Niste jutarnji tip? Nisam ni ja :)

NISTE JUTARNJI TIP? EVO KAKO SEBI MOŽETE OLAKŠATI

1. Dovoljno zdravog i kvalitetnog sna prije svega. Trebali bismo spavati osam sati, par sati prije odlaska na počinak treba izbjegavati određene supstance poput kofeina, alkohola, polumasnih sireva itd. ali treba i izbjegavati i napornu fizičku aktivnost. Dok spavamo, naše tijelo se odmara, otpušta nakupljene toksine i pripremamo se za sljedeći dan koji je pred nama i sve izazove koje on sa sobom nosi. Trebamo izbjegavati i korištenje elektronike bar sat vremena prije odlaska na počinak, gledanje televizijskog programa, sjedenje za kompjuterom ili čitanje preko laptopa, tableta, mobitela... Omogućiti prozračenu, mračnu i što više zvučno izolovanu prostoriju za počinak.

2. Podesite zvuk alarma koji će vas ujutru probuditi na nešto prijatno, zvuke prirode ili neku simpatičnu melodiju ili pjesmu koju volite, pa započnite dan dobro raspoloženi.

3. Zaboravite na onu „snooze“ opciju na budilniku, tih dodatnih 5 ili 10 minuta „spavanja“ nam neće pomoći, samo ćemo se osjećati još umornije, a izgubićemo dragocjeno vrijeme koje nam je bitno da se spremimo za izlazak iz kuće i obaveze koje su pred nama.

4. Ukoliko možete, posvetite par minuta jutarnjoj molitvi, meditaciji, tišini i opuštanju, protegnite se i krenite u novi dan. Izaberite jednu pozitivnu misao koju ćete ponavljati tokom dana, npr. „Uživam u životu i u svemu što radim“ „Tražim i nalazim pozitivne aspekte u svemu što me okružuje“ „Udišem mir, izbacujem sve negativno“

5. Krenite u novi dan tako što ćete dovoljno hidrirati svoje tijelo. Za početak popijte čašu vode, po mogućnosti da nije hladna. Možete u nju dodati i malo limunovog soka.

6. Dokazano je da nas ništa ne može tako razbuditi kao dvije stvari: dodir vode po koži lica i tijela i stimulacija kože. Jutarnje umivanje i tuširanje, te brisanje peškirom objedinjuju te dvije aktivnosti. A ako nemate vremena ili uslova za jutarnje tuširanje, uzmite mekanu četku, poput one za četkanje leđa prilikom kupanja ili blažu spužvicu za piling i protrljajte što više kože na svom tijelu nasuho, biće dovoljno da se razbudite u roku od minut vremena.

7. Doručak je jako važan. Ako nemate vremena, pripremite nešto naveče i neka bude spremno... Ako nemate vremena da doručkujete, napravite smoothie u ekstraktoru ili blenderu i neka je spreman, možete ga i ponijeti sa sobom. Ne možete pripremati cjelovite obroke za doručak? Možete onda za večeru, a ujutru bar pojedite bananu, banane sadrže tri prirodna šećera – saharozu, fruktozu i glukozu, kombinovane sa vlaknima. Banana daje trenutne, podržavajuće, krepke i hranjive količine energije. Istraživanja su pokazala da konzumacija samo dvije banane dnevno osigurava energiju dovoljnu za 90-minutni naporan rad. Nije čudo da se banana smatra voćem br.1 kod vodećih svjetskih atletičara. Banana sadrži triptofan, vrstu bjelančevine koju tijelo pretvara u serotonin koji je poznat po tome da nas opušta, poboljšava nam raspoloženje i općenito se osjećamo sretnijima. Povoljno djeluje i na mozak, poboljšava njegove sposobnosti, bogata je kalijem, pomaže u poboljšavanju koncentracije Banana stvara prirodni učinak protiv kiselina u tijelu, stoga ukoliko patite od žgaravice, pokušajte pojesti bananu za olakšanje simptoma. Provjereno: jedna banana ujutro odmah nakon buđenja! Izvrsno djeluju na nervni sistem: banane sadrže visoke količine B vitamina koji pomaže smirivanju nervnog sistema.Osim toga, banane mogu pomoći kod odvikavanja od pušenja. Vitamini B6 i B12, kalij i magnezij, koji se nalaze u bananama, pomažu u oporavku tijela od učinaka povlačenja nikotina. Ublažavaju stres: Kalij je vitalni mineral koji pomaže u normaliziranju otkucaja srca, šalje kisik u mozak i reguliše količinu vode u tijelu. Kada smo pod stresom, naš se metabolizam ubrzava i tako se smanjuje nivo kalija. Ravnotežu možemo vratiti uz pomoć zalogaja bogatog kalijem - banane! Mogu smanjiti rizik od srčanog udara.

A sada zamislite kako možemo sebi pomoći raznolikom prehranom ako sve ovo imamo samo u jednoj voćki.

8. Suprostavite se negativnim automatskim mislima koje svako od nas ima. Zamijenite ih nečim pozitivnim... Npr. mrzim kad je ujutru gužva u kupatilu pretvoriti u „nisam sam, imam partnerku, imam djecu“... umjesto „Ko će sad na posao po ovom vremenu“ u „Sretan sam, imam posao na ovakvom vremenu“

9. Slušanje omiljene muzike prilikom spremanja, malo razgibavanja ili pjevušenja potiču lučenje hormone sreće.

10. I na kraju, da bismo bili jutarnja osoba, moramo se pobrinuti za sebe i tokom čitavog ostatka dana i noći koje slijede, a koje će imati pozitivan učinak na jutro koje nakon njih slijedi.

Moja mrvica i po

Moja mrvica i po... moja mlađa kćerka... Imam ih dvije... Željela sam se maksimalno posvetiti djetetu, jer mi je, kao psihologu po struci, bilo jasno koliko je važno rano djetinjstvo u čovjekovom životu. I bila sam svojoj starijoj kćerki sve: mama, drugarica, vaspitačica i učiteljica. Igrale smo se vrtića i škole, imale časove tjelesnog i likovnog odgoja, te engleskog jezika, pričale smo, čitale i družile se. Kada dobijete vrlo inteligentno dijete teško je ići ukorak s njim, ma koliko da ste vi inteligentni i sposobni jer ne želite da ga slomite i da ga naučite da u životu samo bude slijepo poslušno, a opet, nekada baš nikako neće da radi onako kako mu vi savjetujete...

Uvijek sam nekako zamišljala sebe da ću imati dvoje djece i to dvije curice. Kada sam diplomirala i odradila pripravnički staž, starija kćerka je stalno pitala zašto ona nema sestru i onda smo joj najprije kupili papigu tigricu, kojeg je ona, onako pričljiva, brzo naučila da ponavlja naše riječi i da ih kombinuje u simpatične rečenice. 

A onda smo odlučili da je vrijeme za drugo dijete. Hvala Bogu, želja nam se ispunila u roku od mjesec dana i dok je ta mrvica rasla u mom stomaku i na prvom ultrazvuku već izgledala nasmijana a doktorica mi rekla da će biti velika beba, pitala sam se da li ću moći voljeti to drugo dijete onoliko koliko volim ovo koje već imam, te da li će ljubav prema jednom djetetu oduzimati od ljubavi prema drugom. I tako prođe devet mjeseci i ona se rodila tačno u dan, a izabrala je pravi datum: 29. februar, kojeg će čekati četiri godine...

I rodila se, duga 56 cm i teška 4 kg i 400 grama, beba i po, a izgledala je sićušno (kod kuće sam imala devetogodišnju kćerku i izgledala je kao džin prema svojoj mlađoj sestrici). Medicinsko osoblje joj je izazvalo totalnu paralizu lijevog brahijalnog pleksusa i po rođenju, zbog uklještenosti živca i kidanja ovojnica, ruka se samo uvrnula i klonula, bez ikakve mišićne inervacije, kao pihtija. Zaplakala je nježno, kao malo mače kada mjauče. Rekli su da 3 do 6 mjeseci vježbi može ispraviti ruku da bude bez problema... Povjerovala sam im.

Čitavo vrijeme se nisam odvajala od nje, osim kad su je nosili na presvlačenje. Nažalost, dali su joj BCG vakcinu a da me nisu ni pitali - baš u tu nepokretnu ruku i imali smo više od godinu dana komplikacije, dok nije pukla krasta i krenula sirasta bijela masa poput gnoja da izlazi u nevjerovatnim količinama. Onda bismo posušili to, preljepili flasterom, pa svaki dan nakon elektrostimulacije morali odljepljivati flaster da koža diše... Kad se samo sjetim...

Treći dan po njenom rođenju počele smo da hodamo po čekaonicama, ultrazvuk mozga, skrining sluha, širenje zjenica, neuropedijatar, neurofizijatar, ortoped... Uspostavile smo dojenje bez problema i nisam bar morala brinuti kako ću joj napraviti mlijeko ako pola dana provedem u čekaonici, umjesto da ležim u krevetu i prikupljam snagu.

Počele su prve vježbe, četiri puta dnevno, u pravilnim vremenskim intervalima, a da nije ni gladna, ni sita, ni pospana ni razdražljiva i da se potpuno skine i i s vremenom su te vježbe bile sve duže i duže,  Mislili smo da će prestati, a onda su nam na njih preporučili drugu vrstu vježbi kao dodatak, pa smo uz te četiri dnevne ture prvih vježbi dva puta dnevno po sat vremena radile druge vježbe, i popodne, kad bi suprug došao s posla išli smo na privatnu kliniku (jer kod nas to ne rade) na elektrostimulaciju, bioptron zračenje i fizioterapiju). Najteže mi je bilo njeno jecanje i gledanje u mene dok su joj radili elektrostimulaciju na onom većem aparatu i pogled joj je govorio: "Mama, zašto ih puštaš da mi ovo rade!" Pritom sam pratila i stariju kćerku koja je čitavo svoje školovanje imala samo petice.

Nisam imala vremena da ih volim. Nisam imala vremena da volim to malo stvorenje koje ni za šta nije bilo krivo a oduzeli su mu dio djetinjstva i zdravog ga učinili invalidom na pravdi Boga. Nisam imala vremena da je volim, ali sam bila blagoslovljena njenim predivnim karakterom i smiješkom koji topi i led na Antartiku. Vidjela sam koliko je majka snažna, koliko snage i upornosti ima, da je Supermen mala maca prema njoj. Gurala sam dokle sam mogla i dalje, puno dalje, jer sam morala, jer niko drugi to ne bi učinio za nju ni blizu onoliko i onako dobro koliko sam ja to mogla.

Postigli smo i više nego što je iko očekivao. Preostaje nam još jedna ili dvije operacije da bi se popravilo i spasilo što se spasiti da. Ona sada ide u predivan vrtić u kojem idu u posjete i dolazi im se u posjete, uče o raznim profesijama, imaju praktične i vesele radionice, predstave, ona je jedno sretno i voljeno dijete. 

Danas je 29. februar, Čekale smo ga četiri godine i u međuvremenu slavile rođendane prvog marta, koji je, kao Dan nezavisnosti - bio neradni dan... 

Danas je 29. februar, naš najdraži datum, kad sam postala dvostruka majka a suprug dvostruki otac, kad je starija kćerka dobila mlađu sestricu, dan kada smo shvatili da se ljubav ne dijeli, nego se množi, uvećava i otvara novu dimenziju u našim srcima, kada smo saznali koliko se može voljeti i biti nesebičan i kada naša A. slavi svoj prvi pravi, a zapravo četvrti rođendan. 

Srećan ti rođendan ljubavi mala - velika moja! Volimo te najviše na svijetu!

Norveška... Ribe na sve strane

Eh eto, za sve u životu postoji prvi put... Tako je i za mene ovih dana to važilo u nekoliko slučajeva. Bila sam prvi put u Norveškoj, prvi put sam jela bakalara, prvi put sam probala lososa, prvi put sam jela karpačo (sirovo meso začinjeno i jako tanko narezano) od losa, prvi put sam...

Krenimo od početka... Let za Istambul, nekoliko sati provedenih na aerodromu i žal što nisam probala pide, njihovo tipično jelo, slično zatvorenoj pizzi kalconi, ali je na sredini ipak otvoreno i oni ubace faširano meso. Ekipa je ostvarila pravo na besplatan ručak zbog velikog razmaka između dva uvezana leta pa smo tamo ručali od onog što je bilo ponuđeno...

Let iz Istambula za Oslo je kasnio sat vremena i posipali su krila nečim protiv zamrzavanja. Imali smo nekoliko sati između dva leta... Od jednog kolege sam dobila nadimak "Njegoš" jer mi je "svaka zlatna" :D. Stigli smo iza ponoći u hotel. Smještaj predivan. Soba uređena po starinski, ali bez ćilima, a kupatilo minimalistički, pa da se ugodi svima...

Tuširanje, raspakivanje, a onda pakovanje kutija koje sam oslikala i namjenila našim prijateljima i kolegama iz Norveške. Urađene su sa puno ljubavi u ono malo slobodnog vremena kojeg sam imala na raspolaganju. Upakovala sam im i po jedno pakovanje rahatlokuma sa ukusom ruže i oraha, a motivom vijećnice na kutiji, baš kao i na poklopcima kutija... Kolege su dodale i najveća pakovanja mljevene kahve ("zlatna džezva") i delicije od sušenih smokava, ali one luksuzne, te smo spakovali u fine ukrasne kese...

Ujutru doručak, provjerena kombinacija koja ne opterećuje stomak; kukuruzne pahuljice, suhi kokos i grožđice, voćni jogurt, malo smoothie-ja od lubenice i ribizli, te sok od papaje. Program studijske posjete, divan doček od naših Norveških kolega, divljenje mladim momcima koji su skakali u rupu u zaleđenom jezeru. učestvovanja u logičkim igrama na snijegu na minus dvadeset... Ručak, dvije opcije; u jednoj morski plodovi a u drugoj svinjetina a ja niti jedno ne jedem... rješenje: pire krompir i salata od graha iz kantine... Obilazak kolega na drugom mjestu, povratak u hotel, večera. Kolega nam je naručio večeru, sve luksuzno, ali sve što ja ne jedem... I eto... nešto sam pojela, nešto samo probala, a nešto nisam ni probala. Malo neobavezne priče i uz pozitivne utiske raziđosmo se svako u svoju sobu...

Sljedeći dan obilazak vojnog muzeja, tvrđave, bezalkoholno piće GLØGG  u jednom restoranu, te ručak... delicija do delicije...

Prilažem sliku kolača od mrkve, Pitao me moj Norveški kolega volim li kolač od mrkve, pošto naši ljudi nisu baš oduševljeni tom kombinacijom, za njih je mrkva tek povrće, ali mu ispričah kako mi je Ben Starr, takmičar iz Amerčikog Masteršefa dao detaljan recept za jednu njegovu tortu od mrkve i tikve (stambolke) i da je bilo jako komplikovano za napraviti, napravila sam je za svoj rođendan, ali da je ukus bio fenomenalan i da se trud zaista isplatio...

Fotografisala sam i svoje dvije drage kolegice, koje rade u drugim centrima... Morate priznati da su prelijepe i da imaju predivan razoružavajući osmijeh, kao da su ih i po ljepoti birali, a ne samo po stručnosti za radno mjesto. Ovo mislim kao kompliment i zadovoljstvo mi je raditi sa takvim osobama. 

Predala sam poklone norveškim kolegama u ime naše delegacije i uspješno prevela naziv: rahatlokum. Kutije su im se dopale i bili su ganuti kad su saznali da sam to lično ja za njih napravila, a ne kupila u prvoj radnji. Večera u hotelu, pokušavali smo izbjeći svinjetinu: slanina u cezar salati, slanina na goveđem fileu (a pisalo je goveđi file, krompir, gljive), desert nismo ni naručili... Na kraju menija imaju tabelu sa obavjestima o tome da li neko jelo sadrži ovo ili ono, ali samo su vodili računa o alergijama i kalorijama... Ne razmišljaju ljudi o tome da li ima neko ko je vegetarijanac, ili iz zdravstvenih ili vjerskih razloga izbjegava svinjetinu ili morske plodove (a svinjski žele je i u torti od sira a alkohol u nekom umaku koji u sve Stavljaju)... Pomislila sam da im to napišem na veb stranici na kojoj traže mišljenje gostiju, ne da ih kritikujem nego da ih savjetujem... Turkish airlines vodi računa o svemu i imaju menije za sve moguće uslove i ograničenja.

Treći dan boravka naše drage kolege su nam organizvali sve same turističke obilaske i zaista smo uživali, čitav dan smo bili u pokretu, hodali, slušali priče, fotografisali se, obišli muzeje, jedan od njih je i muzej Nobelove nagrade za mir, kupovali smo suvenire, malo prohodali kod zgrade Opere, malo u Vigeland park pun kamenih, odnosno mermernih figura koje je isklesao samo jedan čovjek. U prilogu jedna od mnogobrojnih skulptura i zezancija na Fejsbuku koju mi je izbacio Bitstrip taj dan, kao da su znali...

Za ručak su nas opet odveli u jedan predivno uređen restoran sa zapanjujućim pogledom... More, plavo nebo, a svud okolo snijeg... Idilično... A za ručak bakalar, kojeg nikada nisam probala, pa probah, nije bio loš, pojedoh, ali školjke koje su pobacali odozgo nisam ni dotakla... Poslužili su i odličan sok od jabuka... Samo su taj sok imali ali je bio domaći, sa neke farme... Dokaz da sam pojela bakalar, onima koji me znaju da ribu ne jedem...

Desert: savršenstvo... parfe krema od marakuje (passion fruit) i sladoled od bijele čokolade, te ukras od suhog kokosovog oraha. Praznik za oči i nepce definitivno.

Norvežani su dobri u svom poslu, ozbiljno shvataju svoje zadatke, posvećeni su do maksimuma i vrlo su profesionalni, muzeji su im odlično uređeni, postavke su nevjerovatne i detaljne, načini prezentacije zaista raznovrsni i originalni, čak i za djecu imaju posebne instalacije... Osim toga, majstori su i za uređenje enterijera, elegantne dekoracije... Sve je uživo još puno ljepše...

Putem sam vidjela jednu gostionicu, "Kebab house Balkan" e tu bismo se najeli kako treba... Sve što smo jeli bilo je ukusno, neobično, lijepo dekorisano, ali po elitnim restoranima jela dobijete taman toliko da ga probate, ali ne i da se najedete, a još ako u tom jelu ima nekih nenavedenih sastojaka koje inače izbjegavate... to im je jedina zamjerka.

I na kraju obilazak ski centra i večera u jednom elitnom odmaralištu, poslužili su aperitiv (pjenušavo vino ili sok od jabuke) i malo se dohvatila gitara, svirao Norvežanin i pjevao njihove pjesme uz prethodni prevod, pa onda naš kolega Šantićevu Eminu, a i ja zapjevah s njim, ali i sa Norvežaninom kad je zapjevao "O sole mio"... Atmosfera - predivna... Večera kao iz Masteršefa... posluga kao u dvorcu... predjelo losos, prvi put ga probah, pa onda karpačo od losa (i njega prvi put probah), pa onda neki umak sa krompirom i riba iverak sa mrkvom glaziranom limunom i ukiseljenim lukom... Ribu nisam ni dotakla a imala je po sebi i dagnje koje takođe ne jedem... Desert: razne vrste čokolade u raznim, kako u šali pomislih "agregatnim stanjima", tamna čokolada, bijela čokolada s karamelom, mrvljena čokolada, hrskava čokolada, čokolada sa passion fruit voćkom i čokoladni sos sa čilijem za koji mi je žao što nisam tražila da mi sipaju više... odlično se slaže...

Kolege iz delegacije su održali govor kojim su se zahvalili na predivno gostoprimstvo, te pomoć u realizaciji naših programskih ciljeva, a Norveške kolege su takođe održale divan govor, svaki od njih.

Povratak u hotel, kartica pokvarena, silazak na recepciju i zamjena kartice, tuširanje, čitanje, pakovanje... Ujutru doručak (ovaj put sam uzela i grožđa, sirovo je zakon!) i odjava na recepciji...

U muzejima sam kupila nekoliko suvenira: maskirni UN-ov aviončić za kćerku koja ima kolekciju aviona i minijaturni aerodrom, vunenu crno-bijelu kapu sa dezenom snježne pahuljice i norveškom zastavom, magnete sa inspirativnim natpisima citata Nobelovaca, a onda na aerodromu - otvarače, magnete, bookmark biljege za knjigu, privjesak za ključeve... 

Let iz Osla za Istambul Turkish Airline kompanijom je bio jednostavno savršen. Sve je teklo glatko, pilot je vozio da čovjek ne može povjerovati, polijetanje i slijetanje se nisu ni osjetili... Hrana, kao i obično super: makaroni sa čedar sirom (jedna od opcija, druga je bila grilovana piletina sa povrćem), salata, kreker, namazi, mus od bijele čokolade sa sušenim kajsijama, uzeh sok od paradajza, malo ga posolih i pobiberih, a kasnije i čaj...

Kolegica i ja smo popunile registracijski formular za "Miles and smiles" i mislim da ću uskoro da steknem uslove za masku za oči, kada spavam negdje gdje je jaka ulična rasvjeta, a na njemu piše "widen your world"... Pri izlasku sam se pozdravila sa posadom i rekla im "great flight, good food" i bilo im je jako drago, zahvalili su mi se uz osmijeh od milion dolara.

Pošto je let kasnio zbog magle, imali smo samo teoretsku šansu da stignemo na uvezani let, kao i opciju da moramo neplanirano prenoćiti u Istambulu. Uz objašnjenje ko smo i šta smo, te da smo svi članovi delegacije naše države iz Ministarstva propustili su nas na posebni ulaz za brzu kontrolu, ali smo onda žurili kao bez duše i stigli na posljednji poziv za putnike leta Istambul-Sarajevo. A planirala sam kupiti neke turske delicije na aerodromu, za moje drage kolege iz Centra u kojem radim, ljudi su jednostavno divni i zaista sam sretna što imam divne kolege i odličnog šefa. Obično uvijek kada putujem kupim neke slatkiše, tako sam planirala i ovaj put, međutim, ostadoše turske lire u novčaniku, a kolege bez slatkiša... Da se izvadim, kupiću im nešto domaće pa da se "onako" počastimo. (Dopuna: našla sam u našoj prodavnici turske slatkiše, identične kao one u Istambulu pa sam kupila da ponesem, pitala sam prodavačici šta preporučuje za vadionu, kad nema šta nema, sve uvoz iz Turske).

Večeru smo dobili u avionu ali nisam bila gladna jer sam nedavno jela ovo što vidite na gornjoj slici. Pojela sam samo minijaturni sendvič, i čokoladni mus, te popila prvo ledeni čaj, zapravo dvije čaše, pa vodu, pa onda njihov čaj... Dehidrirala sam trčeći po aerodromu i na kraju završila u majici kratkih rukava.

Dolazak na aerodrom, mlađa kćerkica došla po mamu sa tatom, umotana u rozi šal kojeg je sama radila u svom vrtiću metodom hand knitting, odnosno pletenja prstima... Mama je raspakovala kofer da joj uruči poklon a ona me je stalno grlila i zahvaljivala što sam joj kupila poklon i što sam konačno tu.

Svuda pođi, svojoj kući dođi, kada imaš nekog ko te voli i čije ruke će te dočekati željne tvog zagrljaja, sve ostalo postaje sporedno... napunila sam baterije na putu, a onda sam ih prepunila grleći svoje najdraže...

U nastavku par slika iz muzeja... čisto da vidite... kako to izgleda kod njih (one digitalne izložbe neću postavljati)

I za kraj, jedna mala dopuna... Uradila sam i nešto korisno, obratila sam se administratorima FB stranice hotela u kojem smo odsjeli u Oslu, rangirajući ih sa četiri zvjezdice, uz pohvale za opremljenost, lokaciju, čistoću hotela i ljubaznost osoblja, uz objašnjenje da je jedina vrsta zamjerke, zbog koje nisu dobili pet zvjezdica - meni njihovog restorana koji za ručak i večeru nudi tek par stvari i recimo vegetarijanci, vegani ili ljudi koji iz zdravstvenih ili vjerskih razloga izbjegavaju određenu vrstu hrane - nemaju nikakav izbor. Osim toga, u meniju nisu navedeni neki sastojci, a u jelu ih ima... npr. naručiš goveđi biftek sa krompirom i gljivama (što je kolegica naručila) a preko bifteka velika kriška ispržene slanine čija se masnoća razlila po bifteku, povrće vjerovatno dinstano na svinjskoj masti, torta od sira najvjerovatnije napravljena sa svinjskim želatinom, a druga opcija su ribe i školjke (koje ja - eto takođe ne jedeM)... Zamolila sam ih da uvrste u ponudu i jela bez morskih plodova i svinjetine, UKLJUČUJUĆI i svinjski želatin i mast, te da takve sastojke OBAVEZNO navedu na meniju. Zahvalili su se, cijene sugestiju i već rade na novom meniju, koji će mi poslati na e-mail adresu, valja meni opet u Oslo, ako Bog da, kad budemo radili novi projekat.