Prijatelji stari gdje ste

"Prijatelji stari gdje ste

da li ću vas ikad naći?

Kažite mi što to znači

kad u ponoć netko svira"

   E tako je pjevala Tereza Kesovija, a mi prijatelji stari se opet nađosmo nakon mjesec dana pauze i haman se u ponoć vratismo kućama...

   Moja raja iz VIII2... Prošli mjesec sam mislila da ne može bolje, ali bilo je još nekoliko puta bolje... Ma da ne povjeruješ...

    Dođosmo, izljubismo se, posjedasmo i počesmo eglenisati... Pratimo se preko Fejsbuka, osim jednog prijatelja koji nema svoj profil, ali opet imamo svašta ispričati jedni drugima... I u startu je bilo veselo i puno smijeha... I tako sve do kraja... Prvi došli, zadnji otišli, neke će boljeti lice, neke stomak od smijeha... napunili smo baterije za slijedećih mjesec dana...

     Odakle da počnem? Pa eto, ispostavilo se da smo opet Snježa i ja na istim talasnim dužinama i opet smo se slično obukle... prošli put u crno-bijelu, a sad u crno-crvenu kombinaciju, i odmah smo sjele jedna do druge i napravile fotku za uspomenu... Prije toga je Amra rekla - "Daj da se slikamo, nemam nijednu fotku s tobom" pa smo se slikale, dok nismo zaboravile... kad ti je super, začas vrijeme prođe, ako se ne uslikaš na početku, ostaneš bez slika za uspomenu... a poslije žicaš slike od onih koji su se sjetili slikati... 

 Pa kad smo htjeli naručiti a konobar se sjeća šta je ko od nas naručio prije mjesec dana, već smo nezaboravna klapa, odmah smo smislili neku zezu i u vezi toga :)

   Sandra nam se, nažalost, nije mogla ovaj put pridružiti, ali je naručila pjesmu za svoju dušu... Dino je u zadnji momenat javio da su mu izbili gosti pa zato nismo imali tehničke mogućnosti kao prošli put za onlajn pjevanje i skajpanje sa onima koji su daleko (dok nikog nema u restoranu, da im ne otjeramo goste ;) ) Ali zato smo otpjevali naručenu Josipinu pjesmu kada nam je konobar dva puta pustio, iako smo pozaboravljali tekst i nismo baš talentovani za pjevanje, napravili smo i snimak refrena za onu koja je naručila tu pjesmu da joj jednog dana pokažemo... Ali taj snimak nikad neće procuriti u javnost... Nismo se baš sjajno pokazali kao neotkriveni muzički talenti. Ali to nema nikakve veze, njoj su trebale pozitivne vibracije a mi smo joj ih poslali s puno ljubavi.

   Imali smo direktan prenos preko Fejsbuk poruka sa one dvije koje nisu mogle doći, pa smo se ubacivali svi povremeno preko Samirovog mobitela i pokušavali otipkati poruku, tražeći interpunkcijske znakove... Poslije sam kod kuće pročitala kako je to izgledalo na tom grupnom chatu i bilo je ono - nigdje veze, ali smo objasnili manje više ko je šta kuckao da ipak bude povezano, koliko -toliko...

     Onoj drugoj smo htjeli napisati da hoćemo nekoliko selfija iz prostorije u kojoj se na trenutak izdvojila od gostiju da nam se javi jer je u mislima s nama, međutim poslala sam tekst prije nego što sam ispravila riječ koju je program sam automatski dovršio... ali objasniću joj to slijedeći put kad se okupimo :)

   Opet smo isijavali srećom i non-stop, ali baš non-stop se smijali za ne povjerovati, a da je bilo provala, bilo je... To se ne može objasniti onima koji nisu bili tu, pa neću ni pokušati... Ali navešću nešto što će shvatiti oni koji su bili tamo: evo fotke hurmašica splita našeg plemenitog OVOG SIRĆE (k)od Omera:

 

     ... A za Amru dio naše kasnije prepiske na Fejsbuku: 

"Dont forget marscaponeeee!" 

"Never ever"

"Ako ti kažem da se u dva ujutru tiho smijem kao Draguljče iz crtanog, a ova kompj. stolica se ispod mene trese, sve sam ti rekla. Dobro sam, nije mi ništa :D"

Mi znamo zašto ćemo se slatko nasmijati.

   I tako, tu smo bili Fatko, Zdenka, Slaviša, Samir, Snježana, Amra i ja, a ostali su bili sa nama u mislima...

   "Dižemo čašu za drugu našu" (prepoznaće se ona) i poželjeli smo da se svi aBd uskoro opet okupimo u još većem broju u zdravlju i rahatluku, pa šta čovjeku više i treba? 

P.S. Za one koji ne misle tako - ovo je bio retoričko pitanje :P

  Pozitivna energija koju smo emitovali a i sami doživjeli ne može se ničim platiti ni zamijeniti...

  Neka vam i ova crtica bude poučna: nađite vremena u mjesec dana i vidite se uživo sa dragim ljudima...

 Sve će vam se samo kazati ako me poslušate...

Toliko od mene za ovaj put... znam da će mi trebati dugo da zaspim jer sam se vratila sretna i odlično raspoložena, adrenalin je još uvijek na visokom nivou, a papirić sreće za današnji dan ću sutra napisati... trebaće mi veći format nego inače :)

Laku noć svima koliko vas ima :)

Kad se najmanje nadaš...

      Uvijek sam bila za to da se problemi moraju priznati, pa onda i rješavati. Nikad nisam bila za to da se stvari "guraju pod tepih" jer znam da će se nagomilati i isplivati na površinu kad se najmanje nadaš... Ali isto tako sam naučila da se ne moraš brinuti za nešto ako već ne možeš naći rješenje, jer brigom ne rješavaš ništa... a nekad će se i sve samo razriješiti onako kako je najbolje i za tebe i za sve vas...

      A na ove duboke misli me ponukao komentar ispod objavljene slike s receptom za jednu rođendansku tortu, na Fejsbuku. Jeste da nema baš puno veze s ovim, ali svejedno, svaka sitnica u životu može poslužiti kao mali ili veliki primjer za neku od životnih mudrosti.

          Uglavnom, imati kćerku u predtinejdžerskim godinama kada si u četrdesetim i očekuješ za koju godinu predklimakterične tegobe, kuća puna hormona, PMS-a i svega ostalog, ali eto, opet uspješno funkcionišete... Nije lako... To zna svako (evo me, postaću i stihoklepac)...

            I tako, to moje prvo dijete, dijete na čiji sam rođendan postala majka, muž postao otac, djever postao amidža, sestra - tetka, starci - nana i dedo (njegovima je ona bila već treća unuka, pa su imali tu titulu već ranije) ušlo je u fazu u kojoj misli da mi pojma nemamo u životu, da to nije više cool, da trebaju pokušati izvrdati sva moguća pravila i zabrane, džaba priča, džaba primjeri, džaba iskustva, hoće dijete sve preko svojih leđa da samo prevali, a ne da nastavi tamo gdje smo mi stali... pa eto, neka je, sve dok su u pitanju sitnice, neka nauči sama... Valjaće joj to iskustvo za izbore u njenom budućem životu, kada se bude radilo o krupnijim stvarima i životnim odlukama. 

Naša prva zajednička slika, dan poslije poroda, po izlasku iz porodilišta

             I tako, ti joj jedno govoriš a ona pokušava da uradi drugo, jer eto, svi ostali ostaju poslije škole umjesto da idu kući i onako sa ruksacima šeću u polumraku po ulicama i trgovinama, dok u blizini ljudima glavu razbijaju da bi ih opljačkali, dok otimaju djecu majkama iz ruku i hvataju ih na granici... Ti znaš da dijete mora živjeti, ali i ona zna da treba doći kući, ostaviti ruksak, tuspasiti se pa onda može i izaći a dobro zna na koja mjesta ne treba da zalazi... I ona opet... pa opet... pa opet, i još potroši pare od užine (za ovaj mjesec) časteći drugaricu kojoj je taj dan bio rođendan, usput počastivši i sve ostale koje su bile s njima... i nikako da joj uđe u glavu da nije riječ o količini novca ni o samim parama...

             I opet dva sata priče, i onda muž kao iz topa: neće biti proslave rođendana, ni torte ni čašćenja raje u "Sahat kuli" ni ničega a dobro znaš da pred djecom morate biti jedinstveni, prava ujedinjena fronta, iako si pomalo ljuta jer je SAM automatski odredio kaznu... šutiš... daš joj vremena da se uhaviza do rođendana pa možda nešto i organizujemo... Prošle je godine slavila u kuglani sa rajom i familijom, a ove godine... vidjećemo...

             A onda dođe ponuda iz škole da potpišemo da djeca idu baš na taj dan u kino da gledaju premijeru dječjeg filma... KAO NARUČENO... Potpisala sam... Onda se i muž smilovao pa kupio čokoladne banane da počasti raju na odjeljenskoj zajednici... Onda smo joj djelimično progledali kroz prste pa smo organizovali mini proslavu, pozvali tetku (nana je nažalost bila bolesna pa nije mogla doći) i rodicu, a ja sam napravila fast-food tortu.

                Dakle, pored kina koje je ispalo savršeno, svi su išli zajedno a mene došlo samo 5 KM za kartu i prevoz, i ovo što ću napisati je još bolje ispalo u svakom pogledu, kad sam se najmanje nadala.

                Brzinski sam smutila tortu, ja, poguzija koja je znala po čitav dan praviti komplikovano jelo ili tortu od koje boli glava, ne možeš prestati jesti, svi to nahvale, ali eto, sad si u frci i praviš brzinski bilo šta, ali sa puno ljubavi... Nađoh recept na internetu, pa ću ga postaviti i ovdje: 

Brzinska torta s puslicama:

Kora: pomiješati 300 g mljevenog keksa (plazma ili petit) sa malo mlakog mlijeka i rastopljenog putera, bolje da bude tvrđe i suho, nego gnjecavo, pa postepeno dodajte mlijeko, meni je otprilike otišla šolja mlijeka...
Istapkate i oblikujete koru od plazme po dnu kalupa
preko kore poredati puslice (100-200 g ovisno o dimenzijama torte)
preko puslica preliti kremu (u kalup)...
Krema: umutiti 4 bjelanca s malo soli u čvrst snijeg
U drugoj posudi umutiti kremasto 4 žumanca i 200-250 g šećera u prahu)
dodati žumanca u bjelanca, te na pari otopljenu čokoladu za kuhanje (100 g)
na kraju u sve umiješati margarin ili puter (najbolje ga narendajte da se prije istopi i sjedini s masom)
preko kreme premažete umućena dva šlaga prema uputstvu s pakovanja
Jednostavna, a vrlo ukusna

   I tako ja napravih fast-food tortu, nisam se čak trudila da je ukrašavam sa tuljcem za šlag i crtanjem, pisanjem kao što se to nekad ukrašavalo, najbolje su torte one koje su ukusne, sa ili bez fondana, dječica pamte slike i oblike, a mi stariji volimo da je ukusno, a ostalo je manje bitno... Pošto čuvam svjećice od rođendanskih torti mlađe kćerke, imala sam ove koje su mi trebale, i voila - evo njenog veličanstva - brzinske torte!

    Tetka je došla sa punom kesom poklona, kćerka je dobila toliko poklona kao da je imala veliku zabavu pa od svakog dobila po jedan poklon, a nešto je i mene zapalo (hvala tetka!) i fino smo se družili, ispričali, a ono, što me je najviše iznenadilo je to da im se torta pravo dopala...

      Inače, moja sestra isto pravi dobre torte i očekivala sam jedno OK, čak sam dodala više šećera za naš ukus, jer djeca vole slađe, ali pravo im se dopala... Suprug je morao otići po kofere (spremamo se za put, a stari se pohabali) pa je on kasnije dobio svoj komad torte i oduševio se... Kasnije su tražili još po komad (kad su gosti otišli) i ode torta istom brzinom kojom je i napravljena - dok kažeš KEKS!

      I onda kada čuješ sutradan: "Mama, sve su ti torte odlične, ali meni je baš ova bila najbolja od svih rođendanskih torti dosad" i ostaneš otvorenih usta... Kad si se najmanje potrudila, ali s isto toliko ljubavi, svejedno, ispalo je odlično, i više nego odlično...

   Prisjetih se i nedavnog rođendana mlađe kćerke... Pošto imamo mali stan, ako ne organizujemo u igraonicama, onda organizujemo nekoliko dana proslave zaredom, a još ona rođena 29. februara pa slijedeće tri godine taj datum i ne postoji, možeš slaviti kad hoćeš... Planirali smo jedan dan, ali neki gosti nisu mogli taj dan pa su došli sutradan... Prvi dan sam bila pripremila i slano i slatko, još sestra donijela kiflice, kuma tortu a drugi dan sam bila umorna i napravila sam samo platu, poslagala kako bosanci kažu: mezu, piće, kahvu i poslije iznijela tortu, a ispalo je još bolje nego prvi dan, bilo je društvo odlično, smijali smo se i zapričali do kasno u noć, dok su se djeca u drugoj sobi igrala i čudila se kako i odrasli mogu dobro da se zabave...

   Ako pravite zabavu radi poklona ili da biste zadivili nekog svojim sposobnostima, čak i da vam sve prođe savršeno, vi ćete se slomiti od umora i napetosti, pribojavajući se svih mogućih komplikacija koje bi vam se ispriječile na putu da sve bude SAVRRRRRRŠEENNNNNNNNO! (imitiram jednu takvu personu) i nećete uživati u rođendanu svog najomiljenijeg bića na svijetu... 

    Sve sam odradila maksimalno opušteno i bez nekih pretenzija a ispalo je svima odlično :)

    Treba organizovati i planirati, ali isto tako treba shvatiti šta je suština i naučiti biti opušten da bi se u istim stvarima moglo i uživati...

   Još jednom čestitam kćerkama njihove rođendane, rodila njih njihova majka, da su mi žive i zdrave još bar 100 godina, da ih provedu u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju sa svojim najmilijima, da imaju dobru nafaku, lijep život, da ih okruže pravi prijatelji i da im ljubav bude uzvraćena... sve što želim i samoj sebi pa i puno više... Ljubi vas vaša mama :*

   

Koji, ba, osmi mart?

        Jutros sam planirala duže odspavati... Umalo da uspijem... Nema veze što je nedjelja... Jedna od komšinica, koja non-stop renovira stan i to podugo, jutros nas je opet počastvovala već od osam sati bukom majstora koji, pretpostavljam, još uvijek renoviraju to famoooozno kupatilo... I opet sam uspjela zaspati... Prvi put nakon nekoliko godina, otkako sam se zadnji put porodila, zaspala sam snom djeteta, ne registrujući ništa oko sebe, znajući da je suprug tu ako se malecka probudi, jer je u subotu naveče nekoliko sati prije nas otišao na spavanac, pošto je u petak dežurao na poslu... I onda mi je zazvonio mobitel, pa sam morala ustati da se javim i začula sam veseli glas kćerkicine kume koja mi je htjela čestitati osmi mart i na osnovu mog kreštavog polu-glasa, polu-šapata shvatila je da me je tek probudila i uslijedilo je ono čuveno "Jesam li te to probudila?" A šta da kažem, nego - "Jesi" i nakon što se počela izvinjavati, rekla sam joj da nema veze, samo što ne mogu pričati ujutru pošto mi je grlo takvo - kakvo je :) I nije bilo rano... Ispričasmo se ukratko i uskoro ćemo kod njih u posjetu :)

           Poslije je stigla SMS čestitka, pa na Fejsbuku tagovana na nekoliko slika, divne geste, moram priznati... Ali na stranu čestitke, nije mi jasno zašto ljudi ovdje slave Prvi maj i Osmi mart. Slaviti, odnosno teferičiti u skladu sa vlastitom finansijskom situacijom za Praznik rada gdje je teško pošteno se zaposliti, dobiti platu a o položaju žena na Balkanu, onom nezvaničnom i između redova da i ne govorim. Trebale bismo biti mažene i pažene svaki dan jer to svaka (pa dobro, SKORO svaka) od nas zaslužuje: razvlačiti ono malo pošteno zarađene crkavice koja preostane nakon plaćanja računa na mjesec dana doručka, ručka, večere, na kupovinu školskog pribora, odjeće, obuće, poklone za druge, izvanredne neplanirane troškove, juriti na posao (naročito gradskim prevozom), pošteno ga odraditi uz pokojeg čudaka, bilo na poslu među kolegama ili među strankama, pa juriti nazad, nahraniti familiju, počistiti, posvetiti svima bar malo pažnje, nadgledati đake da li su se spremili za sutra i napisali zadaću, čekati da te dragi primijeti između šaltanja kanala po daljinskom upravljaču, a pritom nastojati biti raspoložena za svakoga i biti koliko toliko dotjerana i biti sretna jer te ne tuče, ne vara te (ili ti bar to ne znaš), nije ovisnik o supstancama ili kladionicama, pa kupiće ti jedan cvjetić za osmi mart, a ti ćeš opet morati skuhati, oprati i svašta nešto ako imate jednu platu, a ako imate dvije, možda ćete otići i u restoran na neku večericu...

           Već sam postavila na Fejsbuk, pa ću i ovdje... Ne volim ono u šta su se praznici pretvorili, priliku za kupovanje jeftinih poklona jer trebaš kupiti poklone za više osoba, kič po ulicama i prodavnicama i čestitka... Nakon što sam nekoliko puta na početku braka dobila od svog dragog (Valentinovo, Dan žena pa godišnjicu braka, sve u četrdesetak dana) za naše uslove neodgovarajuće sobne biljke u saksijama, marame i šalove neodgovarajućih dezena, te toaletne vode koje sama nikad ne bih izabrala... onako neromantična ali praktična, dogovorila sam se s njim da ću izabrati knjige, kupiti ih i potpisaćemo kojim povodom... I laknulo i meni i njemu, nakupilo se knjiga...

                Pitao me je dan prije da li da mi kupi nešto, i opet sam mu rekla, nemoj, ti uspavaj dijete, ili uradi neku sitnicu po kući umjesto mene, samoinicijativno, meni će to biti kao znak pažnje divan poklon i to ne mora biti (samo) za osmi mart... I opet mi je kupio ružu, ali bar nisam danas morala praviti ručak, poštedili su me svi i napravila sam nešto jednostavno za par minuta... Čak ni suđe danas nisam morala prati... Niko sretniji od mene... Posvetila sam se malo samoj sebi, na pošteno-kokuzni način: nisam otišla frizeru, nego sam sama ofarbala izrastak i svima lijepo... a poslije me je dragi iznenadio kupivši mi bruskete i omiljenu čokoladu... E to ja zovem ugođajem...

               Ako krenemo unazad i zaustavimo se dalekog 28. februara 1909. godine, stići ćemo na prvo obilježavanje Dana Žena u Sjedinjenim Američkim Državama donošenjem dekleracije od strane Socijalističke partije Amerike, ali trebamo skoknuti u vremeplov i vratiti se još puno ranije, tačnije na datum osmog marta 1857. godine kada su u Njujorku javno demonstrirale žene tekstilne radnice, zaposlene u industriji odjeće i tekstila zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstrante je, naravno, rastjerala policija, ali su te iste žene dva mjeseca kasnije osnovale sindikat... Protesti su se događali i slijedećih godina, a najpoznatiji je bio onaj iz 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz Njujork, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa... Ovo je možda nama, ljudima u četrdesetim godinama bilo dosadno kada smo o tome učili u svojim socijalistički uređenim školama, ali starijima od nas i ovim mlađima bi trebale da se upale lampice jer se ponovo nalazimo u istim takvim uslovima a ne radimo ništa povodom toga... Neću više o Klari Cetkin, prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu i ustanovljavanju Međunarodnog Dana žena... Neću ni o proslavljanju istog u raznim socijalističkim zemljama... 

        Ali hoću o tome kako je u mnogim tim zemljama (uključujući i ovu našu) taj praznik, isto kao i Prvi maj uostalom, izgubio svoju ideološku osnovu i postao kao neka prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema ženama u njihovom životu: majci, punici, ženi, svastikama, kćerkama, kolegicama, ili djevojkama (ako su single)... Ali su istovremeno utrpali i Valentinovo i sve se pretvorilo u to da što jeftinije prođeš, da se neke žene pohvale poklonima ili ljubavlju koja se eto tako pokazuje, da se pokaže kupovna moć koja je kod nekih bar za praznike iznad standarda, a neke su ogorčene, dok ih je većina neutralna po tom pitanju.

    Svaki je praznik prilika da nešto proslavimo, budemo malo svečaniji, ako već ne možemo platiti frizuru, večeru, poklon, bar da budemo bolje raspoloženi taj dan jedni prema drugima...

    Ali danas su me oduševile aktivistice fondacije CURE i nekih nevladinih organizacija koje su zajednički organizovale u Sarajevu ulični marš povodom obilježavanja osmog marta, a slična stvar se desila i u Banjaluci. Žene su tim maršem podsjetile građan(k)e na istinske vrijednosti Osmog marta, ali su i skrenule pažnju na STVARNI položaj žena, kako u našem društvu, tako i u svijetu. Bosna i Hercegovina JESTE potpisnica brojnih konvencija o pravima žena, ali one, nažalost, nisu primijenjene u praksi.

    U Banjaluci je više udruženja organizovalo isti marš pod sloganom "Sloboda rađanju" sa željom da ukažu na specifičnosti savremenog položaja žena, sa naglaskom na porodilje, majke i žene sa invaliditetom. Transparentima čiji su me naslovi oduševili - skrenuli su pažnju i na to u kakvoj državi se djeca rađaju, kakvu vrstu posla će moći da dobiju, o uslovima u porodilištima i odnosu medicinskog osoblja prema porodiljama, o zdravstvenoj zaštiti, porodiljskim odsustvima, nadoknadama, mogućnostima vantjelesne oplodnje, o nezaposlenosti...

  Uglavnom, da skratim priču, spominjalo se i silovanje i sve teške situacije sa kojima se žene susreće i problemi ostvarivanja osnovnih životnih prava...

   Nažalost, mi sve to zaboravljamo, do slijedećeg osmog marta... Prva ja ću zaboraviti da su mi dijete napravili invalidom zbog lijenosti da se naprave dva koraka i pregleda me se jer tvrdim da se porađam a oni mi ne vjeruju jer eto ne vrištim... A kakve sam sreće, kad budem očekivala unučad, ako budem to i doživjela, uslovi u našim porodilištima neće biti ništa bolji, da o ostalim stvarima i ne govorim...

    Obično pišem neke pozitivne crtice na ovom blogu, ali želim da i ovo bude pozitivna crtica, da nas podstakne na nešto konkretno što možemo učiniti na bilo kojem polju... Jedan mrav je možda sitan, ali može puno povući, a tek kada se udruži sa čitavim mravinjakom...

   Zato drage moje, pokažimo još jednom da smo jake, sposobne i da možemo - ako već ne promijeniti, a onda bar uljepšati svijet bar onima oko nas, svojim najmilijima, ali ne (samo) tako što ćemo zategnuti bore, poskidati kilograme, srediti frizuru ili skuhati dobar ručak, napraviti tortu... Naučimo djecu da imaju pravo živjeti bolji život i kako da se bore za njega a da ipak ostanu ljudi, a ne da postanu vukovi... Naučimo ih i našim iskustvom, našim pogreškama, kako usponima, tako i padovima... Naučimo naše muškarce da mi treba uvijek da budemo voljene, poštovane, uvijek dame, a ne samo popis na spisku kupovine osmomartovskih poklona...

Jer mi to možemo...

Jer mi to moramo...

A mi to možemo...

Volim vas sve

Poštujte svoje ukućane, oni se ne podrazumijevaju

      Prije nekoliko godina gledala sam jednu brazilsku seriju, originalnog naziva "O clone" a preveli su je kao "Zabranjena ljubav", dok su je domaćice koje su je pratile nazivale "Žad" po istoimenoj glavnoj junakinji serijala Jade. U njoj su praćene paralelno dvije kulture, kršćanska na jednom kontinentu i muslimanska na drugom kontinentu. Ono što me je oduševilo je činjenica koliko se kod muslimana poštuju ukućani, kako se žena dotjeruje najviše za ukućane, iako tu svoju ljepotu sakriva pod velom od svih ostalih, te kako se poštuju i gotive i žena i muž i otac i majka... Kod nas u Bosni kod većine muslimana, odnosno Bošnjaka, a i ostalih konstitutivnih naroda sve je više zapadnjački - u kući smo nikakvi, a sređujemo se za izlazak iz kuće, i sa strancima smo ljubazniji nego sa vlastitim ukućanima jer, ne samo da se oni podrazumijevaju nego, nažalost, predstavljaju naš izduvni ventil jer se većina nas istresa na najpogodnijem članu porodice koji sa nama živi u istom domaćinstvu. Majke i očevi su nasekirani situacijom u državi, razmišljaju kako će isfinansirati sa ono malo pošteno zarađenih para sve ono što je najneophodnije a što je nezamislivo izvesti sa ono malo crkavice koliko im ostane od plate, neko ih je na poslu nasekirao, ili na putu do kuće, ili se sekiraju jer se priča da će otpuštati radnike, da firma propada ili ih je neko vani jednostavno iznervirao i onda kada dođu kući na jedno najobičnije pitanje, bilo dječije bilo odrasle osobe izviču se na tu osobu i protutnja orkan preko onog jadnička koji je samo nešto nedužno pitao...

Budimo zahvalniji na onom što imamo

    Djeci je puno teže, djeca nisu birala ni da se rode, ni kad ni gdje da se rode ni ko će im biti roditelj, oni ne mogu shvatiti šta znači nemati para, biti nervozan, umoran, bolestan, jer oni sve to nisu, a kada, kako u jednom vicu reče snaha svekrvi - stalno moraju voditi računa o tome za koje uho ste zatakli cjvetić, ili - na koju ste nogu ustali danas uvijek očekuju oluju iako pojma nemaju ili čak znaju da nisu ništa uradili, naviknu se pratiti sitne znakove da će neko eksplodirati u njihovoj blizini, ali svejedno, uvijek ih uspijete negativno iznenaditi i zaboraviti na to, dok djeca ili ne zaboravljaju i sve im se akumulira, pa kad se nakupi to ih pokosi, ili zaborave u svojoj svijesti, ali kroz podsvijest sve ispliva na površinu, samo zamaskirano, bilo kao nemirno ili previše mirno ponašanje, problematično ponašanje, psihosomatski simptomi, pretjerana neurednost ili pedantnost, ma svašta nešto. Zato, koliko god da smo nervozni i umorni, sjednimo, zagrlimo to dijete, pogledajmo ga u oči i posvetimo mu minutu, makar minutu da ga saslušamo, ono će nas smiriti, biće to dodatni dobitak za oboje.

    Ali nije ni ženama lako, kako onim zaposlenim, tako i onim nezaposlenim. Ustaneš raspoložena, a suprug se izviče na tebe pošto je nasekiran jer mu je otac bolestan, a kćerka tinejdžerka, kad je zamoliš da opere zdjelu od mladog sira, jer ti nešto praviš a ona je svakako tu kaže - a šta ćeš ti raditi? To boli, boli kad znaš da se ti na njima ne istresaš, i znaš da se slomiš bez radnog vremena i bolovanja i da kuća nije čista sama od sebe, ni veš opran ni ručak skuhan, ali eto - šta ćeš ti raditi? I ona to dobro zna da te boli, očekujući da ćeš se iznervirati i na kraju sama to uraditi a nju pustiti na miru, e to tek nervira... 

Nezgodno je jer obično su majke u klimaksu ili pred klimaksom baš kad im kćeri ulaze u pubertet i to je pravi sukob hormona i pored silne majčinske ljubavi :) Ali nikoga ne bi ubilo da zatvore ladice ili vrata od ormara, ako već ne žele složiti svoju odjeću koju obično ostavljaju napolju po stanu jer će im zatrebati ili, ne daj Bože saprati čašu ili zdjelu za sobom nakon popijenog soka, pive i pojedenog čipsa... Zna se čiji je to posao... A što bi majka/žena/domaćica mogla za to vrijeme uraditi neki drugi posao, recimo oprati prozore, ili se čak i odmoriti i biti raspoložena te izaći u šetnju, živjeti, a ne samo čistiti, spremati za druge, iako s ljubavlju, ipak to konstantno na duge staze premori ženu i ubija je u pojam da je ne smatraju ljudskim bićem sebi ravnim koje ima svoje potrebe nego samo kućnim robom koji im je na raspolaganju... 

Krajnje je vrijeme da se mijenja taj mentalitet i da se za nezaposlenu ženu ne kaže da je SAMO majka i SAMO domaćica... A kroz kakav stres tek prolaze zaposlene žene, to je posebna priča...

Tipičan "neradni" multitasking dan jedne SAMO domaćice i SAMO majke (a tek kad imaš više djece...)

A još ako nešto radiš...

   S vremenom se navikneš da ne očekuješ od muškarca nikakvu pomoć jer i ako kćerkici opere zubiće ponekad, to ti obavezno nabije na nos između redova jer to nije njegov posao i eto - bacio ti je smeće, tebi, kao da je samo tvoje... Navikneš se...

  A ima i žena koje su podjednako bezosjećajne i sebične, pa čak i više, ali njih je puno manje... uglavnom se lomi preko žena i dječice... a svi problemi svijeta, politički, fudbalsko-reprezentacijski, financijski - lome se preko njegovih leđa ali kad dođe kući - vi ste mu krivi za sve...

   A svi smo puno ljubazniji i sa strancem kad greškom pozvoni na naša vrata, ili čak sa onim dosadnim prodavačicama što vas nazovu telefonom pa nikako da ih se kutarišete...

  To su naši muževi, naša djeca, naše žene, naše majke, mi smo jedni drugima najpreči. I mi se ne podrazumijevamo, sve je samo pitanje dobre volje i kućnog odgoja... Sutra da ih izgubimo patili bismo, a život promiče pored nas i naši međuljudski odnosi nisu ni deseti dio onog što bi mogli i trebali biti.

  Mene recimo oduševljava kad moja trogodišnja kćerkica dođe i kaže kako me puno voli, kada svakom od nas kaže: Izvoli" "Hvala" i "Nema na čemu", mada me isto tako nervira kada ja svojima lijepo kažem "Hvala", a oni ne kažu "Molim" ili "Nema na čemu" pa ja sam samo ukućanin, tj. član domaćinstva. Forma je jedno ali ona suština iza nje je nešto sasvim drugo...

   Većina današnjih žena kaže: samo da je zdravlja, za muža je dovoljno da se ne švalera, da te ne tuče i da ne loče, te da ti donosi platu kući, a za djecu da su solidna u školi... a i jedni i drugi mogu puno, puno više... Sve to utiče i na zdravlje, ako se ljudi ignorišu i tek zajedno žive pod istim krovom, siromašniji su za sve ono što porodica može da im pruži: zadovoljenje raznih psihosocijalnih potreba, osjećaj pripadanja i podršku, ma svašta nešto... A tek što zdravlje može biti narušeno življenjem sa osobama koje su namrgođene i šta god da im uradiš - ništa im nije po volji, otresaju se za tebe ne za svaku sitnicu nego isprovocirani nečim u njihovom životu izvan kuće, kako fizičko zdravlje (šećer, srce, pritisak) tako i psihičko zdravlje malo po malo postaje sve tanje i tanje dok se ne ukažu konačne posljedice... O problematičnim odnosima, zlostavljanjima i psihopatologiji da i ne govorim, to je tek posebna priča.

  Sjećate li se kad smo živjeli pod kišom granata, išli pod snajperskom vatrom da dovlačimo koji kanister vode ili naberemo koju travku i pokupimo koju grančicu da bismo imali šta pojesti ili naložiti... Kako smo se opraštali i pozdravljali jer nikad nismo znali hoćemo li se ikada više ponovo vidjeti, bilo da ono jedno pogine vani ili ovo drugo u granatiranoj kući ili stanu. Cijenili smo i silno voljeli jedni druge, nismo htjeli da među nama ostane nešto dvosmisleno i nedorečeno, a ne daj Bože o svađi da bude riječ. I stalno smo jedni drugima govorili da se volimo...

  A gdje smo sad, pritisnuti svim živodnim nedaćama, najvoljeniji žive pored nas, mi pored njih, gledamo svoje televizijske emisije na različitim televizijama, surfamo po internetu sa kompjutera, smartphone-a, igramo se igrica po tabletima... a život prolazi... Ili se, u još gorem slučaju zbog vlastitog neraspoloženja ili sekiracije zbog nečeg drugog ili trećeg - ružno obraćamo osobama koje s tim nemaju veze a koje su nam najpreče u životu... Zaboravili smo na osmijehe, gdje su nam zagrljaji i sitni znaci pažnje, bilo nekim osmijehom, lijepom rječju ili konkretnim postupkom... Kome treba cvijeće i parfem za Valentinovo, osmi mart, godišnjicu braka ili rođendan... Zašto ne biste taj dan vi počistili kuću, skuhali ručak, oprali suđe ili jednostavno oprali djetetu zubiće i uspavali ga... ali s osmijehom, a ne s prebacivanjem jer ste eto propustili dva gola, dok ste djetetu oprali zubiće bilo je 1:0 pa 1:1, uh, jaka šteta! :)

   Shvatimo da se ništa ne podrazumijeva, volimo se, poštujmo se i razgovarajmo o tome šta nas stvarno muči, biće nam lakše i ljepše. Uživajmo jedni u drugima i jedni sa drugima :) A gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Definitivno.