Mjesto događaja: Balkan, Bosna i Hercegovina, relacija Sarajevo - Konjic... Vrijeme događaja: Prvi maj - Praznik rada, 2015. godine, Petak. Svi znamo kako to ide - kod nas je prvi maj - praznik nerada... Oni koji imaju sreću da rade i da primaju koliku-toliku platu uz podnošljivo kašnjenje isplate - organizuju neku roštiljadu, pečenja, što u restoranima, što na livadama, izletištima ili u vlastitim dvorištima... Ali i oni koji ne rade svejedno se dovijaju da ovaj dan obilježe prazničnim raspoloženjem ma koliko tanak bio njihov novčanik.
Inače nisam ljubitelj ni mesa ni roštilja, a pogotovo prvomajskog jer je sve prepuno kao u mravinjaku, gdje god da pođeš... Prinuđen si slušati muziku koju ne voliš, sklanjati se refleksno kad čuješ zvuk nogom napucane lopte da ti opet ne razbiju naočale, stidiš se sam sebe jer si pripadnik istog naroda kada vidiš kako veliki dio ovih oko tebe ostavljaju smeće za sobom bez imalo stida, čak i sa nekim ponosom jer ga, eto oni bar, neće čistiti... A još ako imate na umu da sam bila bolesna i da sam dan prije izvadila zub koji me je onako pošteno napatio, shvatićete da mi nije bilo ni do izleta ni do hodanja. Ali eto, ovaj moj đuvegija* navalio da nas vodi u Konjic da izbjegnemo gužvu i da se malo nadišemo čiste have, te da nas časti ručkom, da ne kuham i ne perem suđe bar danas. Od početka ove godine propao nam njegov godišnji odmor jer sam bila dobro bolesna mjesec dana, pa njegov rođendan, pa dječji rođendani i 14. godišnjica braka sve nekako proletjelo u trci-frci i bolesti... I ja eto, huda*, pristadoh. Popih svoj analgetik, antibiotik i probiotik i spremih u torbu još jedan antibiotik koji sam trebala popiti u četiri sata. Kaže dragi: "Ne trebaš nositi, dotad ćemo se uveliko vratiti." ali ja ponesoh za svaki slučaj... Ionako tabletica ne zauzima puno mjesta u ženskoj tašni.
Krenusmo onako u dobrom raspoloženju, čak sam napravila i jedan selfie da imamo za uspomenu. Nedavno su nam opuhali CD plejer iz auta pa smo privremeno stavili stari auto-kasetofon i pokušavamo slušati radio, pošto ni antene nemamo jer su nam redovno krali i radio-antenu na parkingu. Onda ja fino odlučih da je najbolje da ugasimo šuškavi radio, kao u dobra stara vremena i da lijepo pjevam i počeh da se prisjećam pjesama iz posljednje dvije epizode Boot Camp-a X factor Adria takmičenja i zadah se onako, djevojački što bi se reklo: Merlinova "Da je tuga snijeg" (izvodili je Tarik Mulaomerović i Adnan Pacoli), pa onda Joksimovićeva "Nije ljubav stvar" (izvodili je Antonio Krištofić i Iva Ćurić) i dođosmo mi tako haman do Raštelice kad tamo, red redova, kilometarska kolona kao u najgoroj špici nekad na granici kad se ide na ljetovanje u susjednu nam državu. Prije bi pješke stigli... I tako sve haman do ulaza u Konjic. A još je bilo i pametnjakovića koji bi se zaletjeli u suprotnu traku da nas preteknu... Ali došla je policija i jedan tip je platio kaznu i nonšalantno nastavio opet u suprotnoj traci da nas pretiče, a na kraju je napravio pauzu i mi smo pretekli njega, a nigdje nismo žurili...
Raspoloženje je još uvijek na visokom nivou... Ušli smo u Konjic i na izlasku iz njega suprug reče da idemo u restoran "Orahovica" kojeg su mu preporučili sve kolege jer je tamo odlično. U redu, idemo... Prišli smo, sreli poznate ljude, ispozdravljali se i odabrali sto vani uz travnjak i iznad rijeke. Izgledalo je prelijepo, a Almica je uživala posmatrajući dječju igru na obližnjem travnjaku.
Došao je konobar i naručismo po piće, traživši usput da nam donese meni, a kako je to potrajalo, Alma je otišla da puše ubrane maslačke i da se penje po jednom kamenu nasred travnjaka.
Kada smo dobili pića, bacili smo se na odabir jela koja ćemo naručiti... Alma se dvoumila između pizze i ćevapa, kao i svako dijete, dragi je naručio medaljone sa šampinjonima a ja bečku šniclu i šopsku salatu. A konobar ode a da nismo stigli ni naručiti... Dragi je odlučio da nas časti kolačima, ali kaže da ćemo negdje drugdje da ne budemo stalno na istom mjestu svo vrijeme i ja se složih s njim. A konobara nema pa nema... Pokvari se vrijeme, potamni nebo, onaj vjetar nije više bio tako ugodan, ali eto, kontaš sad će čovjek doći pa ćemo brzo nešto čalabrcnut' i idemo dalje... Ehhhhhhh...
A konobara opet nema pa nema... Da nije jedan stariji bračni par sjeo za susjedni lijevi sto, ne bi on ni došao... Uhvatili smo ga kada je pokupio njihovu narudžbu da zapiše i našu i čekali smo, promatrajući rijeku, livadu, planine... čekali, čekali čekali... Nedavno sam farbala izrastak ali mislim da mi je ispod već podobro izrastao novi čekajući...
I čujem te ljude kako su naručili klopu i naručuju kafu a konobar im govori da im to ne preporučuje jer se dugo čeka, puno je svijeta i tako... i oni odustaše i naručiše nešto skuplje za popiti. Dobiše oni hranu, pojedoše je, a našeg konobara i naše hrane nigdje ni za lijeka... A i oni su se načekali. I još naručili da im se zapakuje pite i pečenja za ponijeti a konobar nikako ne dolazi... I išli ljudi po njega i kažu da moraju na put, moraju da idu a on im reče ovako: "Ne možete sad otići dok ne stigne ono što ste naručili za ponijeti!" I ostaneš onako PAF što bi rekla ova mlađa generacija... Da je kome mlađem rekao, mislim da bi mu fino pobjegli ne plativši ni ono što su pojeli a ne da još trpe takvo ponašanje i čekaju još pola sata-sat... Čujem ženu kako komentariše da joj dođe da sad na licu mjesta nađe njihovu web stranicu i da im ostavi komentar kakav ih sljeduje, možda bi se onda opametili... I pomislim - nije joj to ni tako loša ideja.
I čekasmo mi još i čekasmo. Alma je imala bodi dugih rukava i majicu dugih rukava i debelu duksericu, a razmišljala sam još i da joj obučem vjetrovku preko toga jer se ubismo čekajući a već je prohladno... Ona se umorila, ogladnila, dosadilo joj, ali je bila stvarno fina i tih nekoliko sati čekanja je prošlo lakše jer se dijete živo nije čulo nego je čekala i razgledala oko sebe.
Sve druge konobare smo viđali a našeg nigdje ni za lijeka. Ovaj sto što vidite iza njihovih leđa, mnogi su ljudi dolazili i čekali i bivali zadnji posluženi i to od strane drugog konobara a ne ovog našeg, čijem rejonu pripadamo. Neki su jednostavno ustali i otišli, da li samo za neki drugi sto ili iz ugostiteljskog objekta, to ne znam.
Pogledah na sat, pola četiri, a ja nisam ni doručkovala. A u četiri trebam popiti antibiotik. I odlučih, sačekaću još malo, popiti antibiotik i idem. Pitam dragog kad smo mi došli, kaže u pola dva, a naručili smo prije dva popodne a sad je četiri. Onaj stariji par je platio svoj ceh sedamdesetak maraka, pozdraviše se s nama čudeći se, jeste da su oni predugo čekali ali su došli poslije nas i već pojeli i dobili zapakovano ono što su naručili dodatno a naših tanjira još nema. U četiri popih antibiotik i ugledah tipa kako nosi tanjire. I pritom govori da nas nije zaboravio nego da je do kuhara. A onda primijetismo da nigdje nema Alminih ćevapa. On nas gleda kao da smo pali s Marsa i pokazuje nam blokčić u koje ćevape nije ni zapisao. I brže bolje ode, ne sačekavši da ga pitamo ima li išta što se brzo može dobiti da naručimo za dijete ili da u znak izvinjenja ponudi recimo gratis kafu ili kako se to već čini u bijelom svijetu. Alma ne voli meso ako nije faširano i nije htjela ni tatin medaljon, ni maminu šniclu, ni salatu, uzela je tek dva krompirića i pola lepinjice.... I koliko god da je ručak bio dobar, žurili smo da pojedemo misleći kako smo trebali bukvalno pojesti nešto prije odlaska u restoran i opet bismo do četiri sata bili gladni, a sad valja požuriti i nahraniti dijete negdje drugdje.
A mi... gledamo se kao pokisle jade koje od jedne plate odvoje 40 KM da jednom u godini dana odu na ručak i da se opuste i onda ispadneš za svoje pare jado i budala... Moram priznati da je kuhar odličan, to stoji, pojela sam brdo šnicli po raznim restoranima, pogotovo radeći na terenu nekada davno, i šnicla je bila za desetku, ali... Rekoh ja dragom da platimo dok je još tu, jer ko će ga kasnije uganjati i zaustavismo ga da odmah platimo. Nikad mi se u životu ovo nije desilo... a ni njemu...
Nisam ugostitelj ali bar toliko mozga imam da onda označim stolove za kojima se naručuje jelo, a ostale samo za piće i eventualno desert. Meni smo uzimali jedni od drugih, i pepeljare, soli i ostalog nigdje ni za lijeka. Ako imaš toliko stolova budi spreman da svi naruče hranu, zaposli pomoćnog kuhara vikendom ili praznikom i ako pogriješiš ponudi bar usmeno izvinjenje... Džaba kuharu njegovo umijeće, sigurna sam da je on najmanje kriv a odličan je kuhar...
Postaviću vam sliku računa i svoj selfie na kojem mi je izraz lica adekvatan trenutačnom raspoloženju pri odlasku iz objekta.
I uporedite je sa prvim selfijem kad smo krenuli iz Sarajeva, dok je raspoloženje bilo na nivou, a pritom još potrošismo gorivo i platismo 40 maraka ceh samo za nas dvoje.
U povratku je dijete odmah zaspalo u svojoj sjedalici i odustala sam od kolača, bilo mi je samo da dođem kući da se zgrijem, a poslije sam nam natopila mljeveni petit keks gustim sokom od breskve, stavila ga na dno staklene posude, prelila smjesom od jagoda usitnjenih sa šećerom i šlagom pa da uživam u svom i na svom :) A dragi je svratio u ćevabdžinicu "Mrkva" koja nam je u komšiluku i za nekoliko minuta dobio friško pečene ćevape za curicu koja ih je satima uzalud čekala u Konjicu.
I da objasnim naslov: da sam napisala Bosanac, to je prelijepa riječ, označava merak, rahatluk, bosansku dušu, a Bošnjak i pogotovo Bošnjo mi zvuči pogrdno i jadno, baš onako kako smo se mi danas osjećali u restoranu "Orahovica" u Konjicu... nevezano za nacionalnu pripadnost, nego jednostavno za osjećaj... Moja preporuka - ne zalazite tamo, a ako već zađete, provjerite u konobarov blokčić je li zapisao narudžbu i upozorite ga nakon koliko ćete otići ako obrok ne stigne... E onda možda budete i uživali u kuharovim specijalitetima. Kad bismo svi ovako opisivali svoje utiske na internetu, jednostavnim ubacivanjem pojma Google bi sigurno izbacio i link za vaš komentar, pa da drugi potencijalni jadnici ne nasjedaju.
* đuvegija tur. mladić, udvarač, potencijalni partner, mladoženja, suprug
* huda - jadna
