Većina ljudi danas najprije pomisli da je malo pravih prijatelja, da je teško naći i sačuvati pravog prijatelja, prijatelja koji će ti biti podrška kada ti zatreba, s kojim ćeš dijeliti radost da bude veća, a tugu da je umanjiš. I obično neke životne okolnosti nas udalje od dragih ljudi ili ih čak iskušaju i pokaže se da nam baš i nisu bili najiskreniji prijatelji. Zašto onda rizikovati, otvarati srce i dušu, vjerovati nekom a on te može i razočarati ili čak zabosti nož u leđa? Odgovor na to je sažet u staroj narodnoj izreci: ko ne riskira – on i ne profitira.
Naše životno iskustvo nam pomaže u pravilnom odabiru ljudi s kojima ćemo se sprijateljiti i kako održavati to prijateljstvo od kojeg i prijatelji i mi imamo uzajamnu korist. Ima ljudi koji tvrde da pravih prijatelja i nema, a i ako ih ima – mogu se prebrojiti na prste jedne ruke. Ovakva reakcija suštinski predstavlja rezultat odbrambenih mehanizama i straha od razočarenja i nepotvrđenih očekivanja.
Samo prisustvo prijatelja ima ljekovito djelovanje, osjećamo se sretnijima, jačima, druženja s njima nam umanjuju efekat stresa i čuvaju naše mentalno zdravlje.
Prijateljske veze se počinju razvijati još u djetinjstvu. U periodu adolescencije, kada se adolescenti bore za psihološku nezavisnost od roditelja, njihovi prijatelji imaju značajan udio na formiranje slike o sebi, stavova, preferencija, motivišući ih na različite oblike ponašanja.
Ali, prijateljstvo ipak ne možemo tretirati iz pozicije da će prijatelj uvijek biti tu. Prijateljstvo se stvara na temelju obostranog ulaganja i truda, kombinacije sličnosti i međusobnog razumijevanja. Danas ni velika prostorna udaljenost ne predstavlja razlog prekidanja kontakata i prijateljstva sa dragim ljudima... Tu su nam telefon, mobiteli, skype, viber, razne društvene mreže... Postoje opcije besplatnog održavanja kontakta, samo je potrebno uložiti vlastito vrijeme. Ali zna se desiti da se neka prijateljstva jednostavno ugase jer se prijatelji nađu u različitim životnim uslovima i životnim fazama i više se ne razumiju najbolje, mada se nakon određene pauze prijateljstvo može nastaviti dalje. Jedino ne valja forsirati. Na prijateljstvo se ne prisiljava. Privlačnost između dva prijatelja je nenametljiva, emotivno motivisana. Ako ide – ide, a ako ne ide, nije preporučljivo forsirati nastavak prijateljstva u kojem se oba prijatelja ne osjećaju dobro.
Često se desi da je jedan od prijatelja uvijek bio podrška za onog drugog i to mu je u jednoj životnoj fazi odgovaralo, pozitivno uticalo na sliku o sebi kao „pravog prijatelja“ a onda jednostavno jednog dana taj pravi prijatelj procijeni da mu se „ne isplati“ to beskonačno ulaganje u prijateljstvo koje mu samo crpi energiju. Ponekad dođe i do razmimoilaženja u ključnim stvarima, do sukoba interesa, do razočarenja, svađe... Kada nestane uvažavanje mišljenja i potreba onog drugog, tu svako prijateljstvo lagano počinje da se gasi.
Isto tako, moramo biti svjesni da niko nije savršen, pa ni mi sami. Ne možemo zadovoljiti sve svoje potrebe vezane za prijateljstvo u jednoj osobi? To je bar lako... S jednima možemo da se veselimo, oni su majstori za popravljanje raspoloženja, s drugima možemo da pričamo s lakoćom o svemu, od trećih možemo svašta pametno naučiti... I sigurno ćemo izbjegavati tzv. „emocionalne vampire“ nakon kojih se osjećamo kao da su nam „popili krv na slamku“ stalnim kritiziranjem, kuknjavom i slično.
Redovna druženja sa dobrim prijateljima će nam napuniti „baterije“ da se nosimo sa svakodnevnim životnim izazovima i izvorima stresa, samim tim ćemo se i fizički bolje osjećati, a u teškim vremenima ćemo imati podršku, pa makar i bez jedne riječi, znaćemo da je nekom stalo, da je neko tu ako nam zatreba. A to puno znači.
Ako imamo na umu podatke jedne nedavno provedene ankete u Škotskoj koja je pokazala da je čak 87% osoba koje već pate od različitih mentalnih problema izjavilo da ne žele da za te probleme znaju njihovi prijatelji zbog stigme koja okružuje psihičke poteškoće i mentalne bolesti jasno nam je da su oni koji se sami nose sa svojim problemima izloženiji riziku od prelaženja akutnih problema i poteškoća u hronična stanja i bolesti.
Nekada nam je potrebno samo da nas neko sasluša, odmah će nam biti lakše, nekada će nam trebati riječi utjehe, zagrljaj, savjeti, ponekad i podsticaj, kritički osvrt, a nekada ćemo razmijeniti iskustva i shvatiti da nismo jedini kojima se to događa i saznati o tome kako se naš prijatelj snašao u takvoj situaciji, šta mu je pomoglo, šta mu je odmoglo. Nekada će nam biti potrebno da nas se shvati bez riječi i puno priče jer se dobro poznajemo i prijatelj zna koliko mnogo nama znači neka osoba, doživljaj ili događaj što bi se nekom drugom trebalo dugo objašnjavati i pitanje je da li bi to i shvatio. Može nam zatrebati i jednostavna usluga: da nam neko podigne neki paket, preuzme nešto, pričuva djecu, poveze nas jer nam se automobil pokvario... A možemo i mi zatrebati njima, a to će uticati na održavanje pozitivne slike o sebi samima kao ljudima od riječi i djela, koji su tu za svoje prijatelje kada zatreba.
Mnogi stručnjaci ističu važnost razlikovanja usamljenosti od samoće, iako su oba stanja povezana. Samoća je željeno i prijatno iskustvo, dok je usamljenost bolna i neprijatna. Postoje brojne definicije usamljenosti, ali se u svima naglašava da je ona neprijatno emocionalno i motivaciono stanje koje proizlazi iz nemogućnosti zadovoljenja potrebe za intimnošću, ljubavlju i pripadanjem. Čovjek se može osjećati usamljeno i u mnoštvu ljudi, u braku, u porodici, s prijateljima, jer je to subjektivno osjećanje. Teško je govoriti o njoj, naročito muškarcima koji bi time, kao, „pokazali slabost“, a odgajani su tako da moraju biti jaki.
Ljudi koji su iz bilo kojeg razloga usamljeni nastoje to neprijatno stanje prevladati koristeći se raznim strategijama suočavanja, zavisno od toga da li riječ o hroničnom ili trenutnom osjećanju, ali i zavisno od osobina ličnosti. Neki od oblika suočavanja su pasivna tuga (plakanje, spavanje, prejedanje), aktivna samoća (pisanje, slušanje muzike, šetnja, čitanje), trošenje novca i socijalni kontakti. Strategije mogu biti i autodestruktivne kao što su ovisničko ponašanje, kriminal, izolacija. Korisne strategije su aktivna samoća, profesionalna intervencija i potpora, kao i promjena načina interakcije sa drugima.
Pozitivan stav će proizvesti i „samoispunjenje proročanstva“ i dovesti do privlačenja dalje pozitivne energije... Eliminacija osoba koje loše utiču na nas iz našeg života, udaljavanje od njih a druženje sa osobama koje pozitivno utiču na nas popraviće naše raspoloženje, povećat će naše samopouzdanje, učiniće da budemo „optimistično-realni“, proaktivni i usmjereni na ostvarivanje pozitivnih stvari, uvjereni u sposobnost postizanja određenih rezultata umjesto da budemo tek pasivni pesimisti, da životarimo učahureni u sivilo svakodnevnice koje nas samo usporava i umanjuje naše sposobnosti, te naše fizičko i psihičko zdravlje.
Nađimo vremena da se družimo sa našim prijateljima, bićemo bolji, organizovaniji i samim tim automatski ćemo biti spremniji da se ponovo organizujemo za nova, redovna druženja sa dragim ljudima da jedni drugima „napunimo“ baterije za period do ponovnog susreta i druženja.
