Prijatelji stari gdje ste

"Prijatelji stari gdje ste

da li ću vas ikad naći?

Kažite mi što to znači

kad u ponoć netko svira"

   E tako je pjevala Tereza Kesovija, a mi prijatelji stari se opet nađosmo nakon mjesec dana pauze i haman se u ponoć vratismo kućama...

   Moja raja iz VIII2... Prošli mjesec sam mislila da ne može bolje, ali bilo je još nekoliko puta bolje... Ma da ne povjeruješ...

    Dođosmo, izljubismo se, posjedasmo i počesmo eglenisati... Pratimo se preko Fejsbuka, osim jednog prijatelja koji nema svoj profil, ali opet imamo svašta ispričati jedni drugima... I u startu je bilo veselo i puno smijeha... I tako sve do kraja... Prvi došli, zadnji otišli, neke će boljeti lice, neke stomak od smijeha... napunili smo baterije za slijedećih mjesec dana...

     Odakle da počnem? Pa eto, ispostavilo se da smo opet Snježa i ja na istim talasnim dužinama i opet smo se slično obukle... prošli put u crno-bijelu, a sad u crno-crvenu kombinaciju, i odmah smo sjele jedna do druge i napravile fotku za uspomenu... Prije toga je Amra rekla - "Daj da se slikamo, nemam nijednu fotku s tobom" pa smo se slikale, dok nismo zaboravile... kad ti je super, začas vrijeme prođe, ako se ne uslikaš na početku, ostaneš bez slika za uspomenu... a poslije žicaš slike od onih koji su se sjetili slikati... 

 Pa kad smo htjeli naručiti a konobar se sjeća šta je ko od nas naručio prije mjesec dana, već smo nezaboravna klapa, odmah smo smislili neku zezu i u vezi toga :)

   Sandra nam se, nažalost, nije mogla ovaj put pridružiti, ali je naručila pjesmu za svoju dušu... Dino je u zadnji momenat javio da su mu izbili gosti pa zato nismo imali tehničke mogućnosti kao prošli put za onlajn pjevanje i skajpanje sa onima koji su daleko (dok nikog nema u restoranu, da im ne otjeramo goste ;) ) Ali zato smo otpjevali naručenu Josipinu pjesmu kada nam je konobar dva puta pustio, iako smo pozaboravljali tekst i nismo baš talentovani za pjevanje, napravili smo i snimak refrena za onu koja je naručila tu pjesmu da joj jednog dana pokažemo... Ali taj snimak nikad neće procuriti u javnost... Nismo se baš sjajno pokazali kao neotkriveni muzički talenti. Ali to nema nikakve veze, njoj su trebale pozitivne vibracije a mi smo joj ih poslali s puno ljubavi.

   Imali smo direktan prenos preko Fejsbuk poruka sa one dvije koje nisu mogle doći, pa smo se ubacivali svi povremeno preko Samirovog mobitela i pokušavali otipkati poruku, tražeći interpunkcijske znakove... Poslije sam kod kuće pročitala kako je to izgledalo na tom grupnom chatu i bilo je ono - nigdje veze, ali smo objasnili manje više ko je šta kuckao da ipak bude povezano, koliko -toliko...

     Onoj drugoj smo htjeli napisati da hoćemo nekoliko selfija iz prostorije u kojoj se na trenutak izdvojila od gostiju da nam se javi jer je u mislima s nama, međutim poslala sam tekst prije nego što sam ispravila riječ koju je program sam automatski dovršio... ali objasniću joj to slijedeći put kad se okupimo :)

   Opet smo isijavali srećom i non-stop, ali baš non-stop se smijali za ne povjerovati, a da je bilo provala, bilo je... To se ne može objasniti onima koji nisu bili tu, pa neću ni pokušati... Ali navešću nešto što će shvatiti oni koji su bili tamo: evo fotke hurmašica splita našeg plemenitog OVOG SIRĆE (k)od Omera:

 

     ... A za Amru dio naše kasnije prepiske na Fejsbuku: 

"Dont forget marscaponeeee!" 

"Never ever"

"Ako ti kažem da se u dva ujutru tiho smijem kao Draguljče iz crtanog, a ova kompj. stolica se ispod mene trese, sve sam ti rekla. Dobro sam, nije mi ništa :D"

Mi znamo zašto ćemo se slatko nasmijati.

   I tako, tu smo bili Fatko, Zdenka, Slaviša, Samir, Snježana, Amra i ja, a ostali su bili sa nama u mislima...

   "Dižemo čašu za drugu našu" (prepoznaće se ona) i poželjeli smo da se svi aBd uskoro opet okupimo u još većem broju u zdravlju i rahatluku, pa šta čovjeku više i treba? 

P.S. Za one koji ne misle tako - ovo je bio retoričko pitanje :P

  Pozitivna energija koju smo emitovali a i sami doživjeli ne može se ničim platiti ni zamijeniti...

  Neka vam i ova crtica bude poučna: nađite vremena u mjesec dana i vidite se uživo sa dragim ljudima...

 Sve će vam se samo kazati ako me poslušate...

Toliko od mene za ovaj put... znam da će mi trebati dugo da zaspim jer sam se vratila sretna i odlično raspoložena, adrenalin je još uvijek na visokom nivou, a papirić sreće za današnji dan ću sutra napisati... trebaće mi veći format nego inače :)

Laku noć svima koliko vas ima :)

Kad se najmanje nadaš...

      Uvijek sam bila za to da se problemi moraju priznati, pa onda i rješavati. Nikad nisam bila za to da se stvari "guraju pod tepih" jer znam da će se nagomilati i isplivati na površinu kad se najmanje nadaš... Ali isto tako sam naučila da se ne moraš brinuti za nešto ako već ne možeš naći rješenje, jer brigom ne rješavaš ništa... a nekad će se i sve samo razriješiti onako kako je najbolje i za tebe i za sve vas...

      A na ove duboke misli me ponukao komentar ispod objavljene slike s receptom za jednu rođendansku tortu, na Fejsbuku. Jeste da nema baš puno veze s ovim, ali svejedno, svaka sitnica u životu može poslužiti kao mali ili veliki primjer za neku od životnih mudrosti.

          Uglavnom, imati kćerku u predtinejdžerskim godinama kada si u četrdesetim i očekuješ za koju godinu predklimakterične tegobe, kuća puna hormona, PMS-a i svega ostalog, ali eto, opet uspješno funkcionišete... Nije lako... To zna svako (evo me, postaću i stihoklepac)...

            I tako, to moje prvo dijete, dijete na čiji sam rođendan postala majka, muž postao otac, djever postao amidža, sestra - tetka, starci - nana i dedo (njegovima je ona bila već treća unuka, pa su imali tu titulu već ranije) ušlo je u fazu u kojoj misli da mi pojma nemamo u životu, da to nije više cool, da trebaju pokušati izvrdati sva moguća pravila i zabrane, džaba priča, džaba primjeri, džaba iskustva, hoće dijete sve preko svojih leđa da samo prevali, a ne da nastavi tamo gdje smo mi stali... pa eto, neka je, sve dok su u pitanju sitnice, neka nauči sama... Valjaće joj to iskustvo za izbore u njenom budućem životu, kada se bude radilo o krupnijim stvarima i životnim odlukama. 

Naša prva zajednička slika, dan poslije poroda, po izlasku iz porodilišta

             I tako, ti joj jedno govoriš a ona pokušava da uradi drugo, jer eto, svi ostali ostaju poslije škole umjesto da idu kući i onako sa ruksacima šeću u polumraku po ulicama i trgovinama, dok u blizini ljudima glavu razbijaju da bi ih opljačkali, dok otimaju djecu majkama iz ruku i hvataju ih na granici... Ti znaš da dijete mora živjeti, ali i ona zna da treba doći kući, ostaviti ruksak, tuspasiti se pa onda može i izaći a dobro zna na koja mjesta ne treba da zalazi... I ona opet... pa opet... pa opet, i još potroši pare od užine (za ovaj mjesec) časteći drugaricu kojoj je taj dan bio rođendan, usput počastivši i sve ostale koje su bile s njima... i nikako da joj uđe u glavu da nije riječ o količini novca ni o samim parama...

             I opet dva sata priče, i onda muž kao iz topa: neće biti proslave rođendana, ni torte ni čašćenja raje u "Sahat kuli" ni ničega a dobro znaš da pred djecom morate biti jedinstveni, prava ujedinjena fronta, iako si pomalo ljuta jer je SAM automatski odredio kaznu... šutiš... daš joj vremena da se uhaviza do rođendana pa možda nešto i organizujemo... Prošle je godine slavila u kuglani sa rajom i familijom, a ove godine... vidjećemo...

             A onda dođe ponuda iz škole da potpišemo da djeca idu baš na taj dan u kino da gledaju premijeru dječjeg filma... KAO NARUČENO... Potpisala sam... Onda se i muž smilovao pa kupio čokoladne banane da počasti raju na odjeljenskoj zajednici... Onda smo joj djelimično progledali kroz prste pa smo organizovali mini proslavu, pozvali tetku (nana je nažalost bila bolesna pa nije mogla doći) i rodicu, a ja sam napravila fast-food tortu.

                Dakle, pored kina koje je ispalo savršeno, svi su išli zajedno a mene došlo samo 5 KM za kartu i prevoz, i ovo što ću napisati je još bolje ispalo u svakom pogledu, kad sam se najmanje nadala.

                Brzinski sam smutila tortu, ja, poguzija koja je znala po čitav dan praviti komplikovano jelo ili tortu od koje boli glava, ne možeš prestati jesti, svi to nahvale, ali eto, sad si u frci i praviš brzinski bilo šta, ali sa puno ljubavi... Nađoh recept na internetu, pa ću ga postaviti i ovdje: 

Brzinska torta s puslicama:

Kora: pomiješati 300 g mljevenog keksa (plazma ili petit) sa malo mlakog mlijeka i rastopljenog putera, bolje da bude tvrđe i suho, nego gnjecavo, pa postepeno dodajte mlijeko, meni je otprilike otišla šolja mlijeka...
Istapkate i oblikujete koru od plazme po dnu kalupa
preko kore poredati puslice (100-200 g ovisno o dimenzijama torte)
preko puslica preliti kremu (u kalup)...
Krema: umutiti 4 bjelanca s malo soli u čvrst snijeg
U drugoj posudi umutiti kremasto 4 žumanca i 200-250 g šećera u prahu)
dodati žumanca u bjelanca, te na pari otopljenu čokoladu za kuhanje (100 g)
na kraju u sve umiješati margarin ili puter (najbolje ga narendajte da se prije istopi i sjedini s masom)
preko kreme premažete umućena dva šlaga prema uputstvu s pakovanja
Jednostavna, a vrlo ukusna

   I tako ja napravih fast-food tortu, nisam se čak trudila da je ukrašavam sa tuljcem za šlag i crtanjem, pisanjem kao što se to nekad ukrašavalo, najbolje su torte one koje su ukusne, sa ili bez fondana, dječica pamte slike i oblike, a mi stariji volimo da je ukusno, a ostalo je manje bitno... Pošto čuvam svjećice od rođendanskih torti mlađe kćerke, imala sam ove koje su mi trebale, i voila - evo njenog veličanstva - brzinske torte!

    Tetka je došla sa punom kesom poklona, kćerka je dobila toliko poklona kao da je imala veliku zabavu pa od svakog dobila po jedan poklon, a nešto je i mene zapalo (hvala tetka!) i fino smo se družili, ispričali, a ono, što me je najviše iznenadilo je to da im se torta pravo dopala...

      Inače, moja sestra isto pravi dobre torte i očekivala sam jedno OK, čak sam dodala više šećera za naš ukus, jer djeca vole slađe, ali pravo im se dopala... Suprug je morao otići po kofere (spremamo se za put, a stari se pohabali) pa je on kasnije dobio svoj komad torte i oduševio se... Kasnije su tražili još po komad (kad su gosti otišli) i ode torta istom brzinom kojom je i napravljena - dok kažeš KEKS!

      I onda kada čuješ sutradan: "Mama, sve su ti torte odlične, ali meni je baš ova bila najbolja od svih rođendanskih torti dosad" i ostaneš otvorenih usta... Kad si se najmanje potrudila, ali s isto toliko ljubavi, svejedno, ispalo je odlično, i više nego odlično...

   Prisjetih se i nedavnog rođendana mlađe kćerke... Pošto imamo mali stan, ako ne organizujemo u igraonicama, onda organizujemo nekoliko dana proslave zaredom, a još ona rođena 29. februara pa slijedeće tri godine taj datum i ne postoji, možeš slaviti kad hoćeš... Planirali smo jedan dan, ali neki gosti nisu mogli taj dan pa su došli sutradan... Prvi dan sam bila pripremila i slano i slatko, još sestra donijela kiflice, kuma tortu a drugi dan sam bila umorna i napravila sam samo platu, poslagala kako bosanci kažu: mezu, piće, kahvu i poslije iznijela tortu, a ispalo je još bolje nego prvi dan, bilo je društvo odlično, smijali smo se i zapričali do kasno u noć, dok su se djeca u drugoj sobi igrala i čudila se kako i odrasli mogu dobro da se zabave...

   Ako pravite zabavu radi poklona ili da biste zadivili nekog svojim sposobnostima, čak i da vam sve prođe savršeno, vi ćete se slomiti od umora i napetosti, pribojavajući se svih mogućih komplikacija koje bi vam se ispriječile na putu da sve bude SAVRRRRRRŠEENNNNNNNNO! (imitiram jednu takvu personu) i nećete uživati u rođendanu svog najomiljenijeg bića na svijetu... 

    Sve sam odradila maksimalno opušteno i bez nekih pretenzija a ispalo je svima odlično :)

    Treba organizovati i planirati, ali isto tako treba shvatiti šta je suština i naučiti biti opušten da bi se u istim stvarima moglo i uživati...

   Još jednom čestitam kćerkama njihove rođendane, rodila njih njihova majka, da su mi žive i zdrave još bar 100 godina, da ih provedu u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju sa svojim najmilijima, da imaju dobru nafaku, lijep život, da ih okruže pravi prijatelji i da im ljubav bude uzvraćena... sve što želim i samoj sebi pa i puno više... Ljubi vas vaša mama :*

   

Koji, ba, osmi mart?

        Jutros sam planirala duže odspavati... Umalo da uspijem... Nema veze što je nedjelja... Jedna od komšinica, koja non-stop renovira stan i to podugo, jutros nas je opet počastvovala već od osam sati bukom majstora koji, pretpostavljam, još uvijek renoviraju to famoooozno kupatilo... I opet sam uspjela zaspati... Prvi put nakon nekoliko godina, otkako sam se zadnji put porodila, zaspala sam snom djeteta, ne registrujući ništa oko sebe, znajući da je suprug tu ako se malecka probudi, jer je u subotu naveče nekoliko sati prije nas otišao na spavanac, pošto je u petak dežurao na poslu... I onda mi je zazvonio mobitel, pa sam morala ustati da se javim i začula sam veseli glas kćerkicine kume koja mi je htjela čestitati osmi mart i na osnovu mog kreštavog polu-glasa, polu-šapata shvatila je da me je tek probudila i uslijedilo je ono čuveno "Jesam li te to probudila?" A šta da kažem, nego - "Jesi" i nakon što se počela izvinjavati, rekla sam joj da nema veze, samo što ne mogu pričati ujutru pošto mi je grlo takvo - kakvo je :) I nije bilo rano... Ispričasmo se ukratko i uskoro ćemo kod njih u posjetu :)

           Poslije je stigla SMS čestitka, pa na Fejsbuku tagovana na nekoliko slika, divne geste, moram priznati... Ali na stranu čestitke, nije mi jasno zašto ljudi ovdje slave Prvi maj i Osmi mart. Slaviti, odnosno teferičiti u skladu sa vlastitom finansijskom situacijom za Praznik rada gdje je teško pošteno se zaposliti, dobiti platu a o položaju žena na Balkanu, onom nezvaničnom i između redova da i ne govorim. Trebale bismo biti mažene i pažene svaki dan jer to svaka (pa dobro, SKORO svaka) od nas zaslužuje: razvlačiti ono malo pošteno zarađene crkavice koja preostane nakon plaćanja računa na mjesec dana doručka, ručka, večere, na kupovinu školskog pribora, odjeće, obuće, poklone za druge, izvanredne neplanirane troškove, juriti na posao (naročito gradskim prevozom), pošteno ga odraditi uz pokojeg čudaka, bilo na poslu među kolegama ili među strankama, pa juriti nazad, nahraniti familiju, počistiti, posvetiti svima bar malo pažnje, nadgledati đake da li su se spremili za sutra i napisali zadaću, čekati da te dragi primijeti između šaltanja kanala po daljinskom upravljaču, a pritom nastojati biti raspoložena za svakoga i biti koliko toliko dotjerana i biti sretna jer te ne tuče, ne vara te (ili ti bar to ne znaš), nije ovisnik o supstancama ili kladionicama, pa kupiće ti jedan cvjetić za osmi mart, a ti ćeš opet morati skuhati, oprati i svašta nešto ako imate jednu platu, a ako imate dvije, možda ćete otići i u restoran na neku večericu...

           Već sam postavila na Fejsbuk, pa ću i ovdje... Ne volim ono u šta su se praznici pretvorili, priliku za kupovanje jeftinih poklona jer trebaš kupiti poklone za više osoba, kič po ulicama i prodavnicama i čestitka... Nakon što sam nekoliko puta na početku braka dobila od svog dragog (Valentinovo, Dan žena pa godišnjicu braka, sve u četrdesetak dana) za naše uslove neodgovarajuće sobne biljke u saksijama, marame i šalove neodgovarajućih dezena, te toaletne vode koje sama nikad ne bih izabrala... onako neromantična ali praktična, dogovorila sam se s njim da ću izabrati knjige, kupiti ih i potpisaćemo kojim povodom... I laknulo i meni i njemu, nakupilo se knjiga...

                Pitao me je dan prije da li da mi kupi nešto, i opet sam mu rekla, nemoj, ti uspavaj dijete, ili uradi neku sitnicu po kući umjesto mene, samoinicijativno, meni će to biti kao znak pažnje divan poklon i to ne mora biti (samo) za osmi mart... I opet mi je kupio ružu, ali bar nisam danas morala praviti ručak, poštedili su me svi i napravila sam nešto jednostavno za par minuta... Čak ni suđe danas nisam morala prati... Niko sretniji od mene... Posvetila sam se malo samoj sebi, na pošteno-kokuzni način: nisam otišla frizeru, nego sam sama ofarbala izrastak i svima lijepo... a poslije me je dragi iznenadio kupivši mi bruskete i omiljenu čokoladu... E to ja zovem ugođajem...

               Ako krenemo unazad i zaustavimo se dalekog 28. februara 1909. godine, stići ćemo na prvo obilježavanje Dana Žena u Sjedinjenim Američkim Državama donošenjem dekleracije od strane Socijalističke partije Amerike, ali trebamo skoknuti u vremeplov i vratiti se još puno ranije, tačnije na datum osmog marta 1857. godine kada su u Njujorku javno demonstrirale žene tekstilne radnice, zaposlene u industriji odjeće i tekstila zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstrante je, naravno, rastjerala policija, ali su te iste žene dva mjeseca kasnije osnovale sindikat... Protesti su se događali i slijedećih godina, a najpoznatiji je bio onaj iz 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz Njujork, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa... Ovo je možda nama, ljudima u četrdesetim godinama bilo dosadno kada smo o tome učili u svojim socijalistički uređenim školama, ali starijima od nas i ovim mlađima bi trebale da se upale lampice jer se ponovo nalazimo u istim takvim uslovima a ne radimo ništa povodom toga... Neću više o Klari Cetkin, prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu i ustanovljavanju Međunarodnog Dana žena... Neću ni o proslavljanju istog u raznim socijalističkim zemljama... 

        Ali hoću o tome kako je u mnogim tim zemljama (uključujući i ovu našu) taj praznik, isto kao i Prvi maj uostalom, izgubio svoju ideološku osnovu i postao kao neka prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema ženama u njihovom životu: majci, punici, ženi, svastikama, kćerkama, kolegicama, ili djevojkama (ako su single)... Ali su istovremeno utrpali i Valentinovo i sve se pretvorilo u to da što jeftinije prođeš, da se neke žene pohvale poklonima ili ljubavlju koja se eto tako pokazuje, da se pokaže kupovna moć koja je kod nekih bar za praznike iznad standarda, a neke su ogorčene, dok ih je većina neutralna po tom pitanju.

    Svaki je praznik prilika da nešto proslavimo, budemo malo svečaniji, ako već ne možemo platiti frizuru, večeru, poklon, bar da budemo bolje raspoloženi taj dan jedni prema drugima...

    Ali danas su me oduševile aktivistice fondacije CURE i nekih nevladinih organizacija koje su zajednički organizovale u Sarajevu ulični marš povodom obilježavanja osmog marta, a slična stvar se desila i u Banjaluci. Žene su tim maršem podsjetile građan(k)e na istinske vrijednosti Osmog marta, ali su i skrenule pažnju na STVARNI položaj žena, kako u našem društvu, tako i u svijetu. Bosna i Hercegovina JESTE potpisnica brojnih konvencija o pravima žena, ali one, nažalost, nisu primijenjene u praksi.

    U Banjaluci je više udruženja organizovalo isti marš pod sloganom "Sloboda rađanju" sa željom da ukažu na specifičnosti savremenog položaja žena, sa naglaskom na porodilje, majke i žene sa invaliditetom. Transparentima čiji su me naslovi oduševili - skrenuli su pažnju i na to u kakvoj državi se djeca rađaju, kakvu vrstu posla će moći da dobiju, o uslovima u porodilištima i odnosu medicinskog osoblja prema porodiljama, o zdravstvenoj zaštiti, porodiljskim odsustvima, nadoknadama, mogućnostima vantjelesne oplodnje, o nezaposlenosti...

  Uglavnom, da skratim priču, spominjalo se i silovanje i sve teške situacije sa kojima se žene susreće i problemi ostvarivanja osnovnih životnih prava...

   Nažalost, mi sve to zaboravljamo, do slijedećeg osmog marta... Prva ja ću zaboraviti da su mi dijete napravili invalidom zbog lijenosti da se naprave dva koraka i pregleda me se jer tvrdim da se porađam a oni mi ne vjeruju jer eto ne vrištim... A kakve sam sreće, kad budem očekivala unučad, ako budem to i doživjela, uslovi u našim porodilištima neće biti ništa bolji, da o ostalim stvarima i ne govorim...

    Obično pišem neke pozitivne crtice na ovom blogu, ali želim da i ovo bude pozitivna crtica, da nas podstakne na nešto konkretno što možemo učiniti na bilo kojem polju... Jedan mrav je možda sitan, ali može puno povući, a tek kada se udruži sa čitavim mravinjakom...

   Zato drage moje, pokažimo još jednom da smo jake, sposobne i da možemo - ako već ne promijeniti, a onda bar uljepšati svijet bar onima oko nas, svojim najmilijima, ali ne (samo) tako što ćemo zategnuti bore, poskidati kilograme, srediti frizuru ili skuhati dobar ručak, napraviti tortu... Naučimo djecu da imaju pravo živjeti bolji život i kako da se bore za njega a da ipak ostanu ljudi, a ne da postanu vukovi... Naučimo ih i našim iskustvom, našim pogreškama, kako usponima, tako i padovima... Naučimo naše muškarce da mi treba uvijek da budemo voljene, poštovane, uvijek dame, a ne samo popis na spisku kupovine osmomartovskih poklona...

Jer mi to možemo...

Jer mi to moramo...

A mi to možemo...

Volim vas sve

Poštujte svoje ukućane, oni se ne podrazumijevaju

      Prije nekoliko godina gledala sam jednu brazilsku seriju, originalnog naziva "O clone" a preveli su je kao "Zabranjena ljubav", dok su je domaćice koje su je pratile nazivale "Žad" po istoimenoj glavnoj junakinji serijala Jade. U njoj su praćene paralelno dvije kulture, kršćanska na jednom kontinentu i muslimanska na drugom kontinentu. Ono što me je oduševilo je činjenica koliko se kod muslimana poštuju ukućani, kako se žena dotjeruje najviše za ukućane, iako tu svoju ljepotu sakriva pod velom od svih ostalih, te kako se poštuju i gotive i žena i muž i otac i majka... Kod nas u Bosni kod većine muslimana, odnosno Bošnjaka, a i ostalih konstitutivnih naroda sve je više zapadnjački - u kući smo nikakvi, a sređujemo se za izlazak iz kuće, i sa strancima smo ljubazniji nego sa vlastitim ukućanima jer, ne samo da se oni podrazumijevaju nego, nažalost, predstavljaju naš izduvni ventil jer se većina nas istresa na najpogodnijem članu porodice koji sa nama živi u istom domaćinstvu. Majke i očevi su nasekirani situacijom u državi, razmišljaju kako će isfinansirati sa ono malo pošteno zarađenih para sve ono što je najneophodnije a što je nezamislivo izvesti sa ono malo crkavice koliko im ostane od plate, neko ih je na poslu nasekirao, ili na putu do kuće, ili se sekiraju jer se priča da će otpuštati radnike, da firma propada ili ih je neko vani jednostavno iznervirao i onda kada dođu kući na jedno najobičnije pitanje, bilo dječije bilo odrasle osobe izviču se na tu osobu i protutnja orkan preko onog jadnička koji je samo nešto nedužno pitao...

Budimo zahvalniji na onom što imamo

    Djeci je puno teže, djeca nisu birala ni da se rode, ni kad ni gdje da se rode ni ko će im biti roditelj, oni ne mogu shvatiti šta znači nemati para, biti nervozan, umoran, bolestan, jer oni sve to nisu, a kada, kako u jednom vicu reče snaha svekrvi - stalno moraju voditi računa o tome za koje uho ste zatakli cjvetić, ili - na koju ste nogu ustali danas uvijek očekuju oluju iako pojma nemaju ili čak znaju da nisu ništa uradili, naviknu se pratiti sitne znakove da će neko eksplodirati u njihovoj blizini, ali svejedno, uvijek ih uspijete negativno iznenaditi i zaboraviti na to, dok djeca ili ne zaboravljaju i sve im se akumulira, pa kad se nakupi to ih pokosi, ili zaborave u svojoj svijesti, ali kroz podsvijest sve ispliva na površinu, samo zamaskirano, bilo kao nemirno ili previše mirno ponašanje, problematično ponašanje, psihosomatski simptomi, pretjerana neurednost ili pedantnost, ma svašta nešto. Zato, koliko god da smo nervozni i umorni, sjednimo, zagrlimo to dijete, pogledajmo ga u oči i posvetimo mu minutu, makar minutu da ga saslušamo, ono će nas smiriti, biće to dodatni dobitak za oboje.

    Ali nije ni ženama lako, kako onim zaposlenim, tako i onim nezaposlenim. Ustaneš raspoložena, a suprug se izviče na tebe pošto je nasekiran jer mu je otac bolestan, a kćerka tinejdžerka, kad je zamoliš da opere zdjelu od mladog sira, jer ti nešto praviš a ona je svakako tu kaže - a šta ćeš ti raditi? To boli, boli kad znaš da se ti na njima ne istresaš, i znaš da se slomiš bez radnog vremena i bolovanja i da kuća nije čista sama od sebe, ni veš opran ni ručak skuhan, ali eto - šta ćeš ti raditi? I ona to dobro zna da te boli, očekujući da ćeš se iznervirati i na kraju sama to uraditi a nju pustiti na miru, e to tek nervira... 

Nezgodno je jer obično su majke u klimaksu ili pred klimaksom baš kad im kćeri ulaze u pubertet i to je pravi sukob hormona i pored silne majčinske ljubavi :) Ali nikoga ne bi ubilo da zatvore ladice ili vrata od ormara, ako već ne žele složiti svoju odjeću koju obično ostavljaju napolju po stanu jer će im zatrebati ili, ne daj Bože saprati čašu ili zdjelu za sobom nakon popijenog soka, pive i pojedenog čipsa... Zna se čiji je to posao... A što bi majka/žena/domaćica mogla za to vrijeme uraditi neki drugi posao, recimo oprati prozore, ili se čak i odmoriti i biti raspoložena te izaći u šetnju, živjeti, a ne samo čistiti, spremati za druge, iako s ljubavlju, ipak to konstantno na duge staze premori ženu i ubija je u pojam da je ne smatraju ljudskim bićem sebi ravnim koje ima svoje potrebe nego samo kućnim robom koji im je na raspolaganju... 

Krajnje je vrijeme da se mijenja taj mentalitet i da se za nezaposlenu ženu ne kaže da je SAMO majka i SAMO domaćica... A kroz kakav stres tek prolaze zaposlene žene, to je posebna priča...

Tipičan "neradni" multitasking dan jedne SAMO domaćice i SAMO majke (a tek kad imaš više djece...)

A još ako nešto radiš...

   S vremenom se navikneš da ne očekuješ od muškarca nikakvu pomoć jer i ako kćerkici opere zubiće ponekad, to ti obavezno nabije na nos između redova jer to nije njegov posao i eto - bacio ti je smeće, tebi, kao da je samo tvoje... Navikneš se...

  A ima i žena koje su podjednako bezosjećajne i sebične, pa čak i više, ali njih je puno manje... uglavnom se lomi preko žena i dječice... a svi problemi svijeta, politički, fudbalsko-reprezentacijski, financijski - lome se preko njegovih leđa ali kad dođe kući - vi ste mu krivi za sve...

   A svi smo puno ljubazniji i sa strancem kad greškom pozvoni na naša vrata, ili čak sa onim dosadnim prodavačicama što vas nazovu telefonom pa nikako da ih se kutarišete...

  To su naši muževi, naša djeca, naše žene, naše majke, mi smo jedni drugima najpreči. I mi se ne podrazumijevamo, sve je samo pitanje dobre volje i kućnog odgoja... Sutra da ih izgubimo patili bismo, a život promiče pored nas i naši međuljudski odnosi nisu ni deseti dio onog što bi mogli i trebali biti.

  Mene recimo oduševljava kad moja trogodišnja kćerkica dođe i kaže kako me puno voli, kada svakom od nas kaže: Izvoli" "Hvala" i "Nema na čemu", mada me isto tako nervira kada ja svojima lijepo kažem "Hvala", a oni ne kažu "Molim" ili "Nema na čemu" pa ja sam samo ukućanin, tj. član domaćinstva. Forma je jedno ali ona suština iza nje je nešto sasvim drugo...

   Većina današnjih žena kaže: samo da je zdravlja, za muža je dovoljno da se ne švalera, da te ne tuče i da ne loče, te da ti donosi platu kući, a za djecu da su solidna u školi... a i jedni i drugi mogu puno, puno više... Sve to utiče i na zdravlje, ako se ljudi ignorišu i tek zajedno žive pod istim krovom, siromašniji su za sve ono što porodica može da im pruži: zadovoljenje raznih psihosocijalnih potreba, osjećaj pripadanja i podršku, ma svašta nešto... A tek što zdravlje može biti narušeno življenjem sa osobama koje su namrgođene i šta god da im uradiš - ništa im nije po volji, otresaju se za tebe ne za svaku sitnicu nego isprovocirani nečim u njihovom životu izvan kuće, kako fizičko zdravlje (šećer, srce, pritisak) tako i psihičko zdravlje malo po malo postaje sve tanje i tanje dok se ne ukažu konačne posljedice... O problematičnim odnosima, zlostavljanjima i psihopatologiji da i ne govorim, to je tek posebna priča.

  Sjećate li se kad smo živjeli pod kišom granata, išli pod snajperskom vatrom da dovlačimo koji kanister vode ili naberemo koju travku i pokupimo koju grančicu da bismo imali šta pojesti ili naložiti... Kako smo se opraštali i pozdravljali jer nikad nismo znali hoćemo li se ikada više ponovo vidjeti, bilo da ono jedno pogine vani ili ovo drugo u granatiranoj kući ili stanu. Cijenili smo i silno voljeli jedni druge, nismo htjeli da među nama ostane nešto dvosmisleno i nedorečeno, a ne daj Bože o svađi da bude riječ. I stalno smo jedni drugima govorili da se volimo...

  A gdje smo sad, pritisnuti svim živodnim nedaćama, najvoljeniji žive pored nas, mi pored njih, gledamo svoje televizijske emisije na različitim televizijama, surfamo po internetu sa kompjutera, smartphone-a, igramo se igrica po tabletima... a život prolazi... Ili se, u još gorem slučaju zbog vlastitog neraspoloženja ili sekiracije zbog nečeg drugog ili trećeg - ružno obraćamo osobama koje s tim nemaju veze a koje su nam najpreče u životu... Zaboravili smo na osmijehe, gdje su nam zagrljaji i sitni znaci pažnje, bilo nekim osmijehom, lijepom rječju ili konkretnim postupkom... Kome treba cvijeće i parfem za Valentinovo, osmi mart, godišnjicu braka ili rođendan... Zašto ne biste taj dan vi počistili kuću, skuhali ručak, oprali suđe ili jednostavno oprali djetetu zubiće i uspavali ga... ali s osmijehom, a ne s prebacivanjem jer ste eto propustili dva gola, dok ste djetetu oprali zubiće bilo je 1:0 pa 1:1, uh, jaka šteta! :)

   Shvatimo da se ništa ne podrazumijeva, volimo se, poštujmo se i razgovarajmo o tome šta nas stvarno muči, biće nam lakše i ljepše. Uživajmo jedni u drugima i jedni sa drugima :) A gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Definitivno.

Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra, uključujući i rad, ali i odmor

   Koliko puta smo čuli neku mudru narodnu izreku ili poslovicu i zaboravivši je prvom prilikom, misleći da je to tek jedan izlizan kliše? Za one mlađe: kliše ili klišej je izraz, misao ili dio umjetničkog djela koji se previše koristio, pa je izgubio izvorno značenje ili dojam, pa čak i došao do tačke da dosađuje ili živcira. Kliše se često omalovažava, može biti stereotip, ali isto tako i činjenica i zrnce zlatne životne mudrosti. Neko je naučio nešto na vlastitoj koži i preko vlastitih leđa, a mi njegove pouke smatramo tek običnom sezonskom bižuterijom koju odbacujemo prvom prilikom. 

    Jutros sam, po ko zna koji put imala priliku da od jednog događaja izvučem poučnu priču za svoju stariju kćerku, a čija poenta glasi: što možeš danas - ne ostavljaj za sutra, uključujući kako rad i obaveze, tako i odmor.

    Pa, da počnem, bez puno filozofiranja. Elem, kumovi su nam rekli navratiti naveče da se dogovorimo oko proslave trećeg rođendana moje mlađe kćerke, koja je inače rođena 29. februara, pa možemo da biramo kad ćemo proslavljati njene "lažne" rođendane kada nije prestupna godina. Subota pada 28. februara ove godine, a nedjelja 1. marta. Pošto je njena kuma rekla da uvijek računamo na njenu domaću tortu za svaki rođendan njenog kumčeta, onda datum prilagođavamo njoj, a mi se organizujemo taj dan koji njoj odgovara. 

    Moj dragi mi je preporučio da ih sačekam u 19.40 h sa večerom, pošto kuma radi do 19h i da napravim domaću (kao i obično) pizzu, a mi tek što smo svarili gulaš s pire krompirom, pa nema potrebe da pravim nešto teško i komplikovano... U pola sedam sam se zavalila kod njega u krilo dok je on gledao dnevnik na kantonalnoj TV, kad zazvoni interfon, ljudi stigli, kuma završila ranije a ja nisam ništa počela. Da sve bude još ljepše, starija kćerka, kojoj je skoro punih 12 godina je trebala oprati par tanjira nakon ručka, a ona ih je nonšalantno ostavila, tj. strateški rasporedila po sudoperu, a da ih čak nije ni pokiselila za pranje, jer je mislila da ima još malo vremena da se igra sa mlađom sestrom. Imajući na umu da nemam radne površine u svojoj čajnoj kuhinjici, morala sam nabrzaka i oprati, posušiti i poslagati suđe u kredenac, kako bih mogla zamijesiti tijesto za dvije velike tepsije pizze, tačnije za šest do osam porcija. 

     Izljubismo se sa kumovima i ja objasnih situaciju, te uz molbu da mi ne zamjere što ih privremeno napuštam, otišla sam nabrzaka potkuhati tijesto. Brzinski sam to odradila, ostavila tijesto raspoređeno na dva velika dijela da nadođe, skuhala kahvu, pripremila čaše za piće i poslužila svoje drage goste. Zatim smo i večerali, a kćerkica je uživala u društvu, praveći se važna sjedeći između kume i kuma i šarmirajući ih svojim pogledima ispod ogromnih trepavica i dječijim osmijehom.

      Vrijeme nam je začas prošlo, odgledasmo i neku utakmicu usput (Manchester City - Barcelona, morala sam pitati supruga dok sam ovo pisala jer je meni potpuno svejedno, operisana sam od fudbala)... Dogovorismo se za proslavu i oni odoše...

     Onda sam ja kao glavnokomandujuća našeg malog ali veselog domaćinstva rasporedila ko će šta da uradi, da što prije završimo, podijelismo se po poslovima, pa onda pravac kupatilo, pa na spavanac. Dok sam kćerki govorila šta je njen dio posla ona je, kao tipični tinejdžer (mada tek puni 12 godina) rekla: "A zašto ja!" i potpitanje "a zašto TI mama nisi odmah oprala suđe, nego si sjedila sa kumovima, a meni govoriš da sve što mogu danas - ne ostavljam za sutra!" Kćeri moja draga, i nećemo ostaviti za sutra, suđe će se oprati sad, ali isto tako treba nekad i da se čovjek zabavi, odmori, opusti, jer kad se razboli i kad život prođe, onda je prekasno. I tako, svako je obavio svoj dio posla, polijegasmo, oni uđoše u carstvo snova, ja sam još malo čitala i onda i ja odlepršah u to isto carstvo. 

     Ujutru se probudismo nas tri, starija je druga smjena a još nema danas prva dva časa, sve je naučila, lektiru napisala i sad smo, kako ja ono kažem - "standardno besposlene". I krenuh ja da se umijem kad - nema vode! Naravno, imam ja spremnih nekoliko kanisterčića a imam i dva litra hladne pitke vode u frižideru za svaki slučaj. Neke od naših komšija sa nižih spratova renoviraju stan, nalijepili su u haustoru dan prije obavještenje i izvinjenje, a ja nisam izlazila i nisam vidjela, ali nema veze. Bitno je da nije neki kvar u pitanju.

    Kao i obično, iskoristila sam priliku da pokažem kćerki kako je ovo idealan primjer za onih par njenih opaski od sinoć, vezano za pranje suđa i onog da se ne ostavljaju stvari za sutra ako se već mogu uraditi danas. I po ko zna koji put rekla je: ti si mama uvijek u pravu, ali ne ono kako neki to kažu drugima, svađalački ili podrugljivo, nego s poštovanjem. Znam da se uskoro sprema tinejdžerska oluja u kojoj će sve što ja kažem biti glupo, demode (zastarjelo ili out) i kako ja prema njenom mišljenju neću imati pojma o životu, zato nije zgoreg da zapišem ovo, možda će ona pročitati, možda će i nekom drugom valjati...

      "Ne zna se šta nosi dan, a šta noć" govorila je meni moja mama, a sad ja to na drugi način prenosim dalje :)

    I ne zaboravite, u svemu budite umjereni, ne odlažite beskonačno obaveze, ali ni odmor ili bar pauzu od istih.

Malo o međuljudskim odnosima, virtuelnim i stvarnim

              Čovjek je društveno biće, ili, da preformulišem - ljudi su društvena bića i međuljudski odnosi im mogu donijeti radost, podršku, utjehu, ali i razočarenje, bol, pa čak i patnju. Pretpostavljate da su upravo problemi u međuljudskim odnosima oni koji ljude najčešće upućuju na razgovore sa psiholozima i psihoterapiju jer, pored ovog bezglavog i mahnitog tempa života i svakodnevnih obaveza, problemi u međuljudskim odnosima i konflikti su među glavnim uzrocima stresa kod čovjeka.

               Zašto su nam ti međuljudski odnosi toliko važni? Iz mnogo razloga, glavni stoji u prvoj rečenici - jer smo društvena bića. Ali, šta konkretno to znači? Pa eto, npr. u društvu prevladavamo osjećaj usamljenosti i nalazimo neku vlastitu uravnoteženost između samoće i kontakata s drugima. U takvim odnosima možemo dobiti osjećaj pripadnosti, podrške, utjehu u svojim lošim danima, jer je tuga upola manja kad se dijeli, ali i podijeliti radost koja je tada duplo veća.

                 Mi kroz naša druženja i međuljudske odnose saznajemo više i o samima sebi, kroz poređenje sa drugima, ali i učimo iz njihovih životnih priča. Osim toga, iako nam je druženje bitno, ono ipak ne podrazumijeva samo druženje i zabavljanje sa prijateljima i dragim osobama. Treba znati i kako i kada biti sam i oslanjati se samo na vlastite snage. Isto tako, treba znati kad treba stati - to mi je jedna od omiljenih izreka. Neka prijateljstva jednostavno prerastemo i ne treba nasilu ostajati u odnosima iz kojih niko ne profitira ni savjetima, ni lijepo provedenim slobodnim vremenom ni bilo čim...

             
          Sjećam se jednog dana kada me je takva spoznaja bubnula posred lica: bio mi je rođendan... Nazvala me je jedna prijateljica... Obradovala sam se, jer sam pomislila da se konačno i ona sjetila mog rođendana. Inače sam pamtila sve rođendane i uvijek bih obradovala drage osobe, ali mene i mog rođendana bi se rijetko ko od njih sjetio. Većina njih jesu sangvinici po temperamentu, i tim sam ih pravdala pred samom sobom. Iako sam bila u velikom poslu, pravila sam prvi put slatko od dunja i pripremala sam se da sa suprugom izađem na večeru, kćerkicu smo ostavili kod mojih i trebali smo da obilježimo nekako taj moj rođendan. Međutim, ona nije nazvala zbog toga. Nazvala je jer je bila neutješna kad je shvatila da će među svojom rajom na Čolin koncert jedina ići kao nepar, dok će sve njene prijateljice s kojima se dogovorila da zajedno idu na koncert -  doći sa mladićima, a ona je u tom momentu bila - single i to joj je zvučalo kao smak svijeta! Pošto je tada stanovala blizu, pozvala me je na kafu i na razgovor. Sanela je bila ta koja je uvijek imala i vremena i lijepu riječ i savjet po potrebi kad god bi ko to zatrebao.

                 Objasnila sam mužu kako će povremeno da promiješa slatko i kako će znati kad treba isključiti ringlu na šporetu i rekla sam da ću brzo doći... Kroz par minuta sam stigla i zatekla je komplet obučenu, već hladnu kafu na stolu i objašnjenje da se predomislila i da ipak ide na koncert. I da, rekla je da se opet izvinjava jer je zaboravila da mi je rođendan. Imala je još više od pola sata da krene na koncert, jer će je raja čekati, a bila je, kao što rekoh već potpuno spremna za izlazak... Svejedno, ostavila me je samu, u sobi, telefonirala je i izlazila iz sobe. Mislila sam da je sačekam da me isprati jer i ja imam posla, ali sam petnaestak minuta čekala da se ona udostoji ući u sobu u kojoj smo trebale zajedno popiti kafu. Nisam imala namjeru da je zadržavam jer imam i ja obaveza i svoj život. I na kraju sam u momentu shvatila: svi ti ljudi koju su me dotad razočarali nemaju ništa zajedničko: ni pol, ni godine, ni urbanu ili ruralnu sredinu, ni temperament, ni kućni odgoj, ni nacionalnost, ni vjeroispovijest. Jedina konstanta svima njima sam bila ja, koja sam im uvijek na raspolaganju a nikad ništa ne tražim za sebe. Shvatila sam da je vrijeme da odem i krenula sam. Ona je dotrčala do vrata sva sretna i izgledala je kao da želi da me se što prije riješi. "Jel' se to ljutiš?" pitala me je. "Ne, ja se ne znam ljutiti, ali sam odlučila da se 'naljutim', krajnje je vrijeme", rekoh joj uz smiješak na licu i poželjeh joj lijep provod.

                 Suprug me je pitao što sam se tako brzo vratila, ispričah mu sve do zadnjeg detalja. Kaže mi on da sam sama kriva i da ću valjda sad drugačije (a i on je isti po tom pitanju, ali svi lakše vidimo ono tuđe šta bi trebali ispraviti) :) Odlučila sam da ga poslušam :) Sutradan me je ona najnormalnije pozvala na capuccino i da mi ispriča kako joj je bilo na koncertu... Shvatam da misli da nemam svoj život, da je njoj bitno da ona ispriča šta ima da ispriča, da su svi ljudi manje-više takvi, ali da je do mene koliko ću dopustiti da prijateljstvo bude istinsko i pravo ili tek jednosmjerno i pod navodnicima... Rekla sam joj da ne mogu i da je vrijeme da malo zahladnimo odnose, te da će kasnije u životu shvatiti i sama neke stvari. 

                  Koju godinu kasnije, bile smo kod njene mame, ona u međuvremenu udata i sa bebom na krilu, kahvenisale smo i gledale u cvijeće posađeno po balkonskim žardinjerama. Pričale smo o tome kako život dobije potpuno drugu dimenziju kada se udaš, a treću kad postaneš majka. I shvatila je zašto većina prijateljstava puca kada se jedna od prijateljica uda... prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način... ako ne pucaju, onda ih život udalji i razdvoji svakako, uglavnom... Ne uvijek...

(ovaj primjer sam navela jer mi je otvorio oči za sve međuljudske odnose u vlastitom životu, drugi primjeri su gori i želim zaštititi njihovu privatnost. Iako sasvim dobroćudan, bez izdaje, prevare, nekog strašnog razočarenja, u principu pokriva sve ono što sam htjela da kažem, bez imalo loših misli upućenih toj osobi o kojoj je riječ i koja mi je i dalje jako draga)

                Mnogi ljudi su me razočarali, iznenadili biste se koliko ljudi mogu biti bezobrazni, podmukli, egocentrični i sebični ako im se pruži prilika. Ali tu smo mi da im ne pružimo priliku. 

             Prekucaću status sa svog FB profila koji me je potaknuo da napišem ovu crticu i koji je zapravo poenta svega ovoga:

" Treba znati naći zlatnu sredinu. Kad tvoje dijete neko razočara, ne treba mu negirati emocije i govoriti mu da ne treba tako da se osjeća. Treba oprostiti radi svog mira, ali ne mora i zaboraviti i preći preko toga kao da ništa nije bilo. Svi smo mi ljudi i imamo pravo na grešku, ali ako je neko lažovčina, ili uporno đon-obraz, nismo mazohisti da se uporno družimo sa tim ljudima :) . 

Svi smo spremni reći svojoj djeci da se ne druže sa onima koji su neodgojeni, nasilni, skloni eksperimentisanju sa duhanom, alkoholom, narkoticima u ranim godinama, te bježanju sa nastave i promiskuitetnim odnosima, onima koji će loše uticati na njega, ali nam naš vlastiti socijalistički kućni odgoj govori da za ostale stvari treba biti prijatelj (tačnije drug) i preći preko izdaje, množenja tebe i tvojih osjećanja i potreba s nulom, krađe, ljubomornih i zavidnih spletki...

E, pa - ne mora se! Meni je trebalo četrdesetak godina da shvatim da u realnom životu možeš isto kao i na Fejsbuku: ignore, unfriend ili čak block :) . Hastal ti - hastal mi! Želim ti sve najbolje i Allahimanet (Zbogom) :) "

      Ove mlađe generacije koje su odrasle u ratnim vremenima su prije shvatile takve stvari, jeste da su mnogi i prešli granicu pristojnosti, postali bahati i neodgojeni, ali su istovremeno riješeni balasta nekih stvari koje smo mi stariji nosili na leđima i bivali uvijek iznova razočarani jer smo bili zlatni, a na kraju pojeli go*no. Ne, nismo imali nisko samopoštovanje, jednostavno smo tako odgojeni. I ne zamjeram što smo odgajani da budemo pošteni i iskreni i ovakvi i onakvi, iako sada svi oni koji to nisu ne znaju šta će od para i bogatstva, ali bih ipak tu jednu stvar promijenila. Zapravo, nemam vremensku mašinu i ne mogu mijenjati prošlost, ali bar djecu mogu naučiti nekim stvarima koje sam morala na vlastitoj koži osjetiti. U svemu treba imati mjeru.  Ako ne cijeniš sebe i ne znaš samom sebi ugoditi, neće te ni drugi cijeniti. Ali samo umjereno... I bez grižnje savjesti... Niste učinili ništa loše, a naučićete i tu osobu da bude uviđavnija jer takvo njeno ponašanje ne prolazi. Ako bi naišla na takvu reakciju kod nekoliko osoba, prije ili kasnije će se morati zapitati u čemu griješi... A onda će svijet biti puno ljepši :)

Kako zračiš - tako i privlačiš

    Tu rečenicu i obrazloženje iste sam čula bezbroj puta i bila je dovoljna da objasni zašto se baš meni događaju neke stvari ni krivoj ni dužnoj. Ali kada sam promijenila frekvenciju vlastitog zračenja, odnosno kada sam odlučila da isijavam drugom vrstom energije, počele su se dešavati značajne promjene u mom životu, i to nabolje. 

    U životu su mi se dešavale nevjerovatne stvari, recimo da razrednica u gimnaziji greškom prilikom upisivanja u đačku knjižicu meni prepiše tuđe neopravdane i kao disciplinsku mjeru na nekoj sjednici u toku zimskog raspusta prebace me u drugo odjeljenje i onda nehajno kasnije pri slučajnom susretu u školskom hodniku pita hoću li se vratiti nazad a ja joj odgovorim da ne bih jer imam odličnu razrednicu. ... Ili da u tramvaju u koji sam tek ušla i pokušavam da se kroz gužvu probijem do poništača, pored punog tramvaja onih koji su revizorima odgovorili da nemaju kartu meni navale na kosti jer ja nisam stigla da poništim kartu...

   Kada sam išla da odbranim diplomski, nisam koristila lift da se ne zaglavim, nisam koristila grafoskop jer bi moglo nestati struje i svašta nešto, navikla sam da sve ostalo uvijek pođe naopako... I bilo je, od toga da ne mogu da sastavim da su svi članovi komisije isti dan u istom gradu, do nedostatka prostorije u kojoj bi se branio diplomski, mentorica me šalje po ključeve, oni na recepciji ne daju, kažu da ona mora doći, ona neće, dobijem ključ od ljudi sa drugog odsjeka, ovi opet kažu da može samo naše prostorije našeg odsjeka i naletah se gore-dole sat vremena po stepenicama kao nikad u životu...

   Kada sam konačno shvatila da uvijek očekujem da će nešto poći loše i da će mi se neko navaliti na kosti i istresti svoje frustracije na meni jer sam se slučajno našla tu, onda i zračim tom energijom uplašene životinjice koja očekuje napad, i privlačim sve same čudake i negativce, kao da mi na čelu piše da sam magnet za iste. 

   Danas sam u redu za šalterom u svojoj Općini došla pola sata prije isteka radnog vremena, bila sam zadnja na redu i gospođa me pita da li radim... Kažem da trenutno nisam zaposlena a u međuvremenu dođoše još dvoje iza mene i nose po par papira... Gospođa nonšalantno preko reda uzima njihove papire da ovjeri, iako je već bila počela ovjeravati moje i ne zna da li su i oni nezaposleni, te mi lijepo održi govor kako bih ja trebala biti uviđavna i obzirnija i doći prije 16h. Mislim, ako sam došla pola sata prije isteka radnog vremena (17.30h), zadnja sam na redu, a i ovih dvoje što su naknadno došli mogu stići, dakle nikog ne ometam niti ko ispašta zbog mene, kako ona meni može držati govor o obzirnosti a uzeti tuđe i raditi preko reda... i šta ona zna o mom životu i zašto ja mogu baš sad da dođem... Suprug je počeo ženi da objašnjava zašto nisam mogla a ja sam shvatila da sam se u to par minuta bila pretvorila u onu nekadašnju - ja, uvijek ljubaznu, ma kako da se neko postavi prema njoj... Samo nisam imala potrebu da se pravdam za nešto što nisam učinila... bar sam toliko odmakla od svog nekadašnjeg ponašanja...

  I onda izanalizirah svoje ponašanje i svoje misli u proteklih tri godine, otkako sam rodila svoju mlađu kćerku, koju su zbog velikih propusta na porodu zbog babice koja nije vjerovala da se porađam jer ne vrištim napravili invalidom, izazvavši joj paralizu kompletne lijeve ruke i čitavog pleksusa živaca. Bila sam pozitivna, jako pozitivna, znala sam da ću dati sve od sebe da pomognem svom djetetu, što sam i učinila. I radila sam fizioterapiju i razne vježbe sa njom po čitav dan, pa onda kad suprug dođe - zajedno s njim je radnim danom vodila po privatnim klinikama i državnim zdravstvenim ustanovama na bioptron zračenje, elektrostimulaciju, hidroterapiju i fizioterapijsku masažu. I svo vrijeme sam bila jako pozitivna i tako sam zračila i takve privlačila.

   Upoznala sam divne žene koje su volontirale u raznoraznim humanitarnim udruženjama u čijim sam aukcijama učestvovala kao kupac, upoznala sam i Elvira kada je pokretao svoje udruženje Pomozi.ba koje sada radi punom parom, i one iz Hedije, i one iz "Trag dobra" i stekla jedan veliki krug pozitivaca oko sebe što me je držalo svih tih godina da ni na trenutak ne počnem razmišljati "šta ako ne uspijem?".

    I onda spletom okolnosti naši prijatelji naiđu u inostranstvu na čovjeka iz naših krajeva koji je tamo operisao svoje dijete, te je dijete u potpunosti povratilo funkciju oštećenog nerva ruke, pa smo i mi odlučili da idemo, ali smo morali odmah otići, dok se on nije vratio, jer će nas on odmah uputiti šta, kako, gdje...

   A upravo tada mi je svekrva preselila na Ahiret, tj. umrla i istrošili smo se za troškove njene dženaze, a trebalo je što prije skupiti novac za operacije i putne troškove. Prijatelji ponudiše besplatan smještaj i hranu, a ostali se javiše da stavim broj računa pa će svako da pomogne, kao što sam ja drugima dotad pomagala i za kratko vrijeme smo skupili dovoljan iznos za operaciju, mada će se kasnije ispostaviti da trebamo doći za godinu dana na dvije operacije, ali i to smo uspjeli, hvala Bogu i hvala dobrim ljudima. Sve kockice su se nekako same posložile... A sada se i taj datum se primakao. Moram napomenuti da sav taj novac ne bi bio ni približno dovoljan da nam B. i I. nisu ponudili besplatan smještaj i hranu kod njih svo vrijeme tamo, u inostranstvu, a to bi nas koštalo puno više nego obje operacije.

   Puna sam pozitivnih misli uz malo majčinskog straha, ali nadam se najboljem mogućem ishodu, kako u vezi njenog zdravlja, tako i moje karijere koju ću moći nastaviti kada sve ovo jednom bude bilo juče...

  Zato sam pozitivna i nastojim da to i ostanem, kako bih samo ono dobro i one dobre (ljude) privukla u svoj život. 

   I zato, umjesto da gledate svaku noć sve dnevnike i informativne emisije u kojima ćete se po ko zna koji put uvjeriti da sve ovo ide u propast, ponekad ugasite televizor, fokusirajte se na nešto pozitivno, imajte nade u pojedince, ako već ne u sistem, pozitivno zračite i pozitivno privlačite, ali mora biti istinski, od srca... I neka vam je uvijek na umu baš ona naslovna krilatica: "Kako zračiš - tako i privlačiš"