Istambul

Eh eto... nikad čovjek ne zna gdje će ga život odvesti neplanirano... Pa tako ni mi nismo znali da će nas potraga za ljekarima da pomognemo svom najmlađem djetetu natjerati da obilazimo velike klinike po Evropi i šire... Tako smo otišli i u Istambul u Turskoj, tačnije u kliniku Ačibadem, koja ima svoje predstavništvo u našem gradu. I svi su prezadovoljni njihovom organizacijom i rezultatima tretmana. I, s obzirom da sam se i ja nedavno zaposlila, mogli smo sebi priuštiti avio-karte, plaćanje pregleda, te smještaj i hranu u Istambulu.

Neću pričati o svojoj sekiraciji, naročito kada ti invalidom dijete učini nesavjesno i lijeno medicinsko osoblje (čast izuzecima) i to i dalje čine drugima. Neću pisati o svojim suzama tuge i radosnicama kada bih ugledala i najmanji pomak nakon silnog uloženog truda, vremena, novca, znoja... Neću pričati o odustajanju od planova da ikada imam pravu kuhinju i spavaću sobu, te da nastavljamo nas četvero živjeti u jednosobnom stančiću ali hvala Bogu pa ću moći od tog novca koliko bi koštala zamjena za veći, odgovarajući stan platiti operaciju i ostale troškove za svoje dijete... kad si majka, zna se šta je najpreče... Neću pisati ni o nakupljenom stresu koji nikako da prestane, obaveze se stalno gomilaju i sve si više umoran i osjećaš kako ti se nakuplja onaj famozni hronični stres, kao kap po kap u haman punoj čaši...

Pisaću o ljepšim stvarima naše posjete ovom divnom gradu i ovim divnim ljudima... Pisaću poput nekog turističkog putokaza ili nekog novinara koji želi da vam dočara kako je lijepo posjetiti Istambul...

Letjeli smo avionom kompanije Turkish Airlines... let je kasnio sat vremena, ali smo zaista uživali... Kćerkica je dobila bojanku i neseser pun igračaka: ručni sat u obliku zeca, avion Turkish airlines-a na napuhavanje, te minijaturni plastični avion sa dvogledom sakrivenim u turbinama na njegovim krilima. Lanč paket divan, čovjek se putem malo opusti i lijepo prezalogaji. Almica je uživala u letu, zadivila je svojim veselim komentarima putnike oko nas, ona se ne boji leta avionom, ona uživa u putovanjima i novim doživljajima, a svaki novi let avionom je na drugo mjesto i pretstavlja novo iskustvo. 

Po dolasku na aerodrom javili smo se na info pult Ačibadem klinike, gdje su nam ljubazne djevojke obavile telefonski poziv u naše predstavništvo i isprintale nam nalaz čiji smo prevod čekali, te pozvali vozača da nas odvede u hotel na drugom kraju grada, koji je bio predivan a nije bio skup zbog ugovora sa klinikom. Nalazio se blizu obale, sa dosta divnih restorančića i zalogajnica, te prodavnica i zelenara oko nas. Imala sam osjećaj kao da sam kod kuće... Tek u Turskoj shvatiš koliko naš jezik zapravo ima turcizama....

Ukoliko tražite smještaj, za ovaj hotel u kojem smo mi odsjeli, posjetite stranicu: http://www.akinsuites.com/

Nakon boravka u svojih prenatrpanih 39 kvadrata sa našom četveročlanom porodicom, papigom i gomilom mojih nedovršnenih i dovršenih dekupaž tacni i kutija, ulazak u ovaj apartman je bio poput bajke... i shvatiš koliko ti stresa donosi život u malom prostoru u kojem se ne možeš ni ispružiti kako treba, a o buci i nedostatku privatnosti da i ne govorim... Odlučili smo da prošetamo po obližnjim uličicama i bilo je zaista divno... radnjica do radnjice, njihovi slatkiši, njihovi suveniri, njihove zalogajnice i restorančići... umjesto asfalta nekakve kvalitetne pločice po cesti kojom voze automobili... i imam osjećaj da niko ne poštuje saobraćajne propise, ni vozači, ni pješaci, a policije da naplaćuje kazne i tako popunjava budžet nigdje ni za lijeka, ili ih bar nije bilo tada kada smo mi tu šetali...  

Već iza prvog ćoška naišli smo na ulaz u drugi hotel ali je tu istovremeno bio i restoran koji ugošćuje i mušterije koje nisu iz njihovog hotela... I gazda izašao ispred i zove nas da uđemo "Bujrum! Bujrum!"... Nije bilo nešto posebno dotjerano, sve bijelo, namještaj obični i nema ljudi u tom prednjem dijelu gdje je izlog, ali me je instikt vodio da uđem unutra i predložih da uđemo... Suprug se složio, pa smo nas troje sjeli... A gazda pokazuje toliko radosti i toliku dobrodošlicu da se osjećaš kao pripadnik neke kraljevske ili bar gastarbajterske porodice. Čak ni cijene nismo gledali... odveo nas je da nam pokaže šta imaju od gotovih jela... Bila je neka čorba (a Alma je taman rekla da joj se jede čorba) od čini mi se leblebije, te pileća i jogurt čorba (za koju mi je žao što nisam stigla da je isprobam)... naručili smo za Almicu pileću čorbicu sa puno sitno nasjeckanog mesa, a sebi grilovanu piletinu i patlidžan. Nisam morala reći eggplant na engleskom nego fino patlidžan na našem jer ga i oni tako zovu. Flaširana voda gratis i Almicin čokoladni puding gratis. A kad je jelo stiglo, ljudi moji, ja koja sam izgubila apetit sam se ponovo prisjetila kako je to biti poguzija i uživati u hrani. Nikad ništa ljepše nisam pojela, a jela sam brate svašta i svagdje. Koji su to začini - ne znam... Suprug i ja imamo različite ukuse po pitanju pripremanja piletine, ali smo se oboje složili da je to bila najbolja piletina koju smo u životu probali, pa patlidžan, pa salata od mrkve sa limunom, paradajz i feferoni sa roštilja... prste da poližeš!

Uživali smo u gostoprimstvu i vrhunskoj hrani... a tek kada smo trebali platiti večeru i ustanovili da smo prošli jeftinije nego da smo jeli iste stvari u nekoj našoj kasabi Bogu iza leđa, a ne u centru grada. Morali smo im ostaviti i bakšiš, ljudi su nas oduševili! Za one koji žele posjetiti ovaj restoran, evo link: http://www.ayyildizlarotel.com/en_index.html i ovo: slika

Svratili smo u jedan granapčić, kupili deset dekagrama mljevene kahve, litar mlijeka, malo slatkiša i ogromno pakovanje pistacija i ekstra slanih sjemenki suncokreta koji su koštali nekoliko puta manje nego kod nas. Vratili smo se u svoj apartman, Almica je ubrzo zaspala, ja sam malo prelistala novi broj "Azre" i malo čitala Vedraninu "Seksan i grad" zbirku tekstova koje je objavljivala kao kolumne u magazinu "Gracija"  

Kažu treba zapamtiti šta sanjaš kada negdje prvi put zanoćiš... kao biće nešto vezano za tvoju budućnost, a ja se više ne sjećam, iako sam se sjetila kada sam ustala... nema veze... biće kako će biti... Spremanje, doručak u hotelu (odlična ponuda), dolazak vozača iz Ačibadem klinike i vožnja do same klinike... Upoznavanje sa ženom koja će biti naš prevodilac... čekanje u čekaonici i divljenje jednom dobro razrađenom sistemu za kojim toliko kaskamo da ih ne treba ni pokušati upoređivati... Dolazimo na red kod doktora koji je divan čovjek i ljubazno pristupa uplakanom djetetu, pustivši je da se opusti, dajući joj dva lizala da pokaže kako ih može držati onom svojom bolesnom rukicom najdražom na svijetu. Buđenje nade - ništa nije izgubljeno... ona će napredovati polako, trebaće još tri godine, možda par operacija a on pretpostavlja da joj one neće ni trebati, osim ako mi kasnije ne odlučimo da nadoknadimo neku funkciju... pozvao je i svog profesora na konsultacije... poslao nas na rendgensko snimanje ramena (koje je Alma odvrištala a nas dvoje smo je čuvali da bude mirna tih par sekundi) i zakazao nam sutra pregled kod svog profesora radi davanja stručnog mišljenja, prije svih ostalih i rekao je da će to biti besplatna konsultacija. 

Ja sam nekako mahinalno počela s doktorom pričati na engleskom jer sam vidjela da žena nije još brza u prevođenju medicinskih dijagnoza pa mi je doktor fino pričao direktno na engleskom, da ne zahmetimo ni nju, a i mi da ne čekamo prevod... I još dobiješ kompliment i od njega i od nje za svoje poznavanje engleskog jezika i medicinske terminologije... Predračun te dvije operacije koje se možda i neće morati raditi je oko 11 000 eura... dobro... ostaje još u subotu da vidimo šta će njegov profesor preporučiti. Srdačno se pozdravljamo i ostavlja nam svoju e-mail adresu da ga direktno kontaktiramo u slučaju potrebe...

Povratak u hotel, onako sa entuzijazmom, dragi predlaže da prošetamo malo do Kapali čaršije i obiđemo plavu džamiju i Aju Sofiju. Pristajem... Najprije smo prošetali do pristaništa i krenuli trajektom čija karta košta otprilike kao kod nas tramvajska karta uz pomoć ljubaznog Turčina koji nam je kupio karte na nekom automatu. Sunce kao u septembru (a decembar je), more, galebovi... I još kad je prošao čovjek koji prodaje taj famozni vrući salep, napitak koji nikada još (sa svoje 44 godine života) nisam probala... četiri lire, nekih dvije i po marke, ako sam dobro proračunala... Poput rijetkog vrućeg pudinga sa cimetom... odličan je bio...

Putem svom dragom izmamim da Almi kupi đevrek a meni pečene kestene... a onda, prelazeći preko ulice, oni su ispred mene naglo zastali i ja, nastojeći da izbjegnem da ih nagazim, stanem sa strane i dobro iskrenem lijevu nogu na kaldrmi... Sve sam zvijezde prebrojala... trebalo mi je vremena da dođem sebi i nastavim šepati u pravcu u kojem smo se zaputili... Nailazimo na prvu suvenirnicu i ja kao kobac ulijećem tamo, uz objašnjenje dragom da je bolje da mi ne išareti da ne kupujem sve odmah u prvoj prodavnici, jer je moje iskustvo iz Brisela u Belgiji i Kopenhagena u Danskoj pokazalo da su iste stvari puno jeftinije u tim prvim prodavnicama a skuplje kako ideš prema velikom trgu ili čaršiji u turističkom centru. I nakupovah ja magneta za frižider za nekoliko dragih ljudi, te jedan otvarač i dva bookmark-a za knjige... naspram Kopenhagena, u kojem je jedan najjeftiniji magnet za frižider u najudaljenijoj prodavnici pet eura, ovo je - što bi rekao Sir Oliver iz stripa "Alan Ford" "Cijena? Sitnica!"

 A onda smo se pretvorili u prave bezbrižne turiste... Iako sa bolovima u lijevoj nozi, bila sam fascinirana prizorima i morala sam napraviti nekoliko desetina raznoraznih fotografija...

Onda smo krenuli uličicama uz jedno brdo prema toj famoznoj Kapali čaršiji, ali Alma nije htjela više da hoda, pa smo na kraju odlučili da se vratimo... Usput smo svratili u jedan restorančić, pod nazivom Lemon cafe... čiji je kuhar stajao na ulici i reklamirao svoje proizvode... pravi onaj gurmanski kuhar iz filmova, debeljuškast, sa brčićima... Ušli smo unutra i oduševili se enterijerom... sve nešto sa narodnim vezenim motivima, a odmah iza izloga, nakon ulaza u prostoriju žena obučena po starinski razvija jufke pred mušterijama. Sjeli smo, naručili, on piletinu, ja nekakve njihove palačinke sa blitvom i sirom, Cijene su bile pristojne. Došao je gazda i donio nekoliko tanjira sa mezom (tako je i nazivaju, baš kao i mi - meza) i neko tijesto, malo deblje od jufke za pitu, pa ga kao ti namotaš i umačeš u te namaze: nekakav bijeli sa malo bijelog luka, pa nekakav žućkasti sa nekom mješavinom začina, pa nekakav crveni, poput ajvara, ali ljut, pravo mi se dopao, pa grilovani patlidžan na maslinovom ulju, pomfrit za Almu... sjedili smo i polako uživali... nije bilo onog klasičnog hljeba, pa se nismo prejeli... ali se ispostavilo da je gazda zapravo sve to naplatio, svaki umak i sve što nam je iznio iako nismo naručili, a mi mislili da je to gratis... hahahaha, pa nas je došlo tri puta skuplje nego u onom restoranu koji sam ranije spomenula... ali svejedno, iako je takva popularna lokacija, opet nije skupo kao recimo u Kopenhagenu ili u Briselu.

Povratak trajektom i šetnja do našeg hotela... Tražili smo jednu kremu za jednu kolegicu, nije je bilo ni u prodavnicama ni u apoteci... a jedan prodavač je bio ubijeđen da sam ja čistokrvna Turkinja i obraćao mi se na turskom... kada sam ga pitala nešto na engleskom, čovjek nije mogao da vjeruje da nisam jedna od lokalnih žena i pitao me odakle sam... i objasnio mom mužu i meni da bi se mogao zakleti da sam Turkinja jer baš imam tipično njihovo lice. Kad smo se vratili u hotel, neko nam je pokucao na vrata apartmana... Dragi je pitao "ko je?" i začuo poznate glasove "Otvori, pa ćeš vidjeti ko je!" Svratili su nam kolege i prijatelji koji su tu na školovanju, pala je bosanska kahva i bosanska priča... Kao da nismo negdje daleko nego u svojoj čaršiji.

Valjalo je rano ustati, doručkovali smo sa našim vozačem i onda nas je on dobacio do Ačibadem klinike... Naš doktor se zadržao na operaciji i prošao nam je termin, pa smo čekali dva sata da upadnemo u novi raspored. Novi doktor, opet priča nastavljena na engleskom... i on je zadovoljan i predviđa napredak... Preporučio nam je minimum šest mjeseci plivanja i terapije jačanja mišića, dolazak na kontrolu i nekakvo mjerenje jačine mišićne snage, da bi se taj mišić mogao presaditi u oštećeni dio na ramenu (što nam je predlagao i doktor u Briselu), prsti neće biti problem, to se može isto riješiti operacijom... dakle... kontrola, pa onda plan operacije i ne moramo uopšte žuriti... Ko kaže da hirurzi samo vole odmah sjeckati i to je to!...

Trebaće para, nema ljetovanja, nema zamjene za veći stan, ali hvala Bogu, moći će se skupiti, pa i kredit podići ako treba, sad su ipak dvije plate u kući... Malo me je pogodilo ono šest mjeseci terapije jer sve ove godine samo sam čeznula da dijete i ja počnemo više normalno živjeti u ovim najslađim godinama njenog djetinjstva, ali Bože, daj zdravlja, pa onda sve ostalo ide samo po sebi... Završismo sve na klinici i žena koja nam je prevodila na turski nas je uslikala ispred ulaza u kliniku...

Povratak u hotel, malo odmora, on gleda neku utakmicu, ona se igra, ja čitam i tamanim sjemenke suncokreta... a onda pakovanje... Prijatelji poslali nešto nekim prijateljima i sad valja skontati kako to sve potrpati u kofer, ali uspjeli smo... Odjava iz hotela uz molbu da ostavimo torbu da skoknemo iza ćoška i ručamo nabrzaka... I odosmo opet na ono prvo mjesto... ne govore engleski, pozvaše gazdu... gazda se obradovao kad nas je ponovo vidio... naručismo opet piletinu. Rekoh mu da prenese kuharu naše komplimente jer smo neki dan pojeli najukusniju piletinu u svom životu, oboje smo se složili iako volimo različite načine pripreme i začine, a i jeli smo je na raznim mjestima, da smo ostali oduševljeni... Trebali ste vidjeti njegovu reakciju! Sav sretan je odmah otišao u kuhinju da mu javi i čuli smo ih kako se raduju. Almica je htjela čokoladni puding koji danas nije bio na meniju... Gazda je lično donio Almi sutliju ali ona zapela za čokoladu... Čovjek odlazi, pravi se posebna mješavina sutlije sa mnogo preljeva od rastoljene čokolade samo za nju i onda konačno pristaje da to pojede.

Piletina je opet bila odlična... a morali smo požuriti da se stignemo vratiti prije nego što kombi iz klinike stigne po nas i pojeli smo sve za malo više od pet minuta! Kad je nešto ukusno i kad jedeš okružen pozitivnom atmoferom, ništa ne smeta što imaš samo nekoliko minuta na raspolaganju. Dobili smo i podsjetnicu od gazde sa preporukom da mu se javimo kad budemo opet htjeli doći, on bi nam dao i popust na hotelski smještaj... Opraštamo se nabrzaka i vraćamo se u svoj hotel gdje su nam ljubazni domaćini ponudili čaj, koji smo prihvatili, ali taman kada su ga donosili, naš kombi je stigao, pa smo se oprostili i otišli... Almica je cijelim putem govorila onim svojim umiljatim slatkim glasićem: "Ačibadem! Ačibadem"... Vožnja je potrajala... trajekt, pa sat vremena do aerodroma... Procedure oko ulaska na aerodrom, čekiranje, prtljag... i čekanje više od sat vremena da prozovu naš let... Usput smo i Aidi kupili poklon - narukvicu u njihovom stilu, poput narukvice prijateljstva, ljubičastu sa metalik dodacima i onim njihovim plavim okom... Almi je bilo pravo dosadilo, ali eto, dočekali smo i to! Kapija 303, let od sat i dvadeset minuta... opet smo dobili isti paket igračaka, lanč paket i piće, a imali smo i mini ekrane ispred sebe... Alma je sa tatom igrala memory igricu (najprije smo igrale nas dvije), pa je htjela gledati crtani film, ali nije bilo njenog omiljenog Tom & Jerry crtanog, a Alladin joj se baš i nije gledao... Ja sam sebi pustila album Frenka Sinatre, a onda sam odgledala film "Minioni", da bi ga i Alma kasnije počela gledati na svom ekranu...

Naravno, kao i na onom letu, kao i u restoranima i na klinici, i ovaj put je tražila da ide u WC pa smo i to odradile... Stižemo kući umorni i iscrpljeni... Sjela sam za kompjuter da postavim slike i napravim ovaj izvještaj, da nam ostane za uspomenu... Noga me boli, imam neke masti pa ću je sutra namazati... Raspakivanje smo ostavili za sutra ujutru, a već smo i sa najdražim komšijama dogovorili popodnevnu kahvu kod njih... Važno je napuniti baterije, a neki poslovi mogu i pričekati!