"Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj!"

"Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj"... 

Spot za pjesmu "Opusti se i uživaj"

Tutti Frutti bend je nekada davno otpjevao ove stihove i oni su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htjela pisati o ovoj temi sa radnim naslovom : "Mi smo odlučili da će nam biti lijepo" Možemo to i naučno obrazložiti pričama tipa "slatki limun" i "kiselo grožđe" - simbolima za psihološke mehanizme odbrane ličnosti, da budem preciznija - racionalizaciji. Ona štiti naše «ja» prvenstveno od osjećaja krivnje i od osjećaja manje vrijednosti i neuspjeha, a javlja se u nekoliko varijanti: opravdavanje, omalovažavanje i uljepšavanje. Uljepšavanje je "slatki limun", omalovažavanje je "kiselo grožđe"

Kod nas je to počelo krajem mjeseca avgusta... Ja se zaposlila, nemam godišnjeg odmora, legao dio plate i dragi reče da skoknemo preko vikenda na more. Super, samo još da nađemo kakav pristojan smještaj, s obzirom da idemo s djecom samo preko vikenda, to je skoro pa mission impossible jer je puna ljetnja sezona.

On otišao na dežuru, mobitel mu ostao kući na punjaču, ja sjela za kompjuter i surfam li surfam... Nema ništa preko interneta... Sjetih se dva poznata sajta sa TV reklama preko kojih uvijek nešto možeš naći i to povoljnije nego inače... Jeftinije je jedino kod onih koje naćoravo obilaziš u nadi da nećeš na kraju morati noć prespavati u autu. I nađoh haman u pola cijene, dva noćenja za nas 4 ima i klimu, i TV i besplatan Wi Fi, u Orebiću, u Hrvatskoj, predivno mjesto, taman za porodicu, ni preveliko da se možeš opustiti, ni premalo da ti ne bude dosadno... I prije smo ljetovali u Orebiću... Jeste malo dalje od plaže, ali, Bože moj. Ostao samo jedan apartman slobodan... Zovem dragog na broj kancelarije u kojoj dežura a on taman izašao... Kolega će mu prenijeti da nije ništa hitno ali da se javi što prije... Počekah sat-dva i onda fino rezervisah... Otkazivanje rezervacije košta 50% od ugovorene cijene... Dođe dragi sutra s dežure, kaže, čim mu je kolega prenio da nije hitno - on nije ni zvao... I ja mu pokažem slike apartmana, 300 m od plaže... a on, kao tipično muško ode na mapu i vidje da je to zadnja kuća u ulici pod planinom... 300 m jeste, ali zračne linije, a put je cik-cak, pa se nabere puno više, mada ima prečica za pješake do plaže... 

Kod njega je bilo kiselo grožđe ("Trebala si ženo pričekati da ja dođem, slomićemo se nosajući peškire do plaže i nazad!" a kod mene je bio slatki limun ("Pa bićemo samo preko vikenda, bolje išta nego ništa")... Kontaktirali smo telefonom gazdaricu i najavili joj dolazak... Uslijedilo je pakovanje svega i svačega za 4 osobe u koferčić na točkićima i ubjeđivanje muža da nisam ponijela previše stvari, te da se za malo dijete uvijek više stvari nosi jer se ono ufleka, pokvasi i sl....

Kako se vrijeme polaska primicalo, dragi sve nervozniji, on je samo razmišljao o onome šta smo mogli za te pare, kako bismo mogli bez pola stvari krenuti i slično, a ja sam odlučila da nam bude fino, pa kako god bude, ljepota je u oku posmatrača, a bolje da budemo zadovoljni i odmorimo se nego da razmišljamo šta bi bilo kad bi bilo...

U putu smo lijepo prošli, nedavno smo na jednom izletu upoznali ljude koji su nam otkrili put preko jednog graničnog prelaza na kojem uopšte nema gužve, tako da je putovanje bilo uživancija... Jeste da nisam mogla pustiti svoj omiljeni CD jer se malo isparao pa smo slušali nešto drugo, jeste da nisam spakovala djetetovu pijalicu pa smo stali u Mostaru i kupili u apoteci novu na koju je dijete tek trebalo da se navikne, jeste da je starijoj bila dosadna muzika koju mi slušamo pa je ubacila slušalice u uši i pravila se da nas ne čuje kada je zamolimo da pripazi seku, da joj nešto doda i slično. Ja sam čvrsto odlučila da će meni biti lijepo i ima tako da bude. End of story. Kraj priče... Kako god hoćete.

Stigli smo, gazda i gazdarica su izuzetno fini i iskreno ljubazni ljudi, smještaj odličan, na raspolaganju nam dvije terase, jedna iz naše spavaće sobe sa pogledom na more, a druga ogromna, veća od samog apartmana, zaklonjena od očiju prolaznika, s jedne strane gleda na more, a s druge strane na planinu i predivno zeleno raslinje, zrikavci na sve strane, divota... 

Meni je bilo super, kvadratura veća od vlastitog stana, a nije pretrpano stvarima... On je šaltao kanale tražeći nešto interesantno a meni uopšte nije bilo do televizije... Idemo na plažu, da iskoristimo i ovaj dan... Spremismo se, odosmo autom do pješčane plaže, radi malecke... Sat parkinga je šest kuna... On je platio i uputio mi "zahvalan" pogled... Odmah mu rekoh da je bliže apartman, bio bi i skuplji, tako da ne sabira kune u glavi koliko bi bilo da smo negdje drugdje... Poslušao me... ali vidim mu u očima da i dalje preračunava... 

Djeca se kupala, igrala u pijesku, plaža puna, voda topla, mi u debeloj hladovini, divota... Samo da još nije onog pijeska, ali eto... Zaboli smo sklopive kamperske stolice u plićak, noge u vodi, a ti leđima okrenut suncu, štiti te stolica i šešir...Slušaš šum valova, gledaš ljepotu ispred sebe, uživaš, snimiš i koju fotku za Fejsbuk i za uspomenu... Divota jedna... 

Uspjela sam i malo odspavati na plaži... Pa i prelistati najnoviji broj magazina "Azra"... U Sarajevu je trenutno Sarajevski film festival uveliko, a mi iz Sarajeva klisnuli za Orebić, priroda - majka! Malecku sam konačno ubijedila da izađe iz vode, presvukla je, umotala u peškire, nahranila je i ona je odspavala na plaži, nesvjesna ičeg oko sebe. Kada se probudila, spakovali smo se i otišli u svoj apartman. Djeci ponudi pomfrit kao prilog i poješće bilo šta drugo, bilo kakvo meso i bilo kakvu salatu, supa im je svaka dobra, samo da je vruća i slana... 

Za razliku od odlaska na more u mjesecu Julu, u Avgustu mrak jako brzo pada, to je moj dragi odmah izračunao. Dobro, rekoh, šta je tu je, opet smo se tuspasili na plaži, iskoristili smo i ovaj dan. Večeralo se i put pod noge - šetnja do Centra... Bila je neka klapa i da nije bila tolika gužva, ostala bih tamo da ih saslušam... Moj ideal na hrvatskom primorju je slušati klape ili Olivera Dragojevića, sve ostalo mogu i kod kuće... 

Malo smo sjeli na jednoj klupi i prišao nam je jedan dečkić od četiri godine da priča sa nama. Mi smo se prisjetili svoje starije kćerke kada je bila u njegovim godinama i na istoj toj klupi prišla nepoznatim ljudima, ispričala se s njima i rekla (iako je bila jedinica) da ima dva brata, te nabrojala djecu od našeg vjenčanog kuma... Pojeo se i sladoled, kvalitetan, svaka čast... 

Prošetali smo i pored prodavnice u kojoj se sjećam da sam kupila prije nekih sedam do deset godina svoje prve kroksice, boje ciklame, kada ih još nigdje nije bilo kupiti, a eto, i sad ih nosim... a njemu se tada činilo preskupim dati deset maraka na plastične klompe... I sad to isto tvrdi... Ne možeš čovjeka ubijediti, nikako.... 

Zato sam ostavila novčanik i za sve upite djece da im se nešto kupi - proslijedila upit tati, on nosi novčanik pa ako vam djeco halali... Lakše i meni, a i njemu, čak i kad je znao da nisam ponijela novčanik, imala sam utisak da se preznojava kad priđemo štandovima sa tašnama i šeširima.... Osjećala sam se kao mali Zloćko kada sam svu odgovornost prebacila na njega, ali njemu tako više odgovara, pa eto... neka mu...

Povratak je bio već pomalo mukotrpan, našetali smo se, prije toga se umorili od putovanja i plivanja, valja se sad penjati uzbrdo, nije strmo, ali svejedno, daleko... još je malecka na kraju tražila da je tata ponese i zaspala mu u naručju... Pobojala sam se da ujutru neću moći ustati ako mi se upale svi mogući mišići koje nisam ni znala da imam... Još nam je i gazdarica donijela flašu domaćeg vina, zaista kvalitetnog i pridružila nam se malo na terasi... Onda smo nas dvoje prešli na drugu terasu, onu iz naše spavaće sobe i došli do zaključka da je bolje da malecku prebacimo kod nas da spava između nas jer ako se probudi u mraku a ne zna ni gdje je, može se uspaničiti, zapeti i pasti na one pločice a starija, koja ima čvrst san - neće ništa ni registrovati... i tako... sjedili, ašikovali, sređivali utiske... noć predivna... 

Par sati kasnije probudilo me nevrijeme... Napadala kiša satima, sve peškire koji su se sušili i presvlake za stolice natopila vodom, skinulo plastični stolnjak skupa sa zaštitnim kvačicama na terasi, ali je u zoru opet ugrijalo sunce i sve fino posušilo do vremena odlaska na plažu.

Međutim, kao ženu u četrdesetim godinama u nekoj predklimakteričnoj fazi ipak me je iznenadilo to da mi je baš ovaj put mjesečni ciklus presječen doslovno napola i da meni više nema plaže ni sunčanja zbog mogućnosti odljeva... 

Ali nema veze, ja sam po defaultu odlučila da mi bude lijepo... Dogovorim s dragim da oni danas odu na bližu, šljunkovitu plažu pješke, a ja ću ostati kod kuće... Malena je bila malo prehlađena, nije htjela da pojede ništa više od par zalogaja... Napravila sam mu kahvu, iznijela mu napolitanke s lješnjakom, pripremila im doručak, sendviče za ponijeti i oni odoše... Ja sebi preko Wi Fi pustih Oliverove pjesme sa You tube-a, istuširah se, raspremih, a onda fino napravih sebi štimung na terasi koja gleda na more, a u hladovini: na drugu stolicu sa platnenim jastučićem podigla noge kao na ležaljku, čitala sam "Seksan i grad" prepoznavala sebe u Vedraininim tekstovima i osjećala sam se kao da kahvenišem sa nekom prijateljicom i istomišljenicom, bokal sirupa od limuna razmućenog sa hladnom kiselom vodom,, malo goveđeg nareska, milerama i paradajza za početak, pa onda sjemenki suncokreta i na kraju grožđe i napolitanke... Ma milina jedna... 

Kad su se oni vratili s plaže supica je već bila gotova, opet brdo pomfrita uz sve ostalo,... Uživancija... S obzirom da smo se prošli put umorili od te maratonske šetnje, a da još nismo došli sebi, odlučili smo da nećemo nigdje tu noć nego jednostavno da otkunjamo i svi smo odspavali nekoliko sati... Umorila nas čista hava, plivanje i šetanje... Ali izujedali nas i komarci, pošteno... Svi smo ista krvna grupa i nepušači, zdravi, ali njega nisu ni dotakli, mene su najviše izujedali, izgledam kao da imam rubeolu ili pljuskavice, stariju su isto izujedali, mlađa je prošla sa jednocifrenom brojkom ujeda... Večera, malo TV-a, malo sjedeljke na terasi sa gazdaricom... Pakovanje... 

Ujutru dragom kahva, svima doručak, pozdrav s gazdaricom i "Put putuje Latifaga sa jaranom Sulejmanom"... Dragi odlučio da idemo preko Metkovića i sat i po smo čekali na graničnom prelazu... Sreća pa se naoblačilo i nije bilo neizdržljivo vruće... Odlučili smo da nam bude fino... Nismo ranom zorom krenuli, nego u deset ujutru... 

Nema veze što smo stali kod prvog štanda sa smokvama i platili ih 4 KM po kilogramu i 2,5 KM za kilu breskvi a na svakom slijedećem štandu su smokve bile 3 KM i čitava gajba breskvi samo 5 KM, nije baš da smo na tone kupovali, bitno je da se u slast pojelo!... Najprije smo stali u Mostaru, sjeli u neki kafić, popili po sokić i dijelili radost sa Hercegovcima kada je Amel Tuka opet bio najbolji... Moj dragi se odmah sprijateljio sa momcima za sjusjednim stolom, čak mu je jedan od njih posudio svoj mobitel da pogleda snimak, raduju se Bosanci, raduju se Hercegovci, ponosni svi zajedno... 

Prošetasmo malo i kroz mostarsku Čaršiju, palo je i par fotki a ja neplanirano kupih u suvenirnici zimske duboke futrovane papuče usred ljeta... Onda smo opet stali u Konjicu... Prije ulaska u Konjic prođosmo pored restorana "Orahovica" u kojem smo onako neslavno prvog maja čekali ukusan obrok par sati i opet nismo dobili sve što smo naručili... Ovaj put smo otišli u restoran "Han" koji je na predivnoj lokaciji, pored rijeke, sa prigodnim sadržajima za djecu sa svake strane objekta... 

Nešto smo pregrizli i popili, konobari izuzetno ljubazni i simpatični, uslužni, hrana odlična, usluga brza... Čak sretosmo i poznanika koji je takođe onaj dan bio u "Orahovici" i načekao se... Usporedismo ih sa ovima ovdje... I ovdje jako puno narudžbi ali atmosfera i usluga se ne mogu porediti... Zadovoljni i sretni stigosmo predveče u svoje Sarajevo, raspakovasmo samo pola stvari, drugu polovicu sam planirala raspakovati kad se vratim s posla... Bitno je biti dobro raspoložen... A mi smo tako odlučili i zato smo se zaista odmorili taj vikend, bilo je lijepo i nama starijijma, a i djeci... Džaba ti sve savršeno ako si neraspoložen i pod stresom... A mi smo odlučili da nam bude lijepo.

Kad nešto hoćeš - nađeš način, a kad nećeš - nađeš izgovor

    Ostaću sebi dosljedna i počeću i ovu crticu odgovarajućim stihovima.

Ovaj put je to Bajagina "Moji drugovi"... A ona počinje ovako: 

"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu..."

A onda ide ovako: "I ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu"  A sinoć smo imali nekoliko ptica selica na koje bi se taj stih odnosio.

Dalje u originalu ide ovako: "Gore od Aljaske, do Australije,.." a mi bismo to mogli malo modifikovati, pa da glasi ovako: "Od Danske, Njemačke, do Australije"...

I tako,,, Pored mjesečnih okupljanja raje iz VIII 2 Osnovne škole "Prvi maj", po potrebi se sastajemo i češće... Došli ljudi iz drugih država, sa drugog kontinenta, sa drugog kraja svijeta... Šta fali, opet ćemo se vidjeti. Koliko smo jedva čekali novo okupljanje govori i to da nas je troje u jednom momentu pomislilo da je okupljanje dan ili čak sedmicu ranije, neki se spremili, neki i čak i krenuli na okupljanje ranije...

Neću više govoriti, odnosno pisati o tome koliko su dobro društvo i smijeh važni za fizičko i mentalno zdravlje, već sam pisala o tome ranije, a mnogo materijala može svako pronaći ukucavši zadanu temu na Google-u u djeliću sekunde. Ovo pišem kao jednu vrstu spomenara, da sačuvamo uspomenu, a i da se vidi da nije da samo pametujem, nego to što pričam zaista i živim i provjereno je iz prve ruke.

Kad nešto hoćeš - pronađeš način, a kad nešto nećeš, pronađeš izgovor, bez obzira koga foliraš - sebe ili druge. E tako je Fatko našao način... Iako je čovjek bio na banjskom liječenju i fizioterapijama, pretumbao je raspored, organizovao prevoz i došao u Sarajevo na "vandredno" okupljanje, a onda sutra sabahile nazad. A tek naš bivši razrednik, Duško... Čovjek je otišao bukvalno na kraj svijeta i došao nam sinoć, nakon 29 godina od posljednjeg susreta u našoj bivšoj školi... Nema čovjek Fejsbuk, ali njegova draga supruga, koja nam je takođe predavala, prenijela mu je sve informacije i mi smo se organizovali, Sandra je ovaj put bila koordinatorica projekta "Dovedimo i razrednika"... Samir je radio drugu smjenu, ali nema veze, pravo s posla - produžio do nas na našem standardnom mjestu... I nema veze što smo uglavnom morali sutra ujutro baš poraniti, VRIJEDILO JE!

Prvo smo se ispozdravljali, izgrlili i izljubili, kakvo rukovanje, pa mi se puno volimo... Onda smo čekali da vidimo hoće li naš bivši razrednik prepoznati ko je ko, sjetiti se imena i prezimena... Dobro mu je išlo sa imenima, a mi žene smo prezimena prelistale po djevojačkim prezimenima, pa smo onda uklapali mozaik. Sjedi razrednik s nama i pita nas ko - šta- kako - s kim - gdje? Krenuli smo po abecedi, kao u školskom dnevniku, nas nekoliko, a onda smo se kasnije nastavljali  koga smo se prvog sjetili ili se nadovezali na priču o prethodnom bivšem učeniku, odnosno učenici.

I onda opet prisjećanje školskih dogodovština i marifetluka... Ali taj osjećaj... sjediš sa bivšim razrednikom i nonšalantno mu pričaš nešto što mu se kao učenik ne bi usudio reći. Bilo je smijeha do suza... Bilo je i priče kako se treba čvrsto držati pravih prijatelja i atmosfere koja, nažalost i na ovim prostorima polako ali sigurno blijedi i potpuno iščezava...

U tim momentima smo opet imali petnaest godina,... Puni energije, optimistični, spremni na sve ono što valja... Ako je razrednikova žena, a naša bivša nastavnica štucala, to je zato što smo je spominjali... Otkrili smo tajne kako smo mi, dječica, odmah primijetili da njih dvoje izgleda ašikuju... I eto ih sad, skoro 30 godina u braku... A dok smo o tom pričali, dočarali smo razredniku te momente, bilo je onih uzvika, tipičnih za djecu kad vide zaljubljene - ooooooooooo! Znate kako kažu: ljubav, svrab i kašalj je nemoguće sakriti!

O nekim nestašlucima i dogodovštinama mojih školskih drugova i drugarica sam i sama prvi put čula sinoć. I o nekim nadimcima... I začas bi fajront u restoranu... Još smo stajali ispred restorana, razmjenjivali utiske, organizovali povratak kućama - ko će s kim... I morali smo ići, valja ujutru rano ustati.

I onda, hajde da skineš slike sa aparata, nećeš dugo, ali džaba, adrenalin i svi mogući hormoni sreće su na viskom nivou, oči k'o fildžani i hajde ti sada zaspi... A da te iznenada fotografišu u mraku uz pomoć blica, iznenadili bi se kada bi otkrili na fotoaparatu tvoj kez od uha do uha, kao na nekoj reklami za pastu za zube i sretan pogled uperen negdje u plafon...

Probudila sam se skoro pola sata prije nego što mi je alarm trebao zvoniti, potpuno naspavana, sretna, s novim radnim i životnim elanom... Nema veze što je okolo sve sivo, kao da je oktobar i što je pomalo već hladno, iako je avgust... Meni sija sunce... U srcu, u glavi, pa onda kao da je i pred očima.

I već smo okvirno dogovorili termin slijedećeg okupljanja za mjesec dana, sa onima koji budu bili ovdje, koji budu mogli i budu htjeli...

U tim našim školskim danima bila je aktuelna Merlinova pjesma, čiji su stihovi apsolutno primjenjivi na ova naša okupljanja:
"Pa nek', neka padaju ćuskije 
neka me sevdah opije 
džaba, srce bez tebe ne umije"

Ali, kako sam i započela, ovu crticu ću završiti stihovima Bajagine pjesme "Moji drugovi"

Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu
i ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu
Da l' je to sudbina, il' ko zna šta li je
kad god se sretnemo uvek se zalije
uvek se završi s' nekom od naših pesama

Moji su drugovi žestoki momci velikog srca
i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca
Gore od Aljaske do Australije kad god se sretnemo uvek se zalije, 
uvek se završi s' nekom od nasih pesama

Da smo živi i zdravi još godina sto
da je pesme i vina i da nas čuva Bog
Da su najbolje žene uvek pored nas
jer ovaj život je kratak i prozuji začas

Za moje drugove ja molim vetrove za puna jedra
puteve sigurne, a noći zvezdane i jutra vedra...

Volite sebe

Ovaj naslov zvuči tako jednostavno a svi mi smo u jednom dijelu vlastitog života bili tako daleko od toga. Kao mala djeca bili smo sebi centar svijeta, a onda su nas počeli učiti ograničenjima, nesebičnosti, počeli su nas porediti s drugima, prišivati nam etikete (štreber, smotanko, debeli, stifljivko, šaljivdžija, galamdžija, ufurani...) i u međuvremenu, ako smo odrastali na Balkanu, naučili smo da nije red da sam sebe hvališ, te da trebaš pokazati lažnu skromnost ako te neko pohvali... Više ne znamo primiti nečiji iskren kompliment i s osmijehom jednostavno reći: "Hvala" nego omalovažavamo situaciju ili osobinu zbog koje smo pohvaljeni... Kada idemo na intervju za neki posao nezgodno nam je kada nas pitaju po čemu smo mi idealan kandidat i bolji od ostalih kandidata, dok je na Zapadu to nešto sasvim normalno. Malo po malo - zaglibili smo, zapostavili smo sami sebe, zaboravili smo se voljeti, kao da je to nešto loše, kao da voljeti sebe automatski znači i biti egoističan ili egocentričan.

Voljeti sebe, to je najvažniji odnos u našem životu, odnos u kojem smo istovremeno i davaoci i primaoci ljubavi, što utiče i na naše samopouzdanje a samim tim, malo pomalo i u početku sasvim neprimjetno, utiče na kompletan naš život, pa i na naše mentalno i psihičko zdravlje. To je odnos na kojem će se bazirati svi naši kasniji odnosi sa ostalim ljudima s kojima budemo dolazili u dodir.

Voljeti sebe ne znači smatrati se savršenim, nego znači prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i manama, te nastojati raditi na sebi, brinuti se o svojoj dobrobiti, raditi na unapređenju svog fizičkog i mentalnog zdravlja, proširivanju svojih znanja, poboljšanju svojih vještina, sposobnosti, kompetencija, proširivanju vlastitog kapaciteta. To ne znači zaboraviti na sve ostale ljude i njihove želje, potrebe, osjećanja, ideje i narodski rečeno „pomnožiti ih sa nulom“, ali isto tako znači i ne množiti sam sebe s nulom niti dozvoljavati da nam drugi to isto čine.

Voljeti sebe ne znači smatrati se savršenim, nego smatrati prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i manama

Ako ne volimo sebe bićemo vječito nezadovoljni, neće nas ni drugi uvažavati nego će postepeno usvojiti naš vlastiti stav o samima sebi i tako će nas i tretirati... Jednog dana ćemo shvatiti da sva loša iskustva, svi ljudi koji su nas povrijedili i razočarali imaju samo jedan zajednički faktor – a to smo mi sami... Inače, oni se međusobno razlikuju i po boji kože, i po nacionalnosti, po vjeroispovijesti, po urbanoj ili ruralnoj sredini, po polu, godinama, profesiji, kućnom odgoju...

Nezadovoljan i nevoljen čovjek (pri tome se misli - nevoljen i od strane samog sebe i od drugih ljudi) postaje hronično isfrustriran, gubi motivaciju, mijenja ponašanje, zapostavlja svoju dobrobit, stiče nezdrave i loše navike, nerijetko pokazuje neke psihosomatske simptome koji, ukoliko se zanemare, mogu dovesti do težih oboljenja.

Zato, budimo svjesni kakvi smo, volimo sami sebe, pomirimo se s onim što ne možemo promijeniti a nastojmo promijeniti ono što možemo, potražimo pomoć na bilo kojem planu da ispravimo i popravimo ono što možemo. Vodimo računa o sebi i ono naše „Ja“ će nam uskoro uzvratiti blagostanjem. Početak je težak, ali kasnije se formira navika i mnoge stvari radimo gotovo nesvjesno, automatski.

Lifestyle savjetnica P. Steinke na svom blogu Wonderful Relationships piše kako bismo mogli dati ljubav - moramo znati da je primimo, zato ona predlaže 10 savjeta kako naučiti da volimo sami sebe.

1. VJEŽBAJTE PRIMANJE LjUBAVI

Želite li istinski da volite, morate znati da primite ljubav i budete svjesni da je zaslužujete. Prihvatite ljubav koju vam daju bliski ljudi, njihova dobra djela, lijepe riječi, komplimente i poklone. Vježbajte sami sebi da govorite "Volim te", volite se bezuslovno i takva ljubav će vam ispuniti srce.

2. VJEŽBAJTE DA KAŽETE "NE"

Nemojte se osjećati krivim ako želite nekoga da odbijete ili niste raspoloženi za nešto što drugi traže od vas. Radite samo ono što vaše srce želi, a nemojte raditi nešto samo da udovoljite drugima. Mnogi ljudi ne znaju da kažu "ne", a kako biste to naučili, potrebno je da vježbate.

3. RADITE ONO ŠTO VOLITE

Ako možete da pronađete nešto što stvarno volite da radite i počnete tako da provodite vrijeme, pronaći ćete ljubav, radost i sreću u svom srcu.

4. ODNOSITE SE PREMA SEBI KAO PREMA NAJBOLJEM PRIJATELJU

Prema najboljim prijateljima vjerovatno se odnosite s ljubavlju, pristojnošću, povjerenjem, prihvatanjem i poštovanjem. Ako sve to možete da pružite drugima, možete i sebi. Vježbajte da sami sebi govorite lijepe riječi i komplimente, nemojte se kritikovati i oprostite sami sebi. Slušajte sopstvene potrebe i odnosite se prema sebi nježno, pristojno i s puno ljubavi.

5. OPROSTITE

Ostavite prošlost iza sebe i budite prisutni u svakom novom danu. Oprostite sebi sve napravljene greške, žaljenja i propuste. Vrijeme je da krenete naprijed.

6. NJJEGUJTE SE

Pronađite vrijeme za sebe i njegujte se fizički, emocionalno, mentalno i spiritualno. Radite ono što vam pruža osjećaj mira, veselja i ljubavi. Idite u šetnju, bavite se sportom, vježbajte, plešite, priuštite sebi masažu, zdravo se hranite i spavajte.

7. OSJEĆAJTE SE DOBRO SAMI SA SOBOM

Pogledajte se u ogledalo, nasmiješite se i recite sami sebi "Volim te, vrijedna sam ljubavi". Slušajte omiljenu muziku i čitajte knjige, igrajte se s kućnim ljubimcima, budite ponosni na svoja postignuća, pišite dnevnik o svojim životnim snovima i ciljevima.

8. NEMOJTE DA SE UPOREĐUJETE SA DRUGIMA

Svaki čovjek je jedinstveno biće i svako ima drugačiji talenat. Upoređivanje s drugima izaziva negativne emocije, poput narušenog samopouzdanja, depresije, zavisti i ljubomore. Usredsredite se na sopstvenu unutrašnju snagu, upoznajte sebe i otkrijte darove koje imate. Vježbajte osjećaj zahvalnosti na onome što imate.

9. NE MORATE DA BUDETE SAVRŠENI

Prestanite da se kritikujete što niste savršeni. Nastojte da date najbolje od sebe, a ako ne postignete savršenstvo, prihvatite da to ne znači da ste doživjeli poraz.

10. PROMIJENITE NAČIN NA KOJI RAZGOVARATE SAMI SA SOBOM

Kako razgovarate sa samim sobom? Imate li negativne ili pozitivne misli? Ako su vaše misli negativne, pokušajte da to promijenite.

Mi, ljevoruki

13. Avgust je Međunarodni dan ljevorukih osoba. Ustanovljen je u Sjedinjenim Američkim Državama 1976. godine, a tim se danom želi promovisati svijest o poteškoćama s kojima se susreću te o njihovim prednostima i nedostacima. Pretpostavlja se da ljevoruki čine oko 12 do 15 posto svjetskog stanovništva, a prema procjenama stručnjaka, u posljednjih stotinu godina broj ljudi koji više koriste lijevu ruku povećan je skoro za četiri puta.

Kao izvorno ljevoruka osoba i psiholog po profesiji, mogu vam reći slijedeće: naučila sam sa sedam godina pisati i desnom rukom kojom uglavnom i danas pišem i prekvalifikovana sam haman u ambidekstera, (tačan prevod - dvije desne) odnosno podjednako sam sposobna raditi s obje ruke, ali povrće UVIJEK gulim lijevom rukom... Većina oštrica (noževi, makaze i sl,) i sprava, pribora (npr džezva) je podešena dešnjacima.

Obično se postavlja pitanje šta je uzrok ljevorukosti, ali naučnici nemaju jedinstven odgovor. Stručnjaci smatraju da se ljevorukost - desnorukost određuje još u prenatalnom periodu, jer se zna da se u porodicama koje imaju bar jednog ljevorukog roditelja 10 do 12 puta češće rađaju ljevoruka djeca. Djeca vrlo rano pokazuju svoju opredijeljenost da li su dešnjaci ili ljevaci, ali ima i slučajeva da se uočava kod neke djece i kasnije, međutim rjeđe poslije četvrte, odnosno pete godine.

Većina životnih aktivnosti se obavlja korištenjem obje ruke, ali obično jedna ruka pridržava predmet, a druga preciznije i vještije obavlja određene aktivnosti. U igri i životu, ne skrećući pažnju djeteta, može se provjeriti kojom rukom dijete crta, drži četkicu za zube, kojom rukom se češlja, dijeli karte, gađa loptom, stavlja kocke, kad pravi kulu, gura autić, oblači lutku, briše gumicom, koju ruku prvu stavlja u rukav kada se oblači...

Kod ljevorukih je dominantnija desna, kod desnorukih lijeva strana mozga, kod ambidekstera obje... 

Po teoriji lateralizacije, desna strana mozga je najbolja u ekspresivnom i kreativnom razmišljanju. Najčešće se s ovom stranom mozga povezuju slijedeće funkcije:

Prepoznavanje ljudskih lica

Motorika
Izražavanje osjećaja

Muzika 
Dešifriranje emocija

Boje
Obrada slika

Uvjerenja i vjerovanja

Imaginacija
Intuicija
Kreativnost
Intuitivnost
Subjektivnost

Lijeva hemisfera mozga

Po teoriji lateralizacije, lijeva strana mozga obrađuje sve zadatke koji imaju veze s logikom i analitičkim razmišljanjem. Lijeva strana obično bolje upravlja:

Jezikom
Logikom
Kritičkim razmišljanjem

Brojevima
Rezoniranjem
Objektivnošću
Analiziranjem
Pažnjom
Racionalnošću

Ako nam je lijeva strana mozga dominantna tada se lako izražavamo, jednostavno učimo nove jezike i fraze, lako procesuiramo činjenice, nauku i strategiju.

Ako nam je dominantna desna strana mozga tada su nam emocije glavni pokretač zajedno s impulsima i kreativnošću. Ovakvi ljudi su u stanju procesuirati više vizualnih podražaja i u stanju su obavljati više zadataka odjednom.

Među pripadnicima islamske vjeroispovjesti sa ovih prostora postoji vjerovanje po kojem ne valja nigdje prvo kročiti lijevom nogom niti nešto raditi najprije lijevom rukom, recimo oblačiti kaput jer je, kao lijeva strana šejtanska, tako je i šejtan (Sotona, Đavo) radio. Ne sjećam se da sam igdje u Kur'anu to pročitala, ali najbolje je da se sami uvjerite... 

 

Što se toga tiče Šesta temeljna istina islamske vjere glasi: - VE BIL KADERI HAJRIHI VE ŠERRIHI MINELLAHI TEALA, što znači – Vjerujem da sve što se događa (dobro i loše) biva Božjom voljom i Božjim određenjem... A nekada sam čula divno predavanje po kojem sve može postati dobro i loše. Zavisno od namjere i upotrebe. Predavač je uzeo obični upaljač i rekao da se može koristiti za hajr (dobro) – recimo da zapališ vatru u šporetu i da skuhaš ručak, ili da ugriješ hladnu prostoriju, a može se koristiti i na šerr (loše) recimo da izazoveš namjerno požar, da pripališ cigaretu koja ti ugrožava zdravlje i slično. Tako je i sa našim rukama i nogama, i desna i lijeva se mogu upotrijebiti na razne načine, same po sebi nisu automatski dobre ili loše. 

Zbog svega toga se ne preporučuje na silu tjerati ljevoruko dijete da koristi isključivo desnu ruku u većini situacija govoreći da je lijeva loša... Uticaćete loše i na razvoj njegovih sposobnosti, ne samo vezanih za motoričke funkcije ruku, nego i na njegovo samopouzdanje jer je eto dijete „naopako“.

Dobro je potpomoći dijete da bolje koristi i desnu ruku, čisto radi toga jer živi u svijetu dešnjaka i biće mu lakše, ako piše desnom rukom neće zamrljati tekst koji piše, ali umjereno, obzirno i bez etiketiranja.

Još nešto, sedmorica bivših američkih predsjednika su bili ljevoruki: Garfield, Hoover, Truman, Ford, Reagan, George Bush stariji te Clinton, a takav je i aktuelni predsjednik Barack Obama. Ljevoruki su takođe izraelski premijer Benjamin Netanyahu, pokojni Hugo Chavez, Fidel Castro, kao i slavni likovi iz daleke i bliže prošlosti: rimski vojskovođa Cezar, Aleksandar Makedonski, Napoleon, Churchill.

Poznati umjetnici Leonardo da Vinci, Rembrandt, V. van Gogh, Rafael, A. Dürer, Michelangelo, Picasso, bili su ljevoruki, kao i kompozitori Beethoven, Mozart, Bach. Od naučnika i naučnica možemo izdvojiti M. Curie, A. Einsteina, J. C. Maxwella, od glumaca i glumica Ch. Chaplina, Toma Cruisea, Roberta De Nira, Sylvestera Stalonea, Brucea Willisa, Jima Carreya, Morgana Freemana, Gretu Garbo, Marilyn Monroe, Juliu Roberts, Angelinu Jolie, Nicole Kidman.

Od sportista, to su npr. fudbaleri Pele i Maradona, teniseri: John McEnroe, Goran Ivanišević, Monika Seleš, Martina Navratilova. Osim toga Rafael Nadal je bio dešnjak, ali ga je njegov amidža (stric) naučio da igra lijevom rukom smatrajući da će mu to biti od koristi. Eto, pa vi vidite šta ćete dalje i kako ćete. :)

Odvojite vrijeme za sebe

Jutros sam objavila svoj prvi tekst kao administratorica FB stranice projekta Preventiva, u okviru kojeg spada i opis poslova vezanih za moje radno mjesto. Dobila sam od ljudi povratne informacije da su se pronašli u tekstu koji im je istovremeno i odličan podsjetnik da ne zaborave neke stvari. Zato sam odlučila da ga postavim i ovdje na blog, što ću i ubuduće činiti. Inače, ako vas interesuju članci o mentalnom zdravlju, te očuvanju i unapređenju istog, kao i sam projekt - izgradnja kapaciteta BiH institucija na polju očuvanja mentalnog zdravlja pripadnika oružanih snaga, posjetite njihovu FB stranicu: https://www.facebook.com/pages/Preventiva ili web stranicu: www.preventiva.ba

„Odvojite vrijeme za sebe

Jedna od glavnih karakteristika osoba s lošijim mentalnim zdravljem jest da više vremena provode brinući se o drugima nego o sebi samima. Kako biste poboljšali svoju psihu, odvojite vremena da biste se pozabavili onim što vam je stvarno bitno u životu. 

igra riječi - u engl. riječi vrijeme (time), naglašeno "ja" (me)

Nemojte dozvoliti da vaši hobiji i interesi budu potisnuti zbog drugih. Pokušajte u svoj dan ukomponovati stvari i aktivnosti u kojima uživate i koje vam pomaži opustiti se - bilo to slušanje muzike, kupka ili čitanje knjige, bar na 10 minuta.. Tačno je da čovjek uvijek ima nekih obaveza, ali ako se vi ne odmorite, vaše tijelo će vas samo usporiti u obavljanju svakodnevnih zadataka, koncentracija će vam biti loša i s vremenom ćete biti sve gori. Što duže odlažete da se posvetite makar nekoliko minuta samo sebi, bliži ste situaciji kada više nećete moći optimalno funkcionisati, ugrozićete i svoje fizičko i mentalno zdravlje i onda nećete valjati ni sebi ni drugima. Odbacite osjećaj krivnje koji vam nameće sredina i posvetite se malo i sebi, ako ste dobri sami sebi, bićete bolji i svojoj djeci ukoliko ih imate, svojim partnerima, kolegama, ljudima općenito. Svi više vole komunicirati sa opuštenom i raspoloženom osobom i vaša pozitivna energija će vam se vratiti uvećana pozitivnom energijom drugih oko vas. Možete ustati petnaestak minuta ranije i na miru doručkovati, odraditi vježbe istezanja ili jednostavno čitati neko fino štivo... Ako niste baš jutarnji tip, možete uvijek organizovati neku aktivnost koja će vam kasnije preći u ritual, recimo predvečernju šetnju, prirediti sebi mini-spa doživljaj u kupatilu, neku posebnu kupku, ili meditirati uz miris neke aromatične svijeće... Možete se odmarati, baviti sportom ili naći neki savršen hobi za vas... Gotovo svi će pomisliti čitajući ovo kako je to već dobro poznata priča, ništa novo, ništa posebno... Međutim, ako zaista to i uradite, i to ponavljate redovno, onda ćete shvatiti da je to još jedna sitnica koja život znači i više nikada nećete sebi dozvoliti da sami sebe zapostavite. I put od hiljadu kilometara započinje prvim korakom. Zašto to ne bi bilo već danas, a ne od ponedjeljka?“

Kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš...

  Sjećate li se one pjesmice "If you're happy"? U moje vrijeme, naša verzija te pjesmice je išla: "Kad si sretan - ti udari dlan o dlan, kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš..." E to je ta pjesmica... Pisala sam već u prethodnim crticama koliko mi znače ovi mjesečni sastanci sa mojom rajom iz VIII 2 razreda osnovne škole. A još ako imate u vidu da se nismo vidjeli dva mjeseca ovaj put jer nismo izlazili za vrijeme mjeseca Ramazana... baš smo se poželjeli... Nema veze što smo se redovno dopisivali preko Fejsbuka i u našoj chat grupi... Uživo je ipak uživo! 

  Meni se potrefilo da se isti dan okupljaju i moje kolegice i kolege iz I gimnazije i slave 25. godišnjicu mature, samo u drugom dijelu grada. Ali neke drage ljude nisam vidjela 29 godina. Čovječe! Zar je toliko prošlo?! Od davne, pradavne 1986. Damir je došao iz druge države i prilagodili smo datum njegovoj posjeti, pa smo se opet uspjeli okupiti u malo većem sastavu nego prošli put. A Sandra nam je isto došla s drugog kraja kontinenta, ni nju nisam vidjela 29. godinica, izgledala je odlično... i osjećala se odlično, kako ona kaže "Nije mi ništa"... Žena čelične volje i pobjednica višegodišnje životne bitke... Naravno, moja "decoupage malenkost" joj je oslikala crvenu drvenu kutijicu za nakit sa bravicom, urađenu baš namjenski i sa puno ljubavi... pozitivne vibracije su nam uvijek dobrodošle.

   Samir je, nažalost, u ovom periodu otkad se nismo vidjeli, imao smrtni slučaj u porodici i njemu je dobro došlo napuniti baterije sa dragim ljudima nakon svega kroz šta je prošao... Tuga je manja kada se dijeli, to su stari ljudi dobro rekli. (Samo za Amru, ovaj put je auto BIJELO, nije crveno :) :) )

Ja sam se u međuvremenu zaposlila u svojoj struci, na poslu koji je kao stvoren za mene, kolegice i kolege su odlični i legla je i torta Mileramka, da se malo počastimo i podijelimo radost, jer radost je veća kada je dijeliš sa dragim ljudima koji se istinski raduju tvojoj sreći i uspjehu.

  Ovim putem zahvaljujem Lejli na odličnoj torti i svoj ljubavi koju je uložila u nju i na... zna ona sve :)

  Ljubazno osoblje restorana nam je izašlo u susret i dozvolili su da unesemo svoju tortu, isjekli je za nas, pa smo i njih fino počastili, jer slatka je slatka! Dalje nema priče :)

  Damir je pričao svoje dogodovštine, pokazivao nam ponosno dječje sličice, smijali smo se onoj slici drugog Urban Damira, spominjali smo Irenu koja nam je dolazila prije par mjeseci i kojoj je u dalekoj zemlji stigla narudžba za neke dijelove Damirovog motora... Kako je svijet ipak mali...

  Prisjetili smo se nekih pričica, Fatko je pričao dogodovštinu sa Sandrom iz petog razreda osnovne škole, slatko smo se nasmijali i oplakali od smijeha... Sreća pa su neke od nas stavile vodootpornu maskaru ili je nisu nanosile na trepavice na donjem kapku.

  Pa onda priča o Monji kada je davala instrukcije iz klavira, pa o Taibu, Eldinu, ostalima iz ekipe, pa posebna relacija: SarajevoGas - Toplane KS... I tako... bilo je milion tema...

Bila je i zezancija sa lepezama, pa sam napravila malu selekciju Misiz Lepeze i njene prve dvije pratilje:

  Snježa i ja smo opet na istoj talasnoj dužini obukle se u istu boju, ovaj put sa dominantnom sivom :)

  I eto tako, bili smo jako, jako veseli, možda bi neko sa strane, ko ne zna o čemu je riječ pomislio da je to od vina, ili pive, ali svi smo bili isti iako neki od nas alkohola nisu ni okusili... Klopa je bila za deset. Atmosfera za 25 na skali od 1 do 10.

 Otkako su oni ponovo ušli u moj život, prikupila sam mnogo pozitivne energije, lakše podnosila životne izazove, okružila se samo pozitivcima, ostale ostavila na "kratkom" odstojanju, moj život je postao puno ljepši a ja sretnija... I zato se sjetih one dječje pjesmice: "Kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš" jer je sreća zaista veća kada je podijeliš sa dragim ljudima koji se iskreno raduju zajedno s tobom... A sreće, moraćete se složiti, svakom od nas treba i nikad je nema previše.

P.S. Za one koji ne znaju pjesmicu, ako uopšte i ima takvih, evo pa pogledajte i poslušajte  

Sanela over and out (for now) :)

Napravimo sebi svoj mali raj - ovdje i sada! :)

      Opet ja... Namjerno sam stavila na kraju naslova uskličnik, kao neki imperativ, a onda i smajlija, da ne shvatite to previše grubo... Ma koliko se mi vadili na dešavanja u svijetu i našem ličnom životu, mi smo ti koji možemo da biramo kako ćemo na njih reagovati i situaciju preokrenuti u vlastitu korist.

      Evo npr. krenimo od mog današnjeg dana, počeo je raspust, starija kćerka je otišla mojih staraca na konak, mlađa se probudila u 06.45 A.M. a zaspala je tek maloprije, odnosno u 21h. Ne moram vam ni napomenuti da prethodnih nekoliko noći nisam spavala dovoljno, što zbog rođendanskih bučnih proslava u komšiluku do kasno u noć, što zbog poludjelih motorista na cesti ispod naših prozora koji tolikim decibelima u gluho doba noći izgleda pokušavaju otjerati nekog jadnog starca ili staricu ranije u smrt neočekivanim izazivanjem infarkta.

     Uglavnom jutro jedne trenutno nezaposlene žene "samo" majke, supruge i domaćice je počeo sa zahtjevima malene tipa: daj mi čokoladno mlijeko, hoću na tutu, gladna sam, pusti mi baby TV... nahranim je, napojim, presvučem, operem tutu, pustim joj na kompjuteru baby TV koji inače ne gleda, nego se igra ali sluša i tako vrlo aktivno sama uči engleski jezik a ja mogu na miru da podignem krevet, operem suđe nakon doručka, nahranim papigu itd.

     Pošto ne pijem kafu i inače sam usporenog metabolizma kao kornjača, malo je reći da sam se osjećala kao zombi, a ako imate na umu da nisam jutarnji tip, onda sam vam sve rekla... Mada, kad sam se pogledala u ogledalo u kupatilu iznenadila sam se da zapravo fino izgledam i uopšte moj izgled nije bio u skladu sa onim kako sam se trenutno osjećala.

    I onda sam jednostavno u jednom trenutku odlučila da učinim ovaj svoj dan najljepšim mogućim... I krenula sam, umivanjem a onda suhim četkanjem tijela. To sam pročitala da je dobro za one koji imaju usporen metabolizam, probudi periferne krvne sudove i razbudite se bolje nego da popijete kahvu... Iako sam ja to odavno i sama zaključila, ali nisam se baš redovno četkala dok nisam to pročitala u jednom članku. 

    E, šta sad dalje? Odlučila sam da ne posmatram stan u stilu "šta treba još počistiti" nego "vidi što je dobro, moglo je biti i gore" i osjećala sam se opušteno, za razliku od uobičajene jutarnje rutine kada samo gledam da uradim još ovo, pa ono i začas prođe dan, niti sam jela, niti sam izašla u šetnju, sve nešto u petoj brzini.

    Malo sam i čitala, odgledala "Paklenu kuhinju" na Prvoj Plus (ako se ne varam), telefonirala rodici da se ispričamo par dana, nismo se "odavno" čule, napravila sebi "mlijeko" od heljde i uvalila u njega par komada petit keksa i malo integralnih pahuljica sa suhim malinama... Nisam ih uspjela sve pojesti, ali eto, bar sam probala.

    Opušteno i sretno sam zamišljala da nemam obaveza i sve sam ih zapravo pozavršavala puno lakše, iako je i danas bilo teško raditi bilo šta dok kćerkica odmah pokušava uraditi neku nepodopštinu kad mama ne gleda u nju nego u sudoper ili šporet.

   I onda sam otišla na novootkrivenu stranicu onlajn ambijentalni mikser i ovaj put odabrala zvuk pod nazivom "Beach vacation" (odmor na plaži) i malo ga popravila onim ekvilajzerima kako meni više odgovara, tj. pojačala zvuk talasa i galebova, stišala dječju graju, zviždaljku spasioca i zvukove mlataranja oboda suncobrana na vjetru i pojačala do daske na tabletu...

   Bože moj, koja milina! Učila sam ja sve to iz psihologije, ali kad zaista isprobaš nešto na sebi, tek onda shvatiš kakvim odličnim životnim spoznajama raspolažeš. U trenu mi se učinilo da, umjesto na glavnu saobraćajnicu ispod balkona, te kućica, zatim nekoliko novoizgrađenih zgrada u daljini i planina iza njih vidim pješčanu plažu. 

 

      Zavalila sam se malo na sjedeću garnituru i u trenu je mozak sam otišao daleko, daleko od stančića od 39 kvadrata u koje sam smjestila nas četvero i papigu, daleko od ovog sparnog "ni tamo-ni vamo" vremena i od razvlačenja onog što ostane od jedne plate nakon rate za kredit, kartice i osiguranje od desetog do desetog u mjesecu. Bila sam zapravo na nekoj tropskoj plaži, sa elegantnim slamnatim šeširom na glavi, onim sa velikim obodom, sa nekom svilenom maramom zavezanom oko njega, sa cool sunčanim naočalama i pila sam Virgin Pinjakoladu (bez alkohola) a ispred mene poluprazna plaža... 

 

    Nema onog što bude na pravom odlasku na more (koji je zadnji put bio prije četiri godine): vrućine, gužve, nošenja svega i svačega za djecu, napuhavanja i ispuhavanja istih, kuhanja ili traženja mjesta u prepunoj konobi koja ima dobru klopu, nema mazanja kremama sa zaštitnim faktorom, otresanja pijeska sa sebe, nema onog osjećaja da se ipak trebaš malo i dotjerati kad izađete naveče u šetnju, a tebi je samo da se strovališ u krevet i otkunjaš jer te iscrpilo sunce i more, odnosno plivanje. I dok to zamišljam, ali potpuno spontano, zapravo se osjećam da to i doživljavam... 

      Dišem duboko, kao da udišem onaj čisti slani zrak pored morske obale, ne osjećam skučenost u ovoj maloj kvadraturi, kao da sam samo iznajmila apartman na privremeno, ne razmišljam koliko smijem potrošiti jer sve je moguće... I kada zamislite nešto, kada to vizualizirate i shvatite kako bi lijepo bilo i kako ste se lijepo osjećali, onda dobijete volju da zasučete rukave i pozabavite se svojim životom kako biste to i ostvarili... Zato sam aplicirala za posao, prvi put u svojim godinama... Djeca su imala majku samo za sebe kad im je bilo najpotrebnije, pa eto, o tom po tom... Vidjećemo šta će Bog dati.

    I zapazila sam još nešto: zvuk povlačenja talasa zvuči slično kao ljudski udisaj a dolazak novih talasa poput ljudskog izdisaja i to tako uravnoteži čovjekovo disanje za ne povjerovati... Osjećala sam se kao da sam bila u nekom spa centru...

    Još samo da sam danas napravila neku ribu za ručak uz prilog od blitve... Čak sam i knjigu čitala... a svo vrijeme nisam imala osjećaj one vrućine koji imam na plaži (ne volim se sunčati, više volim sakriti se negdje u hladu borova)... I eto, ja u svojoj "Uvali borova" moje mašte kao gledam kako se ljudi kupe sa plaže pred zalazak sunca a tad je najljepše... a ja ne moram žuriti, imamo polupansion ako ne već i all inclusive, nema kuhanja i pranja suđa, pa i ja sam na odmoru...

   Ljudi moji, poslušajte me, ponekad isključite tv i slušajte zvukove prirode... iznenadićete se koliko vas to može preporoditi za tako kratko vrijeme... Još bolje je i otići u prirodu, ali ako trenutno to ne možete, onda idite na link koji sam vam dala i nađite svoju omiljenu temu. Spomenućete me po dobru, garantujem vam... Ali samo ako zaista probate, otvorenog uma, onako kako sam ja to danas uradila.