Mi, ljevoruki

13. Avgust je Međunarodni dan ljevorukih osoba. Ustanovljen je u Sjedinjenim Američkim Državama 1976. godine, a tim se danom želi promovisati svijest o poteškoćama s kojima se susreću te o njihovim prednostima i nedostacima. Pretpostavlja se da ljevoruki čine oko 12 do 15 posto svjetskog stanovništva, a prema procjenama stručnjaka, u posljednjih stotinu godina broj ljudi koji više koriste lijevu ruku povećan je skoro za četiri puta.

Kao izvorno ljevoruka osoba i psiholog po profesiji, mogu vam reći slijedeće: naučila sam sa sedam godina pisati i desnom rukom kojom uglavnom i danas pišem i prekvalifikovana sam haman u ambidekstera, (tačan prevod - dvije desne) odnosno podjednako sam sposobna raditi s obje ruke, ali povrće UVIJEK gulim lijevom rukom... Većina oštrica (noževi, makaze i sl,) i sprava, pribora (npr džezva) je podešena dešnjacima.

Obično se postavlja pitanje šta je uzrok ljevorukosti, ali naučnici nemaju jedinstven odgovor. Stručnjaci smatraju da se ljevorukost - desnorukost određuje još u prenatalnom periodu, jer se zna da se u porodicama koje imaju bar jednog ljevorukog roditelja 10 do 12 puta češće rađaju ljevoruka djeca. Djeca vrlo rano pokazuju svoju opredijeljenost da li su dešnjaci ili ljevaci, ali ima i slučajeva da se uočava kod neke djece i kasnije, međutim rjeđe poslije četvrte, odnosno pete godine.

Većina životnih aktivnosti se obavlja korištenjem obje ruke, ali obično jedna ruka pridržava predmet, a druga preciznije i vještije obavlja određene aktivnosti. U igri i životu, ne skrećući pažnju djeteta, može se provjeriti kojom rukom dijete crta, drži četkicu za zube, kojom rukom se češlja, dijeli karte, gađa loptom, stavlja kocke, kad pravi kulu, gura autić, oblači lutku, briše gumicom, koju ruku prvu stavlja u rukav kada se oblači...

Kod ljevorukih je dominantnija desna, kod desnorukih lijeva strana mozga, kod ambidekstera obje... 

Po teoriji lateralizacije, desna strana mozga je najbolja u ekspresivnom i kreativnom razmišljanju. Najčešće se s ovom stranom mozga povezuju slijedeće funkcije:

Prepoznavanje ljudskih lica

Motorika
Izražavanje osjećaja

Muzika 
Dešifriranje emocija

Boje
Obrada slika

Uvjerenja i vjerovanja

Imaginacija
Intuicija
Kreativnost
Intuitivnost
Subjektivnost

Lijeva hemisfera mozga

Po teoriji lateralizacije, lijeva strana mozga obrađuje sve zadatke koji imaju veze s logikom i analitičkim razmišljanjem. Lijeva strana obično bolje upravlja:

Jezikom
Logikom
Kritičkim razmišljanjem

Brojevima
Rezoniranjem
Objektivnošću
Analiziranjem
Pažnjom
Racionalnošću

Ako nam je lijeva strana mozga dominantna tada se lako izražavamo, jednostavno učimo nove jezike i fraze, lako procesuiramo činjenice, nauku i strategiju.

Ako nam je dominantna desna strana mozga tada su nam emocije glavni pokretač zajedno s impulsima i kreativnošću. Ovakvi ljudi su u stanju procesuirati više vizualnih podražaja i u stanju su obavljati više zadataka odjednom.

Među pripadnicima islamske vjeroispovjesti sa ovih prostora postoji vjerovanje po kojem ne valja nigdje prvo kročiti lijevom nogom niti nešto raditi najprije lijevom rukom, recimo oblačiti kaput jer je, kao lijeva strana šejtanska, tako je i šejtan (Sotona, Đavo) radio. Ne sjećam se da sam igdje u Kur'anu to pročitala, ali najbolje je da se sami uvjerite... 

 

Što se toga tiče Šesta temeljna istina islamske vjere glasi: - VE BIL KADERI HAJRIHI VE ŠERRIHI MINELLAHI TEALA, što znači – Vjerujem da sve što se događa (dobro i loše) biva Božjom voljom i Božjim određenjem... A nekada sam čula divno predavanje po kojem sve može postati dobro i loše. Zavisno od namjere i upotrebe. Predavač je uzeo obični upaljač i rekao da se može koristiti za hajr (dobro) – recimo da zapališ vatru u šporetu i da skuhaš ručak, ili da ugriješ hladnu prostoriju, a može se koristiti i na šerr (loše) recimo da izazoveš namjerno požar, da pripališ cigaretu koja ti ugrožava zdravlje i slično. Tako je i sa našim rukama i nogama, i desna i lijeva se mogu upotrijebiti na razne načine, same po sebi nisu automatski dobre ili loše. 

Zbog svega toga se ne preporučuje na silu tjerati ljevoruko dijete da koristi isključivo desnu ruku u većini situacija govoreći da je lijeva loša... Uticaćete loše i na razvoj njegovih sposobnosti, ne samo vezanih za motoričke funkcije ruku, nego i na njegovo samopouzdanje jer je eto dijete „naopako“.

Dobro je potpomoći dijete da bolje koristi i desnu ruku, čisto radi toga jer živi u svijetu dešnjaka i biće mu lakše, ako piše desnom rukom neće zamrljati tekst koji piše, ali umjereno, obzirno i bez etiketiranja.

Još nešto, sedmorica bivših američkih predsjednika su bili ljevoruki: Garfield, Hoover, Truman, Ford, Reagan, George Bush stariji te Clinton, a takav je i aktuelni predsjednik Barack Obama. Ljevoruki su takođe izraelski premijer Benjamin Netanyahu, pokojni Hugo Chavez, Fidel Castro, kao i slavni likovi iz daleke i bliže prošlosti: rimski vojskovođa Cezar, Aleksandar Makedonski, Napoleon, Churchill.

Poznati umjetnici Leonardo da Vinci, Rembrandt, V. van Gogh, Rafael, A. Dürer, Michelangelo, Picasso, bili su ljevoruki, kao i kompozitori Beethoven, Mozart, Bach. Od naučnika i naučnica možemo izdvojiti M. Curie, A. Einsteina, J. C. Maxwella, od glumaca i glumica Ch. Chaplina, Toma Cruisea, Roberta De Nira, Sylvestera Stalonea, Brucea Willisa, Jima Carreya, Morgana Freemana, Gretu Garbo, Marilyn Monroe, Juliu Roberts, Angelinu Jolie, Nicole Kidman.

Od sportista, to su npr. fudbaleri Pele i Maradona, teniseri: John McEnroe, Goran Ivanišević, Monika Seleš, Martina Navratilova. Osim toga Rafael Nadal je bio dešnjak, ali ga je njegov amidža (stric) naučio da igra lijevom rukom smatrajući da će mu to biti od koristi. Eto, pa vi vidite šta ćete dalje i kako ćete. :)

Odvojite vrijeme za sebe

Jutros sam objavila svoj prvi tekst kao administratorica FB stranice projekta Preventiva, u okviru kojeg spada i opis poslova vezanih za moje radno mjesto. Dobila sam od ljudi povratne informacije da su se pronašli u tekstu koji im je istovremeno i odličan podsjetnik da ne zaborave neke stvari. Zato sam odlučila da ga postavim i ovdje na blog, što ću i ubuduće činiti. Inače, ako vas interesuju članci o mentalnom zdravlju, te očuvanju i unapređenju istog, kao i sam projekt - izgradnja kapaciteta BiH institucija na polju očuvanja mentalnog zdravlja pripadnika oružanih snaga, posjetite njihovu FB stranicu: https://www.facebook.com/pages/Preventiva ili web stranicu: www.preventiva.ba

„Odvojite vrijeme za sebe

Jedna od glavnih karakteristika osoba s lošijim mentalnim zdravljem jest da više vremena provode brinući se o drugima nego o sebi samima. Kako biste poboljšali svoju psihu, odvojite vremena da biste se pozabavili onim što vam je stvarno bitno u životu. 

igra riječi - u engl. riječi vrijeme (time), naglašeno "ja" (me)

Nemojte dozvoliti da vaši hobiji i interesi budu potisnuti zbog drugih. Pokušajte u svoj dan ukomponovati stvari i aktivnosti u kojima uživate i koje vam pomaži opustiti se - bilo to slušanje muzike, kupka ili čitanje knjige, bar na 10 minuta.. Tačno je da čovjek uvijek ima nekih obaveza, ali ako se vi ne odmorite, vaše tijelo će vas samo usporiti u obavljanju svakodnevnih zadataka, koncentracija će vam biti loša i s vremenom ćete biti sve gori. Što duže odlažete da se posvetite makar nekoliko minuta samo sebi, bliži ste situaciji kada više nećete moći optimalno funkcionisati, ugrozićete i svoje fizičko i mentalno zdravlje i onda nećete valjati ni sebi ni drugima. Odbacite osjećaj krivnje koji vam nameće sredina i posvetite se malo i sebi, ako ste dobri sami sebi, bićete bolji i svojoj djeci ukoliko ih imate, svojim partnerima, kolegama, ljudima općenito. Svi više vole komunicirati sa opuštenom i raspoloženom osobom i vaša pozitivna energija će vam se vratiti uvećana pozitivnom energijom drugih oko vas. Možete ustati petnaestak minuta ranije i na miru doručkovati, odraditi vježbe istezanja ili jednostavno čitati neko fino štivo... Ako niste baš jutarnji tip, možete uvijek organizovati neku aktivnost koja će vam kasnije preći u ritual, recimo predvečernju šetnju, prirediti sebi mini-spa doživljaj u kupatilu, neku posebnu kupku, ili meditirati uz miris neke aromatične svijeće... Možete se odmarati, baviti sportom ili naći neki savršen hobi za vas... Gotovo svi će pomisliti čitajući ovo kako je to već dobro poznata priča, ništa novo, ništa posebno... Međutim, ako zaista to i uradite, i to ponavljate redovno, onda ćete shvatiti da je to još jedna sitnica koja život znači i više nikada nećete sebi dozvoliti da sami sebe zapostavite. I put od hiljadu kilometara započinje prvim korakom. Zašto to ne bi bilo već danas, a ne od ponedjeljka?“

Kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš...

  Sjećate li se one pjesmice "If you're happy"? U moje vrijeme, naša verzija te pjesmice je išla: "Kad si sretan - ti udari dlan o dlan, kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš..." E to je ta pjesmica... Pisala sam već u prethodnim crticama koliko mi znače ovi mjesečni sastanci sa mojom rajom iz VIII 2 razreda osnovne škole. A još ako imate u vidu da se nismo vidjeli dva mjeseca ovaj put jer nismo izlazili za vrijeme mjeseca Ramazana... baš smo se poželjeli... Nema veze što smo se redovno dopisivali preko Fejsbuka i u našoj chat grupi... Uživo je ipak uživo! 

  Meni se potrefilo da se isti dan okupljaju i moje kolegice i kolege iz I gimnazije i slave 25. godišnjicu mature, samo u drugom dijelu grada. Ali neke drage ljude nisam vidjela 29 godina. Čovječe! Zar je toliko prošlo?! Od davne, pradavne 1986. Damir je došao iz druge države i prilagodili smo datum njegovoj posjeti, pa smo se opet uspjeli okupiti u malo većem sastavu nego prošli put. A Sandra nam je isto došla s drugog kraja kontinenta, ni nju nisam vidjela 29. godinica, izgledala je odlično... i osjećala se odlično, kako ona kaže "Nije mi ništa"... Žena čelične volje i pobjednica višegodišnje životne bitke... Naravno, moja "decoupage malenkost" joj je oslikala crvenu drvenu kutijicu za nakit sa bravicom, urađenu baš namjenski i sa puno ljubavi... pozitivne vibracije su nam uvijek dobrodošle.

   Samir je, nažalost, u ovom periodu otkad se nismo vidjeli, imao smrtni slučaj u porodici i njemu je dobro došlo napuniti baterije sa dragim ljudima nakon svega kroz šta je prošao... Tuga je manja kada se dijeli, to su stari ljudi dobro rekli. (Samo za Amru, ovaj put je auto BIJELO, nije crveno :) :) )

Ja sam se u međuvremenu zaposlila u svojoj struci, na poslu koji je kao stvoren za mene, kolegice i kolege su odlični i legla je i torta Mileramka, da se malo počastimo i podijelimo radost, jer radost je veća kada je dijeliš sa dragim ljudima koji se istinski raduju tvojoj sreći i uspjehu.

  Ovim putem zahvaljujem Lejli na odličnoj torti i svoj ljubavi koju je uložila u nju i na... zna ona sve :)

  Ljubazno osoblje restorana nam je izašlo u susret i dozvolili su da unesemo svoju tortu, isjekli je za nas, pa smo i njih fino počastili, jer slatka je slatka! Dalje nema priče :)

  Damir je pričao svoje dogodovštine, pokazivao nam ponosno dječje sličice, smijali smo se onoj slici drugog Urban Damira, spominjali smo Irenu koja nam je dolazila prije par mjeseci i kojoj je u dalekoj zemlji stigla narudžba za neke dijelove Damirovog motora... Kako je svijet ipak mali...

  Prisjetili smo se nekih pričica, Fatko je pričao dogodovštinu sa Sandrom iz petog razreda osnovne škole, slatko smo se nasmijali i oplakali od smijeha... Sreća pa su neke od nas stavile vodootpornu maskaru ili je nisu nanosile na trepavice na donjem kapku.

  Pa onda priča o Monji kada je davala instrukcije iz klavira, pa o Taibu, Eldinu, ostalima iz ekipe, pa posebna relacija: SarajevoGas - Toplane KS... I tako... bilo je milion tema...

Bila je i zezancija sa lepezama, pa sam napravila malu selekciju Misiz Lepeze i njene prve dvije pratilje:

  Snježa i ja smo opet na istoj talasnoj dužini obukle se u istu boju, ovaj put sa dominantnom sivom :)

  I eto tako, bili smo jako, jako veseli, možda bi neko sa strane, ko ne zna o čemu je riječ pomislio da je to od vina, ili pive, ali svi smo bili isti iako neki od nas alkohola nisu ni okusili... Klopa je bila za deset. Atmosfera za 25 na skali od 1 do 10.

 Otkako su oni ponovo ušli u moj život, prikupila sam mnogo pozitivne energije, lakše podnosila životne izazove, okružila se samo pozitivcima, ostale ostavila na "kratkom" odstojanju, moj život je postao puno ljepši a ja sretnija... I zato se sjetih one dječje pjesmice: "Kad si sretan i kad želiš s drugim sreću da podijeliš" jer je sreća zaista veća kada je podijeliš sa dragim ljudima koji se iskreno raduju zajedno s tobom... A sreće, moraćete se složiti, svakom od nas treba i nikad je nema previše.

P.S. Za one koji ne znaju pjesmicu, ako uopšte i ima takvih, evo pa pogledajte i poslušajte  

Sanela over and out (for now) :)

Napravimo sebi svoj mali raj - ovdje i sada! :)

      Opet ja... Namjerno sam stavila na kraju naslova uskličnik, kao neki imperativ, a onda i smajlija, da ne shvatite to previše grubo... Ma koliko se mi vadili na dešavanja u svijetu i našem ličnom životu, mi smo ti koji možemo da biramo kako ćemo na njih reagovati i situaciju preokrenuti u vlastitu korist.

      Evo npr. krenimo od mog današnjeg dana, počeo je raspust, starija kćerka je otišla mojih staraca na konak, mlađa se probudila u 06.45 A.M. a zaspala je tek maloprije, odnosno u 21h. Ne moram vam ni napomenuti da prethodnih nekoliko noći nisam spavala dovoljno, što zbog rođendanskih bučnih proslava u komšiluku do kasno u noć, što zbog poludjelih motorista na cesti ispod naših prozora koji tolikim decibelima u gluho doba noći izgleda pokušavaju otjerati nekog jadnog starca ili staricu ranije u smrt neočekivanim izazivanjem infarkta.

     Uglavnom jutro jedne trenutno nezaposlene žene "samo" majke, supruge i domaćice je počeo sa zahtjevima malene tipa: daj mi čokoladno mlijeko, hoću na tutu, gladna sam, pusti mi baby TV... nahranim je, napojim, presvučem, operem tutu, pustim joj na kompjuteru baby TV koji inače ne gleda, nego se igra ali sluša i tako vrlo aktivno sama uči engleski jezik a ja mogu na miru da podignem krevet, operem suđe nakon doručka, nahranim papigu itd.

     Pošto ne pijem kafu i inače sam usporenog metabolizma kao kornjača, malo je reći da sam se osjećala kao zombi, a ako imate na umu da nisam jutarnji tip, onda sam vam sve rekla... Mada, kad sam se pogledala u ogledalo u kupatilu iznenadila sam se da zapravo fino izgledam i uopšte moj izgled nije bio u skladu sa onim kako sam se trenutno osjećala.

    I onda sam jednostavno u jednom trenutku odlučila da učinim ovaj svoj dan najljepšim mogućim... I krenula sam, umivanjem a onda suhim četkanjem tijela. To sam pročitala da je dobro za one koji imaju usporen metabolizam, probudi periferne krvne sudove i razbudite se bolje nego da popijete kahvu... Iako sam ja to odavno i sama zaključila, ali nisam se baš redovno četkala dok nisam to pročitala u jednom članku. 

    E, šta sad dalje? Odlučila sam da ne posmatram stan u stilu "šta treba još počistiti" nego "vidi što je dobro, moglo je biti i gore" i osjećala sam se opušteno, za razliku od uobičajene jutarnje rutine kada samo gledam da uradim još ovo, pa ono i začas prođe dan, niti sam jela, niti sam izašla u šetnju, sve nešto u petoj brzini.

    Malo sam i čitala, odgledala "Paklenu kuhinju" na Prvoj Plus (ako se ne varam), telefonirala rodici da se ispričamo par dana, nismo se "odavno" čule, napravila sebi "mlijeko" od heljde i uvalila u njega par komada petit keksa i malo integralnih pahuljica sa suhim malinama... Nisam ih uspjela sve pojesti, ali eto, bar sam probala.

    Opušteno i sretno sam zamišljala da nemam obaveza i sve sam ih zapravo pozavršavala puno lakše, iako je i danas bilo teško raditi bilo šta dok kćerkica odmah pokušava uraditi neku nepodopštinu kad mama ne gleda u nju nego u sudoper ili šporet.

   I onda sam otišla na novootkrivenu stranicu onlajn ambijentalni mikser i ovaj put odabrala zvuk pod nazivom "Beach vacation" (odmor na plaži) i malo ga popravila onim ekvilajzerima kako meni više odgovara, tj. pojačala zvuk talasa i galebova, stišala dječju graju, zviždaljku spasioca i zvukove mlataranja oboda suncobrana na vjetru i pojačala do daske na tabletu...

   Bože moj, koja milina! Učila sam ja sve to iz psihologije, ali kad zaista isprobaš nešto na sebi, tek onda shvatiš kakvim odličnim životnim spoznajama raspolažeš. U trenu mi se učinilo da, umjesto na glavnu saobraćajnicu ispod balkona, te kućica, zatim nekoliko novoizgrađenih zgrada u daljini i planina iza njih vidim pješčanu plažu. 

 

      Zavalila sam se malo na sjedeću garnituru i u trenu je mozak sam otišao daleko, daleko od stančića od 39 kvadrata u koje sam smjestila nas četvero i papigu, daleko od ovog sparnog "ni tamo-ni vamo" vremena i od razvlačenja onog što ostane od jedne plate nakon rate za kredit, kartice i osiguranje od desetog do desetog u mjesecu. Bila sam zapravo na nekoj tropskoj plaži, sa elegantnim slamnatim šeširom na glavi, onim sa velikim obodom, sa nekom svilenom maramom zavezanom oko njega, sa cool sunčanim naočalama i pila sam Virgin Pinjakoladu (bez alkohola) a ispred mene poluprazna plaža... 

 

    Nema onog što bude na pravom odlasku na more (koji je zadnji put bio prije četiri godine): vrućine, gužve, nošenja svega i svačega za djecu, napuhavanja i ispuhavanja istih, kuhanja ili traženja mjesta u prepunoj konobi koja ima dobru klopu, nema mazanja kremama sa zaštitnim faktorom, otresanja pijeska sa sebe, nema onog osjećaja da se ipak trebaš malo i dotjerati kad izađete naveče u šetnju, a tebi je samo da se strovališ u krevet i otkunjaš jer te iscrpilo sunce i more, odnosno plivanje. I dok to zamišljam, ali potpuno spontano, zapravo se osjećam da to i doživljavam... 

      Dišem duboko, kao da udišem onaj čisti slani zrak pored morske obale, ne osjećam skučenost u ovoj maloj kvadraturi, kao da sam samo iznajmila apartman na privremeno, ne razmišljam koliko smijem potrošiti jer sve je moguće... I kada zamislite nešto, kada to vizualizirate i shvatite kako bi lijepo bilo i kako ste se lijepo osjećali, onda dobijete volju da zasučete rukave i pozabavite se svojim životom kako biste to i ostvarili... Zato sam aplicirala za posao, prvi put u svojim godinama... Djeca su imala majku samo za sebe kad im je bilo najpotrebnije, pa eto, o tom po tom... Vidjećemo šta će Bog dati.

    I zapazila sam još nešto: zvuk povlačenja talasa zvuči slično kao ljudski udisaj a dolazak novih talasa poput ljudskog izdisaja i to tako uravnoteži čovjekovo disanje za ne povjerovati... Osjećala sam se kao da sam bila u nekom spa centru...

    Još samo da sam danas napravila neku ribu za ručak uz prilog od blitve... Čak sam i knjigu čitala... a svo vrijeme nisam imala osjećaj one vrućine koji imam na plaži (ne volim se sunčati, više volim sakriti se negdje u hladu borova)... I eto, ja u svojoj "Uvali borova" moje mašte kao gledam kako se ljudi kupe sa plaže pred zalazak sunca a tad je najljepše... a ja ne moram žuriti, imamo polupansion ako ne već i all inclusive, nema kuhanja i pranja suđa, pa i ja sam na odmoru...

   Ljudi moji, poslušajte me, ponekad isključite tv i slušajte zvukove prirode... iznenadićete se koliko vas to može preporoditi za tako kratko vrijeme... Još bolje je i otići u prirodu, ali ako trenutno to ne možete, onda idite na link koji sam vam dala i nađite svoju omiljenu temu. Spomenućete me po dobru, garantujem vam... Ali samo ako zaista probate, otvorenog uma, onako kako sam ja to danas uradila.

Za one od trideset i više godina - postavite sebe na prvo mjesto!

    Da, da, dobro ste pročitali, za one od trideset i više godina, jer su oni, odnosno jer smo mi (dakle uključujući i samu sebe) vaspitavani da budemo uvijek aktivni, savršeni, skromni, nadvladavamo i krijemo slabosti, da se nikada ne žalimo na uslove u kojima živimo i radimo, da ćutimo i trpimo... Dok nas iznenada ne pokosi infarkt, moždana kap, rak ili neka hronična boleština sa kojom moramo živjeti ono malo života koliko ga nam je preostalo. Mlađi već dobro znaju znanje, jeste da ih je većina i neodgojena, ali su bar pametniji po tom pitanju.

     Ako si žensko na Balkanu, to se onda podrazumijeva da kuća bude uglancana kao apoteka, da muža dočekaš u sređenoj kući sa fantastičnim ručkom, dotjerana i nasmijana sa čoporom djece oko sebe, da mu ne pričaš na šta ti se život sveo a još ne daj Bože da kome drugom to kažeš, uuuu, sramota!

     E pa, drage moje, nije sramota... I neka im smeta kad vi konačno zakažete kahvu sa drugaricom a on mora pričuvati dijete ili djecu... Pa ako ste izašli sa djetetom, nemojte to ni računati kao izlaz, naročito ako dijete istovremeno učite da koristi tutu, pa svako malo trčkarate. Svoju djecu volim najviše na ovom svijetu ali ovih dana mogu samo izaći bez djece, da mi niko ne prekida misao ili rečenicu, da malo odmorim mozak.

     Koliko god da ste savršene, s godinama će vaša snaga, a bogami i strpljenje nestajati i sve ćete teže stizati obaviti sve što je svaljeno samo na vaša uskoro nejaka pleća. A muško prije svega voli zadovoljnu i raspoloženu ženu... Da mu napravite ne znam kakav bogat ručak ako ste premoreni, neuredni i neraspoloženi neće ni njemu prijati ručak a još on ne mora prati suđe poslije ručka.

   I vaša će djeca naučiti da se vi i vaš neprekidni trud i obaveze podrazumijevaju, neće to cijeniti koliko bi trebalo dok i sami ne postanu roditelji, ali ko vam garantuje da ćete vi to dočekati sa toliko nakupljenog stresa koji će jednom kad-tad eksplodirati i dobro narušiti vaše zdravlje. Brinuvši se za sebe naučićete i djecu da vas poštuju, te da i sami cijene sve ono što urade. Vjerujte, najvoljenije i najcjenjenije supruge i majke su bile one koje su najprije držale do sebe a one koje su se prostrle kao otirač pred noge suprugu i djeci su smatrane dosadnim smorovima koji im samo kvare raspoloženje i smetaju.

     Ne, ne pozivam ja na nepoštivanje supruga niti da se svo vrijeme izležavate ili lakirate nokte, nego da im jednostavno utuvite u glavu da ste i vi živo biće i da zaslužujete pomoć i ponekad pauzu, ali to najprije morate samima sebi utuviti u tu vašu pametnu glavicu... Zašto ne bi oni jedan vikend (ako su djeca dovoljno velika) prebrisali čitavu kuću a da vi izađete u šetnju bez imalo grižnje savjesti? 

   Ali ne, balkanske žene su odgojene da šute i trpe i glume da su super žene i ne daj Bože da se požale da im je teško i da su umorne... Pa dobro, ja se neću boriti za njih, ja ću se boriti za sebe i svoje slobodno vrijeme. Za početak pobacaću i podijeliti pola stvarčica iz stana da imam manje posla i da se mogu posvetiti malo sebi, čitanju, slušanju muzike, šetnjama... svejedno, šta mi u tom momentu bude odgovaralo. 

   I neće me biti stid objasniti potencijalnim gostima da ih ne mogu primiti dok sve ne završim, a pošto sam non-stop sama sa djecom, to ide užasno sporo, ali ipak napredujem, pa makar i puževim korakom.

   Što ne moram - neću ni raditi, a ako žele da se moje aktivnosti vrate na staro, onda će mi ukućani morati pomoći, jer ja sam došla do tačke kada sam odlučila da ovim tempom ne mogu više i da je red da spustim neku od loptica kojima žongliram. Niko me i ne tjera, sama sam kriva, sama ću prebaciti sebe sa zadnjeg mjesta na prvo... Pa da vidimo rezultate.

"Svi treba da znaju šta drugarstvo znači, zajedno smo ljepši, zajedno smo jači"

     Pjesme mog djetinjstva pjevali su Branko Kockica, Minja Subota i Dragan Laković. I te pjesme su bile pjesme o drugarstvu. Moja generacija se oduševljavala kada bi počela TV špica emisije "Kocka, kocka, kockica" i ono Brankovo čuveno: "U svetu postoji jedno carstvo-u njemu caruje drugarstvo"...Prijatelji se poznaju u nevolji a s drugarima se lijepo družiti i oni se mogu pokazati kao prijatelji, to život prije ili kasnije razotkrije... Ali na današnjem vaktu vam je itekako potreban i neko ko je dobro društvo, da se družite a ne da čeprkate po smartfonu ili non-stop piljite TV zbog širokog izbora kanala i programa...

Dragan Laković: "Drugarstvo" (pjesma)  (kliknite da poslušate pjesmu, vi mlađi koji niste slušali ovo)

   Dragan Laković je pjevao takođe jednu pjesmu o drugarstvu, čiji je refren glasio kao naslov ove crtice - "Svi treba da znaju šta drugarstvo znači, zajedno smo ljepši, zajedno smo jači" i večeras se to još jednom potvrdilo. Mjesto događanja: restoran "Casa el Gitano" u Sarajevu, datum - deveti maj, Dan pobjede nad fašizmom, glavni akteri - bivši učenici Osnovne škole "Prvi maj", a koja se danas zove "Fatima Gunić"... Ovaj put - kao i prošli put nas sedam (jedno vrijeme i osam)... super ekipa... Došli smo jer nas ništa nije moglo spriječiti (čitaj: ako neko nešto stvarno želi - naći će način, a ako ne želi - naći će izgovor), jer nam je tako dobro kad se družimo i svaki mjesec jedva čekamo da se vidimo, da se opustimo uz večericu i lijepo društvo i napunimo baterije za slijedećih mjesec dana stresnog života u različitim životnim pričama i nijansama. 

   Ovaj put se Snježa i ja nismo obukle skoro identično ali čistom slučajnošću, svoju sličnu košulju nisam obukla jer mi ju je po ovoj vrućini bilo mrsko peglati, pa sam se u zadnji momenat odlučila za crnu bluzu. I tako: Amra, Snježana, Zdenka i ja od ženske ekipe, a Fatko, Slaviša i Samir od muške ekipe i jedno vrijeme je bio i Zdenkin muž. Kahva i kapućino uz domaće lokume i čokoladne školjke iz Belgije (bila sam disciplinovana i nisam ih pojela jer sam ih naumila njima)... Onda večera i piće, razgovor, smijeh, umalo ne zaboravismo da se uslikamo i shvatismo da smo ostali jedini i da je 23 h, tj. vrijeme za fajront... Dogovorili smo se i za slijedeći mjesec da se sastanemo, prije nego što, ako Bog da, počne Ramazan.

   I pjesma večeri je Bajagina "Francuska ljubavna revolucija" jer se sve (osim pištolja) iz teksta poklopilo sa temama našeg razgovora, našim anegdotama i dogodovštinama:

La musique c'est fantastique
Prepare la revolution
Et la femme est tres jolie
Tre jolie comme un bonbon

Orden u uglu od revera
Poslednji tango ljubavi
Ruka na dršci revolvera
I ruž na mojoj košulji

 
Poljupci dugi kao večnost
K'o ujed zmije opasni
U čaš tamnosmeđa tečnost
I Goloaz u muštikli 

 
La musique c'est fantastique...
Pratim je pogledom do kola
Kreće uz škripu točkova
Grudi mi pucaju od bola
U glavi sumrak bogova

 
Ja bacih orden tad u Senu
I odnese ga prvi val
Sa sobom odneo je ženu
Fatalnu ženu femme-fatale

  Moje kolege psiholozi će vam svi odreda potvrditi koliko je za mentalno zdravlje i dugovječnost bitno i druženje, ono pravo, iskreno druženje kojem se radujete, kad vam ne smeta ni kiša, ni snijeg, ni mjesto, sjedili na dekici i jeli sendviče uz čašu vode ili u restoranu večerali uz vino... Nije nam bitno kako izgledamo, koliko zarađujemo i jesmo li cool ili nismo... Nama je jednostavno super! Ako imate takvu raju, ne čekajte da vam život prođe, organizujte se s vremena na vrijeme i okupite se bilo gdje, a ako nemate, nađite ih, valjaće vam!

Ne može Bošnjo od svoje crkavice pošteno ni uživat'

      Mjesto događaja: Balkan, Bosna i Hercegovina, relacija Sarajevo - Konjic... Vrijeme događaja: Prvi maj - Praznik rada, 2015. godine, Petak. Svi znamo kako to ide - kod nas je prvi maj - praznik nerada... Oni koji imaju sreću da rade i da primaju koliku-toliku platu uz podnošljivo kašnjenje isplate - organizuju neku roštiljadu, pečenja, što u restoranima, što na livadama, izletištima ili u vlastitim dvorištima... Ali i oni koji ne rade svejedno se dovijaju da ovaj dan obilježe prazničnim raspoloženjem ma koliko tanak bio njihov novčanik.

      Inače nisam ljubitelj ni mesa ni roštilja, a pogotovo prvomajskog jer je sve prepuno kao u mravinjaku, gdje god da pođeš... Prinuđen si slušati muziku koju ne voliš, sklanjati se refleksno kad čuješ zvuk nogom napucane lopte da ti opet ne razbiju naočale, stidiš se sam sebe jer si pripadnik istog naroda kada vidiš kako veliki dio ovih oko tebe ostavljaju smeće za sobom bez imalo stida, čak i sa nekim ponosom jer ga, eto oni bar, neće čistiti... A još ako imate na umu da sam bila bolesna i da sam dan prije izvadila zub koji me je onako pošteno napatio, shvatićete da mi nije bilo ni do izleta ni do hodanja. Ali eto, ovaj moj đuvegija* navalio da nas vodi u Konjic da izbjegnemo gužvu i da se malo nadišemo čiste have, te da nas časti ručkom, da ne kuham i ne perem suđe bar danas. Od početka ove godine propao nam njegov godišnji odmor jer sam bila dobro bolesna mjesec dana, pa njegov rođendan, pa dječji rođendani i 14. godišnjica braka sve nekako proletjelo u trci-frci i bolesti... I ja eto, huda*, pristadoh. Popih svoj analgetik, antibiotik i probiotik i spremih u torbu još jedan antibiotik koji sam trebala popiti u četiri sata. Kaže dragi: "Ne trebaš nositi, dotad ćemo se uveliko vratiti." ali ja ponesoh za svaki slučaj... Ionako tabletica ne zauzima puno mjesta u ženskoj tašni.

       Krenusmo onako u dobrom raspoloženju, čak sam napravila i jedan selfie da imamo za uspomenu. Nedavno su nam opuhali CD plejer iz auta pa smo privremeno stavili stari auto-kasetofon i pokušavamo slušati radio, pošto ni antene nemamo jer su nam redovno krali i radio-antenu na parkingu. Onda ja fino odlučih da je najbolje da ugasimo šuškavi radio, kao u dobra stara vremena i da lijepo pjevam i počeh da se prisjećam pjesama iz posljednje dvije epizode Boot Camp-a X factor Adria takmičenja i zadah se onako, djevojački što bi se reklo: Merlinova "Da je tuga snijeg" (izvodili je Tarik Mulaomerović i Adnan Pacoli), pa onda Joksimovićeva "Nije ljubav stvar" (izvodili je Antonio Krištofić i Iva Ćurić) i dođosmo mi tako haman do Raštelice kad tamo, red redova, kilometarska kolona kao u najgoroj špici nekad na granici kad se ide na ljetovanje u susjednu nam državu. Prije bi pješke stigli... I tako sve haman do ulaza u Konjic. A još je bilo i pametnjakovića koji bi se zaletjeli u suprotnu traku da nas preteknu... Ali došla je policija i jedan tip je platio kaznu i nonšalantno nastavio opet u suprotnoj traci da nas pretiče, a na kraju je napravio pauzu i mi smo pretekli njega, a nigdje nismo žurili...

      Raspoloženje je još uvijek na visokom nivou... Ušli smo u Konjic i na izlasku iz njega suprug reče da idemo u restoran "Orahovica" kojeg su mu preporučili sve kolege jer je tamo odlično. U redu, idemo... Prišli smo, sreli poznate ljude, ispozdravljali se i odabrali sto vani uz travnjak i iznad rijeke. Izgledalo je prelijepo, a Almica je uživala posmatrajući dječju igru na obližnjem travnjaku.

       Došao je konobar i naručismo po piće, traživši usput da nam donese meni, a kako je to potrajalo, Alma je otišla da puše ubrane maslačke i da se penje po jednom kamenu nasred travnjaka.

        Kada smo dobili pića, bacili smo se na odabir jela koja ćemo naručiti... Alma se dvoumila između pizze i ćevapa, kao i svako dijete, dragi je naručio medaljone sa šampinjonima a ja bečku šniclu i šopsku salatu. A konobar ode a da nismo stigli ni naručiti... Dragi je odlučio da nas časti kolačima, ali kaže da ćemo negdje drugdje da ne budemo stalno na istom mjestu svo vrijeme i ja se složih s njim. A konobara nema pa nema... Pokvari se vrijeme, potamni nebo, onaj vjetar nije više bio tako ugodan, ali eto, kontaš sad će čovjek doći pa ćemo brzo nešto čalabrcnut' i idemo dalje... Ehhhhhhh...

      A konobara opet nema pa nema... Da nije jedan stariji bračni par sjeo za susjedni lijevi sto, ne bi on ni došao... Uhvatili smo ga kada je pokupio njihovu narudžbu da zapiše i našu i čekali smo, promatrajući rijeku, livadu, planine... čekali, čekali čekali... Nedavno sam farbala izrastak ali mislim da mi je ispod već podobro izrastao novi čekajući...

     I čujem te ljude kako su naručili klopu i naručuju kafu a konobar im govori da im to ne preporučuje jer se dugo čeka, puno je svijeta i tako... i oni odustaše i naručiše nešto skuplje za popiti. Dobiše oni hranu, pojedoše je, a našeg konobara i naše hrane nigdje ni za lijeka... A i oni su se načekali. I još naručili da im se zapakuje pite i pečenja za ponijeti a konobar nikako ne dolazi... I išli ljudi po njega i kažu da moraju na put, moraju da idu a on im reče ovako: "Ne možete sad otići dok ne stigne ono što ste naručili za ponijeti!" I ostaneš onako PAF što bi rekla ova mlađa generacija... Da je kome mlađem rekao, mislim da bi mu fino pobjegli ne plativši ni ono što su pojeli a ne da još trpe takvo ponašanje i čekaju još pola sata-sat... Čujem ženu kako komentariše da joj dođe da sad na licu mjesta nađe njihovu web stranicu i da im ostavi komentar kakav ih sljeduje, možda bi se onda opametili... I pomislim - nije joj to ni tako loša ideja.

     I čekasmo mi još i čekasmo. Alma je imala bodi dugih rukava i majicu dugih rukava i debelu duksericu, a razmišljala sam još i da joj obučem vjetrovku preko toga jer se ubismo čekajući a već je prohladno... Ona se umorila, ogladnila, dosadilo joj, ali je bila stvarno fina i tih nekoliko sati čekanja je prošlo lakše jer se dijete živo nije čulo nego je čekala i razgledala oko sebe.

      Sve druge konobare smo viđali a našeg nigdje ni za lijeka. Ovaj sto što vidite iza njihovih leđa, mnogi su ljudi dolazili i čekali i bivali zadnji posluženi i to od strane drugog konobara a ne ovog našeg, čijem rejonu pripadamo. Neki su jednostavno ustali i otišli, da li samo za neki drugi sto ili iz ugostiteljskog objekta, to ne znam.

     Pogledah na sat, pola četiri, a ja nisam ni doručkovala. A u četiri trebam popiti antibiotik. I odlučih, sačekaću još malo, popiti antibiotik i idem. Pitam dragog kad smo mi došli, kaže u pola dva, a naručili smo prije dva popodne a sad je četiri. Onaj stariji par je platio svoj ceh sedamdesetak maraka, pozdraviše se s nama čudeći se, jeste da su oni predugo čekali ali su došli poslije nas i već pojeli i dobili zapakovano ono što su naručili dodatno a naših tanjira još nema. U četiri popih antibiotik i ugledah tipa kako nosi tanjire. I pritom govori da nas nije zaboravio nego da je do kuhara. A onda primijetismo da nigdje nema Alminih ćevapa. On nas gleda kao da smo pali s Marsa i pokazuje nam blokčić u koje ćevape nije ni zapisao. I brže bolje ode, ne sačekavši da ga pitamo ima li išta što se brzo može dobiti da naručimo za dijete ili da u znak izvinjenja ponudi recimo gratis kafu ili kako se to već čini u bijelom svijetu. Alma ne voli meso ako nije faširano i nije htjela ni tatin medaljon, ni maminu šniclu, ni salatu, uzela je tek dva krompirića i pola lepinjice.... I koliko god da je ručak bio dobar, žurili smo da pojedemo misleći kako smo trebali bukvalno pojesti nešto prije odlaska u restoran i opet bismo do četiri sata bili gladni, a sad valja požuriti i nahraniti dijete negdje drugdje.

     A mi... gledamo se kao pokisle jade koje od jedne plate odvoje 40 KM da jednom u godini dana odu na ručak i da se opuste i onda ispadneš za svoje pare jado i budala... Moram priznati da je kuhar odličan, to stoji, pojela sam brdo šnicli po raznim restoranima, pogotovo radeći na terenu nekada davno, i šnicla je bila za desetku, ali... Rekoh ja dragom da platimo dok je još tu, jer ko će ga kasnije uganjati i zaustavismo ga da odmah platimo. Nikad mi se u životu ovo nije desilo... a ni njemu... 

      Nisam ugostitelj ali bar toliko mozga imam da onda označim stolove za kojima se naručuje jelo, a ostale samo za piće i eventualno desert. Meni smo uzimali jedni od drugih, i pepeljare, soli i ostalog nigdje ni za lijeka. Ako imaš toliko stolova budi spreman da svi naruče hranu, zaposli pomoćnog kuhara vikendom ili praznikom i ako pogriješiš ponudi bar usmeno izvinjenje... Džaba kuharu njegovo umijeće, sigurna sam da je on najmanje kriv a odličan je kuhar... 

     Postaviću vam sliku računa i svoj selfie na kojem mi je izraz lica adekvatan trenutačnom raspoloženju pri odlasku iz objekta. 

         I uporedite je sa prvim selfijem kad smo krenuli iz Sarajeva, dok je raspoloženje bilo na nivou, a pritom još potrošismo gorivo i platismo 40 maraka ceh samo za nas dvoje.

      U povratku je dijete odmah zaspalo u svojoj sjedalici i odustala sam od kolača, bilo mi je samo da dođem kući da se zgrijem, a poslije sam nam natopila mljeveni petit keks gustim sokom od breskve, stavila ga na dno staklene posude, prelila smjesom od jagoda usitnjenih sa šećerom i šlagom pa da uživam u svom i na svom :) A dragi je svratio u ćevabdžinicu "Mrkva" koja nam je u komšiluku i za nekoliko minuta dobio friško pečene ćevape za curicu koja ih je satima uzalud čekala u Konjicu.

       I da objasnim naslov: da sam napisala Bosanac, to je prelijepa riječ, označava merak, rahatluk, bosansku dušu, a Bošnjak i pogotovo Bošnjo mi zvuči pogrdno i jadno, baš onako kako smo se mi danas osjećali u restoranu "Orahovica" u Konjicu... nevezano za nacionalnu pripadnost, nego jednostavno za osjećaj... Moja preporuka - ne zalazite tamo, a ako već zađete, provjerite u konobarov blokčić je li zapisao narudžbu i upozorite ga nakon koliko ćete otići ako obrok ne stigne... E onda možda budete i uživali u kuharovim specijalitetima. Kad bismo svi ovako opisivali svoje utiske na internetu, jednostavnim ubacivanjem pojma Google bi sigurno izbacio i link za vaš komentar, pa da drugi potencijalni jadnici ne nasjedaju.

* đuvegija tur. mladić, udvarač, potencijalni partner, mladoženja, suprug

* huda - jadna