Ostaću sebi dosljedna i počeću i ovu crticu odgovarajućim stihovima.
Ovaj put je to Bajagina "Moji drugovi"... A ona počinje ovako:
Ovaj put je to Bajagina "Moji drugovi"... A ona počinje ovako:
"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu..."
A onda ide ovako: "I ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu" A sinoć smo imali nekoliko ptica selica na koje bi se taj stih odnosio.
Dalje u originalu ide ovako: "Gore od Aljaske, do Australije,.." a mi bismo to mogli malo modifikovati, pa da glasi ovako: "Od Danske, Njemačke, do Australije"...
I tako,,, Pored mjesečnih okupljanja raje iz VIII 2 Osnovne škole "Prvi maj", po potrebi se sastajemo i češće... Došli ljudi iz drugih država, sa drugog kontinenta, sa drugog kraja svijeta... Šta fali, opet ćemo se vidjeti. Koliko smo jedva čekali novo okupljanje govori i to da nas je troje u jednom momentu pomislilo da je okupljanje dan ili čak sedmicu ranije, neki se spremili, neki i čak i krenuli na okupljanje ranije...
Neću više govoriti, odnosno pisati o tome koliko su dobro društvo i smijeh važni za fizičko i mentalno zdravlje, već sam pisala o tome ranije, a mnogo materijala može svako pronaći ukucavši zadanu temu na Google-u u djeliću sekunde. Ovo pišem kao jednu vrstu spomenara, da sačuvamo uspomenu, a i da se vidi da nije da samo pametujem, nego to što pričam zaista i živim i provjereno je iz prve ruke.
Kad nešto hoćeš - pronađeš način, a kad nešto nećeš, pronađeš izgovor, bez obzira koga foliraš - sebe ili druge. E tako je Fatko našao način... Iako je čovjek bio na banjskom liječenju i fizioterapijama, pretumbao je raspored, organizovao prevoz i došao u Sarajevo na "vandredno" okupljanje, a onda sutra sabahile nazad. A tek naš bivši razrednik, Duško... Čovjek je otišao bukvalno na kraj svijeta i došao nam sinoć, nakon 29 godina od posljednjeg susreta u našoj bivšoj školi... Nema čovjek Fejsbuk, ali njegova draga supruga, koja nam je takođe predavala, prenijela mu je sve informacije i mi smo se organizovali, Sandra je ovaj put bila koordinatorica projekta "Dovedimo i razrednika"... Samir je radio drugu smjenu, ali nema veze, pravo s posla - produžio do nas na našem standardnom mjestu... I nema veze što smo uglavnom morali sutra ujutro baš poraniti, VRIJEDILO JE!
Prvo smo se ispozdravljali, izgrlili i izljubili, kakvo rukovanje, pa mi se puno volimo... Onda smo čekali da vidimo hoće li naš bivši razrednik prepoznati ko je ko, sjetiti se imena i prezimena... Dobro mu je išlo sa imenima, a mi žene smo prezimena prelistale po djevojačkim prezimenima, pa smo onda uklapali mozaik. Sjedi razrednik s nama i pita nas ko - šta- kako - s kim - gdje? Krenuli smo po abecedi, kao u školskom dnevniku, nas nekoliko, a onda smo se kasnije nastavljali koga smo se prvog sjetili ili se nadovezali na priču o prethodnom bivšem učeniku, odnosno učenici.
I onda opet prisjećanje školskih dogodovština i marifetluka... Ali taj osjećaj... sjediš sa bivšim razrednikom i nonšalantno mu pričaš nešto što mu se kao učenik ne bi usudio reći. Bilo je smijeha do suza... Bilo je i priče kako se treba čvrsto držati pravih prijatelja i atmosfere koja, nažalost i na ovim prostorima polako ali sigurno blijedi i potpuno iščezava...
U tim momentima smo opet imali petnaest godina,... Puni energije, optimistični, spremni na sve ono što valja... Ako je razrednikova žena, a naša bivša nastavnica štucala, to je zato što smo je spominjali... Otkrili smo tajne kako smo mi, dječica, odmah primijetili da njih dvoje izgleda ašikuju... I eto ih sad, skoro 30 godina u braku... A dok smo o tom pričali, dočarali smo razredniku te momente, bilo je onih uzvika, tipičnih za djecu kad vide zaljubljene - ooooooooooo! Znate kako kažu: ljubav, svrab i kašalj je nemoguće sakriti!
O nekim nestašlucima i dogodovštinama mojih školskih drugova i drugarica sam i sama prvi put čula sinoć. I o nekim nadimcima... I začas bi fajront u restoranu... Još smo stajali ispred restorana, razmjenjivali utiske, organizovali povratak kućama - ko će s kim... I morali smo ići, valja ujutru rano ustati.
I onda, hajde da skineš slike sa aparata, nećeš dugo, ali džaba, adrenalin i svi mogući hormoni sreće su na viskom nivou, oči k'o fildžani i hajde ti sada zaspi... A da te iznenada fotografišu u mraku uz pomoć blica, iznenadili bi se kada bi otkrili na fotoaparatu tvoj kez od uha do uha, kao na nekoj reklami za pastu za zube i sretan pogled uperen negdje u plafon...
Probudila sam se skoro pola sata prije nego što mi je alarm trebao zvoniti, potpuno naspavana, sretna, s novim radnim i životnim elanom... Nema veze što je okolo sve sivo, kao da je oktobar i što je pomalo već hladno, iako je avgust... Meni sija sunce... U srcu, u glavi, pa onda kao da je i pred očima.
I već smo okvirno dogovorili termin slijedećeg okupljanja za mjesec dana, sa onima koji budu bili ovdje, koji budu mogli i budu htjeli...
U tim našim školskim danima bila je aktuelna Merlinova pjesma, čiji su stihovi apsolutno primjenjivi na ova naša okupljanja:
"Pa nek', neka padaju ćuskije
neka me sevdah opije
džaba, srce bez tebe ne umije"
Ali, kako sam i započela, ovu crticu ću završiti stihovima Bajagine pjesme "Moji drugovi"
Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu
i ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu
Da l' je to sudbina, il' ko zna šta li je
kad god se sretnemo uvek se zalije
uvek se završi s' nekom od naših pesama
Moji su drugovi žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca
Gore od Aljaske do Australije kad god se sretnemo uvek se zalije,
uvek se završi s' nekom od nasih pesama
Da smo živi i zdravi još godina sto
da je pesme i vina i da nas čuva Bog
Da su najbolje žene uvek pored nas
jer ovaj život je kratak i prozuji začas
Za moje drugove ja molim vetrove za puna jedra
puteve sigurne, a noći zvezdane i jutra vedra...
I onda opet prisjećanje školskih dogodovština i marifetluka... Ali taj osjećaj... sjediš sa bivšim razrednikom i nonšalantno mu pričaš nešto što mu se kao učenik ne bi usudio reći. Bilo je smijeha do suza... Bilo je i priče kako se treba čvrsto držati pravih prijatelja i atmosfere koja, nažalost i na ovim prostorima polako ali sigurno blijedi i potpuno iščezava...
U tim momentima smo opet imali petnaest godina,... Puni energije, optimistični, spremni na sve ono što valja... Ako je razrednikova žena, a naša bivša nastavnica štucala, to je zato što smo je spominjali... Otkrili smo tajne kako smo mi, dječica, odmah primijetili da njih dvoje izgleda ašikuju... I eto ih sad, skoro 30 godina u braku... A dok smo o tom pričali, dočarali smo razredniku te momente, bilo je onih uzvika, tipičnih za djecu kad vide zaljubljene - ooooooooooo! Znate kako kažu: ljubav, svrab i kašalj je nemoguće sakriti!
O nekim nestašlucima i dogodovštinama mojih školskih drugova i drugarica sam i sama prvi put čula sinoć. I o nekim nadimcima... I začas bi fajront u restoranu... Još smo stajali ispred restorana, razmjenjivali utiske, organizovali povratak kućama - ko će s kim... I morali smo ići, valja ujutru rano ustati.
I onda, hajde da skineš slike sa aparata, nećeš dugo, ali džaba, adrenalin i svi mogući hormoni sreće su na viskom nivou, oči k'o fildžani i hajde ti sada zaspi... A da te iznenada fotografišu u mraku uz pomoć blica, iznenadili bi se kada bi otkrili na fotoaparatu tvoj kez od uha do uha, kao na nekoj reklami za pastu za zube i sretan pogled uperen negdje u plafon...
Probudila sam se skoro pola sata prije nego što mi je alarm trebao zvoniti, potpuno naspavana, sretna, s novim radnim i životnim elanom... Nema veze što je okolo sve sivo, kao da je oktobar i što je pomalo već hladno, iako je avgust... Meni sija sunce... U srcu, u glavi, pa onda kao da je i pred očima.
I već smo okvirno dogovorili termin slijedećeg okupljanja za mjesec dana, sa onima koji budu bili ovdje, koji budu mogli i budu htjeli...
U tim našim školskim danima bila je aktuelna Merlinova pjesma, čiji su stihovi apsolutno primjenjivi na ova naša okupljanja:
"Pa nek', neka padaju ćuskije
neka me sevdah opije
džaba, srce bez tebe ne umije"
Ali, kako sam i započela, ovu crticu ću završiti stihovima Bajagine pjesme "Moji drugovi"
Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu
i ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu
Da l' je to sudbina, il' ko zna šta li je
kad god se sretnemo uvek se zalije
uvek se završi s' nekom od naših pesama
Moji su drugovi žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca
Gore od Aljaske do Australije kad god se sretnemo uvek se zalije,
uvek se završi s' nekom od nasih pesama
Da smo živi i zdravi još godina sto
da je pesme i vina i da nas čuva Bog
Da su najbolje žene uvek pored nas
jer ovaj život je kratak i prozuji začas
Za moje drugove ja molim vetrove za puna jedra
puteve sigurne, a noći zvezdane i jutra vedra...
Nema komentara:
Objavi komentar