Prevencija samoubistva - šta možemo učiniti?

10. SEPTEMBAR – SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBISTAVA

ŠTA MOŽEMO UČINITI? - OBRATIMO VIŠE PAŽNJE NA LJUDE OKO NAS

Svjetski dan prevencije samoubistava obilježava se svake godine 10. septembra na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubistava (International Association for Suicide Prevention – IASP) i u saradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation – WHO.) s ciljem podizanja svijesti o potrebi i obavezi akcija na prevenciji samoubistava na globalnoj razini.

Globalna veličina problema

Samoubistva predstavljaju jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko milion ljudi godišnje u svijetu počini samoubistvo. To predstavlja «globalnu» smrtnost zbog samoubistava od 16 slučajeva samoubistava na 100.000 stanovništva, ili jedno samoubistvo svakih 40 sekundi. Samoubistva čine više od polovine nasilnih smrti u svijetu - više nego sve smrti zbog ratova i ubistava.

U mnogim razvijenim zemljama samoubistva se nalaze na 2. ili 3. mjestu vodećih uzroka smrti kod adolescenata i mlađih odraslih osoba te na 13. mjestu uzroka smrti kod osoba svih dobi. Iako su samoubistva jedan od vodećih uzroka smrti kod mlađih osoba (15-34 godina), većina samoubistava ipak se registruje u dobi iznad 60 godina.

Svake godine više miliona osoba pokuša samoubistvo koje, iako ne završi smrtnim ishodom, zahtijeva medicinski tretman i brigu o mentalnom zdravlju te odražavaju ozbiljnu ličnu nesreću ili bolest, a još nekoliko miliona ljudi godišnje - porodice i bliski prijatelji osoba koje su počinile samoubistvo su osamljeni i pogođeni tim činom, a posljedice tog gubitka često traju i čitav život.

Šta je to što mi možemo učiniti? Možemo proširiti svoje vidike istraživanjem informacija vezanih za faktore koji su povezani sa vjerovatnoćom izvršenja samoubistva, sa opisom ponašanja neke osobe koja je izvršila samoubistvo a niko prethodno nije naslutio, mada kasnije, kada se retrospektivno analiziralo njegovo ili njeno ponašanje mogu da se uoče neki obrasci ponašanja. Možemo osobama za koje sumnjamo da imaju neke teškoće koje bi mogle rezultirati i samim razmišljanjem o samoubistvu pomoći lijepim gestom, ali i pružanjem informacija kako, gdje i kome se mogu obratiti za stručnu pomoć.

Postoje opšti faktori suicidalnog rizika u opštoj populaciji, kao što su pol, starosna dob, bračni status, obrazovna struktura, način života, teške bolesti, duševni poremećaji i oboljenja, ali postoje i specifične situacije koje, u kombinaciji sa određenim psihičkim karakteristikama pojedinca i spleta okolnosti znatno povećavaju rizik od izvršenja samoubistva, a često i prethodnog ubistva, socijalna patologija, ovisnosti, rastureni domovi...

Osvrnimo se oko sebe, obratimo pažnju na stare, usamljene, bolesne, na one koji imaju određenih bračnih problema, na adolescente koji su u osjetljivoj životnoj fazi i teško podnose razočarenja, gubitak ideala, tjelesne deformitete, razočarenja u ljubavi i prijateljskim vezama, na osobe koje su ostale bez životnog partnera, bilo da je došlo do razvoda, svađe, prevare i napuštanja ili smrtnog slučaja, na osobe koje teško podnose neuspjeh na bilo kojem polju a naročito obratimo pažnju na mlađe osobe koje su upravo zbog nečijeg samoubistva ostale bez bliske osobe. Tu je upleteno više faktora, poput hereditarnog opterećenja, separacionog straha te mehanizama identifikacije i imitacije.

Što se tiče vremenskih i meteoroloških podudaranja - statistike pokazuju veći broj izvršenih samoubistava kada je kišno vrijeme i nizak pritisak koji predskazuje loše vrijeme, kao i u kasno doba noći, prije svitanja, za vrijeme vikenda, kada je najmanja vjerovatnoća da će ih iznenadni dolazak nekoga ili neki događaj osujetiti u njihovim namjerama da okončaju sebi život.

U indikatore suicidalnog ponašanja možemo navesti: često povlačenje i osamljivanje, gubitak tjelesne težine i nesanicu, odsustvo volje i interesa za bilo kakve aktivnosti, verbalno iskazivanje osjećanja bezvrijednosti, pojačan jutarnji zamor, osjećanje bespomoćnosti ili krivice, sklonost pretjeranom konzumiranju alkohola i cigareta, konzumacija opojnih supstanci, ispoljavanje napetosti, nervoze, neraspoloženja i potištenosti, sklonost konfliktima u komunikaciji sa okolinom, zabrinutost za svoje zdravlje i često traženje ljekarskih pregleda, preokupiranost morbidnim sadržajima. Postoje još neki znaci u ponašanju osobe koji bi nas trebali zabrinuti, među njima je to kada osoba počne poklanjati drage stvari, kada se naprasno počne rizično ponašati, što uključuje i izvođenje raznoraznih „vratolomija“ ali i promiskuitet i upuštanje u rizične aktivnosti izjegavajući korištenje bilo kakve zaštite, dogovaranje za završavanje nekih dotad nedovršenih poslova...

Postojanje jednog ili nekoliko navedenih simptoma ne mora značiti da će osoba razmišljati o samoubistvu ili ga počiniti, ili bar ne u početku, ali predstavljaju jednu vrstu signalne zastavice da je ta osoba u problemu i da joj je potrebna podrška, pa i stručna pomoć. Otuđenost, nepoverenje u ljude i nedostatak ljubavi često idu "ruku pod ruku" sa depresijom i bijesom koji će, ako je strah od smrti mali, obilježavati ponašanje i doživljavanje kako samoubica tako i osoba koje prema samoubistvu tek imaju pozitivan stav.

Osoba koja planira samoubistvo u teškim životnim okolnostima, prolazi kroz pet psihološki jasno odvojenih faza u kojima joj je ponašanje nepredvidljivo promjenjivo zbog unutrašnje borbe kroz koju prolazi:

1. Faza nemira i nespokoja, u kojoj osoba, uglavnom nakon nekog ugrožavajućeg događaja, pokazuje uzbuđenje, strah od konkretnih situacija i objekata, ali i života uopšte, a što NIJE DO TADA bilo svojstvo njenog ponašanja (u takvom stanju ona promišlja i sanjari, zamišlja nerealne okolnosti, pokušava raznorazne stvari, ali nije sposobna vidjeti izlaz iz objektivno nepovoljne životne situacije što je prvi korak u začaranom krugu);

2. Faza apatije, odnosno osjećanja da izlaza i nema, do koje dolazi nakon neuspjeha u prvoj fazi;

3. Faza kada mogućnost samoubistva postaje fiks-ideja, (tokom prve dvije faze osoba i ne mora da pomišlja na samoubistvo ali se mišljenje i osjećanja postepeno sužavaju na samoubistvo; osoba se povlači u sebe i okolina postaje svjesna da ona ozbiljno pati, mada malo ko može da nasluti da se bavi idejom samoubistva, poneko pokušava i da pomogne savjetima; u ovoj fazi takva osoba najčešće manje spava i manje jede; ako joj se ne pomogne konstruktivno, kasnije će biti teže jer se ona usredsređuje i vezuje za jedinu opciju - samoubilačku).

4. Faza u kojoj osoba, nerealno, opet mijenja raspoloženje, postaje malo društvenija i vedrija, što je varka, jer ona nostalgično obnavlja lijepe trenutke svog života, živi u svom unutrašnjem svijetu, okolini se čini kao da je kriza prošla; zapravo, ona i jeste prošla, jer je ta osoba najčešće već odlučila šta će uraditi; tada ona može i jasno da izrazi (na bilo koji način) svoje namjere; zavarana utiskom da joj je bolje, okolina više ne obraća pažnju na nju.

5. Faza kada osoba diže ruku na sebe.

Za prevenciju je, kako tvrdi psiholog George Fidler, potrebno prestati osuđivati poteze samoubica kao zločin, ali isto tako prestati glorificirati samoubistvo kao herojski čin. Osoba koja razmišlja o samoubistvu možda i ne želi umrijeti ali jednostavno ne vidi izlaz u svom životu i ne zna kako dalje živjeti u datim okolnostima.

Šta učiniti kada nam se obrati suicidalna osoba ili kada prepoznamo neke od gore navedenih simptoma u njenom ponašanju? Prije svega saslušajmo ih o svemu što imaju reći, postavljajmo im pitanja, objasnimo im da nam je stalo do njih i da im iskreno želimo pomoći iako ih možda i ne razumijemo baš najbolje i ne znamo kako im pomoći, nemojmo im pametovati o životu i dijeliti savjete kao neke univerzalne istine, uputimo ih na mjesta na kojima mogu dobiti pomoć, od SOS telefona, do stručnjaka za mentalno zdravlje u nadležnim zdravstvenim centrima, uključimo još nekoga kako ta osoba ne bi ostala sama, bez podrške, pritisnuta brigama i preokupacijama koje sužavaju njenu svijest i čine da joj samoubistvo izgleda kao jedini ispravan potez i izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.

Budimo dobri prijatelji, kolege, komšije, sjetimo se onih koji su usamljeni, bolesni, nemoćni, koji imaju problema, budimo im pri ruci koliko možemo, uputimo im osmijeh i lijepu riječ za početak. Ne čekajmo samo deseti septembar kao Svjetski dan prevencije samoubistava da se podsjetimo da su ti ljudi oko nas i da za mnoge još uvijek nije prekasno.