, kisele vode, kupovnih sokića... peksimeta (onih vazdušastih šupljih uštipaka što podsjećaju na prazne jastušnice, a mene su podsjetili na djetinstvo i doručak nedjeljom kod rahmetli nane sa rahmetli rođakom), zatim pečene polovine domaćeg neprskanog krompira, kajmak, feta sir, sudžuka, salate od kiselih paprika, ajvar, pohovana i pečena piletina te obavezni kolač - čokoladni san. I trpeza bila puna, niko se nije previše zahmetio, da je još neko napravio francusku salatu pomislila bih da je nova godina.

A raspoloženje na nivou... uprkos nedavnim žrtvama terorističkih napada u svijetu i kod nas. Dotakli smo se i te teme, i baš zbog svega lošeg što se događa u svijetu i društvu, zbog pada morala i otuđenja čovjeka, mi želimo nastaviti tradiciju druženja i pozitivne priče s nekim od koga nas glava neće zaboljeti, s kim se i pogledom razumijemo, bez riječi, ko voli i poštuje iste stvari kao i mi sami... Dotakli smo se tradicije, dotakli smo se današnjice... a sve opušteno i iskreno...

Imali smo i jednu komičnu situaciju. Pošto je mlađa kćerkica išla sa nama, ponijeli smo joj njene dvije lutke koje izgledaju kao prave bebe i paket lego kockica.... Ona se malo igrala, malo jela, pa malo otkunjala. A domaćica je bila oduševljena realnim izgledom lutki pa je odlučila da se malo našali sa komšinicom. Uzela je lutke (ćela je napravljena baš po mjeri za igru, ima samo jedan kilogram, a čupava ima tri kilograma, baš kao pravo novorođenče, a obje su rađene po istom modelu zvani "Precious Gift/dragocjeni dar" od Cindy Musgrove, radile su ih dvije različite žene u dvije različite države a u razmaku od desetak dana)... I tako, pokucala je domaćica svojoj koni i "pojadala" joj se kako ne može uspavati bliznakinje. Kona nije našla ništa sporno, s obzirom da je domaćica vrlo tražena i cijenjena bebisiterka u gradu i pošla je da uzme jednu u naručje da joj pomogne i onda je slijedio gromoglasan smijeh. Žena nije mogla da vjeruje kako lutke izgledaju stvarno. Uzela je ćelu, gledala joj vene na glavi, rukicama, tepala joj i nosala je kao živo dijete... Buku je čuo treći komšija sa istog sprata i otvorio vrata da vidi šta se dešava... I on je pomislio da je riječ o bliznakinjama i, kao iskusan otac troje djece, ponudio svoju stručnu pomoć oko uspavljivanja djece. Reakcije su bile približno iste. Svi smo se slatko nasmijali... Bebe su životi poklonjeni od Boga, bebe izazivaju smirenost, osjećaj porasta snage da zaštitite ta mala nedužna bića i lučenje hormona sreće... I ove lutke su to uspjele postići kod svih koji su ih vidjeli...

Mi smo se oprostili prije devet sati jer jedini imamo malo dijete, a oni su ostali još... I odmah je pao dogovor da slijedeći put idemo kod te prijateljice... I opet ćemo nešto sa krompirom, možda i kljukušu... starinska i obična jela i starinski rahatluk u opuštanju i razgovoru. Jeste da su "momci" gledali usput i utakmicu ali je priča zaista bila kao da televizora i nije bilo u sobi... Započeli smo nešto što će postati tradicija... Sad samo valja nastaviti.

Neka nama nas!

Opet ću početi stihovima, i to starim: 

"I nikom nije ljepše neg' je nam' 

samo da je 'vako svaki dan!"

                                    

                                                                                             

Mentalno zdravlje ne znači samo ne biti bolestan, mentalno zdravlje ne znači samo biti poput većine, mentalno zdravlje znači blagostanje pojedinca koji ostvaruje svoje potencijale, osjeća se dobro i može da aktivno živi i pridonosi zajednici... A mentalno zdravlje treba čuvati i unaprijediti... Jer, bolje je spriječiti nego kasnije liječiti... 

Neću dalje dužiti, već sam pisala o uticaju druženja sa ljudima koji pozitivno utiču na nas na naše mentalno zdravlje u ranijim crticama, isto kao što sam pisala i o emocionalnim vampirima i potrebi udaljavanja od istih.

U jednom trenutku sam razmišljala da ne dođem ovaj put, da propustim mjesečno okupljanje raje iz bivšeg VIII2 Osnovne škole "Prvi maj"...  Par dana ranije nisam došla na okupljanje raje iz I gimnazije... promrzla sam ovih dana, imala sam bolove u lijevoj ruci (kad ti se dijete uvali u krevet i popriječi se, pa te pritisne u živac), dragi treba da ide na teren, nećemo ni ovaj vikend biti zajedno (uvijek se nešto potrefi za vikend, već mjesecima)... Dovršila sam ja rođendanski poklon za Samira, ali sam u jednom trenutku pomislila da pošaljem poklon a da ja ostanem kući... 

                         

A onda sam pomislila - pa bolje da odem, pa ako ne budem dobro, spremiću se i krenuti ranije kući... a ako ne odem nikako, biće mi krivo, neću napuniti baterije za slijedeći mjesec... Jer ovo mjesečno druženje s njima mi je kao ljekovita voda... par gutljaja i miran si mjesec dana...

I jedva sam se nekako presvukla, ne mogu lijevu ruku podići, boli... znala sam da ću zakasniti jer sam bila pravo spora, poslala sam im SMS sa molbom da me pričekaju dok ne stignem jer ću vjerovatno malo zakasniti, a naletjesmo na crveni val kao zainat... nema veze... nema nervoze... ne idemo na voz a vrijeme pravo proljetno... Okupimo se nas nekoliko na jednom mjestu i idemo zajedno do restorana.

I krenula je zezancija, veselo odmah u startu... Amra umalo da uđe u tuđe auto, kod neke porodice sa djecom... auto do auta parkirano, ista boja, pa eto... svakom se desi... U autu odmah zezancija, bilo je ono Đurino "grohotom se smijem", nađosmo se ispred restorana sa ostalima i zauzesmo svoje mjesto, tačno se zna ko će gdje sjesti... Ovaj put sam stavila foto-aparat na sto da ne zaboravim napraviti koju fotku i napomenula Amru i Snježu da ne bih zaboravila...

                                    

Bili smo oformili posebnu chat grupu da se dogovorimo oko toga šta ćemo uzeti Samiru za rođendanski poklon... Već ranije sam mu rekla da ću mu oslikati nešto, pa sam ga upitala za motiv i boje i oslikala sam tacnu i set podmetača sa motivima našeg grada, a ostali su se utalili i nakupovali još svašta nešto... I onda Snježa greškom objavi u drugoj chat grupi (nas raje iz razreda) da je kupila i čestitku i hoće li i nas potpisati ili ćemo se tamo u restoranu potpisivati... A Samir pročitao... hajd' nema veze...

Predali smo poklone, potpisali se u čestitku (Sandra, i tebe smo potpisali), a potpisali smo slijedeće:

"Happy Birthday 2 U

You're still young

Age is just a number

Don't you stop having fun"

Između ostalog, uokvirili smo mu jednu sliku sa nekog od prethodnih zajedničkih druženja, ista ekipa.. Sad će nas morati gledati svaki dan ;)

Tema večeri je bila:  "On je gluhonijem, a vidio me!" Ko je bio, shvatiće, ko nije - džaba mu je pričati... A zakuhalo se i oko derbija Željo - Sarajevo između vatrenih navijača i navijačica, a mi ostali smo mislili naručiti kokice da gledamo reality :)

Momenat večeri: Fatko otišao u toalet, Samir se prebacio na njegovo mjesto da se ispriča sa Slavišom, dolazi konobarica i pita gdje nam je to doktor (Samir) a on sjedi pored nje :) 

                                       
                        

                                  

Pred sam fajront došla je još jedna grupa i zauzela separe do nas, i oni veseli i njima lijepo...

Smijeh je zdrav, smijeh liječi, smijeh napuni dušu...

Mi smo maloprije pokupili svoju dozu i ako Bog da, opet ćemo slijedeći mjesec doći po novu.

P.S. Ovo neće biti interesantno za čitanje onima koji nas ne poznaju, ali neka nam ostane uspomena poput nekog dnevnika... spomenara... svejedno...

Prevencija samoubistva - šta možemo učiniti?

10. SEPTEMBAR – SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBISTAVA

ŠTA MOŽEMO UČINITI? - OBRATIMO VIŠE PAŽNJE NA LJUDE OKO NAS

Svjetski dan prevencije samoubistava obilježava se svake godine 10. septembra na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubistava (International Association for Suicide Prevention – IASP) i u saradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation – WHO.) s ciljem podizanja svijesti o potrebi i obavezi akcija na prevenciji samoubistava na globalnoj razini.

Globalna veličina problema

Samoubistva predstavljaju jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko milion ljudi godišnje u svijetu počini samoubistvo. To predstavlja «globalnu» smrtnost zbog samoubistava od 16 slučajeva samoubistava na 100.000 stanovništva, ili jedno samoubistvo svakih 40 sekundi. Samoubistva čine više od polovine nasilnih smrti u svijetu - više nego sve smrti zbog ratova i ubistava.

U mnogim razvijenim zemljama samoubistva se nalaze na 2. ili 3. mjestu vodećih uzroka smrti kod adolescenata i mlađih odraslih osoba te na 13. mjestu uzroka smrti kod osoba svih dobi. Iako su samoubistva jedan od vodećih uzroka smrti kod mlađih osoba (15-34 godina), većina samoubistava ipak se registruje u dobi iznad 60 godina.

Svake godine više miliona osoba pokuša samoubistvo koje, iako ne završi smrtnim ishodom, zahtijeva medicinski tretman i brigu o mentalnom zdravlju te odražavaju ozbiljnu ličnu nesreću ili bolest, a još nekoliko miliona ljudi godišnje - porodice i bliski prijatelji osoba koje su počinile samoubistvo su osamljeni i pogođeni tim činom, a posljedice tog gubitka često traju i čitav život.

Šta je to što mi možemo učiniti? Možemo proširiti svoje vidike istraživanjem informacija vezanih za faktore koji su povezani sa vjerovatnoćom izvršenja samoubistva, sa opisom ponašanja neke osobe koja je izvršila samoubistvo a niko prethodno nije naslutio, mada kasnije, kada se retrospektivno analiziralo njegovo ili njeno ponašanje mogu da se uoče neki obrasci ponašanja. Možemo osobama za koje sumnjamo da imaju neke teškoće koje bi mogle rezultirati i samim razmišljanjem o samoubistvu pomoći lijepim gestom, ali i pružanjem informacija kako, gdje i kome se mogu obratiti za stručnu pomoć.

Postoje opšti faktori suicidalnog rizika u opštoj populaciji, kao što su pol, starosna dob, bračni status, obrazovna struktura, način života, teške bolesti, duševni poremećaji i oboljenja, ali postoje i specifične situacije koje, u kombinaciji sa određenim psihičkim karakteristikama pojedinca i spleta okolnosti znatno povećavaju rizik od izvršenja samoubistva, a često i prethodnog ubistva, socijalna patologija, ovisnosti, rastureni domovi...

Osvrnimo se oko sebe, obratimo pažnju na stare, usamljene, bolesne, na one koji imaju određenih bračnih problema, na adolescente koji su u osjetljivoj životnoj fazi i teško podnose razočarenja, gubitak ideala, tjelesne deformitete, razočarenja u ljubavi i prijateljskim vezama, na osobe koje su ostale bez životnog partnera, bilo da je došlo do razvoda, svađe, prevare i napuštanja ili smrtnog slučaja, na osobe koje teško podnose neuspjeh na bilo kojem polju a naročito obratimo pažnju na mlađe osobe koje su upravo zbog nečijeg samoubistva ostale bez bliske osobe. Tu je upleteno više faktora, poput hereditarnog opterećenja, separacionog straha te mehanizama identifikacije i imitacije.

Što se tiče vremenskih i meteoroloških podudaranja - statistike pokazuju veći broj izvršenih samoubistava kada je kišno vrijeme i nizak pritisak koji predskazuje loše vrijeme, kao i u kasno doba noći, prije svitanja, za vrijeme vikenda, kada je najmanja vjerovatnoća da će ih iznenadni dolazak nekoga ili neki događaj osujetiti u njihovim namjerama da okončaju sebi život.

U indikatore suicidalnog ponašanja možemo navesti: često povlačenje i osamljivanje, gubitak tjelesne težine i nesanicu, odsustvo volje i interesa za bilo kakve aktivnosti, verbalno iskazivanje osjećanja bezvrijednosti, pojačan jutarnji zamor, osjećanje bespomoćnosti ili krivice, sklonost pretjeranom konzumiranju alkohola i cigareta, konzumacija opojnih supstanci, ispoljavanje napetosti, nervoze, neraspoloženja i potištenosti, sklonost konfliktima u komunikaciji sa okolinom, zabrinutost za svoje zdravlje i često traženje ljekarskih pregleda, preokupiranost morbidnim sadržajima. Postoje još neki znaci u ponašanju osobe koji bi nas trebali zabrinuti, među njima je to kada osoba počne poklanjati drage stvari, kada se naprasno počne rizično ponašati, što uključuje i izvođenje raznoraznih „vratolomija“ ali i promiskuitet i upuštanje u rizične aktivnosti izjegavajući korištenje bilo kakve zaštite, dogovaranje za završavanje nekih dotad nedovršenih poslova...

Postojanje jednog ili nekoliko navedenih simptoma ne mora značiti da će osoba razmišljati o samoubistvu ili ga počiniti, ili bar ne u početku, ali predstavljaju jednu vrstu signalne zastavice da je ta osoba u problemu i da joj je potrebna podrška, pa i stručna pomoć. Otuđenost, nepoverenje u ljude i nedostatak ljubavi često idu "ruku pod ruku" sa depresijom i bijesom koji će, ako je strah od smrti mali, obilježavati ponašanje i doživljavanje kako samoubica tako i osoba koje prema samoubistvu tek imaju pozitivan stav.

Osoba koja planira samoubistvo u teškim životnim okolnostima, prolazi kroz pet psihološki jasno odvojenih faza u kojima joj je ponašanje nepredvidljivo promjenjivo zbog unutrašnje borbe kroz koju prolazi:

1. Faza nemira i nespokoja, u kojoj osoba, uglavnom nakon nekog ugrožavajućeg događaja, pokazuje uzbuđenje, strah od konkretnih situacija i objekata, ali i života uopšte, a što NIJE DO TADA bilo svojstvo njenog ponašanja (u takvom stanju ona promišlja i sanjari, zamišlja nerealne okolnosti, pokušava raznorazne stvari, ali nije sposobna vidjeti izlaz iz objektivno nepovoljne životne situacije što je prvi korak u začaranom krugu);

2. Faza apatije, odnosno osjećanja da izlaza i nema, do koje dolazi nakon neuspjeha u prvoj fazi;

3. Faza kada mogućnost samoubistva postaje fiks-ideja, (tokom prve dvije faze osoba i ne mora da pomišlja na samoubistvo ali se mišljenje i osjećanja postepeno sužavaju na samoubistvo; osoba se povlači u sebe i okolina postaje svjesna da ona ozbiljno pati, mada malo ko može da nasluti da se bavi idejom samoubistva, poneko pokušava i da pomogne savjetima; u ovoj fazi takva osoba najčešće manje spava i manje jede; ako joj se ne pomogne konstruktivno, kasnije će biti teže jer se ona usredsređuje i vezuje za jedinu opciju - samoubilačku).

4. Faza u kojoj osoba, nerealno, opet mijenja raspoloženje, postaje malo društvenija i vedrija, što je varka, jer ona nostalgično obnavlja lijepe trenutke svog života, živi u svom unutrašnjem svijetu, okolini se čini kao da je kriza prošla; zapravo, ona i jeste prošla, jer je ta osoba najčešće već odlučila šta će uraditi; tada ona može i jasno da izrazi (na bilo koji način) svoje namjere; zavarana utiskom da joj je bolje, okolina više ne obraća pažnju na nju.

5. Faza kada osoba diže ruku na sebe.

Za prevenciju je, kako tvrdi psiholog George Fidler, potrebno prestati osuđivati poteze samoubica kao zločin, ali isto tako prestati glorificirati samoubistvo kao herojski čin. Osoba koja razmišlja o samoubistvu možda i ne želi umrijeti ali jednostavno ne vidi izlaz u svom životu i ne zna kako dalje živjeti u datim okolnostima.

Šta učiniti kada nam se obrati suicidalna osoba ili kada prepoznamo neke od gore navedenih simptoma u njenom ponašanju? Prije svega saslušajmo ih o svemu što imaju reći, postavljajmo im pitanja, objasnimo im da nam je stalo do njih i da im iskreno želimo pomoći iako ih možda i ne razumijemo baš najbolje i ne znamo kako im pomoći, nemojmo im pametovati o životu i dijeliti savjete kao neke univerzalne istine, uputimo ih na mjesta na kojima mogu dobiti pomoć, od SOS telefona, do stručnjaka za mentalno zdravlje u nadležnim zdravstvenim centrima, uključimo još nekoga kako ta osoba ne bi ostala sama, bez podrške, pritisnuta brigama i preokupacijama koje sužavaju njenu svijest i čine da joj samoubistvo izgleda kao jedini ispravan potez i izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.

Budimo dobri prijatelji, kolege, komšije, sjetimo se onih koji su usamljeni, bolesni, nemoćni, koji imaju problema, budimo im pri ruci koliko možemo, uputimo im osmijeh i lijepu riječ za početak. Ne čekajmo samo deseti septembar kao Svjetski dan prevencije samoubistava da se podsjetimo da su ti ljudi oko nas i da za mnoge još uvijek nije prekasno.