Moja mrvica i po

Moja mrvica i po... moja mlađa kćerka... Imam ih dvije... Željela sam se maksimalno posvetiti djetetu, jer mi je, kao psihologu po struci, bilo jasno koliko je važno rano djetinjstvo u čovjekovom životu. I bila sam svojoj starijoj kćerki sve: mama, drugarica, vaspitačica i učiteljica. Igrale smo se vrtića i škole, imale časove tjelesnog i likovnog odgoja, te engleskog jezika, pričale smo, čitale i družile se. Kada dobijete vrlo inteligentno dijete teško je ići ukorak s njim, ma koliko da ste vi inteligentni i sposobni jer ne želite da ga slomite i da ga naučite da u životu samo bude slijepo poslušno, a opet, nekada baš nikako neće da radi onako kako mu vi savjetujete...

Uvijek sam nekako zamišljala sebe da ću imati dvoje djece i to dvije curice. Kada sam diplomirala i odradila pripravnički staž, starija kćerka je stalno pitala zašto ona nema sestru i onda smo joj najprije kupili papigu tigricu, kojeg je ona, onako pričljiva, brzo naučila da ponavlja naše riječi i da ih kombinuje u simpatične rečenice. 

A onda smo odlučili da je vrijeme za drugo dijete. Hvala Bogu, želja nam se ispunila u roku od mjesec dana i dok je ta mrvica rasla u mom stomaku i na prvom ultrazvuku već izgledala nasmijana a doktorica mi rekla da će biti velika beba, pitala sam se da li ću moći voljeti to drugo dijete onoliko koliko volim ovo koje već imam, te da li će ljubav prema jednom djetetu oduzimati od ljubavi prema drugom. I tako prođe devet mjeseci i ona se rodila tačno u dan, a izabrala je pravi datum: 29. februar, kojeg će čekati četiri godine...

I rodila se, duga 56 cm i teška 4 kg i 400 grama, beba i po, a izgledala je sićušno (kod kuće sam imala devetogodišnju kćerku i izgledala je kao džin prema svojoj mlađoj sestrici). Medicinsko osoblje joj je izazvalo totalnu paralizu lijevog brahijalnog pleksusa i po rođenju, zbog uklještenosti živca i kidanja ovojnica, ruka se samo uvrnula i klonula, bez ikakve mišićne inervacije, kao pihtija. Zaplakala je nježno, kao malo mače kada mjauče. Rekli su da 3 do 6 mjeseci vježbi može ispraviti ruku da bude bez problema... Povjerovala sam im.

Čitavo vrijeme se nisam odvajala od nje, osim kad su je nosili na presvlačenje. Nažalost, dali su joj BCG vakcinu a da me nisu ni pitali - baš u tu nepokretnu ruku i imali smo više od godinu dana komplikacije, dok nije pukla krasta i krenula sirasta bijela masa poput gnoja da izlazi u nevjerovatnim količinama. Onda bismo posušili to, preljepili flasterom, pa svaki dan nakon elektrostimulacije morali odljepljivati flaster da koža diše... Kad se samo sjetim...

Treći dan po njenom rođenju počele smo da hodamo po čekaonicama, ultrazvuk mozga, skrining sluha, širenje zjenica, neuropedijatar, neurofizijatar, ortoped... Uspostavile smo dojenje bez problema i nisam bar morala brinuti kako ću joj napraviti mlijeko ako pola dana provedem u čekaonici, umjesto da ležim u krevetu i prikupljam snagu.

Počele su prve vježbe, četiri puta dnevno, u pravilnim vremenskim intervalima, a da nije ni gladna, ni sita, ni pospana ni razdražljiva i da se potpuno skine i i s vremenom su te vježbe bile sve duže i duže,  Mislili smo da će prestati, a onda su nam na njih preporučili drugu vrstu vježbi kao dodatak, pa smo uz te četiri dnevne ture prvih vježbi dva puta dnevno po sat vremena radile druge vježbe, i popodne, kad bi suprug došao s posla išli smo na privatnu kliniku (jer kod nas to ne rade) na elektrostimulaciju, bioptron zračenje i fizioterapiju). Najteže mi je bilo njeno jecanje i gledanje u mene dok su joj radili elektrostimulaciju na onom većem aparatu i pogled joj je govorio: "Mama, zašto ih puštaš da mi ovo rade!" Pritom sam pratila i stariju kćerku koja je čitavo svoje školovanje imala samo petice.

Nisam imala vremena da ih volim. Nisam imala vremena da volim to malo stvorenje koje ni za šta nije bilo krivo a oduzeli su mu dio djetinjstva i zdravog ga učinili invalidom na pravdi Boga. Nisam imala vremena da je volim, ali sam bila blagoslovljena njenim predivnim karakterom i smiješkom koji topi i led na Antartiku. Vidjela sam koliko je majka snažna, koliko snage i upornosti ima, da je Supermen mala maca prema njoj. Gurala sam dokle sam mogla i dalje, puno dalje, jer sam morala, jer niko drugi to ne bi učinio za nju ni blizu onoliko i onako dobro koliko sam ja to mogla.

Postigli smo i više nego što je iko očekivao. Preostaje nam još jedna ili dvije operacije da bi se popravilo i spasilo što se spasiti da. Ona sada ide u predivan vrtić u kojem idu u posjete i dolazi im se u posjete, uče o raznim profesijama, imaju praktične i vesele radionice, predstave, ona je jedno sretno i voljeno dijete. 

Danas je 29. februar, Čekale smo ga četiri godine i u međuvremenu slavile rođendane prvog marta, koji je, kao Dan nezavisnosti - bio neradni dan... 

Danas je 29. februar, naš najdraži datum, kad sam postala dvostruka majka a suprug dvostruki otac, kad je starija kćerka dobila mlađu sestricu, dan kada smo shvatili da se ljubav ne dijeli, nego se množi, uvećava i otvara novu dimenziju u našim srcima, kada smo saznali koliko se može voljeti i biti nesebičan i kada naša A. slavi svoj prvi pravi, a zapravo četvrti rođendan. 

Srećan ti rođendan ljubavi mala - velika moja! Volimo te najviše na svijetu!