Za one od trideset i više godina - postavite sebe na prvo mjesto!

    Da, da, dobro ste pročitali, za one od trideset i više godina, jer su oni, odnosno jer smo mi (dakle uključujući i samu sebe) vaspitavani da budemo uvijek aktivni, savršeni, skromni, nadvladavamo i krijemo slabosti, da se nikada ne žalimo na uslove u kojima živimo i radimo, da ćutimo i trpimo... Dok nas iznenada ne pokosi infarkt, moždana kap, rak ili neka hronična boleština sa kojom moramo živjeti ono malo života koliko ga nam je preostalo. Mlađi već dobro znaju znanje, jeste da ih je većina i neodgojena, ali su bar pametniji po tom pitanju.

     Ako si žensko na Balkanu, to se onda podrazumijeva da kuća bude uglancana kao apoteka, da muža dočekaš u sređenoj kući sa fantastičnim ručkom, dotjerana i nasmijana sa čoporom djece oko sebe, da mu ne pričaš na šta ti se život sveo a još ne daj Bože da kome drugom to kažeš, uuuu, sramota!

     E pa, drage moje, nije sramota... I neka im smeta kad vi konačno zakažete kahvu sa drugaricom a on mora pričuvati dijete ili djecu... Pa ako ste izašli sa djetetom, nemojte to ni računati kao izlaz, naročito ako dijete istovremeno učite da koristi tutu, pa svako malo trčkarate. Svoju djecu volim najviše na ovom svijetu ali ovih dana mogu samo izaći bez djece, da mi niko ne prekida misao ili rečenicu, da malo odmorim mozak.

     Koliko god da ste savršene, s godinama će vaša snaga, a bogami i strpljenje nestajati i sve ćete teže stizati obaviti sve što je svaljeno samo na vaša uskoro nejaka pleća. A muško prije svega voli zadovoljnu i raspoloženu ženu... Da mu napravite ne znam kakav bogat ručak ako ste premoreni, neuredni i neraspoloženi neće ni njemu prijati ručak a još on ne mora prati suđe poslije ručka.

   I vaša će djeca naučiti da se vi i vaš neprekidni trud i obaveze podrazumijevaju, neće to cijeniti koliko bi trebalo dok i sami ne postanu roditelji, ali ko vam garantuje da ćete vi to dočekati sa toliko nakupljenog stresa koji će jednom kad-tad eksplodirati i dobro narušiti vaše zdravlje. Brinuvši se za sebe naučićete i djecu da vas poštuju, te da i sami cijene sve ono što urade. Vjerujte, najvoljenije i najcjenjenije supruge i majke su bile one koje su najprije držale do sebe a one koje su se prostrle kao otirač pred noge suprugu i djeci su smatrane dosadnim smorovima koji im samo kvare raspoloženje i smetaju.

     Ne, ne pozivam ja na nepoštivanje supruga niti da se svo vrijeme izležavate ili lakirate nokte, nego da im jednostavno utuvite u glavu da ste i vi živo biće i da zaslužujete pomoć i ponekad pauzu, ali to najprije morate samima sebi utuviti u tu vašu pametnu glavicu... Zašto ne bi oni jedan vikend (ako su djeca dovoljno velika) prebrisali čitavu kuću a da vi izađete u šetnju bez imalo grižnje savjesti? 

   Ali ne, balkanske žene su odgojene da šute i trpe i glume da su super žene i ne daj Bože da se požale da im je teško i da su umorne... Pa dobro, ja se neću boriti za njih, ja ću se boriti za sebe i svoje slobodno vrijeme. Za početak pobacaću i podijeliti pola stvarčica iz stana da imam manje posla i da se mogu posvetiti malo sebi, čitanju, slušanju muzike, šetnjama... svejedno, šta mi u tom momentu bude odgovaralo. 

   I neće me biti stid objasniti potencijalnim gostima da ih ne mogu primiti dok sve ne završim, a pošto sam non-stop sama sa djecom, to ide užasno sporo, ali ipak napredujem, pa makar i puževim korakom.

   Što ne moram - neću ni raditi, a ako žele da se moje aktivnosti vrate na staro, onda će mi ukućani morati pomoći, jer ja sam došla do tačke kada sam odlučila da ovim tempom ne mogu više i da je red da spustim neku od loptica kojima žongliram. Niko me i ne tjera, sama sam kriva, sama ću prebaciti sebe sa zadnjeg mjesta na prvo... Pa da vidimo rezultate.

"Svi treba da znaju šta drugarstvo znači, zajedno smo ljepši, zajedno smo jači"

     Pjesme mog djetinjstva pjevali su Branko Kockica, Minja Subota i Dragan Laković. I te pjesme su bile pjesme o drugarstvu. Moja generacija se oduševljavala kada bi počela TV špica emisije "Kocka, kocka, kockica" i ono Brankovo čuveno: "U svetu postoji jedno carstvo-u njemu caruje drugarstvo"...Prijatelji se poznaju u nevolji a s drugarima se lijepo družiti i oni se mogu pokazati kao prijatelji, to život prije ili kasnije razotkrije... Ali na današnjem vaktu vam je itekako potreban i neko ko je dobro društvo, da se družite a ne da čeprkate po smartfonu ili non-stop piljite TV zbog širokog izbora kanala i programa...

Dragan Laković: "Drugarstvo" (pjesma)  (kliknite da poslušate pjesmu, vi mlađi koji niste slušali ovo)

   Dragan Laković je pjevao takođe jednu pjesmu o drugarstvu, čiji je refren glasio kao naslov ove crtice - "Svi treba da znaju šta drugarstvo znači, zajedno smo ljepši, zajedno smo jači" i večeras se to još jednom potvrdilo. Mjesto događanja: restoran "Casa el Gitano" u Sarajevu, datum - deveti maj, Dan pobjede nad fašizmom, glavni akteri - bivši učenici Osnovne škole "Prvi maj", a koja se danas zove "Fatima Gunić"... Ovaj put - kao i prošli put nas sedam (jedno vrijeme i osam)... super ekipa... Došli smo jer nas ništa nije moglo spriječiti (čitaj: ako neko nešto stvarno želi - naći će način, a ako ne želi - naći će izgovor), jer nam je tako dobro kad se družimo i svaki mjesec jedva čekamo da se vidimo, da se opustimo uz večericu i lijepo društvo i napunimo baterije za slijedećih mjesec dana stresnog života u različitim životnim pričama i nijansama. 

   Ovaj put se Snježa i ja nismo obukle skoro identično ali čistom slučajnošću, svoju sličnu košulju nisam obukla jer mi ju je po ovoj vrućini bilo mrsko peglati, pa sam se u zadnji momenat odlučila za crnu bluzu. I tako: Amra, Snježana, Zdenka i ja od ženske ekipe, a Fatko, Slaviša i Samir od muške ekipe i jedno vrijeme je bio i Zdenkin muž. Kahva i kapućino uz domaće lokume i čokoladne školjke iz Belgije (bila sam disciplinovana i nisam ih pojela jer sam ih naumila njima)... Onda večera i piće, razgovor, smijeh, umalo ne zaboravismo da se uslikamo i shvatismo da smo ostali jedini i da je 23 h, tj. vrijeme za fajront... Dogovorili smo se i za slijedeći mjesec da se sastanemo, prije nego što, ako Bog da, počne Ramazan.

   I pjesma večeri je Bajagina "Francuska ljubavna revolucija" jer se sve (osim pištolja) iz teksta poklopilo sa temama našeg razgovora, našim anegdotama i dogodovštinama:

La musique c'est fantastique
Prepare la revolution
Et la femme est tres jolie
Tre jolie comme un bonbon

Orden u uglu od revera
Poslednji tango ljubavi
Ruka na dršci revolvera
I ruž na mojoj košulji

 
Poljupci dugi kao večnost
K'o ujed zmije opasni
U čaš tamnosmeđa tečnost
I Goloaz u muštikli 

 
La musique c'est fantastique...
Pratim je pogledom do kola
Kreće uz škripu točkova
Grudi mi pucaju od bola
U glavi sumrak bogova

 
Ja bacih orden tad u Senu
I odnese ga prvi val
Sa sobom odneo je ženu
Fatalnu ženu femme-fatale

  Moje kolege psiholozi će vam svi odreda potvrditi koliko je za mentalno zdravlje i dugovječnost bitno i druženje, ono pravo, iskreno druženje kojem se radujete, kad vam ne smeta ni kiša, ni snijeg, ni mjesto, sjedili na dekici i jeli sendviče uz čašu vode ili u restoranu večerali uz vino... Nije nam bitno kako izgledamo, koliko zarađujemo i jesmo li cool ili nismo... Nama je jednostavno super! Ako imate takvu raju, ne čekajte da vam život prođe, organizujte se s vremena na vrijeme i okupite se bilo gdje, a ako nemate, nađite ih, valjaće vam!

Ne može Bošnjo od svoje crkavice pošteno ni uživat'

      Mjesto događaja: Balkan, Bosna i Hercegovina, relacija Sarajevo - Konjic... Vrijeme događaja: Prvi maj - Praznik rada, 2015. godine, Petak. Svi znamo kako to ide - kod nas je prvi maj - praznik nerada... Oni koji imaju sreću da rade i da primaju koliku-toliku platu uz podnošljivo kašnjenje isplate - organizuju neku roštiljadu, pečenja, što u restoranima, što na livadama, izletištima ili u vlastitim dvorištima... Ali i oni koji ne rade svejedno se dovijaju da ovaj dan obilježe prazničnim raspoloženjem ma koliko tanak bio njihov novčanik.

      Inače nisam ljubitelj ni mesa ni roštilja, a pogotovo prvomajskog jer je sve prepuno kao u mravinjaku, gdje god da pođeš... Prinuđen si slušati muziku koju ne voliš, sklanjati se refleksno kad čuješ zvuk nogom napucane lopte da ti opet ne razbiju naočale, stidiš se sam sebe jer si pripadnik istog naroda kada vidiš kako veliki dio ovih oko tebe ostavljaju smeće za sobom bez imalo stida, čak i sa nekim ponosom jer ga, eto oni bar, neće čistiti... A još ako imate na umu da sam bila bolesna i da sam dan prije izvadila zub koji me je onako pošteno napatio, shvatićete da mi nije bilo ni do izleta ni do hodanja. Ali eto, ovaj moj đuvegija* navalio da nas vodi u Konjic da izbjegnemo gužvu i da se malo nadišemo čiste have, te da nas časti ručkom, da ne kuham i ne perem suđe bar danas. Od početka ove godine propao nam njegov godišnji odmor jer sam bila dobro bolesna mjesec dana, pa njegov rođendan, pa dječji rođendani i 14. godišnjica braka sve nekako proletjelo u trci-frci i bolesti... I ja eto, huda*, pristadoh. Popih svoj analgetik, antibiotik i probiotik i spremih u torbu još jedan antibiotik koji sam trebala popiti u četiri sata. Kaže dragi: "Ne trebaš nositi, dotad ćemo se uveliko vratiti." ali ja ponesoh za svaki slučaj... Ionako tabletica ne zauzima puno mjesta u ženskoj tašni.

       Krenusmo onako u dobrom raspoloženju, čak sam napravila i jedan selfie da imamo za uspomenu. Nedavno su nam opuhali CD plejer iz auta pa smo privremeno stavili stari auto-kasetofon i pokušavamo slušati radio, pošto ni antene nemamo jer su nam redovno krali i radio-antenu na parkingu. Onda ja fino odlučih da je najbolje da ugasimo šuškavi radio, kao u dobra stara vremena i da lijepo pjevam i počeh da se prisjećam pjesama iz posljednje dvije epizode Boot Camp-a X factor Adria takmičenja i zadah se onako, djevojački što bi se reklo: Merlinova "Da je tuga snijeg" (izvodili je Tarik Mulaomerović i Adnan Pacoli), pa onda Joksimovićeva "Nije ljubav stvar" (izvodili je Antonio Krištofić i Iva Ćurić) i dođosmo mi tako haman do Raštelice kad tamo, red redova, kilometarska kolona kao u najgoroj špici nekad na granici kad se ide na ljetovanje u susjednu nam državu. Prije bi pješke stigli... I tako sve haman do ulaza u Konjic. A još je bilo i pametnjakovića koji bi se zaletjeli u suprotnu traku da nas preteknu... Ali došla je policija i jedan tip je platio kaznu i nonšalantno nastavio opet u suprotnoj traci da nas pretiče, a na kraju je napravio pauzu i mi smo pretekli njega, a nigdje nismo žurili...

      Raspoloženje je još uvijek na visokom nivou... Ušli smo u Konjic i na izlasku iz njega suprug reče da idemo u restoran "Orahovica" kojeg su mu preporučili sve kolege jer je tamo odlično. U redu, idemo... Prišli smo, sreli poznate ljude, ispozdravljali se i odabrali sto vani uz travnjak i iznad rijeke. Izgledalo je prelijepo, a Almica je uživala posmatrajući dječju igru na obližnjem travnjaku.

       Došao je konobar i naručismo po piće, traživši usput da nam donese meni, a kako je to potrajalo, Alma je otišla da puše ubrane maslačke i da se penje po jednom kamenu nasred travnjaka.

        Kada smo dobili pića, bacili smo se na odabir jela koja ćemo naručiti... Alma se dvoumila između pizze i ćevapa, kao i svako dijete, dragi je naručio medaljone sa šampinjonima a ja bečku šniclu i šopsku salatu. A konobar ode a da nismo stigli ni naručiti... Dragi je odlučio da nas časti kolačima, ali kaže da ćemo negdje drugdje da ne budemo stalno na istom mjestu svo vrijeme i ja se složih s njim. A konobara nema pa nema... Pokvari se vrijeme, potamni nebo, onaj vjetar nije više bio tako ugodan, ali eto, kontaš sad će čovjek doći pa ćemo brzo nešto čalabrcnut' i idemo dalje... Ehhhhhhh...

      A konobara opet nema pa nema... Da nije jedan stariji bračni par sjeo za susjedni lijevi sto, ne bi on ni došao... Uhvatili smo ga kada je pokupio njihovu narudžbu da zapiše i našu i čekali smo, promatrajući rijeku, livadu, planine... čekali, čekali čekali... Nedavno sam farbala izrastak ali mislim da mi je ispod već podobro izrastao novi čekajući...

     I čujem te ljude kako su naručili klopu i naručuju kafu a konobar im govori da im to ne preporučuje jer se dugo čeka, puno je svijeta i tako... i oni odustaše i naručiše nešto skuplje za popiti. Dobiše oni hranu, pojedoše je, a našeg konobara i naše hrane nigdje ni za lijeka... A i oni su se načekali. I još naručili da im se zapakuje pite i pečenja za ponijeti a konobar nikako ne dolazi... I išli ljudi po njega i kažu da moraju na put, moraju da idu a on im reče ovako: "Ne možete sad otići dok ne stigne ono što ste naručili za ponijeti!" I ostaneš onako PAF što bi rekla ova mlađa generacija... Da je kome mlađem rekao, mislim da bi mu fino pobjegli ne plativši ni ono što su pojeli a ne da još trpe takvo ponašanje i čekaju još pola sata-sat... Čujem ženu kako komentariše da joj dođe da sad na licu mjesta nađe njihovu web stranicu i da im ostavi komentar kakav ih sljeduje, možda bi se onda opametili... I pomislim - nije joj to ni tako loša ideja.

     I čekasmo mi još i čekasmo. Alma je imala bodi dugih rukava i majicu dugih rukava i debelu duksericu, a razmišljala sam još i da joj obučem vjetrovku preko toga jer se ubismo čekajući a već je prohladno... Ona se umorila, ogladnila, dosadilo joj, ali je bila stvarno fina i tih nekoliko sati čekanja je prošlo lakše jer se dijete živo nije čulo nego je čekala i razgledala oko sebe.

      Sve druge konobare smo viđali a našeg nigdje ni za lijeka. Ovaj sto što vidite iza njihovih leđa, mnogi su ljudi dolazili i čekali i bivali zadnji posluženi i to od strane drugog konobara a ne ovog našeg, čijem rejonu pripadamo. Neki su jednostavno ustali i otišli, da li samo za neki drugi sto ili iz ugostiteljskog objekta, to ne znam.

     Pogledah na sat, pola četiri, a ja nisam ni doručkovala. A u četiri trebam popiti antibiotik. I odlučih, sačekaću još malo, popiti antibiotik i idem. Pitam dragog kad smo mi došli, kaže u pola dva, a naručili smo prije dva popodne a sad je četiri. Onaj stariji par je platio svoj ceh sedamdesetak maraka, pozdraviše se s nama čudeći se, jeste da su oni predugo čekali ali su došli poslije nas i već pojeli i dobili zapakovano ono što su naručili dodatno a naših tanjira još nema. U četiri popih antibiotik i ugledah tipa kako nosi tanjire. I pritom govori da nas nije zaboravio nego da je do kuhara. A onda primijetismo da nigdje nema Alminih ćevapa. On nas gleda kao da smo pali s Marsa i pokazuje nam blokčić u koje ćevape nije ni zapisao. I brže bolje ode, ne sačekavši da ga pitamo ima li išta što se brzo može dobiti da naručimo za dijete ili da u znak izvinjenja ponudi recimo gratis kafu ili kako se to već čini u bijelom svijetu. Alma ne voli meso ako nije faširano i nije htjela ni tatin medaljon, ni maminu šniclu, ni salatu, uzela je tek dva krompirića i pola lepinjice.... I koliko god da je ručak bio dobar, žurili smo da pojedemo misleći kako smo trebali bukvalno pojesti nešto prije odlaska u restoran i opet bismo do četiri sata bili gladni, a sad valja požuriti i nahraniti dijete negdje drugdje.

     A mi... gledamo se kao pokisle jade koje od jedne plate odvoje 40 KM da jednom u godini dana odu na ručak i da se opuste i onda ispadneš za svoje pare jado i budala... Moram priznati da je kuhar odličan, to stoji, pojela sam brdo šnicli po raznim restoranima, pogotovo radeći na terenu nekada davno, i šnicla je bila za desetku, ali... Rekoh ja dragom da platimo dok je još tu, jer ko će ga kasnije uganjati i zaustavismo ga da odmah platimo. Nikad mi se u životu ovo nije desilo... a ni njemu... 

      Nisam ugostitelj ali bar toliko mozga imam da onda označim stolove za kojima se naručuje jelo, a ostale samo za piće i eventualno desert. Meni smo uzimali jedni od drugih, i pepeljare, soli i ostalog nigdje ni za lijeka. Ako imaš toliko stolova budi spreman da svi naruče hranu, zaposli pomoćnog kuhara vikendom ili praznikom i ako pogriješiš ponudi bar usmeno izvinjenje... Džaba kuharu njegovo umijeće, sigurna sam da je on najmanje kriv a odličan je kuhar... 

     Postaviću vam sliku računa i svoj selfie na kojem mi je izraz lica adekvatan trenutačnom raspoloženju pri odlasku iz objekta. 

         I uporedite je sa prvim selfijem kad smo krenuli iz Sarajeva, dok je raspoloženje bilo na nivou, a pritom još potrošismo gorivo i platismo 40 maraka ceh samo za nas dvoje.

      U povratku je dijete odmah zaspalo u svojoj sjedalici i odustala sam od kolača, bilo mi je samo da dođem kući da se zgrijem, a poslije sam nam natopila mljeveni petit keks gustim sokom od breskve, stavila ga na dno staklene posude, prelila smjesom od jagoda usitnjenih sa šećerom i šlagom pa da uživam u svom i na svom :) A dragi je svratio u ćevabdžinicu "Mrkva" koja nam je u komšiluku i za nekoliko minuta dobio friško pečene ćevape za curicu koja ih je satima uzalud čekala u Konjicu.

       I da objasnim naslov: da sam napisala Bosanac, to je prelijepa riječ, označava merak, rahatluk, bosansku dušu, a Bošnjak i pogotovo Bošnjo mi zvuči pogrdno i jadno, baš onako kako smo se mi danas osjećali u restoranu "Orahovica" u Konjicu... nevezano za nacionalnu pripadnost, nego jednostavno za osjećaj... Moja preporuka - ne zalazite tamo, a ako već zađete, provjerite u konobarov blokčić je li zapisao narudžbu i upozorite ga nakon koliko ćete otići ako obrok ne stigne... E onda možda budete i uživali u kuharovim specijalitetima. Kad bismo svi ovako opisivali svoje utiske na internetu, jednostavnim ubacivanjem pojma Google bi sigurno izbacio i link za vaš komentar, pa da drugi potencijalni jadnici ne nasjedaju.

* đuvegija tur. mladić, udvarač, potencijalni partner, mladoženja, suprug

* huda - jadna

Ja biram da recikliram!

     Nedavno sam u svojoj omiljenoj Fejsbuk grupi za ljubitelje dekupaža pročitala komentar jedne drage članice i postao je moj omiljeni moto: "Ja biram da recikliram!" Volim čist zrak, čisto nebo, čistu travu, zemlju, rijeke, mora... Volim prirodu, a čovjek tu istu prirodu nepovratno uništava... Šta ćemo ostaviti svojoj djeci u amanet?

     Ovo je doba plastike, plastična ambalaža je jeftinija, ne lomi se poput staklene, pa je često koristimo samo za jednokratnu upotrebu, bez obzira što vrijeme raspada plastičnog otpada varira između stotinu i hiljadu godina i što time opterećujemo eko-sisteme na našoj rođenoj planeti. 

    Tačno je da se plastični otpad može ukloniti spaljivanjem, kao i to da se energija nastala pri tom istom spaljivanju može iskoristiti, ali je isto tako tačno i to da tako sebi stvaramo problem zbog emitiranja raznih kancerogenih spojeva. Osim toga, samo za spaljivanje četiri plastične ili najlon kesice - potroši se onoliko kiseonika koliko bi jednom odraslom čovjeku bilo dovoljno za čitav dan!

    Osim toga, pošto se plastika proizvodi od prirodnih resursa - nafte i zemnog gasa, mora se i o tome voditi računa.

     Tu dolazi na snagu recikliranje, odnosno ponovna upotreba plastičnog otpada. 

     Krenuću od sitnica... 

     Nakon dugog traganja, pronašla sam svoju idealnu kremu za lice, ruke i cijelo tijelo, ali mi je jednostavno bilo žao baciti tu kutiju, pa sam je reciklirala istim dezenom kao i metalnu kutiju za EDT i napravila sam komplet za kupatilo: kutiju za  štapiće za uši i kutiju za blazinice od vate... 

    Zatim sam shvatila da mogu i uštedjeti, pa kupujem velika pakovanja tečnog sapuna za ruke i presipam u recikliranu manju bočicu, koju sam i ručno ukrasila akrilnim ekološkim bojama na vodenoj bazi pa, osim što sam uživala u kreativnom procesu primjene dekupaž tehnike, kao što sam uživala u činjenici da doprinosim očuvanju okoline, uživaću i svaki put kada budem prala ruke u ekološkoj recikliranoj dekupaž bočici za tečni sapun za pranje ruku koja je tih istih mojih ruku djelo.

     Sutradan sam oslikala još jednu praznu plastičnu bočicu tečnog sapuna za pranje ruku i napravila veseli kuhinjski dozer za deterdžent za pranje suđa. Dakle i pranje suđa će biti lijep podsjetnik na moju kreativnost i ekološku osviještenost.

    A lijepih emocija i spoznaja nikad dosta na današnjem vaktu!

   Pa eto, ja biram da recikliram! A vi?

Prijatelji stari gdje ste

"Prijatelji stari gdje ste

da li ću vas ikad naći?

Kažite mi što to znači

kad u ponoć netko svira"

   E tako je pjevala Tereza Kesovija, a mi prijatelji stari se opet nađosmo nakon mjesec dana pauze i haman se u ponoć vratismo kućama...

   Moja raja iz VIII2... Prošli mjesec sam mislila da ne može bolje, ali bilo je još nekoliko puta bolje... Ma da ne povjeruješ...

    Dođosmo, izljubismo se, posjedasmo i počesmo eglenisati... Pratimo se preko Fejsbuka, osim jednog prijatelja koji nema svoj profil, ali opet imamo svašta ispričati jedni drugima... I u startu je bilo veselo i puno smijeha... I tako sve do kraja... Prvi došli, zadnji otišli, neke će boljeti lice, neke stomak od smijeha... napunili smo baterije za slijedećih mjesec dana...

     Odakle da počnem? Pa eto, ispostavilo se da smo opet Snježa i ja na istim talasnim dužinama i opet smo se slično obukle... prošli put u crno-bijelu, a sad u crno-crvenu kombinaciju, i odmah smo sjele jedna do druge i napravile fotku za uspomenu... Prije toga je Amra rekla - "Daj da se slikamo, nemam nijednu fotku s tobom" pa smo se slikale, dok nismo zaboravile... kad ti je super, začas vrijeme prođe, ako se ne uslikaš na početku, ostaneš bez slika za uspomenu... a poslije žicaš slike od onih koji su se sjetili slikati... 

 Pa kad smo htjeli naručiti a konobar se sjeća šta je ko od nas naručio prije mjesec dana, već smo nezaboravna klapa, odmah smo smislili neku zezu i u vezi toga :)

   Sandra nam se, nažalost, nije mogla ovaj put pridružiti, ali je naručila pjesmu za svoju dušu... Dino je u zadnji momenat javio da su mu izbili gosti pa zato nismo imali tehničke mogućnosti kao prošli put za onlajn pjevanje i skajpanje sa onima koji su daleko (dok nikog nema u restoranu, da im ne otjeramo goste ;) ) Ali zato smo otpjevali naručenu Josipinu pjesmu kada nam je konobar dva puta pustio, iako smo pozaboravljali tekst i nismo baš talentovani za pjevanje, napravili smo i snimak refrena za onu koja je naručila tu pjesmu da joj jednog dana pokažemo... Ali taj snimak nikad neće procuriti u javnost... Nismo se baš sjajno pokazali kao neotkriveni muzički talenti. Ali to nema nikakve veze, njoj su trebale pozitivne vibracije a mi smo joj ih poslali s puno ljubavi.

   Imali smo direktan prenos preko Fejsbuk poruka sa one dvije koje nisu mogle doći, pa smo se ubacivali svi povremeno preko Samirovog mobitela i pokušavali otipkati poruku, tražeći interpunkcijske znakove... Poslije sam kod kuće pročitala kako je to izgledalo na tom grupnom chatu i bilo je ono - nigdje veze, ali smo objasnili manje više ko je šta kuckao da ipak bude povezano, koliko -toliko...

     Onoj drugoj smo htjeli napisati da hoćemo nekoliko selfija iz prostorije u kojoj se na trenutak izdvojila od gostiju da nam se javi jer je u mislima s nama, međutim poslala sam tekst prije nego što sam ispravila riječ koju je program sam automatski dovršio... ali objasniću joj to slijedeći put kad se okupimo :)

   Opet smo isijavali srećom i non-stop, ali baš non-stop se smijali za ne povjerovati, a da je bilo provala, bilo je... To se ne može objasniti onima koji nisu bili tu, pa neću ni pokušati... Ali navešću nešto što će shvatiti oni koji su bili tamo: evo fotke hurmašica splita našeg plemenitog OVOG SIRĆE (k)od Omera:

 

     ... A za Amru dio naše kasnije prepiske na Fejsbuku: 

"Dont forget marscaponeeee!" 

"Never ever"

"Ako ti kažem da se u dva ujutru tiho smijem kao Draguljče iz crtanog, a ova kompj. stolica se ispod mene trese, sve sam ti rekla. Dobro sam, nije mi ništa :D"

Mi znamo zašto ćemo se slatko nasmijati.

   I tako, tu smo bili Fatko, Zdenka, Slaviša, Samir, Snježana, Amra i ja, a ostali su bili sa nama u mislima...

   "Dižemo čašu za drugu našu" (prepoznaće se ona) i poželjeli smo da se svi aBd uskoro opet okupimo u još većem broju u zdravlju i rahatluku, pa šta čovjeku više i treba? 

P.S. Za one koji ne misle tako - ovo je bio retoričko pitanje :P

  Pozitivna energija koju smo emitovali a i sami doživjeli ne može se ničim platiti ni zamijeniti...

  Neka vam i ova crtica bude poučna: nađite vremena u mjesec dana i vidite se uživo sa dragim ljudima...

 Sve će vam se samo kazati ako me poslušate...

Toliko od mene za ovaj put... znam da će mi trebati dugo da zaspim jer sam se vratila sretna i odlično raspoložena, adrenalin je još uvijek na visokom nivou, a papirić sreće za današnji dan ću sutra napisati... trebaće mi veći format nego inače :)

Laku noć svima koliko vas ima :)

Kad se najmanje nadaš...

      Uvijek sam bila za to da se problemi moraju priznati, pa onda i rješavati. Nikad nisam bila za to da se stvari "guraju pod tepih" jer znam da će se nagomilati i isplivati na površinu kad se najmanje nadaš... Ali isto tako sam naučila da se ne moraš brinuti za nešto ako već ne možeš naći rješenje, jer brigom ne rješavaš ništa... a nekad će se i sve samo razriješiti onako kako je najbolje i za tebe i za sve vas...

      A na ove duboke misli me ponukao komentar ispod objavljene slike s receptom za jednu rođendansku tortu, na Fejsbuku. Jeste da nema baš puno veze s ovim, ali svejedno, svaka sitnica u životu može poslužiti kao mali ili veliki primjer za neku od životnih mudrosti.

          Uglavnom, imati kćerku u predtinejdžerskim godinama kada si u četrdesetim i očekuješ za koju godinu predklimakterične tegobe, kuća puna hormona, PMS-a i svega ostalog, ali eto, opet uspješno funkcionišete... Nije lako... To zna svako (evo me, postaću i stihoklepac)...

            I tako, to moje prvo dijete, dijete na čiji sam rođendan postala majka, muž postao otac, djever postao amidža, sestra - tetka, starci - nana i dedo (njegovima je ona bila već treća unuka, pa su imali tu titulu već ranije) ušlo je u fazu u kojoj misli da mi pojma nemamo u životu, da to nije više cool, da trebaju pokušati izvrdati sva moguća pravila i zabrane, džaba priča, džaba primjeri, džaba iskustva, hoće dijete sve preko svojih leđa da samo prevali, a ne da nastavi tamo gdje smo mi stali... pa eto, neka je, sve dok su u pitanju sitnice, neka nauči sama... Valjaće joj to iskustvo za izbore u njenom budućem životu, kada se bude radilo o krupnijim stvarima i životnim odlukama. 

Naša prva zajednička slika, dan poslije poroda, po izlasku iz porodilišta

             I tako, ti joj jedno govoriš a ona pokušava da uradi drugo, jer eto, svi ostali ostaju poslije škole umjesto da idu kući i onako sa ruksacima šeću u polumraku po ulicama i trgovinama, dok u blizini ljudima glavu razbijaju da bi ih opljačkali, dok otimaju djecu majkama iz ruku i hvataju ih na granici... Ti znaš da dijete mora živjeti, ali i ona zna da treba doći kući, ostaviti ruksak, tuspasiti se pa onda može i izaći a dobro zna na koja mjesta ne treba da zalazi... I ona opet... pa opet... pa opet, i još potroši pare od užine (za ovaj mjesec) časteći drugaricu kojoj je taj dan bio rođendan, usput počastivši i sve ostale koje su bile s njima... i nikako da joj uđe u glavu da nije riječ o količini novca ni o samim parama...

             I opet dva sata priče, i onda muž kao iz topa: neće biti proslave rođendana, ni torte ni čašćenja raje u "Sahat kuli" ni ničega a dobro znaš da pred djecom morate biti jedinstveni, prava ujedinjena fronta, iako si pomalo ljuta jer je SAM automatski odredio kaznu... šutiš... daš joj vremena da se uhaviza do rođendana pa možda nešto i organizujemo... Prošle je godine slavila u kuglani sa rajom i familijom, a ove godine... vidjećemo...

             A onda dođe ponuda iz škole da potpišemo da djeca idu baš na taj dan u kino da gledaju premijeru dječjeg filma... KAO NARUČENO... Potpisala sam... Onda se i muž smilovao pa kupio čokoladne banane da počasti raju na odjeljenskoj zajednici... Onda smo joj djelimično progledali kroz prste pa smo organizovali mini proslavu, pozvali tetku (nana je nažalost bila bolesna pa nije mogla doći) i rodicu, a ja sam napravila fast-food tortu.

                Dakle, pored kina koje je ispalo savršeno, svi su išli zajedno a mene došlo samo 5 KM za kartu i prevoz, i ovo što ću napisati je još bolje ispalo u svakom pogledu, kad sam se najmanje nadala.

                Brzinski sam smutila tortu, ja, poguzija koja je znala po čitav dan praviti komplikovano jelo ili tortu od koje boli glava, ne možeš prestati jesti, svi to nahvale, ali eto, sad si u frci i praviš brzinski bilo šta, ali sa puno ljubavi... Nađoh recept na internetu, pa ću ga postaviti i ovdje: 

Brzinska torta s puslicama:

Kora: pomiješati 300 g mljevenog keksa (plazma ili petit) sa malo mlakog mlijeka i rastopljenog putera, bolje da bude tvrđe i suho, nego gnjecavo, pa postepeno dodajte mlijeko, meni je otprilike otišla šolja mlijeka...
Istapkate i oblikujete koru od plazme po dnu kalupa
preko kore poredati puslice (100-200 g ovisno o dimenzijama torte)
preko puslica preliti kremu (u kalup)...
Krema: umutiti 4 bjelanca s malo soli u čvrst snijeg
U drugoj posudi umutiti kremasto 4 žumanca i 200-250 g šećera u prahu)
dodati žumanca u bjelanca, te na pari otopljenu čokoladu za kuhanje (100 g)
na kraju u sve umiješati margarin ili puter (najbolje ga narendajte da se prije istopi i sjedini s masom)
preko kreme premažete umućena dva šlaga prema uputstvu s pakovanja
Jednostavna, a vrlo ukusna

   I tako ja napravih fast-food tortu, nisam se čak trudila da je ukrašavam sa tuljcem za šlag i crtanjem, pisanjem kao što se to nekad ukrašavalo, najbolje su torte one koje su ukusne, sa ili bez fondana, dječica pamte slike i oblike, a mi stariji volimo da je ukusno, a ostalo je manje bitno... Pošto čuvam svjećice od rođendanskih torti mlađe kćerke, imala sam ove koje su mi trebale, i voila - evo njenog veličanstva - brzinske torte!

    Tetka je došla sa punom kesom poklona, kćerka je dobila toliko poklona kao da je imala veliku zabavu pa od svakog dobila po jedan poklon, a nešto je i mene zapalo (hvala tetka!) i fino smo se družili, ispričali, a ono, što me je najviše iznenadilo je to da im se torta pravo dopala...

      Inače, moja sestra isto pravi dobre torte i očekivala sam jedno OK, čak sam dodala više šećera za naš ukus, jer djeca vole slađe, ali pravo im se dopala... Suprug je morao otići po kofere (spremamo se za put, a stari se pohabali) pa je on kasnije dobio svoj komad torte i oduševio se... Kasnije su tražili još po komad (kad su gosti otišli) i ode torta istom brzinom kojom je i napravljena - dok kažeš KEKS!

      I onda kada čuješ sutradan: "Mama, sve su ti torte odlične, ali meni je baš ova bila najbolja od svih rođendanskih torti dosad" i ostaneš otvorenih usta... Kad si se najmanje potrudila, ali s isto toliko ljubavi, svejedno, ispalo je odlično, i više nego odlično...

   Prisjetih se i nedavnog rođendana mlađe kćerke... Pošto imamo mali stan, ako ne organizujemo u igraonicama, onda organizujemo nekoliko dana proslave zaredom, a još ona rođena 29. februara pa slijedeće tri godine taj datum i ne postoji, možeš slaviti kad hoćeš... Planirali smo jedan dan, ali neki gosti nisu mogli taj dan pa su došli sutradan... Prvi dan sam bila pripremila i slano i slatko, još sestra donijela kiflice, kuma tortu a drugi dan sam bila umorna i napravila sam samo platu, poslagala kako bosanci kažu: mezu, piće, kahvu i poslije iznijela tortu, a ispalo je još bolje nego prvi dan, bilo je društvo odlično, smijali smo se i zapričali do kasno u noć, dok su se djeca u drugoj sobi igrala i čudila se kako i odrasli mogu dobro da se zabave...

   Ako pravite zabavu radi poklona ili da biste zadivili nekog svojim sposobnostima, čak i da vam sve prođe savršeno, vi ćete se slomiti od umora i napetosti, pribojavajući se svih mogućih komplikacija koje bi vam se ispriječile na putu da sve bude SAVRRRRRRŠEENNNNNNNNO! (imitiram jednu takvu personu) i nećete uživati u rođendanu svog najomiljenijeg bića na svijetu... 

    Sve sam odradila maksimalno opušteno i bez nekih pretenzija a ispalo je svima odlično :)

    Treba organizovati i planirati, ali isto tako treba shvatiti šta je suština i naučiti biti opušten da bi se u istim stvarima moglo i uživati...

   Još jednom čestitam kćerkama njihove rođendane, rodila njih njihova majka, da su mi žive i zdrave još bar 100 godina, da ih provedu u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju sa svojim najmilijima, da imaju dobru nafaku, lijep život, da ih okruže pravi prijatelji i da im ljubav bude uzvraćena... sve što želim i samoj sebi pa i puno više... Ljubi vas vaša mama :*

   

Koji, ba, osmi mart?

        Jutros sam planirala duže odspavati... Umalo da uspijem... Nema veze što je nedjelja... Jedna od komšinica, koja non-stop renovira stan i to podugo, jutros nas je opet počastvovala već od osam sati bukom majstora koji, pretpostavljam, još uvijek renoviraju to famoooozno kupatilo... I opet sam uspjela zaspati... Prvi put nakon nekoliko godina, otkako sam se zadnji put porodila, zaspala sam snom djeteta, ne registrujući ništa oko sebe, znajući da je suprug tu ako se malecka probudi, jer je u subotu naveče nekoliko sati prije nas otišao na spavanac, pošto je u petak dežurao na poslu... I onda mi je zazvonio mobitel, pa sam morala ustati da se javim i začula sam veseli glas kćerkicine kume koja mi je htjela čestitati osmi mart i na osnovu mog kreštavog polu-glasa, polu-šapata shvatila je da me je tek probudila i uslijedilo je ono čuveno "Jesam li te to probudila?" A šta da kažem, nego - "Jesi" i nakon što se počela izvinjavati, rekla sam joj da nema veze, samo što ne mogu pričati ujutru pošto mi je grlo takvo - kakvo je :) I nije bilo rano... Ispričasmo se ukratko i uskoro ćemo kod njih u posjetu :)

           Poslije je stigla SMS čestitka, pa na Fejsbuku tagovana na nekoliko slika, divne geste, moram priznati... Ali na stranu čestitke, nije mi jasno zašto ljudi ovdje slave Prvi maj i Osmi mart. Slaviti, odnosno teferičiti u skladu sa vlastitom finansijskom situacijom za Praznik rada gdje je teško pošteno se zaposliti, dobiti platu a o položaju žena na Balkanu, onom nezvaničnom i između redova da i ne govorim. Trebale bismo biti mažene i pažene svaki dan jer to svaka (pa dobro, SKORO svaka) od nas zaslužuje: razvlačiti ono malo pošteno zarađene crkavice koja preostane nakon plaćanja računa na mjesec dana doručka, ručka, večere, na kupovinu školskog pribora, odjeće, obuće, poklone za druge, izvanredne neplanirane troškove, juriti na posao (naročito gradskim prevozom), pošteno ga odraditi uz pokojeg čudaka, bilo na poslu među kolegama ili među strankama, pa juriti nazad, nahraniti familiju, počistiti, posvetiti svima bar malo pažnje, nadgledati đake da li su se spremili za sutra i napisali zadaću, čekati da te dragi primijeti između šaltanja kanala po daljinskom upravljaču, a pritom nastojati biti raspoložena za svakoga i biti koliko toliko dotjerana i biti sretna jer te ne tuče, ne vara te (ili ti bar to ne znaš), nije ovisnik o supstancama ili kladionicama, pa kupiće ti jedan cvjetić za osmi mart, a ti ćeš opet morati skuhati, oprati i svašta nešto ako imate jednu platu, a ako imate dvije, možda ćete otići i u restoran na neku večericu...

           Već sam postavila na Fejsbuk, pa ću i ovdje... Ne volim ono u šta su se praznici pretvorili, priliku za kupovanje jeftinih poklona jer trebaš kupiti poklone za više osoba, kič po ulicama i prodavnicama i čestitka... Nakon što sam nekoliko puta na početku braka dobila od svog dragog (Valentinovo, Dan žena pa godišnjicu braka, sve u četrdesetak dana) za naše uslove neodgovarajuće sobne biljke u saksijama, marame i šalove neodgovarajućih dezena, te toaletne vode koje sama nikad ne bih izabrala... onako neromantična ali praktična, dogovorila sam se s njim da ću izabrati knjige, kupiti ih i potpisaćemo kojim povodom... I laknulo i meni i njemu, nakupilo se knjiga...

                Pitao me je dan prije da li da mi kupi nešto, i opet sam mu rekla, nemoj, ti uspavaj dijete, ili uradi neku sitnicu po kući umjesto mene, samoinicijativno, meni će to biti kao znak pažnje divan poklon i to ne mora biti (samo) za osmi mart... I opet mi je kupio ružu, ali bar nisam danas morala praviti ručak, poštedili su me svi i napravila sam nešto jednostavno za par minuta... Čak ni suđe danas nisam morala prati... Niko sretniji od mene... Posvetila sam se malo samoj sebi, na pošteno-kokuzni način: nisam otišla frizeru, nego sam sama ofarbala izrastak i svima lijepo... a poslije me je dragi iznenadio kupivši mi bruskete i omiljenu čokoladu... E to ja zovem ugođajem...

               Ako krenemo unazad i zaustavimo se dalekog 28. februara 1909. godine, stići ćemo na prvo obilježavanje Dana Žena u Sjedinjenim Američkim Državama donošenjem dekleracije od strane Socijalističke partije Amerike, ali trebamo skoknuti u vremeplov i vratiti se još puno ranije, tačnije na datum osmog marta 1857. godine kada su u Njujorku javno demonstrirale žene tekstilne radnice, zaposlene u industriji odjeće i tekstila zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstrante je, naravno, rastjerala policija, ali su te iste žene dva mjeseca kasnije osnovale sindikat... Protesti su se događali i slijedećih godina, a najpoznatiji je bio onaj iz 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz Njujork, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa... Ovo je možda nama, ljudima u četrdesetim godinama bilo dosadno kada smo o tome učili u svojim socijalistički uređenim školama, ali starijima od nas i ovim mlađima bi trebale da se upale lampice jer se ponovo nalazimo u istim takvim uslovima a ne radimo ništa povodom toga... Neću više o Klari Cetkin, prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu i ustanovljavanju Međunarodnog Dana žena... Neću ni o proslavljanju istog u raznim socijalističkim zemljama... 

        Ali hoću o tome kako je u mnogim tim zemljama (uključujući i ovu našu) taj praznik, isto kao i Prvi maj uostalom, izgubio svoju ideološku osnovu i postao kao neka prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema ženama u njihovom životu: majci, punici, ženi, svastikama, kćerkama, kolegicama, ili djevojkama (ako su single)... Ali su istovremeno utrpali i Valentinovo i sve se pretvorilo u to da što jeftinije prođeš, da se neke žene pohvale poklonima ili ljubavlju koja se eto tako pokazuje, da se pokaže kupovna moć koja je kod nekih bar za praznike iznad standarda, a neke su ogorčene, dok ih je većina neutralna po tom pitanju.

    Svaki je praznik prilika da nešto proslavimo, budemo malo svečaniji, ako već ne možemo platiti frizuru, večeru, poklon, bar da budemo bolje raspoloženi taj dan jedni prema drugima...

    Ali danas su me oduševile aktivistice fondacije CURE i nekih nevladinih organizacija koje su zajednički organizovale u Sarajevu ulični marš povodom obilježavanja osmog marta, a slična stvar se desila i u Banjaluci. Žene su tim maršem podsjetile građan(k)e na istinske vrijednosti Osmog marta, ali su i skrenule pažnju na STVARNI položaj žena, kako u našem društvu, tako i u svijetu. Bosna i Hercegovina JESTE potpisnica brojnih konvencija o pravima žena, ali one, nažalost, nisu primijenjene u praksi.

    U Banjaluci je više udruženja organizovalo isti marš pod sloganom "Sloboda rađanju" sa željom da ukažu na specifičnosti savremenog položaja žena, sa naglaskom na porodilje, majke i žene sa invaliditetom. Transparentima čiji su me naslovi oduševili - skrenuli su pažnju i na to u kakvoj državi se djeca rađaju, kakvu vrstu posla će moći da dobiju, o uslovima u porodilištima i odnosu medicinskog osoblja prema porodiljama, o zdravstvenoj zaštiti, porodiljskim odsustvima, nadoknadama, mogućnostima vantjelesne oplodnje, o nezaposlenosti...

  Uglavnom, da skratim priču, spominjalo se i silovanje i sve teške situacije sa kojima se žene susreće i problemi ostvarivanja osnovnih životnih prava...

   Nažalost, mi sve to zaboravljamo, do slijedećeg osmog marta... Prva ja ću zaboraviti da su mi dijete napravili invalidom zbog lijenosti da se naprave dva koraka i pregleda me se jer tvrdim da se porađam a oni mi ne vjeruju jer eto ne vrištim... A kakve sam sreće, kad budem očekivala unučad, ako budem to i doživjela, uslovi u našim porodilištima neće biti ništa bolji, da o ostalim stvarima i ne govorim...

    Obično pišem neke pozitivne crtice na ovom blogu, ali želim da i ovo bude pozitivna crtica, da nas podstakne na nešto konkretno što možemo učiniti na bilo kojem polju... Jedan mrav je možda sitan, ali može puno povući, a tek kada se udruži sa čitavim mravinjakom...

   Zato drage moje, pokažimo još jednom da smo jake, sposobne i da možemo - ako već ne promijeniti, a onda bar uljepšati svijet bar onima oko nas, svojim najmilijima, ali ne (samo) tako što ćemo zategnuti bore, poskidati kilograme, srediti frizuru ili skuhati dobar ručak, napraviti tortu... Naučimo djecu da imaju pravo živjeti bolji život i kako da se bore za njega a da ipak ostanu ljudi, a ne da postanu vukovi... Naučimo ih i našim iskustvom, našim pogreškama, kako usponima, tako i padovima... Naučimo naše muškarce da mi treba uvijek da budemo voljene, poštovane, uvijek dame, a ne samo popis na spisku kupovine osmomartovskih poklona...

Jer mi to možemo...

Jer mi to moramo...

A mi to možemo...

Volim vas sve