"Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj!"

"Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj"... 

Spot za pjesmu "Opusti se i uživaj"

Tutti Frutti bend je nekada davno otpjevao ove stihove i oni su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htjela pisati o ovoj temi sa radnim naslovom : "Mi smo odlučili da će nam biti lijepo" Možemo to i naučno obrazložiti pričama tipa "slatki limun" i "kiselo grožđe" - simbolima za psihološke mehanizme odbrane ličnosti, da budem preciznija - racionalizaciji. Ona štiti naše «ja» prvenstveno od osjećaja krivnje i od osjećaja manje vrijednosti i neuspjeha, a javlja se u nekoliko varijanti: opravdavanje, omalovažavanje i uljepšavanje. Uljepšavanje je "slatki limun", omalovažavanje je "kiselo grožđe"

Kod nas je to počelo krajem mjeseca avgusta... Ja se zaposlila, nemam godišnjeg odmora, legao dio plate i dragi reče da skoknemo preko vikenda na more. Super, samo još da nađemo kakav pristojan smještaj, s obzirom da idemo s djecom samo preko vikenda, to je skoro pa mission impossible jer je puna ljetnja sezona.

On otišao na dežuru, mobitel mu ostao kući na punjaču, ja sjela za kompjuter i surfam li surfam... Nema ništa preko interneta... Sjetih se dva poznata sajta sa TV reklama preko kojih uvijek nešto možeš naći i to povoljnije nego inače... Jeftinije je jedino kod onih koje naćoravo obilaziš u nadi da nećeš na kraju morati noć prespavati u autu. I nađoh haman u pola cijene, dva noćenja za nas 4 ima i klimu, i TV i besplatan Wi Fi, u Orebiću, u Hrvatskoj, predivno mjesto, taman za porodicu, ni preveliko da se možeš opustiti, ni premalo da ti ne bude dosadno... I prije smo ljetovali u Orebiću... Jeste malo dalje od plaže, ali, Bože moj. Ostao samo jedan apartman slobodan... Zovem dragog na broj kancelarije u kojoj dežura a on taman izašao... Kolega će mu prenijeti da nije ništa hitno ali da se javi što prije... Počekah sat-dva i onda fino rezervisah... Otkazivanje rezervacije košta 50% od ugovorene cijene... Dođe dragi sutra s dežure, kaže, čim mu je kolega prenio da nije hitno - on nije ni zvao... I ja mu pokažem slike apartmana, 300 m od plaže... a on, kao tipično muško ode na mapu i vidje da je to zadnja kuća u ulici pod planinom... 300 m jeste, ali zračne linije, a put je cik-cak, pa se nabere puno više, mada ima prečica za pješake do plaže... 

Kod njega je bilo kiselo grožđe ("Trebala si ženo pričekati da ja dođem, slomićemo se nosajući peškire do plaže i nazad!" a kod mene je bio slatki limun ("Pa bićemo samo preko vikenda, bolje išta nego ništa")... Kontaktirali smo telefonom gazdaricu i najavili joj dolazak... Uslijedilo je pakovanje svega i svačega za 4 osobe u koferčić na točkićima i ubjeđivanje muža da nisam ponijela previše stvari, te da se za malo dijete uvijek više stvari nosi jer se ono ufleka, pokvasi i sl....

Kako se vrijeme polaska primicalo, dragi sve nervozniji, on je samo razmišljao o onome šta smo mogli za te pare, kako bismo mogli bez pola stvari krenuti i slično, a ja sam odlučila da nam bude fino, pa kako god bude, ljepota je u oku posmatrača, a bolje da budemo zadovoljni i odmorimo se nego da razmišljamo šta bi bilo kad bi bilo...

U putu smo lijepo prošli, nedavno smo na jednom izletu upoznali ljude koji su nam otkrili put preko jednog graničnog prelaza na kojem uopšte nema gužve, tako da je putovanje bilo uživancija... Jeste da nisam mogla pustiti svoj omiljeni CD jer se malo isparao pa smo slušali nešto drugo, jeste da nisam spakovala djetetovu pijalicu pa smo stali u Mostaru i kupili u apoteci novu na koju je dijete tek trebalo da se navikne, jeste da je starijoj bila dosadna muzika koju mi slušamo pa je ubacila slušalice u uši i pravila se da nas ne čuje kada je zamolimo da pripazi seku, da joj nešto doda i slično. Ja sam čvrsto odlučila da će meni biti lijepo i ima tako da bude. End of story. Kraj priče... Kako god hoćete.

Stigli smo, gazda i gazdarica su izuzetno fini i iskreno ljubazni ljudi, smještaj odličan, na raspolaganju nam dvije terase, jedna iz naše spavaće sobe sa pogledom na more, a druga ogromna, veća od samog apartmana, zaklonjena od očiju prolaznika, s jedne strane gleda na more, a s druge strane na planinu i predivno zeleno raslinje, zrikavci na sve strane, divota... 

Meni je bilo super, kvadratura veća od vlastitog stana, a nije pretrpano stvarima... On je šaltao kanale tražeći nešto interesantno a meni uopšte nije bilo do televizije... Idemo na plažu, da iskoristimo i ovaj dan... Spremismo se, odosmo autom do pješčane plaže, radi malecke... Sat parkinga je šest kuna... On je platio i uputio mi "zahvalan" pogled... Odmah mu rekoh da je bliže apartman, bio bi i skuplji, tako da ne sabira kune u glavi koliko bi bilo da smo negdje drugdje... Poslušao me... ali vidim mu u očima da i dalje preračunava... 

Djeca se kupala, igrala u pijesku, plaža puna, voda topla, mi u debeloj hladovini, divota... Samo da još nije onog pijeska, ali eto... Zaboli smo sklopive kamperske stolice u plićak, noge u vodi, a ti leđima okrenut suncu, štiti te stolica i šešir...Slušaš šum valova, gledaš ljepotu ispred sebe, uživaš, snimiš i koju fotku za Fejsbuk i za uspomenu... Divota jedna... 

Uspjela sam i malo odspavati na plaži... Pa i prelistati najnoviji broj magazina "Azra"... U Sarajevu je trenutno Sarajevski film festival uveliko, a mi iz Sarajeva klisnuli za Orebić, priroda - majka! Malecku sam konačno ubijedila da izađe iz vode, presvukla je, umotala u peškire, nahranila je i ona je odspavala na plaži, nesvjesna ičeg oko sebe. Kada se probudila, spakovali smo se i otišli u svoj apartman. Djeci ponudi pomfrit kao prilog i poješće bilo šta drugo, bilo kakvo meso i bilo kakvu salatu, supa im je svaka dobra, samo da je vruća i slana... 

Za razliku od odlaska na more u mjesecu Julu, u Avgustu mrak jako brzo pada, to je moj dragi odmah izračunao. Dobro, rekoh, šta je tu je, opet smo se tuspasili na plaži, iskoristili smo i ovaj dan. Večeralo se i put pod noge - šetnja do Centra... Bila je neka klapa i da nije bila tolika gužva, ostala bih tamo da ih saslušam... Moj ideal na hrvatskom primorju je slušati klape ili Olivera Dragojevića, sve ostalo mogu i kod kuće... 

Malo smo sjeli na jednoj klupi i prišao nam je jedan dečkić od četiri godine da priča sa nama. Mi smo se prisjetili svoje starije kćerke kada je bila u njegovim godinama i na istoj toj klupi prišla nepoznatim ljudima, ispričala se s njima i rekla (iako je bila jedinica) da ima dva brata, te nabrojala djecu od našeg vjenčanog kuma... Pojeo se i sladoled, kvalitetan, svaka čast... 

Prošetali smo i pored prodavnice u kojoj se sjećam da sam kupila prije nekih sedam do deset godina svoje prve kroksice, boje ciklame, kada ih još nigdje nije bilo kupiti, a eto, i sad ih nosim... a njemu se tada činilo preskupim dati deset maraka na plastične klompe... I sad to isto tvrdi... Ne možeš čovjeka ubijediti, nikako.... 

Zato sam ostavila novčanik i za sve upite djece da im se nešto kupi - proslijedila upit tati, on nosi novčanik pa ako vam djeco halali... Lakše i meni, a i njemu, čak i kad je znao da nisam ponijela novčanik, imala sam utisak da se preznojava kad priđemo štandovima sa tašnama i šeširima.... Osjećala sam se kao mali Zloćko kada sam svu odgovornost prebacila na njega, ali njemu tako više odgovara, pa eto... neka mu...

Povratak je bio već pomalo mukotrpan, našetali smo se, prije toga se umorili od putovanja i plivanja, valja se sad penjati uzbrdo, nije strmo, ali svejedno, daleko... još je malecka na kraju tražila da je tata ponese i zaspala mu u naručju... Pobojala sam se da ujutru neću moći ustati ako mi se upale svi mogući mišići koje nisam ni znala da imam... Još nam je i gazdarica donijela flašu domaćeg vina, zaista kvalitetnog i pridružila nam se malo na terasi... Onda smo nas dvoje prešli na drugu terasu, onu iz naše spavaće sobe i došli do zaključka da je bolje da malecku prebacimo kod nas da spava između nas jer ako se probudi u mraku a ne zna ni gdje je, može se uspaničiti, zapeti i pasti na one pločice a starija, koja ima čvrst san - neće ništa ni registrovati... i tako... sjedili, ašikovali, sređivali utiske... noć predivna... 

Par sati kasnije probudilo me nevrijeme... Napadala kiša satima, sve peškire koji su se sušili i presvlake za stolice natopila vodom, skinulo plastični stolnjak skupa sa zaštitnim kvačicama na terasi, ali je u zoru opet ugrijalo sunce i sve fino posušilo do vremena odlaska na plažu.

Međutim, kao ženu u četrdesetim godinama u nekoj predklimakteričnoj fazi ipak me je iznenadilo to da mi je baš ovaj put mjesečni ciklus presječen doslovno napola i da meni više nema plaže ni sunčanja zbog mogućnosti odljeva... 

Ali nema veze, ja sam po defaultu odlučila da mi bude lijepo... Dogovorim s dragim da oni danas odu na bližu, šljunkovitu plažu pješke, a ja ću ostati kod kuće... Malena je bila malo prehlađena, nije htjela da pojede ništa više od par zalogaja... Napravila sam mu kahvu, iznijela mu napolitanke s lješnjakom, pripremila im doručak, sendviče za ponijeti i oni odoše... Ja sebi preko Wi Fi pustih Oliverove pjesme sa You tube-a, istuširah se, raspremih, a onda fino napravih sebi štimung na terasi koja gleda na more, a u hladovini: na drugu stolicu sa platnenim jastučićem podigla noge kao na ležaljku, čitala sam "Seksan i grad" prepoznavala sebe u Vedraininim tekstovima i osjećala sam se kao da kahvenišem sa nekom prijateljicom i istomišljenicom, bokal sirupa od limuna razmućenog sa hladnom kiselom vodom,, malo goveđeg nareska, milerama i paradajza za početak, pa onda sjemenki suncokreta i na kraju grožđe i napolitanke... Ma milina jedna... 

Kad su se oni vratili s plaže supica je već bila gotova, opet brdo pomfrita uz sve ostalo,... Uživancija... S obzirom da smo se prošli put umorili od te maratonske šetnje, a da još nismo došli sebi, odlučili smo da nećemo nigdje tu noć nego jednostavno da otkunjamo i svi smo odspavali nekoliko sati... Umorila nas čista hava, plivanje i šetanje... Ali izujedali nas i komarci, pošteno... Svi smo ista krvna grupa i nepušači, zdravi, ali njega nisu ni dotakli, mene su najviše izujedali, izgledam kao da imam rubeolu ili pljuskavice, stariju su isto izujedali, mlađa je prošla sa jednocifrenom brojkom ujeda... Večera, malo TV-a, malo sjedeljke na terasi sa gazdaricom... Pakovanje... 

Ujutru dragom kahva, svima doručak, pozdrav s gazdaricom i "Put putuje Latifaga sa jaranom Sulejmanom"... Dragi odlučio da idemo preko Metkovića i sat i po smo čekali na graničnom prelazu... Sreća pa se naoblačilo i nije bilo neizdržljivo vruće... Odlučili smo da nam bude fino... Nismo ranom zorom krenuli, nego u deset ujutru... 

Nema veze što smo stali kod prvog štanda sa smokvama i platili ih 4 KM po kilogramu i 2,5 KM za kilu breskvi a na svakom slijedećem štandu su smokve bile 3 KM i čitava gajba breskvi samo 5 KM, nije baš da smo na tone kupovali, bitno je da se u slast pojelo!... Najprije smo stali u Mostaru, sjeli u neki kafić, popili po sokić i dijelili radost sa Hercegovcima kada je Amel Tuka opet bio najbolji... Moj dragi se odmah sprijateljio sa momcima za sjusjednim stolom, čak mu je jedan od njih posudio svoj mobitel da pogleda snimak, raduju se Bosanci, raduju se Hercegovci, ponosni svi zajedno... 

Prošetasmo malo i kroz mostarsku Čaršiju, palo je i par fotki a ja neplanirano kupih u suvenirnici zimske duboke futrovane papuče usred ljeta... Onda smo opet stali u Konjicu... Prije ulaska u Konjic prođosmo pored restorana "Orahovica" u kojem smo onako neslavno prvog maja čekali ukusan obrok par sati i opet nismo dobili sve što smo naručili... Ovaj put smo otišli u restoran "Han" koji je na predivnoj lokaciji, pored rijeke, sa prigodnim sadržajima za djecu sa svake strane objekta... 

Nešto smo pregrizli i popili, konobari izuzetno ljubazni i simpatični, uslužni, hrana odlična, usluga brza... Čak sretosmo i poznanika koji je takođe onaj dan bio u "Orahovici" i načekao se... Usporedismo ih sa ovima ovdje... I ovdje jako puno narudžbi ali atmosfera i usluga se ne mogu porediti... Zadovoljni i sretni stigosmo predveče u svoje Sarajevo, raspakovasmo samo pola stvari, drugu polovicu sam planirala raspakovati kad se vratim s posla... Bitno je biti dobro raspoložen... A mi smo tako odlučili i zato smo se zaista odmorili taj vikend, bilo je lijepo i nama starijijma, a i djeci... Džaba ti sve savršeno ako si neraspoložen i pod stresom... A mi smo odlučili da nam bude lijepo.