Eh eto, za sve u životu postoji prvi put... Tako je i za mene ovih dana to važilo u nekoliko slučajeva. Bila sam prvi put u Norveškoj, prvi put sam jela bakalara, prvi put sam probala lososa, prvi put sam jela karpačo (sirovo meso začinjeno i jako tanko narezano) od losa, prvi put sam...
Krenimo od početka... Let za Istambul, nekoliko sati provedenih na aerodromu i žal što nisam probala pide, njihovo tipično jelo, slično zatvorenoj pizzi kalconi, ali je na sredini ipak otvoreno i oni ubace faširano meso. Ekipa je ostvarila pravo na besplatan ručak zbog velikog razmaka između dva uvezana leta pa smo tamo ručali od onog što je bilo ponuđeno...
Let iz Istambula za Oslo je kasnio sat vremena i posipali su krila nečim protiv zamrzavanja. Imali smo nekoliko sati između dva leta... Od jednog kolege sam dobila nadimak "Njegoš" jer mi je "svaka zlatna" :D. Stigli smo iza ponoći u hotel. Smještaj predivan. Soba uređena po starinski, ali bez ćilima, a kupatilo minimalistički, pa da se ugodi svima...
Tuširanje, raspakivanje, a onda pakovanje kutija koje sam oslikala i namjenila našim prijateljima i kolegama iz Norveške. Urađene su sa puno ljubavi u ono malo slobodnog vremena kojeg sam imala na raspolaganju. Upakovala sam im i po jedno pakovanje rahatlokuma sa ukusom ruže i oraha, a motivom vijećnice na kutiji, baš kao i na poklopcima kutija... Kolege su dodale i najveća pakovanja mljevene kahve ("zlatna džezva") i delicije od sušenih smokava, ali one luksuzne, te smo spakovali u fine ukrasne kese...
Ujutru doručak, provjerena kombinacija koja ne opterećuje stomak; kukuruzne pahuljice, suhi kokos i grožđice, voćni jogurt, malo smoothie-ja od lubenice i ribizli, te sok od papaje. Program studijske posjete, divan doček od naših Norveških kolega, divljenje mladim momcima koji su skakali u rupu u zaleđenom jezeru. učestvovanja u logičkim igrama na snijegu na minus dvadeset... Ručak, dvije opcije; u jednoj morski plodovi a u drugoj svinjetina a ja niti jedno ne jedem... rješenje: pire krompir i salata od graha iz kantine... Obilazak kolega na drugom mjestu, povratak u hotel, večera. Kolega nam je naručio večeru, sve luksuzno, ali sve što ja ne jedem... I eto... nešto sam pojela, nešto samo probala, a nešto nisam ni probala. Malo neobavezne priče i uz pozitivne utiske raziđosmo se svako u svoju sobu...
Sljedeći dan obilazak vojnog muzeja, tvrđave, bezalkoholno piće GLØGG u jednom restoranu, te ručak... delicija do delicije...
Prilažem sliku kolača od mrkve, Pitao me moj Norveški kolega volim li kolač od mrkve, pošto naši ljudi nisu baš oduševljeni tom kombinacijom, za njih je mrkva tek povrće, ali mu ispričah kako mi je Ben Starr, takmičar iz Amerčikog Masteršefa dao detaljan recept za jednu njegovu tortu od mrkve i tikve (stambolke) i da je bilo jako komplikovano za napraviti, napravila sam je za svoj rođendan, ali da je ukus bio fenomenalan i da se trud zaista isplatio...
Fotografisala sam i svoje dvije drage kolegice, koje rade u drugim centrima... Morate priznati da su prelijepe i da imaju predivan razoružavajući osmijeh, kao da su ih i po ljepoti birali, a ne samo po stručnosti za radno mjesto. Ovo mislim kao kompliment i zadovoljstvo mi je raditi sa takvim osobama.
Predala sam poklone norveškim kolegama u ime naše delegacije i uspješno prevela naziv: rahatlokum. Kutije su im se dopale i bili su ganuti kad su saznali da sam to lično ja za njih napravila, a ne kupila u prvoj radnji. Večera u hotelu, pokušavali smo izbjeći svinjetinu: slanina u cezar salati, slanina na goveđem fileu (a pisalo je goveđi file, krompir, gljive), desert nismo ni naručili... Na kraju menija imaju tabelu sa obavjestima o tome da li neko jelo sadrži ovo ili ono, ali samo su vodili računa o alergijama i kalorijama... Ne razmišljaju ljudi o tome da li ima neko ko je vegetarijanac, ili iz zdravstvenih ili vjerskih razloga izbjegava svinjetinu ili morske plodove (a svinjski žele je i u torti od sira a alkohol u nekom umaku koji u sve Stavljaju)... Pomislila sam da im to napišem na veb stranici na kojoj traže mišljenje gostiju, ne da ih kritikujem nego da ih savjetujem... Turkish airlines vodi računa o svemu i imaju menije za sve moguće uslove i ograničenja.
Treći dan boravka naše drage kolege su nam organizvali sve same turističke obilaske i zaista smo uživali, čitav dan smo bili u pokretu, hodali, slušali priče, fotografisali se, obišli muzeje, jedan od njih je i muzej Nobelove nagrade za mir, kupovali smo suvenire, malo prohodali kod zgrade Opere, malo u Vigeland park pun kamenih, odnosno mermernih figura koje je isklesao samo jedan čovjek. U prilogu jedna od mnogobrojnih skulptura i zezancija na Fejsbuku koju mi je izbacio Bitstrip taj dan, kao da su znali...
Za ručak su nas opet odveli u jedan predivno uređen restoran sa zapanjujućim pogledom... More, plavo nebo, a svud okolo snijeg... Idilično... A za ručak bakalar, kojeg nikada nisam probala, pa probah, nije bio loš, pojedoh, ali školjke koje su pobacali odozgo nisam ni dotakla... Poslužili su i odličan sok od jabuka... Samo su taj sok imali ali je bio domaći, sa neke farme... Dokaz da sam pojela bakalar, onima koji me znaju da ribu ne jedem...
Desert: savršenstvo... parfe krema od marakuje (passion fruit) i sladoled od bijele čokolade, te ukras od suhog kokosovog oraha. Praznik za oči i nepce definitivno.
Norvežani su dobri u svom poslu, ozbiljno shvataju svoje zadatke, posvećeni su do maksimuma i vrlo su profesionalni, muzeji su im odlično uređeni, postavke su nevjerovatne i detaljne, načini prezentacije zaista raznovrsni i originalni, čak i za djecu imaju posebne instalacije... Osim toga, majstori su i za uređenje enterijera, elegantne dekoracije... Sve je uživo još puno ljepše...
Putem sam vidjela jednu gostionicu, "Kebab house Balkan" e tu bismo se najeli kako treba... Sve što smo jeli bilo je ukusno, neobično, lijepo dekorisano, ali po elitnim restoranima jela dobijete taman toliko da ga probate, ali ne i da se najedete, a još ako u tom jelu ima nekih nenavedenih sastojaka koje inače izbjegavate... to im je jedina zamjerka.
I na kraju obilazak ski centra i večera u jednom elitnom odmaralištu, poslužili su aperitiv (pjenušavo vino ili sok od jabuke) i malo se dohvatila gitara, svirao Norvežanin i pjevao njihove pjesme uz prethodni prevod, pa onda naš kolega Šantićevu Eminu, a i ja zapjevah s njim, ali i sa Norvežaninom kad je zapjevao "O sole mio"... Atmosfera - predivna... Večera kao iz Masteršefa... posluga kao u dvorcu... predjelo losos, prvi put ga probah, pa onda karpačo od losa (i njega prvi put probah), pa onda neki umak sa krompirom i riba iverak sa mrkvom glaziranom limunom i ukiseljenim lukom... Ribu nisam ni dotakla a imala je po sebi i dagnje koje takođe ne jedem... Desert: razne vrste čokolade u raznim, kako u šali pomislih "agregatnim stanjima", tamna čokolada, bijela čokolada s karamelom, mrvljena čokolada, hrskava čokolada, čokolada sa passion fruit voćkom i čokoladni sos sa čilijem za koji mi je žao što nisam tražila da mi sipaju više... odlično se slaže...
Kolege iz delegacije su održali govor kojim su se zahvalili na predivno gostoprimstvo, te pomoć u realizaciji naših programskih ciljeva, a Norveške kolege su takođe održale divan govor, svaki od njih.
Povratak u hotel, kartica pokvarena, silazak na recepciju i zamjena kartice, tuširanje, čitanje, pakovanje... Ujutru doručak (ovaj put sam uzela i grožđa, sirovo je zakon!) i odjava na recepciji...
U muzejima sam kupila nekoliko suvenira: maskirni UN-ov aviončić za kćerku koja ima kolekciju aviona i minijaturni aerodrom, vunenu crno-bijelu kapu sa dezenom snježne pahuljice i norveškom zastavom, magnete sa inspirativnim natpisima citata Nobelovaca, a onda na aerodromu - otvarače, magnete, bookmark biljege za knjigu, privjesak za ključeve...
Let iz Osla za Istambul Turkish Airline kompanijom je bio jednostavno savršen. Sve je teklo glatko, pilot je vozio da čovjek ne može povjerovati, polijetanje i slijetanje se nisu ni osjetili... Hrana, kao i obično super: makaroni sa čedar sirom (jedna od opcija, druga je bila grilovana piletina sa povrćem), salata, kreker, namazi, mus od bijele čokolade sa sušenim kajsijama, uzeh sok od paradajza, malo ga posolih i pobiberih, a kasnije i čaj...
Kolegica i ja smo popunile registracijski formular za "Miles and smiles" i mislim da ću uskoro da steknem uslove za masku za oči, kada spavam negdje gdje je jaka ulična rasvjeta, a na njemu piše "widen your world"... Pri izlasku sam se pozdravila sa posadom i rekla im "great flight, good food" i bilo im je jako drago, zahvalili su mi se uz osmijeh od milion dolara.
Pošto je let kasnio zbog magle, imali smo samo teoretsku šansu da stignemo na uvezani let, kao i opciju da moramo neplanirano prenoćiti u Istambulu. Uz objašnjenje ko smo i šta smo, te da smo svi članovi delegacije naše države iz Ministarstva propustili su nas na posebni ulaz za brzu kontrolu, ali smo onda žurili kao bez duše i stigli na posljednji poziv za putnike leta Istambul-Sarajevo. A planirala sam kupiti neke turske delicije na aerodromu, za moje drage kolege iz Centra u kojem radim, ljudi su jednostavno divni i zaista sam sretna što imam divne kolege i odličnog šefa. Obično uvijek kada putujem kupim neke slatkiše, tako sam planirala i ovaj put, međutim, ostadoše turske lire u novčaniku, a kolege bez slatkiša... Da se izvadim, kupiću im nešto domaće pa da se "onako" počastimo. (Dopuna: našla sam u našoj prodavnici turske slatkiše, identične kao one u Istambulu pa sam kupila da ponesem, pitala sam prodavačici šta preporučuje za vadionu, kad nema šta nema, sve uvoz iz Turske).
Večeru smo dobili u avionu ali nisam bila gladna jer sam nedavno jela ovo što vidite na gornjoj slici. Pojela sam samo minijaturni sendvič, i čokoladni mus, te popila prvo ledeni čaj, zapravo dvije čaše, pa vodu, pa onda njihov čaj... Dehidrirala sam trčeći po aerodromu i na kraju završila u majici kratkih rukava.
Dolazak na aerodrom, mlađa kćerkica došla po mamu sa tatom, umotana u rozi šal kojeg je sama radila u svom vrtiću metodom hand knitting, odnosno pletenja prstima... Mama je raspakovala kofer da joj uruči poklon a ona me je stalno grlila i zahvaljivala što sam joj kupila poklon i što sam konačno tu.
Svuda pođi, svojoj kući dođi, kada imaš nekog ko te voli i čije ruke će te dočekati željne tvog zagrljaja, sve ostalo postaje sporedno... napunila sam baterije na putu, a onda sam ih prepunila grleći svoje najdraže...
U nastavku par slika iz muzeja... čisto da vidite... kako to izgleda kod njih (one digitalne izložbe neću postavljati)
I za kraj, jedna mala dopuna... Uradila sam i nešto korisno, obratila sam se administratorima FB stranice hotela u kojem smo odsjeli u Oslu, rangirajući ih sa četiri zvjezdice, uz pohvale za opremljenost, lokaciju, čistoću hotela i ljubaznost osoblja, uz objašnjenje da je jedina vrsta zamjerke, zbog koje nisu dobili pet zvjezdica - meni njihovog restorana koji za ručak i večeru nudi tek par stvari i recimo vegetarijanci, vegani ili ljudi koji iz zdravstvenih ili vjerskih razloga izbjegavaju određenu vrstu hrane - nemaju nikakav izbor. Osim toga, u meniju nisu navedeni neki sastojci, a u jelu ih ima... npr. naručiš goveđi biftek sa krompirom i gljivama (što je kolegica naručila) a preko bifteka velika kriška ispržene slanine čija se masnoća razlila po bifteku, povrće vjerovatno dinstano na svinjskoj masti, torta od sira najvjerovatnije napravljena sa svinjskim želatinom, a druga opcija su ribe i školjke (koje ja - eto takođe ne jedeM)... Zamolila sam ih da uvrste u ponudu i jela bez morskih plodova i svinjetine, UKLJUČUJUĆI i svinjski želatin i mast, te da takve sastojke OBAVEZNO navedu na meniju. Zahvalili su se, cijene sugestiju i već rade na novom meniju, koji će mi poslati na e-mail adresu, valja meni opet u Oslo, ako Bog da, kad budemo radili novi projekat.
