Tako počinje jedna od njihovih pjesama... I mi smo došle na njihov koncert u našem gradu, i zaboravile na sve ono ružno što se dešava i nama i oko nas i imale smo zaista čarobnu noć. Moje prijateljice iz VIII 2 razreda osnovne škole, škole koju smo završile prije dvadeset devet i po godinica... A to su bile najljepše godine, i muzika koju smo tada slušali je za naše uši i našu dušu i dalje najbolja muzika na svijetu... Još kada sam u masi primijetila mladića na čijoj je majici, na leđima pisalo VIII 2... :)
A dešavalo se svašta... i Pariz, i Rajlovac i svakoj od nas nešto u privatnom životu, pa stres, pa ovo pa ono... bilo je i lijepih stvari... Ja eto završih obuku za prepoznavanje i tretman traume i bilo je pet dana od jutra do mraka... i taman mi je odlično došao koncert grupe "Parni valjak" da mi popravi vikend i da napunim baterije za skori odlazak u jednu daleku zemlju u kojoj će doktor pregledati mojoj kćerki ruku i vidjeti da li se operacijom može popraviti ono što su joj učinili na porodu...
I nas tri smo otišle... koncert je počeo čitavih 45 minuta kasnije, a mi smo lijepo stigle među prvima i site se ispričale... A onda pjevale, plesale, uživale... Njihovih prvih 40 godina, i dalje su najbolji, svaka pjesma pogađa i u mozak i u srce... Godinama već nisam otišla na koncert, zadnji koncert na kojem sam ja bila je u martu prije nekih osam-devet godina, Oliver Dragojević... sa Aidom, koja je bila mala kao Alma sada... i uživala sam... I onaj psiholog u meni je proradio kada sam opažala šta mi čini muzika koju volim (kao i svakoj osobi u četrdesetim, stare stvari i bendovi zvuče puno bolje od onog što mase sada slušaju), kakve sve hormone sreće pokreće pjevanje i ples... divota jedna...
Prvi put su se povukli a nisu otpjevali "Jesen u meni", i čekala sam da se još nekoliko puta vrate... I onda "Nedjelja"... pa onaj stih "I jesi li primijetila da se klinci mijenjaju kad se iz vojske kući vraćaju"
I postoji jedna pjesma, kad god je čujem, pa i tad na koncertu u momentu se sjetim događaja od prije dvadeset i kusur godina... ratni vihor... konačno čujem pjesmu na radiju prikopčanom za akumulator iz automobila i bila je pjesma grupe "Parni valjak" - "Vrijeme ljubavi" i zapjevah je, a metak mi proleti iznad glave i porazbija prozor i staklariju... i nije mi bilo traumatično, ali me je iznenadilo... pa se, kao psiholog zapitah... šta je sve narod predeverao i koliko dugo će se prisjećati nekih slika za koje su mislili da su ih potpuno zaboravili...
U svakom slučaju, hvala Akiju i ekipi, pokazali su da su kao vino, vrijeme im ne može ništa, jeste da sada i oni, kao i mi, drugačije izgledaju, ali sve ostalo je isto... atmosfera je bila divna... I neka nam češće svrate u naše Sarajevo, pa makar bila i manja dvorana, mi imamo namjeru opet doći i pjevati sa njima :)
Nema komentara:
Objavi komentar