Za one neupućene, ovo je odgovor na odličan tekst Amne Šiljić Jesenković pod naslovom "Zavadile nas napolitanke". U tom tekstu se ona osvrnula na to kako se sve manje družimo jedni s drugima, sve smo se više o sebi zabavili, previše važni da bismo nekom posvetili ono malo svog slobodnog vremena, te kako su nas "zavadile napolitanke", odnosno keks koji se, između ostalog, nosi u kesi ili cekeru kada idemo nekom u goste... Prije se imalo manje i nosilo se manje, voćku, bombonu, kocku šećera, onda se prešlo na napolitanke, pa na bombonjere, kahvu, skupe sokove u tetrapaku, a domaćice bi se sve više bihuzurile da dočekaju goste, pa, umjesto da skuhaju ili ispeku u rerni krompir i posluže sa recimo mileramom ili ajvarom, ili da ispeku kesten, skuhaju kukuruz ili jednostavno naprave sutliju, prešlo se na pite, pizze, te sve složenija i sve modernija jela... I onda se to uzvraćanje posjeta pretvorilo u uzvraćanje usluge, tipa ona je meni u goste donijela to i to, sad moram sad i ja ponijeti slijedeći put više... Ili - ona nas je prošli put dočekala iznijevši nam to i to, sad moram i ja to da nadmašim... i zavadiše nas napolitanke... Radi obaveza donošenja i gošćenja ili, tačnije revanširanja u istom i nadmašivanju prethodnog, prestasmo se družiti i zatvorismo se sami u svoja četiri zida, sa svojim tankim televizorima, te još tanjim tabletima i smartfonima... I niko ni s kim...
Već sam u ranijim crticama pisala koliko je druženje sa pozitivcima, odnosno sa ljudima s kojima se osjećamo dobro bitno za naše tjelesno i mentalno zdravlje. Pisala sam i o našim mjesečnim sastancima raje iz bivšeg VIII 2 kada raja dolazi s kraja svijeta, a ponekad i sa drugog kontinenta, uključujući i bivšeg razrednika, a i učiteljica nam se jednom prilikom pridružila.
Ipak, otkako sam počela raditi puno radno vrijeme, slobodnog vremena je sve manje. Svejedno, za ta mjesečna okupljanja moram pronaći vremena. I telefonira se sve manje jer si vazdan nešto u nekom poslu... ali se ipak stigne, kao i prelistati malo događaje i poruke na Fejsbuku.
Ipak, u jednoj nedavnoj posjeti mojoj dragoj rodici, s kojom sam pravo bliska, povela sam i njenu sestru, s kojom sam takođe bliska, a pridružili su nam se njihovi dragi prijatelji, jedan bračni par koji ima odraslu djecu i sad imaju vremena za druženje... Njih dvije, te moje rodice ga vole kao brata kojeg nemaju ni one, a ni ja.
I bilo nam je super, vrijeme je začas prošlo i dogovorili smo se da se što prije opet okupimo. Ovaj put kod druge rodice, vrtićemo se ukrug da ne zahmetimo uvijek istu domaćicu... I dogovor je pao za vikend... Svaka od nas će nešto ponijeti, pa se sastavilo svega: za piće: domaćeg soka od ruže, đulbešećerke, boze, kisele vode, kupovnih sokića... peksimeta (onih vazdušastih šupljih uštipaka što podsjećaju na prazne jastušnice, a mene su podsjetili na djetinstvo i doručak nedjeljom kod rahmetli nane sa rahmetli rođakom), zatim pečene polovine domaćeg neprskanog krompira, kajmak, feta sir, sudžuka, salate od kiselih paprika, ajvar, pohovana i pečena piletina te obavezni kolač - čokoladni san. I trpeza bila puna, niko se nije previše zahmetio, da je još neko napravio francusku salatu pomislila bih da je nova godina.
A raspoloženje na nivou... uprkos nedavnim žrtvama terorističkih napada u svijetu i kod nas. Dotakli smo se i te teme, i baš zbog svega lošeg što se događa u svijetu i društvu, zbog pada morala i otuđenja čovjeka, mi želimo nastaviti tradiciju druženja i pozitivne priče s nekim od koga nas glava neće zaboljeti, s kim se i pogledom razumijemo, bez riječi, ko voli i poštuje iste stvari kao i mi sami... Dotakli smo se tradicije, dotakli smo se današnjice... a sve opušteno i iskreno...
Imali smo i jednu komičnu situaciju. Pošto je mlađa kćerkica išla sa nama, ponijeli smo joj njene dvije lutke koje izgledaju kao prave bebe i paket lego kockica.... Ona se malo igrala, malo jela, pa malo otkunjala. A domaćica je bila oduševljena realnim izgledom lutki pa je odlučila da se malo našali sa komšinicom. Uzela je lutke (ćela je napravljena baš po mjeri za igru, ima samo jedan kilogram, a čupava ima tri kilograma, baš kao pravo novorođenče, a obje su rađene po istom modelu zvani "Precious Gift/dragocjeni dar" od Cindy Musgrove, radile su ih dvije različite žene u dvije različite države a u razmaku od desetak dana)... I tako, pokucala je domaćica svojoj koni i "pojadala" joj se kako ne može uspavati bliznakinje. Kona nije našla ništa sporno, s obzirom da je domaćica vrlo tražena i cijenjena bebisiterka u gradu i pošla je da uzme jednu u naručje da joj pomogne i onda je slijedio gromoglasan smijeh. Žena nije mogla da vjeruje kako lutke izgledaju stvarno. Uzela je ćelu, gledala joj vene na glavi, rukicama, tepala joj i nosala je kao živo dijete... Buku je čuo treći komšija sa istog sprata i otvorio vrata da vidi šta se dešava... I on je pomislio da je riječ o bliznakinjama i, kao iskusan otac troje djece, ponudio svoju stručnu pomoć oko uspavljivanja djece. Reakcije su bile približno iste. Svi smo se slatko nasmijali... Bebe su životi poklonjeni od Boga, bebe izazivaju smirenost, osjećaj porasta snage da zaštitite ta mala nedužna bića i lučenje hormona sreće... I ove lutke su to uspjele postići kod svih koji su ih vidjeli...
Mi smo se oprostili prije devet sati jer jedini imamo malo dijete, a oni su ostali još... I odmah je pao dogovor da slijedeći put idemo kod te prijateljice... I opet ćemo nešto sa krompirom, možda i kljukušu... starinska i obična jela i starinski rahatluk u opuštanju i razgovoru. Jeste da su "momci" gledali usput i utakmicu ali je priča zaista bila kao da televizora i nije bilo u sobi... Započeli smo nešto što će postati tradicija... Sad samo valja nastaviti.
