Prevencija samoubistva - šta možemo učiniti?

10. SEPTEMBAR – SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBISTAVA

ŠTA MOŽEMO UČINITI? - OBRATIMO VIŠE PAŽNJE NA LJUDE OKO NAS

Svjetski dan prevencije samoubistava obilježava se svake godine 10. septembra na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubistava (International Association for Suicide Prevention – IASP) i u saradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation – WHO.) s ciljem podizanja svijesti o potrebi i obavezi akcija na prevenciji samoubistava na globalnoj razini.

Globalna veličina problema

Samoubistva predstavljaju jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko milion ljudi godišnje u svijetu počini samoubistvo. To predstavlja «globalnu» smrtnost zbog samoubistava od 16 slučajeva samoubistava na 100.000 stanovništva, ili jedno samoubistvo svakih 40 sekundi. Samoubistva čine više od polovine nasilnih smrti u svijetu - više nego sve smrti zbog ratova i ubistava.

U mnogim razvijenim zemljama samoubistva se nalaze na 2. ili 3. mjestu vodećih uzroka smrti kod adolescenata i mlađih odraslih osoba te na 13. mjestu uzroka smrti kod osoba svih dobi. Iako su samoubistva jedan od vodećih uzroka smrti kod mlađih osoba (15-34 godina), većina samoubistava ipak se registruje u dobi iznad 60 godina.

Svake godine više miliona osoba pokuša samoubistvo koje, iako ne završi smrtnim ishodom, zahtijeva medicinski tretman i brigu o mentalnom zdravlju te odražavaju ozbiljnu ličnu nesreću ili bolest, a još nekoliko miliona ljudi godišnje - porodice i bliski prijatelji osoba koje su počinile samoubistvo su osamljeni i pogođeni tim činom, a posljedice tog gubitka često traju i čitav život.

Šta je to što mi možemo učiniti? Možemo proširiti svoje vidike istraživanjem informacija vezanih za faktore koji su povezani sa vjerovatnoćom izvršenja samoubistva, sa opisom ponašanja neke osobe koja je izvršila samoubistvo a niko prethodno nije naslutio, mada kasnije, kada se retrospektivno analiziralo njegovo ili njeno ponašanje mogu da se uoče neki obrasci ponašanja. Možemo osobama za koje sumnjamo da imaju neke teškoće koje bi mogle rezultirati i samim razmišljanjem o samoubistvu pomoći lijepim gestom, ali i pružanjem informacija kako, gdje i kome se mogu obratiti za stručnu pomoć.

Postoje opšti faktori suicidalnog rizika u opštoj populaciji, kao što su pol, starosna dob, bračni status, obrazovna struktura, način života, teške bolesti, duševni poremećaji i oboljenja, ali postoje i specifične situacije koje, u kombinaciji sa određenim psihičkim karakteristikama pojedinca i spleta okolnosti znatno povećavaju rizik od izvršenja samoubistva, a često i prethodnog ubistva, socijalna patologija, ovisnosti, rastureni domovi...

Osvrnimo se oko sebe, obratimo pažnju na stare, usamljene, bolesne, na one koji imaju određenih bračnih problema, na adolescente koji su u osjetljivoj životnoj fazi i teško podnose razočarenja, gubitak ideala, tjelesne deformitete, razočarenja u ljubavi i prijateljskim vezama, na osobe koje su ostale bez životnog partnera, bilo da je došlo do razvoda, svađe, prevare i napuštanja ili smrtnog slučaja, na osobe koje teško podnose neuspjeh na bilo kojem polju a naročito obratimo pažnju na mlađe osobe koje su upravo zbog nečijeg samoubistva ostale bez bliske osobe. Tu je upleteno više faktora, poput hereditarnog opterećenja, separacionog straha te mehanizama identifikacije i imitacije.

Što se tiče vremenskih i meteoroloških podudaranja - statistike pokazuju veći broj izvršenih samoubistava kada je kišno vrijeme i nizak pritisak koji predskazuje loše vrijeme, kao i u kasno doba noći, prije svitanja, za vrijeme vikenda, kada je najmanja vjerovatnoća da će ih iznenadni dolazak nekoga ili neki događaj osujetiti u njihovim namjerama da okončaju sebi život.

U indikatore suicidalnog ponašanja možemo navesti: često povlačenje i osamljivanje, gubitak tjelesne težine i nesanicu, odsustvo volje i interesa za bilo kakve aktivnosti, verbalno iskazivanje osjećanja bezvrijednosti, pojačan jutarnji zamor, osjećanje bespomoćnosti ili krivice, sklonost pretjeranom konzumiranju alkohola i cigareta, konzumacija opojnih supstanci, ispoljavanje napetosti, nervoze, neraspoloženja i potištenosti, sklonost konfliktima u komunikaciji sa okolinom, zabrinutost za svoje zdravlje i često traženje ljekarskih pregleda, preokupiranost morbidnim sadržajima. Postoje još neki znaci u ponašanju osobe koji bi nas trebali zabrinuti, među njima je to kada osoba počne poklanjati drage stvari, kada se naprasno počne rizično ponašati, što uključuje i izvođenje raznoraznih „vratolomija“ ali i promiskuitet i upuštanje u rizične aktivnosti izjegavajući korištenje bilo kakve zaštite, dogovaranje za završavanje nekih dotad nedovršenih poslova...

Postojanje jednog ili nekoliko navedenih simptoma ne mora značiti da će osoba razmišljati o samoubistvu ili ga počiniti, ili bar ne u početku, ali predstavljaju jednu vrstu signalne zastavice da je ta osoba u problemu i da joj je potrebna podrška, pa i stručna pomoć. Otuđenost, nepoverenje u ljude i nedostatak ljubavi često idu "ruku pod ruku" sa depresijom i bijesom koji će, ako je strah od smrti mali, obilježavati ponašanje i doživljavanje kako samoubica tako i osoba koje prema samoubistvu tek imaju pozitivan stav.

Osoba koja planira samoubistvo u teškim životnim okolnostima, prolazi kroz pet psihološki jasno odvojenih faza u kojima joj je ponašanje nepredvidljivo promjenjivo zbog unutrašnje borbe kroz koju prolazi:

1. Faza nemira i nespokoja, u kojoj osoba, uglavnom nakon nekog ugrožavajućeg događaja, pokazuje uzbuđenje, strah od konkretnih situacija i objekata, ali i života uopšte, a što NIJE DO TADA bilo svojstvo njenog ponašanja (u takvom stanju ona promišlja i sanjari, zamišlja nerealne okolnosti, pokušava raznorazne stvari, ali nije sposobna vidjeti izlaz iz objektivno nepovoljne životne situacije što je prvi korak u začaranom krugu);

2. Faza apatije, odnosno osjećanja da izlaza i nema, do koje dolazi nakon neuspjeha u prvoj fazi;

3. Faza kada mogućnost samoubistva postaje fiks-ideja, (tokom prve dvije faze osoba i ne mora da pomišlja na samoubistvo ali se mišljenje i osjećanja postepeno sužavaju na samoubistvo; osoba se povlači u sebe i okolina postaje svjesna da ona ozbiljno pati, mada malo ko može da nasluti da se bavi idejom samoubistva, poneko pokušava i da pomogne savjetima; u ovoj fazi takva osoba najčešće manje spava i manje jede; ako joj se ne pomogne konstruktivno, kasnije će biti teže jer se ona usredsređuje i vezuje za jedinu opciju - samoubilačku).

4. Faza u kojoj osoba, nerealno, opet mijenja raspoloženje, postaje malo društvenija i vedrija, što je varka, jer ona nostalgično obnavlja lijepe trenutke svog života, živi u svom unutrašnjem svijetu, okolini se čini kao da je kriza prošla; zapravo, ona i jeste prošla, jer je ta osoba najčešće već odlučila šta će uraditi; tada ona može i jasno da izrazi (na bilo koji način) svoje namjere; zavarana utiskom da joj je bolje, okolina više ne obraća pažnju na nju.

5. Faza kada osoba diže ruku na sebe.

Za prevenciju je, kako tvrdi psiholog George Fidler, potrebno prestati osuđivati poteze samoubica kao zločin, ali isto tako prestati glorificirati samoubistvo kao herojski čin. Osoba koja razmišlja o samoubistvu možda i ne želi umrijeti ali jednostavno ne vidi izlaz u svom životu i ne zna kako dalje živjeti u datim okolnostima.

Šta učiniti kada nam se obrati suicidalna osoba ili kada prepoznamo neke od gore navedenih simptoma u njenom ponašanju? Prije svega saslušajmo ih o svemu što imaju reći, postavljajmo im pitanja, objasnimo im da nam je stalo do njih i da im iskreno želimo pomoći iako ih možda i ne razumijemo baš najbolje i ne znamo kako im pomoći, nemojmo im pametovati o životu i dijeliti savjete kao neke univerzalne istine, uputimo ih na mjesta na kojima mogu dobiti pomoć, od SOS telefona, do stručnjaka za mentalno zdravlje u nadležnim zdravstvenim centrima, uključimo još nekoga kako ta osoba ne bi ostala sama, bez podrške, pritisnuta brigama i preokupacijama koje sužavaju njenu svijest i čine da joj samoubistvo izgleda kao jedini ispravan potez i izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.

Budimo dobri prijatelji, kolege, komšije, sjetimo se onih koji su usamljeni, bolesni, nemoćni, koji imaju problema, budimo im pri ruci koliko možemo, uputimo im osmijeh i lijepu riječ za početak. Ne čekajmo samo deseti septembar kao Svjetski dan prevencije samoubistava da se podsjetimo da su ti ljudi oko nas i da za mnoge još uvijek nije prekasno.

Frustracije u našem životu

U svakodnevnom govoru često čujemo riječi poput: frustracija, stanje frustracije, isfrustriran, frustraciona tolerancija, reakcija na frustraciju i slično. Pojam frustracija (lat. frustratio = osujećivanje) označava stanje osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. A ako imamo na umu da je čovjek u toku svog života neprestano u procesu održavanja svoje biološke i socijalne ravnoteže kroz zadovoljenje određenih potreba i da sredina u kojoj živi, odnosno okolnosti u toj sredini, nikada nisu takve da mu se kao na tanjiru pruži sve ono što želi, onda nam je i logično da često slušamo baš o frustraciji. 

Stanje frustracije nije spoljašnji uslov, nego je unutrašnje stanje i može postojati i bez spoljašnjeg uticaja, dovoljno je samo da zamislimo neku prepreku. Takvo stanje najčešće je uzrokovano nekim od slijedećih razloga:

- Nedostacima i gubicima u fizičkoj ili socijalnoj sredini

- Preprekama (prirodnim i socijalnim, kada nam se prepreče razni socijalni običaji, norme ili zakoni koji nas sprečavaju u zadovoljenju nekih potreba)

- Kada smo prisiljeni učiniti nešto što ne bismo željeli

- Kada postižemo ambivalentne ciljeve, koji su nam istovremeno i privlačni i odbojni (npr. kupili smo stan kakav smo željeli, ali se nalazi u nekom naselju u kojem zapravo ne bismo željeli stanovati) 

- Kada se ne možemo odlučiti šta da učinimo u nekoj situaciji i nalazimo se u mentalnom konfliktu. (Ovakvi mentalni konflikti između motiva imaju tri glavne forme: konflikt dvostrukog privlačenja - između dva podjednako privlačna motiva, konflikt dvostrukog odbijanja – između dva podjednako odbojna motiva biramo manje zlo, i konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja, kada trebamo odlučiti da li da odaberemo neki cilj koji nas istovremeno i privlači i odbija).

- Ne smijemo zaboraviti i podsvjesne mehanizme: podsvjesne želje, težnje i ambicije koje mogu «iza kulisa» uticati na nas i imati određenu ulogu u nastanku i razvoju raznih frustracionih situacija.

Indirektne posljedice frustracije:

- djelovanje frustracije je kumulativno, tj. napetost i druge negativne promjene naših frustracija se ne gube bez traga, nego, naprotiv, dolazi do njihovog gomilanja, sumiranja, akumulacije, pa ponekad neka beznačajna frustracija može dovesti do «eksplozije». 

- doživljaj frustracije ima i moć infiltracije, jer frustracija ima difuzno djelovanje tj. ako smo frustrirani u jednoj oblasti svoje aktivnosti, to će se negativno odraziti i na aktivnosti koje s tom oblasti nemaju nikakve direktne veze. Efekti frustracije imaju tendenciju da se šire i generalizuju i da tako utiču na cjelokupno ljudsko ponašanje i percepciju, bilo pozitivno, bilo negativno... (Čovjek koji je doživio mnoge frustracije i konflikte može opažati da je svijet prepun teških problema i odluka, ali ukoliko se uspješno nosio sa ranijim frustracijama, može da to uopšti u pouzdano vjerovanje da će biti i u budućnosti u stanju da savlada takve probleme) 

Anksioznost i neuspjeh, krivica, gubitak samopoštovanja...

Dakle, ukoliko je frustraciona situacija dublja i trajnija, ona se manifestuje na SVIM područjima čovjekove aktivnosti:

1) Na subjektivnom planu – kao jedan specifičan doživljaj karakterizovan napetošću, neugodom, tjeskobom i zlovoljom. Stepen napetosti prouzrokovane furstracijom zavisi od jačine postojećih motiva i snage i dužine djelovanja prepreke. Efekti povećane tenzije su različiti, neki su konstruktivni, neki destruktivni, što uglavnom zavisi od nivoa tenzije.

2) Na fiziološkom planu – u promjeni rada niza unutrašnjih organa, zbog veze fizioloških funkcija s emocionalnim stanjima organizma

3) Na planu opšteg ponašanja – u manjoj ili većoj reorganizaciji, a često i u dezorganizaciji čitave čovjekove aktivnosti. Čovjek nastoji promjenom vrste i stila aktivnosti riješiti frustraciju koja ga muči, a često dolazi i do blokiranja, «gubljenja živaca» i sličnih dezorganizacija u ponašanju.

4) Na socijalnom planu – u odnosu sa drugim ljudima, kroz poremećene socijalne kontakte osobe, što stvara određenu napetost između nje i sredine u kojoj živi.

Reagovanje na frustraciju može biti različito...

Konstruktivni efekti frustracije

Reorganizacija aktivnosti:

Frustracija ili konflikt izazivaju napetost, promjene u psihološkoj situaciji koje mogu olakšati postizanje cilja, pažnja se koncentriše na određeni motiv, dok ostali gube na snazi, nevažne komponente se zapostavljaju. Dolazi do:

- pojačanog napora da se cilj postigne

- promjene sredstava za postizanje cilja

- zamjene ciljeva (nešto od prvobitne tenzije ipak ostaje)

- redefinicije situacije koje može sadržati promjene u percepciji vlastite ličnosti, promjene u identifikaciji s grupom i promjene u stavovima i vrijednostima.

Ukoliko jedna vrsta aktivnosti ne donosi željene rezultate i ne rješava frustracionu situaciju, čovjek pokušava reorganizovati ili promijeniti svoju aktivnost kako bi ipak postigao ono šta želi. 

Reorganizacija aktivnosti ponekad zahtijeva i promjenu ili napuštanje prvobitnih ciljeva, smanjenje ili povećanje početnih ambicija, usvajanje novih znanja, sticanje novih ili napuštanje starih navika i shvatanja, prikupljanje novih ili reorganizovanje starih činjenica i argumenata itd. Ovakva reorganizacija aktivnosti je ujedno i najbolja, racionalna metoda reagovanja u frustracionim situacijama, koja obično dovodi do njenog rješavanja ili bar do ublažavanja njenih posljedica

Štetni efekti frustracije

Ukoliko nivo tenzije pređe neku vrstu individualnog praga tolerancije na frustraciju (kritična tačka), javlja se nekoliko osnovnih oblika štetnih posljedica frustracije

1). Agresija: To je najtipičnija reakcija, iako je mnogo manje efikasna. Pojam agresije obuhvata niz pojava: od fizičkog napada na izvor frustracije do raznih oblika kritikovanja, ogovaranja i klevetanja. Za svaku psihološku agresiju je bitan neprijateljski stav subjekta prema objektu agresije, kojeg prati osjećaj neprijateljstva, srdžbe i mržnje. Ono što naročito komplikuje problem agresije u okviru problema frustracije je činjenica da veoma često dolazi do transfera, odnosno premještanja agresije (umjesto da napadnemo pravi izvor frustracije, mi, kao frustrirani subjekt prenosimo svoju agresiju na osobu ili predmet koji nema direktne veze s prvobitnom situacijom. To se zove supstituirana agresija, koja je zapravo zamjena cilja u agresiji. Supstituiranu agresiju možemo usmjeriti i na nekog ko nam se „prvi našao na putu“, ali ponekad biramo i nekog koga nam je najlakše napasti, npr. pretpostavljeni na poslu nam prigovori, a mi svoju frustraciju “istresamo” na bračnom partneru, djetetu, kolegi na poslu...

2). Povlačenje: To je reakcija donekle suprotna agresiji jer subjekt na izvor frustracije reaguje povlačenjem, odustajanjem od cilja. Iako dovodi do popuštanja tenzije, destruktivno je, jer sprječava postizanje cilja, a i povlačenje je SAMO relativno, subjekt u stvari ne odustaje od cilja, on i dalje nastavlja da to želi, ali se osjeća nemoćnim, nesposobnim i zaplašenim od izvora frustracije, te se povlači u samosažaljenje, neaktivnost i rezignaciju. Povlačenje je čsto povezano s raznim vrstama sanjarenja i maštanja.

3). Odbrambeni mehanizmi ličnosti koji su zapravo nesvjesni postupci kojima se osoba brani od gubitka samopoštovanja i/ili prijetećeg duševnog sloma. Psihološka odbrana ima prilagođavajući karakter; ona je i korisna i nužna, frustriranom pojedincu čuva samopoštovanje i pozitivnu sliku o samom sebi, s jedne strane, ali pruža i predah i odmor, s druge strane, omogućavajući mu da se sabere, prikupi snagu, razmotri frustracionu situaciju, razmisli o alternativama ponašanja i pronađe prihvatljiv, najčešće, kompromisan izlaz iz frustracione situacije. Općenito možemo reći da je većina odbrambenih mehanizama u određenom vremenskom okviru i situaciji korisno, a da su samo neki štetni jer ne približavaju pojedinca rješenju problema nego ga udaljavaju i od rješenja i od realiteta. Načini psihološke odbrane su mnogobrojni, ali se svi ne koriste. Kao u šahu, i načini kojima se vojnik brani od poraza, govore malo o situaciji osujećenja, a mnogo o njemu samom.

Ipak, nakon određenog vremena i ne tako rijetko, angažovani mehanizmi odbrane, kada njihova konstruktivnost postane kompromitovana, zapravo mogu postati centri oko kojih se grupišu određeni simptomi psihopatologije i eventualno psihijatrijskih poremećaja.

Najčešći odbrambeni mehanizmi (ima ih još) su: potiskivanje, kompenzacija, sublimacija, odbrambena identifikacija, racionalizacija, fiksacija, regresija, projekcija, intelektualizacija, reaktivna formacija, maštanje, negacija, izolacija, anulacija, pomjeranje, simbolizacija, introjekcija, retroakcija, konverzija i „acting out“ a više o njima nekom drugom prilikom...

Malo o našim emocijama i kontrolisanju istih

Emocije su vrsta psihičkih procesa koji odražavaju NAŠ ODNOS prema stvarima i događajima, onom što nas okružuje, prema drugim ljudima i prema svojim postupcima, akcijama i doživljajima. One imaju dvije osnovne karakteristike: hedonistički ton (ugodne i neugodne) i napetost (napetost i popuštanje).

Sva naša osjećanja imaju neku funkciju, tako i neprijatna osjećanja imaju funkciju motivisanja da izađemo iz situacije koja nas ne zadovoljava i da uradimo nešto po tom pitanju. Neprijatna osjećanja nisu nešto „što nas tek tako muči, ni krive ni dužne“. Ona imaju funkciju da nam prenesu poruku da bi nešto trebalo da mijenjamo.

Naše emocije imaju važnu ulogu u našem životu. S obzirom da su one psihički procesi koje odražavaju naš odnos prema stvarima i pojavama, i naša najranija sjećanja sežu do onih stvari i pojava koje su nama bile važne, bez obzira da li su vezane za naše emocije koje su po hedonističkom tonu nama ugodne ili neugodne.

Emocije su složene reakcije koje uključuju najmanje tri elementa: 
1. subjektivni doživljaj (strah, radost, tuga..) 
2. izražajne reakcije (mimika – facijalna ekspresija, smijeh, vikanje, plač, gestovi, promjena u boji glasa...) 
3. tjelesne reakcije (ubrzano disanje, lupanje srca...).

Psihološki fenomen i tjelesna reakcija nemaju odnos samo u sadašnjosti, tj. u trenutku kad se nešto dogodi. Mnogi neugodni događaji u prošlosti, kao što su strah, agresivne želje, osjećaj krivnje i drugi, mogu i poslije imati svoj uticaj na tjelesne sisteme, te postepeno u njima izazivati progresivno sve gore funkcionalne poremećaje i tjelesnu bolest.

Osjećate li ponekad kao da ne možete upravljati svojim osjećajima? Istresete li svoj gnjev na nekoga ko nije uopšte kriv za stanje u kojem se nalazite? Poželite li zaplakati od osjećaja nemoći? Ili, možda pripadate drugoj krajnosti: da li nekad pomislite da Vas ništa ne može naljutiti? Ne osjećate ništa, a trebali biste "kuhati" od bijesa?

Osjet i izražavanje emocija je svakodnevni dio naših života, no, za mnoge ljude je i izvorom zabune, poteškoća i nesnalaženja. Neki događaji u životu čvrsto su povezani upravo s određenom vrstom emocija: tuga dolazi s gubitkom, sreća s dobitkom nečega željenoga. Osjećaji mogu biti povezani s događajima u prošlosti ili se odnositi na buduća očekivanja. Ne možemo ih zanemariti, ne valja ih pretjerano izražavati: pomaže ako svoje emocije prihvatimo onakvima kakve jesu, razmislimo o njima i učimo iz njih.

Polupuna ili poluprazna čaša 
Često su naše emocije povezane s načinom na koji tumačimo pojedini događaj, a ne nužno sa samim događajem. Dok smo uvjereni kako samo reagujemo na različite situacije u životu, u stvari dajemo VLASTITO tumačenje ili donosimo svoj sud o toj istoj situaciji i te interpretacije ključne su za naše emocionalne reakcije.

Pogledajmo slijedeći pojednostavljen dijagram (Ellis, 1962.): 

Događaj – Interpretacija – Emocionalna reakcija

Dakle, emocionalno reagovanje u nekoj situaciji ide ovako: najprije se desi neka situacija ili događaj i dolazi do naše kognitivne procjene istog (razmišljanje i interpretacija) a onda i do naše emocionalne reakcije kao subjektivnog doživljaja a koja izaziva fiziološke promjene i nakon emocionalne reakcije i ispoljavanja emocija na kraju dolazi do ispoljavanja odgovarajućih oblika ponašanja.

Recimo da je događaj na primjer, rezultat nekog razgovora i testiranja kandidata za novi posao. Dvjema osobama koje su pristupile razgovoru rečena je ista informacija: „ Vaš rezultat obavljenog testiranja je 90 posto.“ Jedna interpretacija može biti: "Izvrsno. To je dobar rezultat. Idem dalje! ". Druga osoba može pomisliti: "Grozno, sad oboje imamo isti rezultat. Moje šanse sada su još manje." Emocionalna reakcija prve osobe biće pozitivna, osnažiti je za dalje napore, dok druga osoba negativnim osjećajem može sama sebi zapriječiti daljnje mogućnosti. 

I evo što je još zanimljivo: naše interpretacije mogu nastati tako naglo i s automatizmom da možda čak nećemo ni biti svjesni šta se događa! Upravo zato je ponekad zaista nužno preispitati svoje interpretacije događaja. 

Evo nekoliko primjera kako ljudi sami sebi "spuštaju":
• Interpretacijom događaja samo u krajnostima, ili "lijepo" ili "ružno" bez "sivih" zona. 
• Pretjeranom personalizacijom, automatskim zaključivanjem da je tuđe ponašanje ili raspoloženje direktno povezano s nama (npr. "Ona je ljuta. Sigurno sam nešto pogriješio/la.") 
• Preveliko uopštavanje: uvjerenje kako neki događaj ima uticaja na više područja našeg života nego što to zaista ima. 
• Filtriranje: uveličavanje negativnih događaja i odbacivanje vrijednosti pozitivnih. 
• Emocionalno uvjetovano rasuđivanje: donošenje zaključka da je pouzdano istina ono što osjećamo.

Kada se desi neka emotivna reakcija naše misli su uvijek u nekom istom konceptu koji smo već mnogo puta doživjeli. Kada se osjećamo loše, naše misli idu tačno u jednom smjeru, tačno reagujući na osjećaj ili emociju koju trenutno imamo. Kada smo radosni misli nam idu ka radosnim trenucima, ka produženju te radosti, ka radosnim temama i događajima. Kada smo tužni primjećujemo tok misli koji nam potvrđuje našu tugu i koji nam određuju produžetak te tuge na neko određeno ili neodređeno vrijeme.

Nezaobilazan dio rada na sebi i unapređenju vlastitog zdravlja je i rad sa vlastitim emocijama. Pritom najčešće mislimo na one emocije koje nam izazivaju osjećaj neugode. Nije ih zdravo potiskivati, jer to je isto kao i gurati prašinu pod tepih. Prije ili kasnije ta će nas prašina zaskočiti u najnezgodnijem trenutku. 

Trebamo osvijestiti svoju interpretaciju događaja koji je izazvao emociju i naučiti izraziti svoju emociju na jedan zdrav način. Treba znati prepoznati svoje emocije i šta nam one govore o nama samima u tom trenutku. Često puta u pozadini se odvija neki emotivni proces kojeg nismo ni svjesni, ali ako malo osmotrimo misli i položaje tijela, način, ritam i dubinu vlastitog disanja - brzo možemo doći do tih emocija koje nisu površinske, jer i tijelo i misao tačno reaguju na emocije koje imamo bez obzira koliko su duboko skrivene od naše budne svijesti.

Kontrola vlastitih emocija je od najvećeg praktičnog značaja za svakog pojedinca. Neugodne emocije su velika opasnost za čitavu psihološku stabilnost ličnosti i one predstavljaju psihičke traume koje ugrožavaju mentalno zdravlje i osjećaj lične sreće i dobrobiti čovjeka kojim ovladaju. Međutim, s druge strane, emocije su relativno neovisne o našoj volji i ne potpadaju pod svjesnu «komandu» čovjeka. Prema tome, emocije se NE MOGU DIREKTNO KONTROLISATI, nego samo indirektno, tj. jedino što se može učiniti jeste da izbjegavamo situacije u kojima se javljaju nepoželjne emocije i osiguramo uslove u kojima će što prije nastupiti emocionalno rasterećenje.

Zato je dobro poznavati neke opšte principe ovakve emocionalne kontrole:
a). Gledanje u lice svakoj emociji treba samima sebi priznati emocije, npr. strah, dvostruki strah kod onih koji se pretvaraju da ih nije strah... ako realno priznamo postojanje neke emocije, ako joj pogledamo u oči, ma koliko nam bilo neprijatno, smanjićemo njen intenzitet i na taj način sebi stvarno olakšati čitavu situaciju

b). Izbjegavanje emocionalno zasićenih situacija ako ne možemo direktno ukloniti neku nepoželjnu emociju, možemo izbjeći situaciju u kojoj se ona javlja, pa tako indirektno ukloniti i nju samu.

c). Povećanje spremnosti za presretanje neugodnih situacija zatupljuje oštricu neugodnih emocija (strah od ispita – dobro naučiti gradivo)

d) Reinterpretiranje situacije je jedna od glavnih poluga za postizanje emocionalnog rasterećenja situacija i široko se upotrebljava i primjenjuje u svim metodama rehabilitacije...

Reinterpretiranje situacije u kojoj se nalazimo, a koja nam se čini nerješiva, kada imamo osjećaj beznadežnosti, gubimo hladnokrvnost i ne možemo objektivno razmotriti situaciju – Važno je reinterpretirati SVE date elemente, po mogućnosti s nekim DRUGIM čovjekom u kojeg imamo povjerenja, za kojeg mislimo da nam može pomoći.

Ovakav razovor i reinterpretiranje neprijatnih i teških situacija nosi sa sobom nekoliko prednosti:
- Verbalizacija, tj. samo oblikovanje određene situacije u riječi nas prisiljava da je logički objasnimo i drugome i sebi. Ovakvo racionalno prilaženje nam automatski smanjuje osjećaj emocionalne napetosti, jer je logično mišljenje «neprijatelj broj 1» emocionalnih stanja i obrnuto.

- lakše viđenje izlaza iz situacije zbog smanjenog emocionalnog tereta nakon logičnog objašnjenja

- emocionalna angažovanost: onaj kome pripovijedamo tu za nas neugodnu stvar nije toliko u tome emocionalno angažovan, pa zato može gledati tu situaciju mnogo objektivnije, a to opet olakšava i pronalaženje nekog rješenja. Čovjek koji prosuđuje sa strane ima drugu, širu perspektivu za razliku od onog čija je perspektiva uska, subjektivna i iskrivljena jer se radi o njegovoj koži.

e) Angažovanje aktivnošću kad ne možemo izbjeći određene neugodne situacije, angažujemo se u nekoj aktivnosti

f). Otkrivanje humora: skoro svaka situacija ipak sadrži u sebi elemente humora, znajmo ih uočiti i istaknuti jer njihovo naglašavanje bitno smanjuje postojeću emocionalnu napetost.

g). Uklanjanje briga pored verbalizacije, ne gristi se zbog prošlosti, većina briga se ne ostvaruje, hladnokrvno analizirati šta bi bilo čak i da se desi ono najgore zbog čega smo zabrinuti...

h). Fizička relaksacija – zbog napetosti mišića – opuštanje dovodi i do psihičke i emocionalne relaksacije (vježbe disanja, opuštanja mišića, meditiranje)

Sve mjere NISU univerzalne, ali SVE one MOGU u ODREĐENIM okolnostima doprinijeti SUBJEKTIVNOM i OBJEKTIVNOM olakšanju u teškim i neprijatnim situacijama.