Nas nisu zavadile napolitanke

Za one neupućene, ovo je odgovor na odličan tekst Amne Šiljić Jesenković pod naslovom "Zavadile nas napolitanke". U tom tekstu se ona osvrnula na to kako se sve manje družimo jedni s drugima, sve smo se više o sebi zabavili, previše važni da bismo nekom posvetili ono malo svog slobodnog vremena, te kako su nas "zavadile napolitanke", odnosno keks koji se, između ostalog, nosi u kesi ili cekeru kada idemo nekom u goste... Prije se imalo manje i nosilo se manje, voćku, bombonu, kocku šećera, onda se prešlo na napolitanke, pa na bombonjere, kahvu, skupe sokove u tetrapaku, a domaćice bi se sve više bihuzurile da dočekaju goste, pa, umjesto da skuhaju ili ispeku u rerni krompir i posluže sa recimo mileramom ili ajvarom, ili da ispeku kesten, skuhaju kukuruz ili jednostavno naprave sutliju, prešlo se na pite, pizze, te sve složenija i sve modernija jela... I onda se to uzvraćanje posjeta pretvorilo u uzvraćanje usluge, tipa ona je meni u goste donijela to i to, sad moram sad i ja ponijeti slijedeći put više... Ili - ona nas je prošli put dočekala iznijevši nam to i to, sad moram i ja to da nadmašim... i zavadiše nas napolitanke... Radi obaveza donošenja i gošćenja ili, tačnije revanširanja u istom i nadmašivanju prethodnog, prestasmo se družiti i zatvorismo se sami u svoja četiri zida, sa svojim tankim televizorima, te još tanjim tabletima i smartfonima... I niko ni s kim...

Već sam u ranijim crticama pisala koliko je druženje sa pozitivcima, odnosno sa ljudima s kojima se osjećamo dobro bitno za naše tjelesno i mentalno zdravlje. Pisala sam i o našim mjesečnim sastancima raje iz bivšeg VIII 2 kada raja dolazi s kraja svijeta, a ponekad i sa drugog kontinenta, uključujući i bivšeg razrednika, a i učiteljica nam se jednom prilikom pridružila.

Ipak, otkako sam počela raditi puno radno vrijeme, slobodnog vremena je sve manje. Svejedno, za ta mjesečna okupljanja moram pronaći vremena. I telefonira se sve manje jer si vazdan nešto u nekom poslu... ali se ipak stigne, kao i prelistati malo događaje i poruke na Fejsbuku.

Ipak, u jednoj nedavnoj posjeti mojoj dragoj rodici, s kojom sam pravo bliska, povela sam i njenu sestru, s kojom sam takođe bliska, a pridružili su nam se njihovi dragi prijatelji, jedan bračni par koji ima odraslu djecu i sad imaju vremena za druženje... Njih dvije, te moje rodice ga vole kao brata kojeg nemaju ni one, a ni ja. 

I bilo nam je super, vrijeme je začas prošlo i dogovorili smo se da se što prije opet okupimo. Ovaj put kod druge rodice, vrtićemo se ukrug da ne zahmetimo uvijek istu domaćicu... I dogovor je pao za vikend... Svaka od nas će nešto ponijeti, pa se sastavilo svega: za piće: domaćeg soka od ruže, đulbešećerke, boze, kisele vode, kupovnih sokića... peksimeta (onih vazdušastih šupljih uštipaka što podsjećaju na prazne jastušnice, a mene su podsjetili na djetinstvo i doručak nedjeljom kod rahmetli nane sa rahmetli rođakom), zatim pečene polovine domaćeg neprskanog krompira, kajmak, feta sir, sudžuka, salate od kiselih paprika, ajvar, pohovana i pečena piletina te obavezni kolač - čokoladni san. I trpeza bila puna, niko se nije previše zahmetio, da je još neko napravio francusku salatu pomislila bih da je nova godina.

A raspoloženje na nivou... uprkos nedavnim žrtvama terorističkih napada u svijetu i kod nas. Dotakli smo se i te teme, i baš zbog svega lošeg što se događa u svijetu i društvu, zbog pada morala i otuđenja čovjeka, mi želimo nastaviti tradiciju druženja i pozitivne priče s nekim od koga nas glava neće zaboljeti, s kim se i pogledom razumijemo, bez riječi, ko voli i poštuje iste stvari kao i mi sami... Dotakli smo se tradicije, dotakli smo se današnjice... a sve opušteno i iskreno...

Imali smo i jednu komičnu situaciju. Pošto je mlađa kćerkica išla sa nama, ponijeli smo joj njene dvije lutke koje izgledaju kao prave bebe i paket lego kockica.... Ona se malo igrala, malo jela, pa malo otkunjala. A domaćica je bila oduševljena realnim izgledom lutki pa je odlučila da se malo našali sa komšinicom. Uzela je lutke (ćela je napravljena baš po mjeri za igru, ima samo jedan kilogram, a čupava ima tri kilograma, baš kao pravo novorođenče, a obje su rađene po istom modelu zvani "Precious Gift/dragocjeni dar" od Cindy Musgrove, radile su ih dvije različite žene u dvije različite države a u razmaku od desetak dana)... I tako, pokucala je domaćica svojoj koni i "pojadala" joj se kako ne može uspavati bliznakinje. Kona nije našla ništa sporno, s obzirom da je domaćica vrlo tražena i cijenjena bebisiterka u gradu i pošla je da uzme jednu u naručje da joj pomogne i onda je slijedio gromoglasan smijeh. Žena nije mogla da vjeruje kako lutke izgledaju stvarno. Uzela je ćelu, gledala joj vene na glavi, rukicama, tepala joj i nosala je kao živo dijete... Buku je čuo treći komšija sa istog sprata i otvorio vrata da vidi šta se dešava... I on je pomislio da je riječ o bliznakinjama i, kao iskusan otac troje djece, ponudio svoju stručnu pomoć oko uspavljivanja djece. Reakcije su bile približno iste. Svi smo se slatko nasmijali... Bebe su životi poklonjeni od Boga, bebe izazivaju smirenost, osjećaj porasta snage da zaštitite ta mala nedužna bića i lučenje hormona sreće... I ove lutke su to uspjele postići kod svih koji su ih vidjeli...

Mi smo se oprostili prije devet sati jer jedini imamo malo dijete, a oni su ostali još... I odmah je pao dogovor da slijedeći put idemo kod te prijateljice... I opet ćemo nešto sa krompirom, možda i kljukušu... starinska i obična jela i starinski rahatluk u opuštanju i razgovoru. Jeste da su "momci" gledali usput i utakmicu ali je priča zaista bila kao da televizora i nije bilo u sobi... Započeli smo nešto što će postati tradicija... Sad samo valja nastaviti.

Neka nama nas!

Opet ću početi stihovima, i to starim: 

"I nikom nije ljepše neg' je nam' 

samo da je 'vako svaki dan!"

                                    

                                                                                             

Mentalno zdravlje ne znači samo ne biti bolestan, mentalno zdravlje ne znači samo biti poput većine, mentalno zdravlje znači blagostanje pojedinca koji ostvaruje svoje potencijale, osjeća se dobro i može da aktivno živi i pridonosi zajednici... A mentalno zdravlje treba čuvati i unaprijediti... Jer, bolje je spriječiti nego kasnije liječiti... 

Neću dalje dužiti, već sam pisala o uticaju druženja sa ljudima koji pozitivno utiču na nas na naše mentalno zdravlje u ranijim crticama, isto kao što sam pisala i o emocionalnim vampirima i potrebi udaljavanja od istih.

U jednom trenutku sam razmišljala da ne dođem ovaj put, da propustim mjesečno okupljanje raje iz bivšeg VIII2 Osnovne škole "Prvi maj"...  Par dana ranije nisam došla na okupljanje raje iz I gimnazije... promrzla sam ovih dana, imala sam bolove u lijevoj ruci (kad ti se dijete uvali u krevet i popriječi se, pa te pritisne u živac), dragi treba da ide na teren, nećemo ni ovaj vikend biti zajedno (uvijek se nešto potrefi za vikend, već mjesecima)... Dovršila sam ja rođendanski poklon za Samira, ali sam u jednom trenutku pomislila da pošaljem poklon a da ja ostanem kući... 

                         

A onda sam pomislila - pa bolje da odem, pa ako ne budem dobro, spremiću se i krenuti ranije kući... a ako ne odem nikako, biće mi krivo, neću napuniti baterije za slijedeći mjesec... Jer ovo mjesečno druženje s njima mi je kao ljekovita voda... par gutljaja i miran si mjesec dana...

I jedva sam se nekako presvukla, ne mogu lijevu ruku podići, boli... znala sam da ću zakasniti jer sam bila pravo spora, poslala sam im SMS sa molbom da me pričekaju dok ne stignem jer ću vjerovatno malo zakasniti, a naletjesmo na crveni val kao zainat... nema veze... nema nervoze... ne idemo na voz a vrijeme pravo proljetno... Okupimo se nas nekoliko na jednom mjestu i idemo zajedno do restorana.

I krenula je zezancija, veselo odmah u startu... Amra umalo da uđe u tuđe auto, kod neke porodice sa djecom... auto do auta parkirano, ista boja, pa eto... svakom se desi... U autu odmah zezancija, bilo je ono Đurino "grohotom se smijem", nađosmo se ispred restorana sa ostalima i zauzesmo svoje mjesto, tačno se zna ko će gdje sjesti... Ovaj put sam stavila foto-aparat na sto da ne zaboravim napraviti koju fotku i napomenula Amru i Snježu da ne bih zaboravila...

                                    

Bili smo oformili posebnu chat grupu da se dogovorimo oko toga šta ćemo uzeti Samiru za rođendanski poklon... Već ranije sam mu rekla da ću mu oslikati nešto, pa sam ga upitala za motiv i boje i oslikala sam tacnu i set podmetača sa motivima našeg grada, a ostali su se utalili i nakupovali još svašta nešto... I onda Snježa greškom objavi u drugoj chat grupi (nas raje iz razreda) da je kupila i čestitku i hoće li i nas potpisati ili ćemo se tamo u restoranu potpisivati... A Samir pročitao... hajd' nema veze...

Predali smo poklone, potpisali se u čestitku (Sandra, i tebe smo potpisali), a potpisali smo slijedeće:

"Happy Birthday 2 U

You're still young

Age is just a number

Don't you stop having fun"

Između ostalog, uokvirili smo mu jednu sliku sa nekog od prethodnih zajedničkih druženja, ista ekipa.. Sad će nas morati gledati svaki dan ;)

Tema večeri je bila:  "On je gluhonijem, a vidio me!" Ko je bio, shvatiće, ko nije - džaba mu je pričati... A zakuhalo se i oko derbija Željo - Sarajevo između vatrenih navijača i navijačica, a mi ostali smo mislili naručiti kokice da gledamo reality :)

Momenat večeri: Fatko otišao u toalet, Samir se prebacio na njegovo mjesto da se ispriča sa Slavišom, dolazi konobarica i pita gdje nam je to doktor (Samir) a on sjedi pored nje :) 

                                       
                        

                                  

Pred sam fajront došla je još jedna grupa i zauzela separe do nas, i oni veseli i njima lijepo...

Smijeh je zdrav, smijeh liječi, smijeh napuni dušu...

Mi smo maloprije pokupili svoju dozu i ako Bog da, opet ćemo slijedeći mjesec doći po novu.

P.S. Ovo neće biti interesantno za čitanje onima koji nas ne poznaju, ali neka nam ostane uspomena poput nekog dnevnika... spomenara... svejedno...

Prevencija samoubistva - šta možemo učiniti?

10. SEPTEMBAR – SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBISTAVA

ŠTA MOŽEMO UČINITI? - OBRATIMO VIŠE PAŽNJE NA LJUDE OKO NAS

Svjetski dan prevencije samoubistava obilježava se svake godine 10. septembra na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubistava (International Association for Suicide Prevention – IASP) i u saradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation – WHO.) s ciljem podizanja svijesti o potrebi i obavezi akcija na prevenciji samoubistava na globalnoj razini.

Globalna veličina problema

Samoubistva predstavljaju jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko milion ljudi godišnje u svijetu počini samoubistvo. To predstavlja «globalnu» smrtnost zbog samoubistava od 16 slučajeva samoubistava na 100.000 stanovništva, ili jedno samoubistvo svakih 40 sekundi. Samoubistva čine više od polovine nasilnih smrti u svijetu - više nego sve smrti zbog ratova i ubistava.

U mnogim razvijenim zemljama samoubistva se nalaze na 2. ili 3. mjestu vodećih uzroka smrti kod adolescenata i mlađih odraslih osoba te na 13. mjestu uzroka smrti kod osoba svih dobi. Iako su samoubistva jedan od vodećih uzroka smrti kod mlađih osoba (15-34 godina), većina samoubistava ipak se registruje u dobi iznad 60 godina.

Svake godine više miliona osoba pokuša samoubistvo koje, iako ne završi smrtnim ishodom, zahtijeva medicinski tretman i brigu o mentalnom zdravlju te odražavaju ozbiljnu ličnu nesreću ili bolest, a još nekoliko miliona ljudi godišnje - porodice i bliski prijatelji osoba koje su počinile samoubistvo su osamljeni i pogođeni tim činom, a posljedice tog gubitka često traju i čitav život.

Šta je to što mi možemo učiniti? Možemo proširiti svoje vidike istraživanjem informacija vezanih za faktore koji su povezani sa vjerovatnoćom izvršenja samoubistva, sa opisom ponašanja neke osobe koja je izvršila samoubistvo a niko prethodno nije naslutio, mada kasnije, kada se retrospektivno analiziralo njegovo ili njeno ponašanje mogu da se uoče neki obrasci ponašanja. Možemo osobama za koje sumnjamo da imaju neke teškoće koje bi mogle rezultirati i samim razmišljanjem o samoubistvu pomoći lijepim gestom, ali i pružanjem informacija kako, gdje i kome se mogu obratiti za stručnu pomoć.

Postoje opšti faktori suicidalnog rizika u opštoj populaciji, kao što su pol, starosna dob, bračni status, obrazovna struktura, način života, teške bolesti, duševni poremećaji i oboljenja, ali postoje i specifične situacije koje, u kombinaciji sa određenim psihičkim karakteristikama pojedinca i spleta okolnosti znatno povećavaju rizik od izvršenja samoubistva, a često i prethodnog ubistva, socijalna patologija, ovisnosti, rastureni domovi...

Osvrnimo se oko sebe, obratimo pažnju na stare, usamljene, bolesne, na one koji imaju određenih bračnih problema, na adolescente koji su u osjetljivoj životnoj fazi i teško podnose razočarenja, gubitak ideala, tjelesne deformitete, razočarenja u ljubavi i prijateljskim vezama, na osobe koje su ostale bez životnog partnera, bilo da je došlo do razvoda, svađe, prevare i napuštanja ili smrtnog slučaja, na osobe koje teško podnose neuspjeh na bilo kojem polju a naročito obratimo pažnju na mlađe osobe koje su upravo zbog nečijeg samoubistva ostale bez bliske osobe. Tu je upleteno više faktora, poput hereditarnog opterećenja, separacionog straha te mehanizama identifikacije i imitacije.

Što se tiče vremenskih i meteoroloških podudaranja - statistike pokazuju veći broj izvršenih samoubistava kada je kišno vrijeme i nizak pritisak koji predskazuje loše vrijeme, kao i u kasno doba noći, prije svitanja, za vrijeme vikenda, kada je najmanja vjerovatnoća da će ih iznenadni dolazak nekoga ili neki događaj osujetiti u njihovim namjerama da okončaju sebi život.

U indikatore suicidalnog ponašanja možemo navesti: često povlačenje i osamljivanje, gubitak tjelesne težine i nesanicu, odsustvo volje i interesa za bilo kakve aktivnosti, verbalno iskazivanje osjećanja bezvrijednosti, pojačan jutarnji zamor, osjećanje bespomoćnosti ili krivice, sklonost pretjeranom konzumiranju alkohola i cigareta, konzumacija opojnih supstanci, ispoljavanje napetosti, nervoze, neraspoloženja i potištenosti, sklonost konfliktima u komunikaciji sa okolinom, zabrinutost za svoje zdravlje i često traženje ljekarskih pregleda, preokupiranost morbidnim sadržajima. Postoje još neki znaci u ponašanju osobe koji bi nas trebali zabrinuti, među njima je to kada osoba počne poklanjati drage stvari, kada se naprasno počne rizično ponašati, što uključuje i izvođenje raznoraznih „vratolomija“ ali i promiskuitet i upuštanje u rizične aktivnosti izjegavajući korištenje bilo kakve zaštite, dogovaranje za završavanje nekih dotad nedovršenih poslova...

Postojanje jednog ili nekoliko navedenih simptoma ne mora značiti da će osoba razmišljati o samoubistvu ili ga počiniti, ili bar ne u početku, ali predstavljaju jednu vrstu signalne zastavice da je ta osoba u problemu i da joj je potrebna podrška, pa i stručna pomoć. Otuđenost, nepoverenje u ljude i nedostatak ljubavi često idu "ruku pod ruku" sa depresijom i bijesom koji će, ako je strah od smrti mali, obilježavati ponašanje i doživljavanje kako samoubica tako i osoba koje prema samoubistvu tek imaju pozitivan stav.

Osoba koja planira samoubistvo u teškim životnim okolnostima, prolazi kroz pet psihološki jasno odvojenih faza u kojima joj je ponašanje nepredvidljivo promjenjivo zbog unutrašnje borbe kroz koju prolazi:

1. Faza nemira i nespokoja, u kojoj osoba, uglavnom nakon nekog ugrožavajućeg događaja, pokazuje uzbuđenje, strah od konkretnih situacija i objekata, ali i života uopšte, a što NIJE DO TADA bilo svojstvo njenog ponašanja (u takvom stanju ona promišlja i sanjari, zamišlja nerealne okolnosti, pokušava raznorazne stvari, ali nije sposobna vidjeti izlaz iz objektivno nepovoljne životne situacije što je prvi korak u začaranom krugu);

2. Faza apatije, odnosno osjećanja da izlaza i nema, do koje dolazi nakon neuspjeha u prvoj fazi;

3. Faza kada mogućnost samoubistva postaje fiks-ideja, (tokom prve dvije faze osoba i ne mora da pomišlja na samoubistvo ali se mišljenje i osjećanja postepeno sužavaju na samoubistvo; osoba se povlači u sebe i okolina postaje svjesna da ona ozbiljno pati, mada malo ko može da nasluti da se bavi idejom samoubistva, poneko pokušava i da pomogne savjetima; u ovoj fazi takva osoba najčešće manje spava i manje jede; ako joj se ne pomogne konstruktivno, kasnije će biti teže jer se ona usredsređuje i vezuje za jedinu opciju - samoubilačku).

4. Faza u kojoj osoba, nerealno, opet mijenja raspoloženje, postaje malo društvenija i vedrija, što je varka, jer ona nostalgično obnavlja lijepe trenutke svog života, živi u svom unutrašnjem svijetu, okolini se čini kao da je kriza prošla; zapravo, ona i jeste prošla, jer je ta osoba najčešće već odlučila šta će uraditi; tada ona može i jasno da izrazi (na bilo koji način) svoje namjere; zavarana utiskom da joj je bolje, okolina više ne obraća pažnju na nju.

5. Faza kada osoba diže ruku na sebe.

Za prevenciju je, kako tvrdi psiholog George Fidler, potrebno prestati osuđivati poteze samoubica kao zločin, ali isto tako prestati glorificirati samoubistvo kao herojski čin. Osoba koja razmišlja o samoubistvu možda i ne želi umrijeti ali jednostavno ne vidi izlaz u svom životu i ne zna kako dalje živjeti u datim okolnostima.

Šta učiniti kada nam se obrati suicidalna osoba ili kada prepoznamo neke od gore navedenih simptoma u njenom ponašanju? Prije svega saslušajmo ih o svemu što imaju reći, postavljajmo im pitanja, objasnimo im da nam je stalo do njih i da im iskreno želimo pomoći iako ih možda i ne razumijemo baš najbolje i ne znamo kako im pomoći, nemojmo im pametovati o životu i dijeliti savjete kao neke univerzalne istine, uputimo ih na mjesta na kojima mogu dobiti pomoć, od SOS telefona, do stručnjaka za mentalno zdravlje u nadležnim zdravstvenim centrima, uključimo još nekoga kako ta osoba ne bi ostala sama, bez podrške, pritisnuta brigama i preokupacijama koje sužavaju njenu svijest i čine da joj samoubistvo izgleda kao jedini ispravan potez i izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.

Budimo dobri prijatelji, kolege, komšije, sjetimo se onih koji su usamljeni, bolesni, nemoćni, koji imaju problema, budimo im pri ruci koliko možemo, uputimo im osmijeh i lijepu riječ za početak. Ne čekajmo samo deseti septembar kao Svjetski dan prevencije samoubistava da se podsjetimo da su ti ljudi oko nas i da za mnoge još uvijek nije prekasno.

Frustracije u našem životu

U svakodnevnom govoru često čujemo riječi poput: frustracija, stanje frustracije, isfrustriran, frustraciona tolerancija, reakcija na frustraciju i slično. Pojam frustracija (lat. frustratio = osujećivanje) označava stanje osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. A ako imamo na umu da je čovjek u toku svog života neprestano u procesu održavanja svoje biološke i socijalne ravnoteže kroz zadovoljenje određenih potreba i da sredina u kojoj živi, odnosno okolnosti u toj sredini, nikada nisu takve da mu se kao na tanjiru pruži sve ono što želi, onda nam je i logično da često slušamo baš o frustraciji. 

Stanje frustracije nije spoljašnji uslov, nego je unutrašnje stanje i može postojati i bez spoljašnjeg uticaja, dovoljno je samo da zamislimo neku prepreku. Takvo stanje najčešće je uzrokovano nekim od slijedećih razloga:

- Nedostacima i gubicima u fizičkoj ili socijalnoj sredini

- Preprekama (prirodnim i socijalnim, kada nam se prepreče razni socijalni običaji, norme ili zakoni koji nas sprečavaju u zadovoljenju nekih potreba)

- Kada smo prisiljeni učiniti nešto što ne bismo željeli

- Kada postižemo ambivalentne ciljeve, koji su nam istovremeno i privlačni i odbojni (npr. kupili smo stan kakav smo željeli, ali se nalazi u nekom naselju u kojem zapravo ne bismo željeli stanovati) 

- Kada se ne možemo odlučiti šta da učinimo u nekoj situaciji i nalazimo se u mentalnom konfliktu. (Ovakvi mentalni konflikti između motiva imaju tri glavne forme: konflikt dvostrukog privlačenja - između dva podjednako privlačna motiva, konflikt dvostrukog odbijanja – između dva podjednako odbojna motiva biramo manje zlo, i konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja, kada trebamo odlučiti da li da odaberemo neki cilj koji nas istovremeno i privlači i odbija).

- Ne smijemo zaboraviti i podsvjesne mehanizme: podsvjesne želje, težnje i ambicije koje mogu «iza kulisa» uticati na nas i imati određenu ulogu u nastanku i razvoju raznih frustracionih situacija.

Indirektne posljedice frustracije:

- djelovanje frustracije je kumulativno, tj. napetost i druge negativne promjene naših frustracija se ne gube bez traga, nego, naprotiv, dolazi do njihovog gomilanja, sumiranja, akumulacije, pa ponekad neka beznačajna frustracija može dovesti do «eksplozije». 

- doživljaj frustracije ima i moć infiltracije, jer frustracija ima difuzno djelovanje tj. ako smo frustrirani u jednoj oblasti svoje aktivnosti, to će se negativno odraziti i na aktivnosti koje s tom oblasti nemaju nikakve direktne veze. Efekti frustracije imaju tendenciju da se šire i generalizuju i da tako utiču na cjelokupno ljudsko ponašanje i percepciju, bilo pozitivno, bilo negativno... (Čovjek koji je doživio mnoge frustracije i konflikte može opažati da je svijet prepun teških problema i odluka, ali ukoliko se uspješno nosio sa ranijim frustracijama, može da to uopšti u pouzdano vjerovanje da će biti i u budućnosti u stanju da savlada takve probleme) 

Anksioznost i neuspjeh, krivica, gubitak samopoštovanja...

Dakle, ukoliko je frustraciona situacija dublja i trajnija, ona se manifestuje na SVIM područjima čovjekove aktivnosti:

1) Na subjektivnom planu – kao jedan specifičan doživljaj karakterizovan napetošću, neugodom, tjeskobom i zlovoljom. Stepen napetosti prouzrokovane furstracijom zavisi od jačine postojećih motiva i snage i dužine djelovanja prepreke. Efekti povećane tenzije su različiti, neki su konstruktivni, neki destruktivni, što uglavnom zavisi od nivoa tenzije.

2) Na fiziološkom planu – u promjeni rada niza unutrašnjih organa, zbog veze fizioloških funkcija s emocionalnim stanjima organizma

3) Na planu opšteg ponašanja – u manjoj ili većoj reorganizaciji, a često i u dezorganizaciji čitave čovjekove aktivnosti. Čovjek nastoji promjenom vrste i stila aktivnosti riješiti frustraciju koja ga muči, a često dolazi i do blokiranja, «gubljenja živaca» i sličnih dezorganizacija u ponašanju.

4) Na socijalnom planu – u odnosu sa drugim ljudima, kroz poremećene socijalne kontakte osobe, što stvara određenu napetost između nje i sredine u kojoj živi.

Reagovanje na frustraciju može biti različito...

Konstruktivni efekti frustracije

Reorganizacija aktivnosti:

Frustracija ili konflikt izazivaju napetost, promjene u psihološkoj situaciji koje mogu olakšati postizanje cilja, pažnja se koncentriše na određeni motiv, dok ostali gube na snazi, nevažne komponente se zapostavljaju. Dolazi do:

- pojačanog napora da se cilj postigne

- promjene sredstava za postizanje cilja

- zamjene ciljeva (nešto od prvobitne tenzije ipak ostaje)

- redefinicije situacije koje može sadržati promjene u percepciji vlastite ličnosti, promjene u identifikaciji s grupom i promjene u stavovima i vrijednostima.

Ukoliko jedna vrsta aktivnosti ne donosi željene rezultate i ne rješava frustracionu situaciju, čovjek pokušava reorganizovati ili promijeniti svoju aktivnost kako bi ipak postigao ono šta želi. 

Reorganizacija aktivnosti ponekad zahtijeva i promjenu ili napuštanje prvobitnih ciljeva, smanjenje ili povećanje početnih ambicija, usvajanje novih znanja, sticanje novih ili napuštanje starih navika i shvatanja, prikupljanje novih ili reorganizovanje starih činjenica i argumenata itd. Ovakva reorganizacija aktivnosti je ujedno i najbolja, racionalna metoda reagovanja u frustracionim situacijama, koja obično dovodi do njenog rješavanja ili bar do ublažavanja njenih posljedica

Štetni efekti frustracije

Ukoliko nivo tenzije pređe neku vrstu individualnog praga tolerancije na frustraciju (kritična tačka), javlja se nekoliko osnovnih oblika štetnih posljedica frustracije

1). Agresija: To je najtipičnija reakcija, iako je mnogo manje efikasna. Pojam agresije obuhvata niz pojava: od fizičkog napada na izvor frustracije do raznih oblika kritikovanja, ogovaranja i klevetanja. Za svaku psihološku agresiju je bitan neprijateljski stav subjekta prema objektu agresije, kojeg prati osjećaj neprijateljstva, srdžbe i mržnje. Ono što naročito komplikuje problem agresije u okviru problema frustracije je činjenica da veoma često dolazi do transfera, odnosno premještanja agresije (umjesto da napadnemo pravi izvor frustracije, mi, kao frustrirani subjekt prenosimo svoju agresiju na osobu ili predmet koji nema direktne veze s prvobitnom situacijom. To se zove supstituirana agresija, koja je zapravo zamjena cilja u agresiji. Supstituiranu agresiju možemo usmjeriti i na nekog ko nam se „prvi našao na putu“, ali ponekad biramo i nekog koga nam je najlakše napasti, npr. pretpostavljeni na poslu nam prigovori, a mi svoju frustraciju “istresamo” na bračnom partneru, djetetu, kolegi na poslu...

2). Povlačenje: To je reakcija donekle suprotna agresiji jer subjekt na izvor frustracije reaguje povlačenjem, odustajanjem od cilja. Iako dovodi do popuštanja tenzije, destruktivno je, jer sprječava postizanje cilja, a i povlačenje je SAMO relativno, subjekt u stvari ne odustaje od cilja, on i dalje nastavlja da to želi, ali se osjeća nemoćnim, nesposobnim i zaplašenim od izvora frustracije, te se povlači u samosažaljenje, neaktivnost i rezignaciju. Povlačenje je čsto povezano s raznim vrstama sanjarenja i maštanja.

3). Odbrambeni mehanizmi ličnosti koji su zapravo nesvjesni postupci kojima se osoba brani od gubitka samopoštovanja i/ili prijetećeg duševnog sloma. Psihološka odbrana ima prilagođavajući karakter; ona je i korisna i nužna, frustriranom pojedincu čuva samopoštovanje i pozitivnu sliku o samom sebi, s jedne strane, ali pruža i predah i odmor, s druge strane, omogućavajući mu da se sabere, prikupi snagu, razmotri frustracionu situaciju, razmisli o alternativama ponašanja i pronađe prihvatljiv, najčešće, kompromisan izlaz iz frustracione situacije. Općenito možemo reći da je većina odbrambenih mehanizama u određenom vremenskom okviru i situaciji korisno, a da su samo neki štetni jer ne približavaju pojedinca rješenju problema nego ga udaljavaju i od rješenja i od realiteta. Načini psihološke odbrane su mnogobrojni, ali se svi ne koriste. Kao u šahu, i načini kojima se vojnik brani od poraza, govore malo o situaciji osujećenja, a mnogo o njemu samom.

Ipak, nakon određenog vremena i ne tako rijetko, angažovani mehanizmi odbrane, kada njihova konstruktivnost postane kompromitovana, zapravo mogu postati centri oko kojih se grupišu određeni simptomi psihopatologije i eventualno psihijatrijskih poremećaja.

Najčešći odbrambeni mehanizmi (ima ih još) su: potiskivanje, kompenzacija, sublimacija, odbrambena identifikacija, racionalizacija, fiksacija, regresija, projekcija, intelektualizacija, reaktivna formacija, maštanje, negacija, izolacija, anulacija, pomjeranje, simbolizacija, introjekcija, retroakcija, konverzija i „acting out“ a više o njima nekom drugom prilikom...

Malo o našim emocijama i kontrolisanju istih

Emocije su vrsta psihičkih procesa koji odražavaju NAŠ ODNOS prema stvarima i događajima, onom što nas okružuje, prema drugim ljudima i prema svojim postupcima, akcijama i doživljajima. One imaju dvije osnovne karakteristike: hedonistički ton (ugodne i neugodne) i napetost (napetost i popuštanje).

Sva naša osjećanja imaju neku funkciju, tako i neprijatna osjećanja imaju funkciju motivisanja da izađemo iz situacije koja nas ne zadovoljava i da uradimo nešto po tom pitanju. Neprijatna osjećanja nisu nešto „što nas tek tako muči, ni krive ni dužne“. Ona imaju funkciju da nam prenesu poruku da bi nešto trebalo da mijenjamo.

Naše emocije imaju važnu ulogu u našem životu. S obzirom da su one psihički procesi koje odražavaju naš odnos prema stvarima i pojavama, i naša najranija sjećanja sežu do onih stvari i pojava koje su nama bile važne, bez obzira da li su vezane za naše emocije koje su po hedonističkom tonu nama ugodne ili neugodne.

Emocije su složene reakcije koje uključuju najmanje tri elementa: 
1. subjektivni doživljaj (strah, radost, tuga..) 
2. izražajne reakcije (mimika – facijalna ekspresija, smijeh, vikanje, plač, gestovi, promjena u boji glasa...) 
3. tjelesne reakcije (ubrzano disanje, lupanje srca...).

Psihološki fenomen i tjelesna reakcija nemaju odnos samo u sadašnjosti, tj. u trenutku kad se nešto dogodi. Mnogi neugodni događaji u prošlosti, kao što su strah, agresivne želje, osjećaj krivnje i drugi, mogu i poslije imati svoj uticaj na tjelesne sisteme, te postepeno u njima izazivati progresivno sve gore funkcionalne poremećaje i tjelesnu bolest.

Osjećate li ponekad kao da ne možete upravljati svojim osjećajima? Istresete li svoj gnjev na nekoga ko nije uopšte kriv za stanje u kojem se nalazite? Poželite li zaplakati od osjećaja nemoći? Ili, možda pripadate drugoj krajnosti: da li nekad pomislite da Vas ništa ne može naljutiti? Ne osjećate ništa, a trebali biste "kuhati" od bijesa?

Osjet i izražavanje emocija je svakodnevni dio naših života, no, za mnoge ljude je i izvorom zabune, poteškoća i nesnalaženja. Neki događaji u životu čvrsto su povezani upravo s određenom vrstom emocija: tuga dolazi s gubitkom, sreća s dobitkom nečega željenoga. Osjećaji mogu biti povezani s događajima u prošlosti ili se odnositi na buduća očekivanja. Ne možemo ih zanemariti, ne valja ih pretjerano izražavati: pomaže ako svoje emocije prihvatimo onakvima kakve jesu, razmislimo o njima i učimo iz njih.

Polupuna ili poluprazna čaša 
Često su naše emocije povezane s načinom na koji tumačimo pojedini događaj, a ne nužno sa samim događajem. Dok smo uvjereni kako samo reagujemo na različite situacije u životu, u stvari dajemo VLASTITO tumačenje ili donosimo svoj sud o toj istoj situaciji i te interpretacije ključne su za naše emocionalne reakcije.

Pogledajmo slijedeći pojednostavljen dijagram (Ellis, 1962.): 

Događaj – Interpretacija – Emocionalna reakcija

Dakle, emocionalno reagovanje u nekoj situaciji ide ovako: najprije se desi neka situacija ili događaj i dolazi do naše kognitivne procjene istog (razmišljanje i interpretacija) a onda i do naše emocionalne reakcije kao subjektivnog doživljaja a koja izaziva fiziološke promjene i nakon emocionalne reakcije i ispoljavanja emocija na kraju dolazi do ispoljavanja odgovarajućih oblika ponašanja.

Recimo da je događaj na primjer, rezultat nekog razgovora i testiranja kandidata za novi posao. Dvjema osobama koje su pristupile razgovoru rečena je ista informacija: „ Vaš rezultat obavljenog testiranja je 90 posto.“ Jedna interpretacija može biti: "Izvrsno. To je dobar rezultat. Idem dalje! ". Druga osoba može pomisliti: "Grozno, sad oboje imamo isti rezultat. Moje šanse sada su još manje." Emocionalna reakcija prve osobe biće pozitivna, osnažiti je za dalje napore, dok druga osoba negativnim osjećajem može sama sebi zapriječiti daljnje mogućnosti. 

I evo što je još zanimljivo: naše interpretacije mogu nastati tako naglo i s automatizmom da možda čak nećemo ni biti svjesni šta se događa! Upravo zato je ponekad zaista nužno preispitati svoje interpretacije događaja. 

Evo nekoliko primjera kako ljudi sami sebi "spuštaju":
• Interpretacijom događaja samo u krajnostima, ili "lijepo" ili "ružno" bez "sivih" zona. 
• Pretjeranom personalizacijom, automatskim zaključivanjem da je tuđe ponašanje ili raspoloženje direktno povezano s nama (npr. "Ona je ljuta. Sigurno sam nešto pogriješio/la.") 
• Preveliko uopštavanje: uvjerenje kako neki događaj ima uticaja na više područja našeg života nego što to zaista ima. 
• Filtriranje: uveličavanje negativnih događaja i odbacivanje vrijednosti pozitivnih. 
• Emocionalno uvjetovano rasuđivanje: donošenje zaključka da je pouzdano istina ono što osjećamo.

Kada se desi neka emotivna reakcija naše misli su uvijek u nekom istom konceptu koji smo već mnogo puta doživjeli. Kada se osjećamo loše, naše misli idu tačno u jednom smjeru, tačno reagujući na osjećaj ili emociju koju trenutno imamo. Kada smo radosni misli nam idu ka radosnim trenucima, ka produženju te radosti, ka radosnim temama i događajima. Kada smo tužni primjećujemo tok misli koji nam potvrđuje našu tugu i koji nam određuju produžetak te tuge na neko određeno ili neodređeno vrijeme.

Nezaobilazan dio rada na sebi i unapređenju vlastitog zdravlja je i rad sa vlastitim emocijama. Pritom najčešće mislimo na one emocije koje nam izazivaju osjećaj neugode. Nije ih zdravo potiskivati, jer to je isto kao i gurati prašinu pod tepih. Prije ili kasnije ta će nas prašina zaskočiti u najnezgodnijem trenutku. 

Trebamo osvijestiti svoju interpretaciju događaja koji je izazvao emociju i naučiti izraziti svoju emociju na jedan zdrav način. Treba znati prepoznati svoje emocije i šta nam one govore o nama samima u tom trenutku. Često puta u pozadini se odvija neki emotivni proces kojeg nismo ni svjesni, ali ako malo osmotrimo misli i položaje tijela, način, ritam i dubinu vlastitog disanja - brzo možemo doći do tih emocija koje nisu površinske, jer i tijelo i misao tačno reaguju na emocije koje imamo bez obzira koliko su duboko skrivene od naše budne svijesti.

Kontrola vlastitih emocija je od najvećeg praktičnog značaja za svakog pojedinca. Neugodne emocije su velika opasnost za čitavu psihološku stabilnost ličnosti i one predstavljaju psihičke traume koje ugrožavaju mentalno zdravlje i osjećaj lične sreće i dobrobiti čovjeka kojim ovladaju. Međutim, s druge strane, emocije su relativno neovisne o našoj volji i ne potpadaju pod svjesnu «komandu» čovjeka. Prema tome, emocije se NE MOGU DIREKTNO KONTROLISATI, nego samo indirektno, tj. jedino što se može učiniti jeste da izbjegavamo situacije u kojima se javljaju nepoželjne emocije i osiguramo uslove u kojima će što prije nastupiti emocionalno rasterećenje.

Zato je dobro poznavati neke opšte principe ovakve emocionalne kontrole:
a). Gledanje u lice svakoj emociji treba samima sebi priznati emocije, npr. strah, dvostruki strah kod onih koji se pretvaraju da ih nije strah... ako realno priznamo postojanje neke emocije, ako joj pogledamo u oči, ma koliko nam bilo neprijatno, smanjićemo njen intenzitet i na taj način sebi stvarno olakšati čitavu situaciju

b). Izbjegavanje emocionalno zasićenih situacija ako ne možemo direktno ukloniti neku nepoželjnu emociju, možemo izbjeći situaciju u kojoj se ona javlja, pa tako indirektno ukloniti i nju samu.

c). Povećanje spremnosti za presretanje neugodnih situacija zatupljuje oštricu neugodnih emocija (strah od ispita – dobro naučiti gradivo)

d) Reinterpretiranje situacije je jedna od glavnih poluga za postizanje emocionalnog rasterećenja situacija i široko se upotrebljava i primjenjuje u svim metodama rehabilitacije...

Reinterpretiranje situacije u kojoj se nalazimo, a koja nam se čini nerješiva, kada imamo osjećaj beznadežnosti, gubimo hladnokrvnost i ne možemo objektivno razmotriti situaciju – Važno je reinterpretirati SVE date elemente, po mogućnosti s nekim DRUGIM čovjekom u kojeg imamo povjerenja, za kojeg mislimo da nam može pomoći.

Ovakav razovor i reinterpretiranje neprijatnih i teških situacija nosi sa sobom nekoliko prednosti:
- Verbalizacija, tj. samo oblikovanje određene situacije u riječi nas prisiljava da je logički objasnimo i drugome i sebi. Ovakvo racionalno prilaženje nam automatski smanjuje osjećaj emocionalne napetosti, jer je logično mišljenje «neprijatelj broj 1» emocionalnih stanja i obrnuto.

- lakše viđenje izlaza iz situacije zbog smanjenog emocionalnog tereta nakon logičnog objašnjenja

- emocionalna angažovanost: onaj kome pripovijedamo tu za nas neugodnu stvar nije toliko u tome emocionalno angažovan, pa zato može gledati tu situaciju mnogo objektivnije, a to opet olakšava i pronalaženje nekog rješenja. Čovjek koji prosuđuje sa strane ima drugu, širu perspektivu za razliku od onog čija je perspektiva uska, subjektivna i iskrivljena jer se radi o njegovoj koži.

e) Angažovanje aktivnošću kad ne možemo izbjeći određene neugodne situacije, angažujemo se u nekoj aktivnosti

f). Otkrivanje humora: skoro svaka situacija ipak sadrži u sebi elemente humora, znajmo ih uočiti i istaknuti jer njihovo naglašavanje bitno smanjuje postojeću emocionalnu napetost.

g). Uklanjanje briga pored verbalizacije, ne gristi se zbog prošlosti, većina briga se ne ostvaruje, hladnokrvno analizirati šta bi bilo čak i da se desi ono najgore zbog čega smo zabrinuti...

h). Fizička relaksacija – zbog napetosti mišića – opuštanje dovodi i do psihičke i emocionalne relaksacije (vježbe disanja, opuštanja mišića, meditiranje)

Sve mjere NISU univerzalne, ali SVE one MOGU u ODREĐENIM okolnostima doprinijeti SUBJEKTIVNOM i OBJEKTIVNOM olakšanju u teškim i neprijatnim situacijama.

Druženje s prijateljima, usamljenost i mentalno zdravlje

Većina ljudi danas najprije pomisli da je malo pravih prijatelja, da je teško naći i sačuvati pravog prijatelja, prijatelja koji će ti biti podrška kada ti zatreba, s kojim ćeš dijeliti radost da bude veća, a tugu da je umanjiš. I obično neke životne okolnosti nas udalje od dragih ljudi ili ih čak iskušaju i pokaže se da nam baš i nisu bili najiskreniji prijatelji. Zašto onda rizikovati, otvarati srce i dušu, vjerovati nekom a on te može i razočarati ili čak zabosti nož u leđa? Odgovor na to je sažet u staroj narodnoj izreci: ko ne riskira – on i ne profitira. 

Naše životno iskustvo nam pomaže u pravilnom odabiru ljudi s kojima ćemo se sprijateljiti i kako održavati to prijateljstvo od kojeg i prijatelji i mi imamo uzajamnu korist. Ima ljudi koji tvrde da pravih prijatelja i nema, a i ako ih ima – mogu se prebrojiti na prste jedne ruke. Ovakva reakcija suštinski predstavlja rezultat odbrambenih mehanizama i straha od razočarenja i nepotvrđenih očekivanja.

Samo prisustvo prijatelja ima ljekovito djelovanje, osjećamo se sretnijima, jačima, druženja s njima nam umanjuju efekat stresa i čuvaju naše mentalno zdravlje.

Prijateljske veze se počinju razvijati još u djetinjstvu. U periodu adolescencije, kada se adolescenti bore za psihološku nezavisnost od roditelja, njihovi prijatelji imaju značajan udio na formiranje slike o sebi, stavova, preferencija, motivišući ih na različite oblike ponašanja.

Ali, prijateljstvo ipak ne možemo tretirati iz pozicije da će prijatelj uvijek biti tu. Prijateljstvo se stvara na temelju obostranog ulaganja i truda, kombinacije sličnosti i međusobnog razumijevanja. Danas ni velika prostorna udaljenost ne predstavlja razlog prekidanja kontakata i prijateljstva sa dragim ljudima... Tu su nam telefon, mobiteli, skype, viber, razne društvene mreže... Postoje opcije besplatnog održavanja kontakta, samo je potrebno uložiti vlastito vrijeme. Ali zna se desiti da se neka prijateljstva jednostavno ugase jer se prijatelji nađu u različitim životnim uslovima i životnim fazama i više se ne razumiju najbolje, mada se nakon određene pauze prijateljstvo može nastaviti dalje. Jedino ne valja forsirati. Na prijateljstvo se ne prisiljava. Privlačnost između dva prijatelja je nenametljiva, emotivno motivisana. Ako ide – ide, a ako ne ide, nije preporučljivo forsirati nastavak prijateljstva u kojem se oba prijatelja ne osjećaju dobro. 

Često se desi da je jedan od prijatelja uvijek bio podrška za onog drugog i to mu je u jednoj životnoj fazi odgovaralo, pozitivno uticalo na sliku o sebi kao „pravog prijatelja“ a onda jednostavno jednog dana taj pravi prijatelj procijeni da mu se „ne isplati“ to beskonačno ulaganje u prijateljstvo koje mu samo crpi energiju. Ponekad dođe i do razmimoilaženja u ključnim stvarima, do sukoba interesa, do razočarenja, svađe... Kada nestane uvažavanje mišljenja i potreba onog drugog, tu svako prijateljstvo lagano počinje da se gasi.

Isto tako, moramo biti svjesni da niko nije savršen, pa ni mi sami. Ne možemo zadovoljiti sve svoje potrebe vezane za prijateljstvo u jednoj osobi? To je bar lako... S jednima možemo da se veselimo, oni su majstori za popravljanje raspoloženja, s drugima možemo da pričamo s lakoćom o svemu, od trećih možemo svašta pametno naučiti... I sigurno ćemo izbjegavati tzv. „emocionalne vampire“ nakon kojih se osjećamo kao da su nam „popili krv na slamku“ stalnim kritiziranjem, kuknjavom i slično.

Redovna druženja sa dobrim prijateljima će nam napuniti „baterije“ da se nosimo sa svakodnevnim životnim izazovima i izvorima stresa, samim tim ćemo se i fizički bolje osjećati, a u teškim vremenima ćemo imati podršku, pa makar i bez jedne riječi, znaćemo da je nekom stalo, da je neko tu ako nam zatreba. A to puno znači.

Ako imamo na umu podatke jedne nedavno provedene ankete u Škotskoj koja je pokazala da je čak 87% osoba koje već pate od različitih mentalnih problema izjavilo da ne žele da za te probleme znaju njihovi prijatelji zbog stigme koja okružuje psihičke poteškoće i mentalne bolesti jasno nam je da su oni koji se sami nose sa svojim problemima izloženiji riziku od prelaženja akutnih problema i poteškoća u hronična stanja i bolesti.

Nekada nam je potrebno samo da nas neko sasluša, odmah će nam biti lakše, nekada će nam trebati riječi utjehe, zagrljaj, savjeti, ponekad i podsticaj, kritički osvrt, a nekada ćemo razmijeniti iskustva i shvatiti da nismo jedini kojima se to događa i saznati o tome kako se naš prijatelj snašao u takvoj situaciji, šta mu je pomoglo, šta mu je odmoglo. Nekada će nam biti potrebno da nas se shvati bez riječi i puno priče jer se dobro poznajemo i prijatelj zna koliko mnogo nama znači neka osoba, doživljaj ili događaj što bi se nekom drugom trebalo dugo objašnjavati i pitanje je da li bi to i shvatio. Može nam zatrebati i jednostavna usluga: da nam neko podigne neki paket, preuzme nešto, pričuva djecu, poveze nas jer nam se automobil pokvario... A možemo i mi zatrebati njima, a to će uticati na održavanje pozitivne slike o sebi samima kao ljudima od riječi i djela, koji su tu za svoje prijatelje kada zatreba.

Mnogi stručnjaci ističu važnost razlikovanja usamljenosti od samoće, iako su oba stanja povezana. Samoća je željeno i prijatno iskustvo, dok je usamljenost bolna i neprijatna. Postoje brojne definicije usamljenosti, ali se u svima naglašava da je ona neprijatno emocionalno i motivaciono stanje koje proizlazi iz nemogućnosti zadovoljenja potrebe za intimnošću, ljubavlju i pripadanjem. Čovjek se može osjećati usamljeno i u mnoštvu ljudi, u braku, u porodici, s prijateljima, jer je to subjektivno osjećanje. Teško je govoriti o njoj, naročito muškarcima koji bi time, kao, „pokazali slabost“, a odgajani su tako da moraju biti jaki. 

Ljudi koji su iz bilo kojeg razloga usamljeni nastoje to neprijatno stanje prevladati koristeći se raznim strategijama suočavanja, zavisno od toga da li riječ o hroničnom ili trenutnom osjećanju, ali i zavisno od osobina ličnosti. Neki od oblika suočavanja su pasivna tuga (plakanje, spavanje, prejedanje), aktivna samoća (pisanje, slušanje muzike, šetnja, čitanje), trošenje novca i socijalni kontakti. Strategije mogu biti i autodestruktivne kao što su ovisničko ponašanje, kriminal, izolacija. Korisne strategije su aktivna samoća, profesionalna intervencija i potpora, kao i promjena načina interakcije sa drugima.

Pozitivan stav će proizvesti i „samoispunjenje proročanstva“ i dovesti do privlačenja dalje pozitivne energije... Eliminacija osoba koje loše utiču na nas iz našeg života, udaljavanje od njih a druženje sa osobama koje pozitivno utiču na nas popraviće naše raspoloženje, povećat će naše samopouzdanje, učiniće da budemo „optimistično-realni“, proaktivni i usmjereni na ostvarivanje pozitivnih stvari, uvjereni u sposobnost postizanja određenih rezultata umjesto da budemo tek pasivni pesimisti, da životarimo učahureni u sivilo svakodnevnice koje nas samo usporava i umanjuje naše sposobnosti, te naše fizičko i psihičko zdravlje.

Nađimo vremena da se družimo sa našim prijateljima, bićemo bolji, organizovaniji i samim tim automatski ćemo biti spremniji da se ponovo organizujemo za nova, redovna druženja sa dragim ljudima da jedni drugima „napunimo“ baterije za period do ponovnog susreta i druženja.

Čist račun - duga ljubav

Da ne bi bilo zabune, krenućemo od povoda za ovu crticu... A povod leži u nedavnom događaju o kojem se diskutuje po društvenim mrežama. Elem, zbog prigovora susjedne nam Hrvatske na Odluku Ureda za hranu i veterinarstvo Evropske unije (FVO) da neke mljekare iz Bosne i Hercegovine od 26. avgusta ponovo mogu izvoziti termički obrađeno mlijeko na teritoriju Unije, neki bosanskohercegovački političari i predstavnici poljoprivrednih zadruga su počeli pozivati na bojkot hrvatskih proizvoda.

Evropska komisija je uvrstila četiri mljekare iz BiH na popis onih kojima je nedavno trebao biti dopušten izvoz proizvoda u EU, jer je ranije utvrđeno kako one zadovoljavaju potrebne proizvodne i higijenske uslove. 

Riječ je o slijedeće četiri mljekare:

- "Milkos" iz Sarajeva

- "Meggle" iz Bihaća

- "Mljekara Livno" i

- "Mlijekoprodukt" iz Kozarske Dubice (Imlek, Vitalia)

Proizvodi spremljeni za izvoz su vraćeni sa graničnog prelaza uz objašnjenje da je prijašnja odluka suspendirana. Evropska komisija će o tome raspravljati na slijedećem sastanku nadležnog odbora Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja, koji će se održati 16. septembra. 

"To znači da, dok ovi razgovori ne budu održani, mljekare uključene u popis ne mogu izvoziti mlijeko i mliječne proizvode u EU" - stoji u izjavi. 

Ne pozivam na bojkot hrvatskih mliječnih proizvoda, neću da ulazim u rasprave je li to bilo korektno od naših prvih komšija koji žele da zaštite svoje tržište u koje bi se uvezao dobar dio tog stopiranog mlijeka, mogla je to učiniti i bilo koja druga država - članica EU.

Idem po principu "Čist račun - duga ljubav" i pozivam da kupujemo SAMO domaće mlijeko, i to baš proizvode ove četiri gore navedene mljekare, da nadoknadimo ono što nam je tek tako uskraćeno iako nam je obećano. Za isti novac, pa i jeftinije, kupiti najmanje podjednako kvalitetan proizvod, podsticati domaću proizvodnju, nova radna mjesta, osjećati se patriotski, zašto da ne? Ne treba podcjenjivati moć "sitnica koje život znače"... Baš kao u jednoj dječjoj pjesmici "Zrno po zrno - pogača, kamen po kamen, palača".

Prilažem odličan FB cover, vlastite izrade:

Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je snimilo divan spot (kliknite za link da pogledate) u kojem se na kraju kaže: "Kupuj domaće, kupuj srcem" a ja ću dodati na to i - kupuj mozgom, ako imaš imalo pameti.

https://www.youtube.com/watch?v=cjPsqN7jVPE

I nemojmo se zaustaviti samo na mliječnim proizvodima... Kupujmo sve što je domaće, a i kvalitetno je... Odgovornost je na nama samima. Nema izgovora. Hoćemo li bolji život? Hajde onda da to i ostvarimo.

Za početak, za sve one koji ne piju vodu iz česme, voda s porukom: