Kada imaš dvije majke

Sve na svijetu rodila je majka. Jedna od mojih omiljenih pjesmica iz djetinjstva... i jedna od pjesmica koja bi me rasplakala kad god bih učila svoje kćerke da je pjevaju. Majka... Majka je neko od Boga poslan da te čuva ispod svoga srca čitav život, da ti bude zaštitnik, prijatelj, utjeha, snaga... I svi imamo jednu majku... Neki imaju više sreće, neki manje, neki nisu imali sreću da upoznaju svoju vlastitu majku iz ovih ili onih razloga... A neki imaju sreću da, pored biološke majke, dobiju još jednu majku... E pa ja sam jedna od tih sretnica, a niko me nije morao usvojiti.

Moja druga majka je moja rahmetli svekrva. Kad smo se upoznale, a tada smo suprug i ja bili prijatelji, nismo bili u vezi, nas dvije smo odmah kliknule na prvu. I godinama kasnije smo se zadesili u istim svatovima, njihov rahmetli prijatelj i kum njihove prve unuke je postao svekar mojoj kolegici sa fakulteta... Ni slutile nismo da ćemo kroz par mjeseci postati snaha i svekrva... A postale smo... Kada smo se moj dragi i ja počeli zabavljati, shvatili smo da, pošto smo dobri prijatelji već godinama i sve jedno o drugom znamo, upoznali smo se sa familijom i prijateljima, zašto da čekamo i da se dugo zabavljamo... I pala je prošnja u jednom restoranu, pa je onda svekar po starinski došao kod mojih da isprosi moju ruku za svog starijeg sina... Pa smo organizovali svadbu, dvostruku: sestra i ja smo se udale isti dan...

I počele su međusobne posjete: snaha dolazi prvi put u svojoj novoj ulozi kod njih, pa oni kod snahe. I odmah na početku mi je rekla koliko me cijeni i koliko vidi da joj je sin sa mnom sretan i da ćemo izaći na pravi put, te da me podržava u onim sitnicama koje život znače a koje smo imali na početku, kada je on radio nešto sa čim se ja nisam slagala. I nije bila od onih svekrvi koje traže mane svojoj snahi nego me je prihvatila kao rođenu kćerku. I kada bismo došli kod nje u goste, birala mi je najbolje komade mesa i pite i plaho me je pazila. Uvijek bi napravila posebnu malu tepsiju domaćeg hljeba da ga ponesem kući jer je znala koliko volim njen domaći hljeb.

I nije me, poput drugih zapitkivala kad će prinova (mi smo odlučili da prvo budemo godinu u braku da vidimo kako ćemo funkcionisati), a nakon prinove napravili smo devet godina pauze prije nego što smo se odlučili da imamo drugo dijete. Nije pitala kada ćemo više s tim drugim djetetom... Pitali su drugi, pogotovo jer se od dva sina dotad dobilo četiri unuke, djevojčice, a nijedno muško. Ona nije nikad, i isticala je kako je to moja privatna stvar i da ja najbolje znam ako ću i kada ću biti spremna na to drugo dijete. Zato sam prvo njoj saopštila kada smo se odlučili da je vrijeme za prvo, pa za drugo dijete, prva je istog momenta saznala kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice, prvi put je čak bila kod nas u gostima. Sreća pa nam je Bog dragi dao da odmah slijedeći mjesec test pokaže dvije crtice, pa nismo puno iščekivali.

Uvijek je gledala da odvoji koji dinar da može da nas posjeti i da nas lijepo dočeka kada dođemo i da nam uvali kesu sa poklonima koji su bili baš od srca. I nikada me nije pitala zašto češće ne nazovem, jer smo joj obično telefonirali popodne, kad suprug dođe pa da joj se svi javimo... znala je da ne volim telefonirati i da mi starija kćerka nije dala mira - čim bih ja počela pričati preko telefona, ona je, praveći zijane ili urlajući "Mamaaaaa!" nastojala da privuče svu moju pažnju na sebe.

Jednom sam otišla na biro sa starijom kćerkom a ona me je zvala da mi čestita rođendan... Ostavila mi je divnu poruku na telefonskoj sekretarici koju sam dugo čuvala, naravno da sam je odmah nazvala, ali i sad žalim što je kćerka jednom prilikom pritisla jedno dugme i izbrisala sve ostavljene poruke.

Imala je problema sa plućima i srcem, ali sve je stizala da uradi i da lijepo dočeka goste. Zadnji put kad smo se vidjele tek je bila izašla iz bolnice i kada nas je ispraćala na svom pragu, kao da je znala, dala mi je lančić koji je kupila za svoju najmlađu unuku, a moju mlađu kćerku, jer je svima ostalima već nešto dala u amanet. I onda je uskoro uslijedio telefonski poziv... Njeno srce se predalo... Bila sam nijema... Kada je muž došao s posla, nisam smogla snage da mu kažem makar jednu utješnu riječ... Samo sam ga zagrlila...

Kada sam došla u njihovu kuću da pomognem oko organizacije dočeka ljudi koji su došli na žalost, stalno sam pogledala na mjesto na kojem je uvijek sjedila. Svjesna sam da je više nema, ali svejedno, navika je čudna stvar. Suprugove rodice i snahe su mi jako puno pomogle, preuzele veliki dio posla, tako da smo dočekali sve ljude kako treba i ispratile ih na dženazu, te dočekale one koji će biti na tevhidu... Bilo je nekoliko stotina ljudi... Moj otac je pokušao da ih izbroji i nije uspio... kaže da ih je bilo najmanje petsto, ali možda i sedamsto... Velika je žena ona bila, takva joj je bila i dženaza.

I onda ide sve prvo bez nje - prva Nova godina, prvi Ramazan, prvi Ramazanski, pa onda i prvi Kurban Bajram, naši prvi rođendani bez nje, prvi rođendani njenih unuka bez nje, sve ide dalje... a nje nema... a meni se čini kao da je još uvijek tu. I često mi naumpadne... I pomislim - šta bi sad Ibrišima rekla na ovo?

I kada sam se zaposlila i pozvala svoju familiju da im javim radosnu vijest, znam da bi se ona najviše obradovala, ali eto, nije to dočekala...

I eto, prođoše dvije godine... a kao dva dana da su prošla. Kao da je još juče bila tu na onoj sećiji, postavljajući u moj tanjir najbolji komad onog što je sama pripremila... kao da je još juče bila na svom pragu ispraćajući nas u suzama, osjećajući da nas vidi zadnji put, a ja joj, grleći je, šapćem - "Nemoj se sekirati, neće on brzo voziti i nazvaćemo vas čim stignemo kući"

Pitam se koliko je žena imalo tu sreću da dobiju svekrvu kakvu sam ja imala, svekrvu koju u po dana i u po noći možeš pozvati u svoju kuću jer znaš da neće zagledati kakva si domaćica, da neće ništa loše ni pomisliti, a kamoli reći i uraditi, da te gleda kao svoje dijete i da te poštuje jednako kao i ti nju, da te razumije u svemu i da se sjeća sebe iz te faze, te da ti daje apsolutnu podršku u tvojim odlukama koje se nekima baš i neće svidjeti, ali obje znate da je tako najbolje.

Jeste da kad voliš, onda te i zaboli kada ostaneš bez nekog takvog, ali se ipak nadaš da ćeš u Božijim očima zavrijediti da te Svojom milošću obaspe i da te na drugom, ljepšem svijetu ponovo sastavi sa dragim i dobrim ljudima tamo gdje neće biti ni bolesti, ni starosti ni smrti... pa da nastavimo tamo gdje smo ovdje bili zaustavljeni.

Moja starija kćerka je zapamtila svoju nanu sa tatine strane, a mlađa će je upamtiti iz mamine i tatine priče... I odrast će u uvjerenju da nisu sve svekrve iste, da u svekrvi možeš dobiti još jednu majku, i prijateljicu i sve što valja...